Kuće suvomeđe pokrivene slamom izgubile se u opaljenom polju koje zimi deru kiše i vjetrovi a ljeti sunce prži i ispija i drvo i kamen i list i travku. Sive kućice čija se vrata nikad ne zatvaraju i liče na tamna ždrijela, jedva se razlikuju od okoline, jer iste su boje i natrula slama i zidovi i isprane njive i ispucale livade sa rijetkim oglodcima stogova sijena; što nije prah i kamen, kao da je opareno vrelom vodom ili posuto solju. Ništa se ne pokreće, sve se zaustavilo; ni ljudi ni stoke po prašnjavim dvorištima u ravnici po kojoj je mrk i krupan oblutak prosut kao jalovo sjeme. Iznenada nejasan lelek probi iz kuće suvomeđe iskraj stare košćele tanka hlada. Glas zadrhta i otkide se nekud. Na tamnoj praznini vrata pojaviše se dvije sjenke spojene nosilima. “Ćemovsko, što nikad, pritiskao pramen tame. Svom Zetom, ojađene snahe strižu bogate vijence što im se niz pleće prosipaju. Danas je trideset i treći vaskrs od velike vojne, a sa ove goleti pomor se ne odseli. Puške tako umukoše da više ni rođenje muške glave ne pozdravljaju. Ni smrt. Knjaz nam se lani zakralji, a nas još kolera tamani. Zalud pitomismo ovo suvo polje, trag nam utrije krvnica. Iz dana u dan, ne čekajući ni da se olade, gluvo odnosimo pred crkveni prag po dvoje troje nosila…” Mrca nose ka groblju istim putem kojim su prije nekoliko dana odnijeli dijete. Muž nosi prvi, otupio i pale glave; đever krače između zadnjih ručica na nosilima, zagledan u snahu obučenu u svadbeno ruho, i mrmlja ustima kao da vrača. “Niko da nas pita kud smo krenuli, nevjesto; nikoga da vidi svečano ruho. Mali su crni svatovi, selo je utrnulo od jada. Krvnika ne vidiš, a siječe kud najviše boli. Nada jedva tinja – posljednjega još ne izniješe.” Ledno će te dočekati Mramorni brijeg i crkvica; i oni su se zasitili naše grke krvi. Što me tako gledaš? Vidiš li muža što ti smeten gazi ispred noga? Ništa mu nijesi kazala pred hadžiluk. Što da mu rečemo prokletnici…?” Koračali su polako, obilazili plotove i drače. Pri samom izlasku iz sela prođoše ih dvije žene u crnim i svečano odjeven starac. Ni pozdrava ne bi. Sve je ponovo utonulo u neki mir, samo su koraci strugali po šljunku i pokoja lasta usijecala se u nebo. “Nećemo više zajedno na Sadove, a žito je za prašek prispjelo. Sprižiće ga zvijezda, jer kako se zaigralo – najnesrećniji će motiku dizati. Znade li, tuđa nevjesto, da sam te milovao drukčije no što pristoji?! Kad ono, sad godina, kopasmo na baštini, ti pričaše o vučici što te iz sna trgla, o divljim pčelama i stijeni iz koje si med vadila. A ja mišljah da te prisoje za mene podiglo. Smjerah da bježim u svijet s tobom – izgubio oba svijeta! Kad taj drvomor poče da me izjeda, potegoh motikom. Ti priskoči na prigušeni jauk. Streknula si od mog raskoljenog palca, prepade te krv izmiješana sa zemljom. Pošto mi opra i zavi brazgotinu, pitala si: kako to bi. Sramotna se istina ne priznaje – zar u svijet, zar se udarih da se otrijeznim? Skrih se iza šale: za palac mi se učini da je iz zemlje provirila glava kornjače, pa gađah motikom… eto… Iako ne bi smijeha da zabunu razagna, mislim, nijesi se dosjetila. Boli li te – pitala si. Ne dok si ti… – rekoh ja razbrat. Tada si se nešto mnogo zamislila…” Crkveno dvorište na Mramornom