Gola je ravnica od Dajbaba do Kokota; ničega na jalovoj goleti. Zaludu Kamipolje opasuju dvije rijeke; jedna puna vode kao piska glasa, brza i zdrava, druga presušnica, koju rano popije sunce pa joj korito žedno i prazno od prve suše.
Uzavrela je tišina polja.
Sunce prži raštrkane valutice; jara zaudara na paljevinu. Udaljena brda u izmaglici ne
propuštaju javke dalekih svjetova.
Stado mili ka rijeci zaobilazeći opaljeno rijetko žbunje.
U polunesvjestici za ovcama ide žedni dječak. Pred očima mu igra jara, stvarajući obilate i čudne figure koje ga za tren otkinu od tla, a onda ponovo vrate malenog i izgubljenog.
Suvi vazduh gori mu u plućima, znoj mu kaplje s lica i ostavlja masne čađave mrlje po oblucima.
Ako brzo ne stigne spržiće ga sunce, sagorjeće ga. Jer nikoga nema u ovom polju. Nikoga sve tamo do onih brda gdje izviru hladne vode i zrijevaju pitome krupne smokve. Nikoga na žezi punoj ognjenih sjenki, na izujedanom polju, na maloj pjeskovitoj pustinji. A tamo u pribrđu su smokve. Hladne i medne sa izvorima u stopalima, sa mirisima lišća kojemu sunce produžuje život.
Snijeg se još nije istopio u gredama i dobro bi bilo kad bi neko po noći u ovoj užarenoj ravnici ostavio koju gomilu. Tamo i trave rastu u izobilju, one meke i masne trave od kojih se namuze dosta mlijeka i siri planinski sir što na paprat miriše.
Dječak diže štap između sebe i sunca. Mjeri koliko još ima do rijeke koja će ohladiti njegova podbijena stopala i napojiti žedno stado. Ovce se zbile u gomilu, uprle rebra u rebra, smotale se u klupko a glave podvile poda se pa dahću vukući se u krug, jedva se mičući s mjesta.
Sunce se kao ploča vrti, nikako da siđe, nikako da obode, da se zakloni za pramičak oblaka koji bi naišao da je prijatelj.
Neki laki dašak navješćuje mu korito. Sad se već manje guši.
Već se domogao obale; prelazi posljednji nagib i spušta se osutim krečnim šljunkom koji su ubojite kiše bog te pita otkad lokale.
Potrča ispred stada, ne puštajući iz ruku štap, i zaustavi se usred brzaka.
Ovdje je vjetar i rijeka i sunce, a tamo gore, vreli pepeo i crno od sunca.
Izađe iz živog vodenog toka i opruži se na pijesku uz samu rijeku. Oko njega ovce su ubrzano dahtale i s vremena na vrijeme liskale vodu.
Iz daljine kao da se ču potmula eksplozija.
On se ne uplaši. Možda su negdje uzvodno bacili dinamit u rijeku, pomisli. Biće ribe.
I on stade da sanja ribe koje će donijeti brzak, jer oni tamo ne mogu ih sve pronaći. Rijeka je brza: ona odnosi i uz put dijeli drugima. A u njoj je puno pastrva, onih najboljih. Ako ulovi neku veliku – ne mora baš da je najveća, samo da je dobra – odnijeće je kući i napraviće dobru večeru. Svi će da jedu. Samo on neće jer nije lijepo da jede i on, lovac, koji je obradovao gladne. On neće jesti, zato će otac, iako star, uloviti neku drugu ribu, pa će mu dati najveći dio zbog onoga juče, zbog onoga što nije htio da jede nego je ukućanima dao sve, i ješće dok se ne umori, dok ga san ne uhvati.
Troma, puna tajanstva dubine, rijeka se kretala prema njemu. I tek kod njegovih noga, postajala je oštra, brza i neuhvatljiva, vitka kao pastrva koju čeka. Tamo gore, za prvom okukom, mora da je bačen dinamit. Da je bliže, ostavio bi ovce i skočio u vodu, uhvatio bi mnogo riba, nanizao ih na prut, pa bježao da ga ne uhvate. Jer, istukli bi ga namrtvo, uzeli ribu a njega bacili u vir da se pred njima praćaka, da plače i moli da ga izvuku. A ne bi molio pa makar i potonuo – što oni misle! Zaronio bi i isplivao na drugu obalu; i kad tad bi on njih gurnuo u vodu i štapom ih bio po glavi dok se ne nadmu kao žabe.
Neka ga mole, neka ga samo mole, neće im pomoći, a on će njihovu ribu odnijeti kući i imaće za ručak i večeru, za sjutra, za prekosjutra.
