Predosjećanje koje se javljalo nejasno i maglovito odjednom se uobličilo i zaprepastilo je svojom jasnoćom i konačnošću. Nije više mogla da se obmanjuje, da potiskuje tu gotovo opipljivu slutnju.
Naslonjena plećima na još topli zid, zagledana preda se, nije ni pokušala da prati nizanje tužbalice koje se jednolično cijedilo na zakovan sanduk. Tuženje je bilo praćeno povremenim ojkanjem, prigušenim koležom.
U tom krugu ubrađenih žena, Vidosava se držala naoko mirno, sa prkosom u smežuranim krajevima očnih kapaka, i mimo običaja sve te žene unaokolo su nastojale da ne dosađuju pretjeranom pažnjom, nijesu s njom govorile, uvjerene da njen bol i nema neke druge primisli.
Bližila se ponoć i u smrknutom krugu oko kovčega ostali su samo najuža rodbina i susjedi, pa nije bilo glasnog leleka i kuknjave da bi se istakla žalost, nje je i onako bilo na pretek – u svakoj kući gotovo, oplakivan je poneko od onih koji su već pronađeni, ili od onih kojima se nije znalo groba.
U prituljenom noćnom bdjenju, gdje mutna svjetlost lampe nije uspijevala da razagna tminu, Vidosavina uznemirenost brzo je rasla. Više nije bilo nikakve nade, svu je obuzelo to saznanje od kojeg se ledila iako se na njenom prividno smirenom licu teško moglo išta primijetiti. Samo joj je pogled postao nešto tvrđi, usne joj se namreškale i zategle preko stisnutih zuba, a malo povijen nos ukrutio se i zgrbio. Kao da joj ne pripadaju, njene ruke gnječile su bijelu maramicu kakve nose pokajnice na sahranama.
… Ona je zahtijevala da Tomo što prije pođe i traži Jagoševe kosti iako tome još nije bilo vrijeme. Putevi su bili nesigurni i raskidani, a po šumama se često nailazilo na one kojima nije bilo jasno da je sve izgubljeno i da im nema povratka. Svakog dana neko je ubijan iz zasjede, a na redovan saobraćaj još se nije moglo računati. Pošte su tek počinjale da se organizuju, pa su pisma još prenosili povratnici, ranjenici i invalidi, ili ljudi koji su lutali zemljom u potrazi za svojima. Tako je jednog dana stigao glas o Jagoševoj smrti, prvo šapat u povjerenju, da bi brzo potom narastao, počeo da se presipa i šumi u ušima, ispunio sve međuprostore između ostalih ljudi i Toma i Vidosave; morao im je biti saopšten. Vidosava je tada, iako se već samom viješću našla u nekom praznom prostoru zazidana gluvoćom i izlišna, donijela dvije odluke koje su joj u prvom trenutku pomogle da se ne prepusti i sasvim iščili. Ona je morala izdržati. Nije smjela dozvoliti da se oko nje okuplja onaj silni svijet koji će nagrnuti na saučešće. Nije smjela da otima dio žalosti koja je Jagošu namijenjena; da ne dopusti da je žale zbog nje i njene nesreće.
Druga odluka još više je doprinijela da nađe snagu, da izdrži; činilo joj se da će pomoći da i Tomo zaokupi sebe tom namjerom i tako prebrodi iznenadnu prazninu i slabost koja ga je pritisla. Zato je odmah i zahtijevala da Jagoš bude prenesen i sahranjen u grobnici koju su oni dvoje za sebe spremali. (Nije htjela reći “njegove kosti”, nastavila je glasno i u mislima da ga spominje kao da je živ).
Dvadesetak dana kasnije Tomo se zaista pojavi sa velikom metalnom skrinjom čiju težinu nije mogla da skrije ni fina drvena obloga koja joj je davala uobičajen izgled. Na nekoliko stotina metara od sela susrio ga je lelek ljudi koji su kako je prilazio, prihvatali skrinju i laganim hodom išli prema kući dok je povorka rasla. Ali mimo običaja, ljudi su brzo prepuštali kovčeg onima koji su se nudili da ih zamijene. U sličnim prilikama smjena bi trajala duže, oni koji nude pomoć morali bi ponavljati više puta, nadmetati se da bi došli na red. A sada je bilo jasno da jedva čekaju zamjenu, da ih neobična težina kovčega pritiskuje kao kamen: znoj im se slivao niz lica dok su se, jedva čujno odhukujući zgledali.
Vidosava je tada nešto naslutila: sumnja je počinjala da se navješćuje. Ni sama ne znajući što joj se to u svijesti začinje, išla je za kovčegom vodeći grupu žena koje su se nadmetale u naricanju. Koračala je polako, sa skrštenim rukama bez glasa: ni suze, ni kakvog drugog znaka žalosti. Samo je zaprimila nekakva nedoumica, kao da je pokušavala da se nečega sjeti, da nađe nešto što je izgubila.
Pred očima joj je bio Jagoš, suvonjav i nejak tek počeo da se brije, onakav kakav je prije četiri godine izgledao.
