… Nije to ništa, ja imam šest malijeh i sedam velikijeh bolijesti, a vrh svega meteopatiju i hipohondriju, pa se ne žalim, život mi je zato zanimljiv i nepodnošljiv u isti mah; što je najvažnije, sve to mi ne utiče na apetit, pa mogu da patim do mile volje; u Parizu sam, kao mlađahni emigrant iz FNRJ, kraće vrijeme, konzumirao izvanrednu pseću hranu iz limenki; iako sam u đetinjstvu trošio odurnu varenu ikru od ukljeva i skobalja, nijesam omrznuo kavijar, naprotiv; a najboljeg lososa kušao sam na Aljasci, u Kolidžu, north from Ferbanks, pa naviše, đe sam vidio pse mučenike, potlačene ali žilave i otporne proletere, kako u zapregama vuku teške tovare na saonicama, krčeći po ledu i snijegu dok ih sirovi i surovi lovci na irvase i polarne međede, šibikaju dalekometnim vhipovima i još im se maše na vrh tereta da i njih nose; a Canis familiaris što je vazda bio s čovjekom i uz čovjeka, najveći je poltron poslije svog gospodara, naravski, razlika među njima je u korist psa, jer on je poltron s razlogom a čovjek i s razlogom i bez razloga; zlosilje im je, takođe, zajedničko, ali pas opet stoji malo više na rejting listi, jer to čini samo kad mora; sad mi dobro dođu stihovi Vjenceslava Čižeka, koji je, dijelom i zbog takvih robijao: žaba drugu pojela ne bi / a čovjek hoće svoga kolegu / širom zemlje hramovi / širom zemlje ratovi / paktovi – crni svatovi; pas se stravi od puške i pištolja, od bombe i granate, osjeća se smrt prije no što je sunula na njega, a čovjek ni kad ga snađe, iako su njih dvojica još od paleolita zajedno; zato ih glad čini sličnim – u potleušama od suvomeđe podno Kamipolja glad je bila vazda s njima; pod ratovima i vojskama, okupacijama i asimilacijama, ali i u rijetkim mirnim vremenima, čovjek se nije brinuo za psa, on se oduvijek sam snalazio i tragao za hranom; i ljudima i “kućnim ljubimcima” bilo je jednako teško i najteže, na izlasku iz zime, kad nije bilo ni suva rebra ni užeglog rijesa slanine, niti kosti da pas oglođe, zdrobi, i u oštrim škriljcima i iverima proguta; ako ljudi i prežive do kopriva, štira pitomoga, zelja divljega i lijepe žućenice iliti maslačka psi to nijesu niti jeli niti mogli dočekati, no su jedva nalazili ispod plotova ili iza kuća skamenjeni ljudski izmet i proždirali ga; na nultoj tački nemaštine i gladi, Veljovići su skinuli pršutu koja je jedina visila o kuki na gredi crnoj od čađi, da se najedu pa poslije kako bude; pršuta se bila potpuno ucrvljala i usmrđela, nije bilo Crnogorca koji bi je okusio pa su je bačili na bunjište; njihov vazda gladni šarov, presukana i preskubena psina, nanjušio je veliku pršutu i unezvijereno navalio na nju dok nijesu ostale samo bijele kosti; odvukao se, sa trbuhom do zemlje, do rijeke i zagazio u plićak dok mu je uzdrhtali abdomen ronio; da ste ga mogli razumjeti sigurno biste čuli kako zavija: vodo, moja vodo, što si tekla tekla si, i navro da pije, pije – nije utvrđeno koliko je to trajalo, možda sat, možda dan, tek zimogrozni, bolesno vedri marač, rascijepila je bljuzgava eksplozija; šarov se raspao na sve četiri strane i nestao u vodi koja je lijeno nosila crijeva i želudac, prslu jetru i nesažvakane komade crvljive pršute…
Od tada, ja ne konzumiram pršutu. A vi?
2005.