Podiže pogled da ne projuri kraj njega koja velika riba, ili koja mala ali dobra, koju ne smije propustiti…
“Eno je! Eno ih! Dolaze.”
Ribe su bjelasale, polumrtve, pjane, bilo ih je mnogo, čitavo jato; nijesu se žurile, svjetlucale su se na suncu i on shvati da će ovoga puta moći dosta da ih nalovi za sebe i za sve gladne iz susjedstva.
Nije mogao da ih vidi na brzaku (a nije ni dobro, jer neka može da mu promakne kraj noga); namjeri se ka dubokom, sve dok mu voda ne doprije do pasa.
A možda je ipak bolje da lovi u pličini, pomisli. Jer, ribe će i ovako proći pored njega, a on neće moći da ih dotuče štapom, one pjane, jer voda je duboka. Ustuknu korak-dva, do pojila, i već prve, bijele i gojne, stadoše se jatiti oko njega. Ali ni jedne mrtve. On diže štap i poče da mlati, redom. Udarao je iz sve snage no ribe se nijesu predavale. Bježale su u krug, mahale su repovima i glavama, mijenjale boju i tako izbjegavale udarce koji su bili sve češći, sve mahnitiji.
Učini mu se da neće uloviti ni jednu, jer one i nijesu ošamućene, klizave su i hitre, ispadaju iz ruka – a mnogo ih je i ne zna se koja je ljepša. Bolje jedna nego ništa, pomisli, spazi bijelu, ne najveću ali sigurno najljepšu ribu koju je ikad vidio. Pritrča, poče je udarati štapom po glavi; ona stade brzo da kruži a on za njom; ostale ribe se razbježaše. To mu dobro dođe, pa se stušti na odabranu dok ne ugleda krvavu vodu. Tu je, zaključi. Izdiže je iznad vode i iznese na pijesak.
I osjeti težak umor. Noge mu olabaviše, ni koraka da makne. A znoj nagriza lice, ujeda. Viđe: čitavo nebo zakrvavljeno. Uplaši se, potrča prema vodi, pa zagnjuri glavu i protrlja je rukama. Izroni – nebo manje krvari. Ponovo se okvasi i prođe ga neka jeza.
Kao u groznici, vrati se do mrtve bijele ribe i pogleda je:
“Šta!? Ja sam…”
Pored njega, na pijesku, ležalo je okrvavljeno mrtvo jagnje.
“Ne, to je riba – ja sam…” – govorio je on.
“To je ona riba koju sam izvukao iz vode.”
Pogleda još jedanput – jagnje.
Trgnuo ga je neki njemu nepoznat zvuk i zvono stada koje se udaljavalo.
Sunce je pržilo oblutke i njega koji je kao u nekom očekivanju gledao u daljinu. U rijeku. U kraj rijeke, u onaj ugao odakle je očekivao da poslije eksplozije stigne riba. Riba za gladne ukućane, za njega koji iz ponosa ne bi jeo.
Nizvodno na stijeni, isturenoj i nadnesenoj nad vodu stajala su dva vojnika. On se povuče u hladovinu. Pod mršavu vrbu. Namjesti se kao da će tu da odspava, ali pogled mu se nehotice vraćao na stijenu sa vojnicima, čije noge nije sasvim jasno vidio od vrbine grane što ga je zaklanjala od sunca.
Jara koja je lebdjela nad vodom držala je nove posjetioce u nekom prozračnom svitanju i njemu se činilo da oni poigravaju; dodaju jedan drugome neki predmet, čučnu pa opet ustanu… Ti ljudi od kojih ga dijeli pedesetak metara i nebrojeno drugih razloga, koji su, eto, dječački zaneseni svojim poslom i njega svakako ne primjećuju – neosjetno mu postaju sve nepodnošljiviji; dok mu ova tišina unosi nemir pod kožu, njihovo ga prisustvo ozbiljno zbunjuje.
Oni su zaista došli da love ribu dinamitom. Nekada je taj način bio zabranjen. Ali ove maslinaste vojnike niko ovdje ne može da spriječi – oni dođu, bace hrpu smrtonosnih klasova i dno rijeke pobijeli, a onda mrtve i pjane ribe izlaze na površinu i voda ih polako nosi kao prevrnute čunove a oni čekaju na nekom plićaku pa kupe, kupe.
I njegovi vrsnici su ponekad dolazili da u virovima traže ono što je vojnicima promaklo, ribe koje nijesu izlazile na površinu, one teške i tamne što se valjaju po dnu. Ronili su i izronjavali ih, pa nizali na prutove vjerujući da su oteli od neprijatelja nešto što nije ni bilo njegovo. Možda su to radili i iz želje za doživljajem, jer dubina je privlačna, tamo su sunčevi zraci bljeđi, a negdje jedva i da dopiru; mahovina i lišaj smijulje se sa rapavog stijenja i male jedva vidljive ribe prolaze kao mušice ispred samih očiju. Sve je tamo tiho, nedokučivo, u tom svijetu između dva gutljaja vazduha.