brijegu je malo, opasano suvomeđom, sa dvije-tri košćele, a negdje pri gornjem dijelu pobole se zidine crkvice. U razvalini obraslom lišajem i mahovinom samo ćukovi prave gnijezda. Noću kao strašilo štrči toranj iznad ledina i ugari. Mjesec kroz pukotine zasječe njenu prazninu, učini je vazdušastom i sleđenom. Brzo se ispare lješevi u šupljoj pržini. Ni godina ne prođe, a ostanu samo rijetke šare na koretu ili džamadanu, tmaste i progorjele, i kosti, šupljikave i ptičje. I vodu i čovjeka popije ljuta zemlja. “Bježasmo od sebe samih; u kući se ne savijah do one noći kad se mali topljaše u znoju i gorušici. Bjehu pospali a ti sjeđaše pokraj ognjišta i sušaše pelene. Oganj je cvilio, pod mokrim lozovinama nije bilo žara. Pelene ne bijahu ni do pola suve, a sin ti se već koprcao u vodi i trebala mu je suvota. Ushodala si se po kući, pa kad ti se učini da spavamo, ti se razgoliti. Zadnji plamičak s ognja obasja te kao majke palu. Razumjeh: za mišicu da te stegnem, junaka bi mi rodila. Pobludila si dlanovima preko svojih bedara kao da gledaš jesu li dovoljno vrela. Kad si stala umotavati mokre pelene oko sebe, sjetih se da ćeš tako da ih sušiš. Obučena si legla i pokrila glavu. A ja sam mislio kako se tvoja snaga raskaljuje; meni je bilo zima, snaho. Izvukoh se polako ispod pokrivača, da ne čuješ, da niko ne čuje; ogrnut kožuhom izađoh u noć. Napolju me srete kiša, kapi kao orasi. Bijesna vjetruština ječaše ledinama i munje igrahu iznad Golog vrha. Sve to ne utuli vražji oganj što se bješe razgorio u meni. Trčao sam prema Mramornom brijegu, i nigdje ništa sem kupinova plota i sirove drače, nigdje drveta koje bih mogao da ogulim; i njih, učini mi se, pokupila ova pokora. Grabio sam prijeko dok ne izbih na crkovno, pa munjama vođen pokupih izbišale krstove oborene vjetrom. Ti me ne ču kad se vrnuh, san te bješe osvojio. Izdrobih te otpatke i naložih veliki oganj kao da je svadba. Pogledah te grešno i probudih: ustani, pelene da osušiš! Nijesi ništa rekla, ali ti na licu viđeh stid; razumjela si da njesmo svi spavali. Pelene si, izgleda, izvukla još ležeći, pa priđe ognju da ih sušiš. Sjedio sam naspram tebe i mislio kako te sam đavo poslao u ovo žedno polje da ga uljepšaš i zacrniš…” Sjenke sa nosilima ujednačeno su gmizale uz Mramorni brijeg. Pognutih glava, oba čovjeka kao da su bila duboko zagledana u sebe. Gore na brijegu čekao je novi plitki grob, ispod oniskog jalovog oblaka; s juga, sunčev zrak padao je pravo na nosila. “Svadba, svadba! Vidiš li, sunce ti je došlo u pohode. Na jad nam dođe, nevjesto! Osuših se onoga dana kad viđeh da ćeš i ti brzo na Mramorni brijeg. Da ćemo tu prebolovati smrtnu, ti čista a ja grešnik bez grijeha…” Dva čovjeka spustiše nosila pored groba, ali ne huknuše u dlanove. Muž je i dalje zurio u neku tačku a đever gledaše u porušeno lice žene na nosilima. Poslije malog predaha, đever siđe u rupu i prihvati od brata snahu pa je lagano spusti pored svojih noga. Uspravi se, još jednom je pogleda, pa iskoči. Namjestiše ploče i zemlja naraste u humku. Teški muk prekide đeverov glas, koji kao da ga davi, prokrklja brijegom: “Lele mene, sine, lele!”. Goli vrh šuplje odjeknu “sinelele” i tišina ponovo zatvori procijep da skrije i njega i njegov bol.
1960.