Bijahu se uzvijala grdna jata tica kao pljeva kad je digne smuta.
Nekakav cijuk i graktanje sudarali su se u Šćepanu i miješali sa žagorom zbjega, eksplozijama granata i pucnjavom bez reda i smisla. Ti ustreptali i uplašeni ptičji krikovi izbijali su iz tutnja i odvajali se svojim zlogukim jaokom i cviljenjem, iglasti i duboki, jednako.
Nije vjerovao ušima, mislio je da je isvijestio na glas o Radosavovoj pogibiji, pa se prepade od gore nesreće, i podiže bijelu glavu prema nebu.
Velike i male, crne kao zemlja i prosjenjale kao tanak lad, nadohvat ruke i visoko dokle oko dopire, vijale su se u iskidanim krugovima, padale kao kamen ili nestajale među stijenama i rijetkim jelama, nekakvim čapurastim žbunjem i dugačkom jalovom travom. Jednu je jasno čuo kako cikti kao dijete u kolijevci kad zarsne od duga plača.
Viđe, iako ništa ovakvo nije ni vidio ni čuo, da je pri sebi, i da mora da krene za glavninom, tamo gdje je Radosav šanac držao; da ga traži i nađe prije no što se svi obruči zatvore, da ga vidi mrtva, da ga ukopa i stavi mu mramor više glave.
Stajao je zagledan u nebo. Usne su mu se pomicale kao da izgovaraju neku napola zaboravljenu pjesmu ili bajanje. Nikakav glas nije se čuo.
Nije ga bilo ni kad se pokrenuo kao da nešto odbija od sebe i zaputio na sjever kroz zbjeg, kroz djecu, žene, starce, ranjenike i izgladnjele krave i konje koji su skubli žilavu kozjaču, pjenili i trzali glavama ne uspijevajući ni da je prekinu ni da se od nje odvoje.
Nije se obrnuo ni kad je, spuštajući se u kanjon, naišao na čelo Pete čija je prethodnica krčila ispred kolone, bolnice i zbjega.
Odmahnuo je samo kad su ga oštro pozvali da stane i da se vrati.
Strmina je bila sve opasnija i dugačka prla završavala su se u sivoj rijeci koja je i sama bila izranjavana potopljenim topovima i teškom ratnom opremom, pa su iz nje virile cijevi, točkovi, mrtvi konji, i neki predmeti kojima se nije mogla utvrditi namjena.
Šćepan se nije ni okliznuo niz prlo niti pomjerio kamen, kao da nema težine grabio je zagledan negdje ispred sebe, iza prla i rijeke, iza novog uspona.
Penjanje kao da mu je bilo lakše; u struku se i dalje držao pravo pa je izgledalo da ga pokreće neka sila izvan njega.
Strecale su mu usne i brci. Mislio je kako mu je samo prađed umro od starosti, pa mu i đed i otac, da se opravdaju potrčaše da poginu kad dobismo gradove a on se rodi kao posmrče; a Radosav mu ni posmrče ne ostavi, no još mora da ga sahranjuje prije vremena i preko reda, u ovu tvrdu zemlju što nas muči dok se savim ne iskosi i zanebesa, i krene u susret krvavome čelu da ga smiri zauvijek.
Pucnjava nije prestajala. Kretala se zajedno s njim. Kao da su je okolne planine i visovi, crne šume i proplanci, dodavali jedni drugima, prenosili i umnožavali. Nije osjećao ni glad, ni žeđ, ni umor. Nije bilo ni bola ni žalosti, samo uznemirujuća praznina u stomaku, kao da je negdje između njega i grudi nešto izvađeno.
Pucalo se s brda na njega; nije se zaustavio ni posagnuo. Putem kroz klisuru prolazio je pored bačenog oružja, pored izgorjelih i pokvarenih vozila, ali ništa od toga nije primjećivao.
Jedino bi se trgnuo kad bi naišao na poginulog partizana, pa i tada zakratko. Samo mu je korak postajao nešto sitniji i čvršći, a on prav i zagledan u daljinu kao prije. Gušilo ga je i tjeralo da otvorenim ustima uzima vazduh koji nikako da ga zagasi već se zaustavlja negdje na granici one praznine u utrobi.
Usta su ostajala otvorena a brkovi se micali: da mu se grob ne zaturi, i da ne ostane bez mramora iznad glave, da trag ne isperu kiše i vjetrovi. Zna, oko njega leže neprijatelji, jer ni jedan nije prošao preko Radosava. Sad je njegovo da ga ne gaze mrtvoga.
Na uviru klisure ispriječilo se brdo, šumovito po dnu a golo po stranama i razvučenom vrhu.
I klisurom i šumom i brdom rastureni lješevi. Mrko sve od njihove odjeće i oružja. A grmljavina i pucnjava odjednom nestala ili je možda on više ne čuje. I ono krilo u prsima što davi muklim lepetom, zastalo.
Korak mu je postao sporiji i duži, dok je s rukom nad očima zagledao poginule. Za ponekog bi mu se izdalje učinilo da je Radosav, tada bi se skamenio u kroku, a onda prišao, zagledao ga i nastavio.
Okružio je brdo i sastave klisure, bezbroj lješeva zagledao i dodirnuo ali nikako da nađe sina. A i kako, kad su svi mladi i jednaki, a neprijatelji svud između i oko njih.
Glasa se ne čuje od starog iako mu se pomiču i brkovi i brada a lice treperi kao da zatomljuje lelek.
Usred gomile mrtvih na samom vrhu brda, Šćepan opusti ruke i poražen stade. Shvati da neće naći Radosava.
Njegov pogled šarao je mrtvim tijelima stopljenim u neku neodređenu cjleinu, bez java i lika.
A onda, iznenada zadrhta, obje mu ruke umriješe. Zastade i zagleda se. Preko velikog isturenog kamena, gotovo nadohvat ruke, obasjana posljednjim zracima sunca na zalasku, ležala je djevojka. Rukavi prevelike vojničke bluze visoko zasukani na dugačkim rukama a blijedo lice kao živo i zaspalo, dok joj duga kosa kao da diše prosuta niz ploču.
Šćepan je stajao pred mrtvom djevojkom. Suze mu potekoše niz obraze.
Okrenu se oko sebe. Zgrabi jednu pušku s bajonetom, i pored same stijene, preko koje je pala djevojka, poče da kopa. Njemačkim šljemom vadio je zemlju.
Kad je bio gotov, Šćepan polako, kao da se boji da je ne probudi, obuhvati djevojku i položi je u grob.
Namjesti joj ruke i kapu sa zvijezdom pa uze da je pokriva zemljom.
Kad je na grob postavio biljeg, do njega jasno doprije grmljavina bitke.
Vlažnu noć na golom brdu plavila je nestvarna žuta svjetlost.
Gorelo je nebo i zemlja.
1977.