Poslije slijetanja, od Schönefelda do samog središta, dočekivale su ga betonske ograde i pregrade, nepregledni zidovi rascijepljenog grada.
Razlog njegovog boravka u Berlinu bilo je učešće u radu komisije za prijem filma o Kotorskim mornarima u crnogorskoistočnonjemačkoj koprodukciji. Reditelj je bio Konrad Volf, čijoj je pažnji imao da zahvali, ne samo za kratki boravak u Pruskoj, nego, povrh svega, za neobičan susret i poznanstvo koje mu je priredio.
Na samom početku projekcije filma, u apartnoj, komfornoj dvorani sa dvadesetak udobnih fotelja i već prituljenim svijetlima, reditelj mu je poluglasno, i očito s ponosom i toplinom, predstavio svog, kako je sam kazao, velikog brata.
Visoki, vitki čovjek, čvrst i uglađen, jednako, srdačno se pozdravio s njim ne izgovarajući svoje ime, što, uostalom, nije učinio ni njegov brat Konrad.
Kad su se upalila svijetla i prestao šum kinoprojektora, braća su bila priklonjena jedan drugome prisno se osmjehujući i očigledno izmjenjujući utiske, da bi trenutak kasnije, reditelj, pristupio komisiji, blago naklonjene glave, spreman da čuje koju riječ o svom filmu. Sticao se utisak da su mu ipak bile najvažnije riječi njegovog brata, ali, naravno, kao vaspitan čovjek, pokazivao je uvaženje i za kurtoazne pohvale ostalih.
Na izlasku iz sale, reditelj ga je nenapadno izdvojio i pridružio svom bratu koji ih je, na savršenom ruskom, pozvao na piće i jednu laku, ranu večeru. U ugodnom separeu Interhotela, razgovarali su o filmu, o drami koju je na istu temu, dvadesetih godina, napisao otac njih dvojice, Fridrih…
Sve su to, ustvari, bile gornje riječi, kako Cetinjani kažu, za neobavezni, banalni razgovor.
U međuvremenu, rediteljev brat je predložio da on odredi šta da uzmu za piće i jelo. Na istrčavanje gosta da uzmu pivo na početku, kad su tu đe jesu, – domaćin se stresao i kazao da bi s tim mogli početi u nekoj minhenskoj pivnici, ali ovo je njegov Berlin. Nije mogao da ne osjeti pomalo nadmenu sigurnost kojom je zračio njegov večerašnji domaćin i sabesjednik. Stariji brat, reditelj, preporučio mu je, potvrđujući to i prisnim dodirom ruke po ramenu, da se potpuno prepuste njegovom bratu koji želi da u svom stilu obilježi današnji događaj.
Njihov domaćin, dakle, predložio je da zanemare aperitive i da počnu i završe s bijelim vinom, i to samo s jednim. Rajnska i mozelska vina nije odabrao iz svojih razloga – on je ipak Berlinac. Mogao je predložiti slovački rizling sa pješčare uz mađarsku granicu ili neko od standardnih đurđijanskih vina – cinandali ili gurdžani… Ali on ne želi da ih zamara suvišnom pričom – pošto slave završetak filma o događaju koji se zbio u Kotoru i Boki, on je već osigurao mediteransko vino iz najbližeg susjedstva – korčulansku maraštinu sa lokaliteta Smokvica.
Pošto su s veseljem pozdravili odluku neobičnog domaćina, pristupili su, uz obilato zalivanje vinom, – večeri, koja se – uz stalno zamjenjivanje vrućeg tosta i cvjetova orošenog mrzlog maslaca – sastojala od sivog persijanskog kavijara na ledu i velike hladne pastrve u gustom jogurtu.
Njihov domaćin, Mark – kako ga je jednom oslovio Konrad – objasnio im je da je to njegov malo modifikovan recept spremanja ribe u Polabju – da je za to najbolja pastrva iz gornjeg toka Nise, sa Sudeta – posoljena i kratko prigana u dubokom vrelom ulju, na jakoj vatri, zatim ovlaš posuta jabukovim octom, poprskana isjeckanim bijelim lukom i potpuno pokrivena jogurtom. (Naravno, gost nije ni pomislio da kaže da postoji potpuno isto takvo dukljansko jelo – pastrva u kisjelom mlijeku, i da su u Polabju, izgleda, živjeli daleki preci Crnogoraca, pa su možda zapamtili i prenijeli ovaj nauk u Crnu Goru; ako ga nijesu i jedni i drugi primili sa Orijenta.)
Večera je protekla u lijepom raspoloženju, ali i pored velikih količina maraštine, nije bilo nikakvog ponegdje uobičajenog, pjanskog grljenja i plakanja na ramenu.
Kad je bilo najljepše, visoki čovjek je ustao. Pošto su se rastali od njega – Konrad i gost otišli su na konjak u Zille-Stube, gdje su izvođeni odlomci od Berta Brehta i Kurta Vajla i kabaretske tačke iz slavnih prednacističkih vremena ali socrealističkog punjenja…
***
Nedavno je saznao da je njegov zagonetni sabesjednik i izuzetni domaćin bio Markus Volf, svemoćni šef i mozak najuspješnije službe sigurnosti koja je ikad postojala, surove Štazi, tvorac Gijoma i uzročnik pada jedinstvenog državnika Vilija Branta.
Veliki Markus Volf, pošto je prošao mučne istrage, suđenja i robijanja – napisao je i objavio sopstveni kuvar.
1997.