Nije imao vremena da domisli. Ništa nije čuo. Vidio je samo kako plamen za tren obgrli obje prilike na stijeni, a poslije ih obavi dimom iz koga istrča jedan, pope se na brijeg, i kao bez glave jurnu obalom put grada; dječakov pogled pođe za njegovim sitnim, brzim koracima koji su budili male oblačiće prašine i njegova prilika, dok postajaše sve manja, na zavijutku rijeke ličila je na navijenu dječju igračku, koja će se kretati onoliko koliko je duga opruga.
Gotovo je zaboravio da to živ čovjek trči, mislio je kako je opruga te igračke neobično jaka dok tako dugo trči, trči preko iznemoglosti, do izmaglice zavijutka pred kojim su dječakove oči nemoćne.
Tek tada ču tutanj i shvati da je to od eksplozije od koje ga dijeli nekoliko trenutaka, nekim čudom onda je nije čuo, a sada, eto, došla je i do njega – odjekuje mu negdje u dnu grudi i ljulja se između rebara.
Pogleda stijenu. Dima više nije bilo, jedna prilika sjeđela je u zagonetnom položaju, s glavom na krilu, okrenutom suncu, kao da moli. Njemu sve to za trenutak izgledaše kao neki ostatak malopređašnjeg sna.
Ustade i krenu u vodu; prepliva brzak i ispe se na stijenu.
Zanimalo ga je šta će taj usamljeni čovjek na suncu kad mu je drug otrčao, zašto u tako čudnom položaju sjedi i razmišlja o nebu, pa se namah nađe oči u oči sa čovjekom koji je sjedio leđima oslonjen na rapavi kamen, raskomadanih noga, ruka iščupanih u zglobovima šake, iz čijih su nagorjelih patrljaka kapale plasice krvi, mnogo mrke.
On mu priđe sasvim blizu i kleknu zagledan u njegovo lice; ranjenik, kao da ne primjećuje njegovo prisustvo, gleda u nebo malo nakrivljene glave. Nije se vidjelo da ga nagrizaju bolovi, samo mu je lice dobijalo neku limunastu boju i po njemu se naglo pojavljivala sjenka tamnih mrlja, mišići se sami od sebe zatezali i pravili mučne unutrašnje trzaje.
Dječaku se učini da ga je ranjeniku dovelo ono zagonetno čulo koje lješinare iz daljina domamljuje na strvinu. Kao da na jeziku osjeti ukus soli i gvožđa i bi mu nelagodno što ne može da pljune, jer bi pomjerio tišinu u kojoj njegov neprijatelj traje svoje posljednje trenutke.
Umirući naglo spusti pogled na dječaka i oni stadoše da mjere svoje preostale snage. Mora da misli kako se dječak raduje što ga vidi ovakvog, njega, koji je možda još jutros prozviždao gradom na motorciklu, sijući strah oko sebe. Eto, i usne su mu se stegle u grk osmijeh, oči malo živnule i dobile hladan sjaj u kome ima prezrenja; kao da hoće da održe nadmoć nad dječakom, malim i golorukim.
Jadni čovjek, mislio je dječak. Još juče pucao je u njega, u njegova susjeda, a sad je miran, sad je tako neupotrebljiv da ga ne može mrzjeti, zato što nema noga i što ne može ustati. Upravo, sjetio se: njemu je sve ovo smiješno i on bi se najslađe zakikotao, ali ne valja da se tako ponaša pred čovjekom koji umire.
Ranjenik nikako da umre. Prosto se zainatio, misli dječak i uporno posmatra. Gleda mu u bradu koja se jedva primjetno kreće. Ranjenikove usne se malo razvlače, i jedan zlatan zub sjaknu na suncu. To što nema ruka ni noga, pa to je tek neobično.
Umirući kao da je razumio dječaka; čudio se za tren kako u njegovoj duši nema ni trunke samilosti. Mora da ga je to pokrenulo. On spusti ruku na oružje koje mu je i dalje bilo propisno okačeno o bedro. Ali patrljak ostavi još jednu mrlju na kožnoj futroli, a onaj mali plamen mržnje u njegovom oku naglo se ugasi. On s naporom ugrize usnu i skrenu pogled na drugu stranu.
Dječaka zasiti ta igra i pređe u mučno gađenje od koga mu se pomiješaše slike.
Okrenu se i kao bježeći zagazi u polje koje je ključalo od jare.