Kasnije, u kući, dok je Tomo pričao o svom traganju i lomljenju preko Bosne, drumovima i šumama kojima su još harale bande, ona je neprestano nešto tražila, pokušavala da se sjeti nečega što nije mogla sebi da objasni, što joj je u svemu ovome smetalo, bilo negdje na dohvat ruke dok je tapkala u mraku; čitavo vrijeme od Tomovog povratka do duboko u noć provela je kao u bunilu, pokušavajući da uhvati tu izgubljenu nit. A onda iznenada, kao da se rasprsnuo grumen zasljepljujuće svjetlosti, postalo joj je jasno zašto su onako s mukom kovčeg nosili, zašto se baš tada sjetila Jagoša kakav je izgledao pred odlazak.
Skamenila se.
Ko je taj čovjek u skrinji. Otkud se zna da je ispod toliko pleha i drveta sakriven njen sin, ko u to vjeruje kad svi lješevi poslije izvjesnog vremena liče jedan na drugog, što da učini ako je Tomo radi nje pronašao grob bez imena i donio joj ga da ima nad čim da plače. A Toma su mogli prevariti: u brigadi su mu mogli reći da je to grob njegovog sina jer su se možda sažalili što je pola države progazio dok ih je našao.
Sada više ni o čemu drugom nije ni mislila. Zaboravila je na pokajanje i na ono što dolazi; sve je bilo bez značaja. Ništa se više oko nje nije događalo, nije slušala što Tomo govori o svom putovanju i traganju. Kao uzgred zagledala bi se samo u fotografije sina koje je, zajedno sa ordenjem, Tomo donio iz brigade. U drugoj prilici to bi je bar malo osokolilo. Sad je mislila svoju tešku misao. Vidjela je sebe kako čuči pokraj sive grobnice, dok Jagoševe kosti peru kiše u nekoj dubokoj gluvoj šumi.
Probdjela je noć odsutna i zagledana u sebe i u svoju sumnju. Izjutra je primala saučešće od pokajnica, kratko odgovarala na pitanja ili riječi utjehe, stojala gotovo po strani dok su se povorke slivale prema kovčegu. Kao da su je zapljuskivali kakvi muljeviti talasi, pritisnuta njima i zagonetnom skrinjom, ona je svakog trenutka mislila da se topi, da će je voda poklopiti iako je stojala uspravno ni jednim pokretom ne otkrivajući ono što je muči. Trgla se tek kad je osjetila da je vrijeme za sahranu. Usplahireno je istrčala iz gomile i ušla u kuću. Niko se nije pribrao ni uspio da pođe za njom a ona se već vratila sa nožicama za loze u ruci. Pružila ih je Tomu i sa čvrstinom koja ne trpi protivljenje, tiho kazala:
– Otvori, hoću da ga vidim.
Tomo se iznenađen trgao, uplašeno je pogledao, a onda gotovo smireno i s razumijevanjem, vraćajući joj nožice, kao za sebe, procijedio:
– Tamo, na groblju.
Zaneseno se uputila sa kovčegom koji je na čelu povorke, kao da lebdi na ramenima ljudi, krenuo izgorelim livadama prema groblju.
Izdužena i kao slivena, povorka je miljela lomeći se po sredini na rijetkim zaokretima, dok je podnevna vrelina zatvarala krug oko romora žena u koroti i kao vunom zaptivala uši. Samo Vidosava, s velikim nožicama u ruci, podrhtavala je od nestrpljenja i strave pred onim što ima da sazna.
Kad je povorka stigla na groblje i stopila se u širok prsten oko groba, oproštajne govore pratili su mnogobrojni jecaji i uzdasi, ali uobičajenog leleka nije bilo. Nekoliko trenutaka sve je ćutalo, niko nije odlazio; kao da su očekivali da se nešto krupno dogodi zbijali su se ka grobu, promaljali glave preko tuđih ramena.
Vidosava je držala nožice u rukama. Strepnja na njenom licu priješla je u tupu izgubljenost i oni koji su je okruživali uplašili su se da neće izdržati, da će presvisnuti. U tom trenutku Tomo primi iz njenih ruku nožice, skide drveni poklopac i poče da reže pleh na kovčegu u predjelu glave i gornjeg dijela grudi. Tišina nabreknu pod usijanim južnim suncem.
Prije no što težak zadah zapahnu gustu nepokretnu gomilu nadnesenu nad grob, Vidosava brzo poprska otvor na kovčegu lozovom rakijom pa se kao nad kolijevku nagnu i zagleda u lješ koji se njoj na očigled raspadao. Tamno kao zemlja lice, nije se moglo prepoznati, ali Vidosava je znala što traži. Pomjeri donju vilicu mrca i zagleda se u gornji ugao usta, u dva vještačka zuba na desnoj strani. Zatim dodirnu zube koji su sa unutrašnje strane bili povezani metalnim mostom.
Na licu joj se pojavi kratak, izmučen osmijeh. Odahnuvši sa olakšanjem, pomilova rukom glavu svog sina i polako ustajući dade znak da skrinju zatvore. Skamenjena gomila naglo živnu; prolomi se dugo suzdržavani lelek.
Pokajnice se u grupama počeše razilaziti golim ledinama na sve strane kao prosute brojanice.
1965.