Ona unezvijerena strepnja, koja ga je jutros bila sveg presjekla, napuštala ga je, dolazila je neka blaga, sanjiva opuštenost, kao kad se jedva izbjegne nešto i opasno i sramotno istovremeno. Ni stolicu na leđima nije više osjećao. Nije je premještao s jedne na drugu stranu. Nije ga više žuljala, gotovo je prijenula, prijatno se priljubila uz pleći, dok je sjedište mamilo tamnocrvenim plišom. Gotovo potpuno smiren, Raško se uputio Ćemovskim poljem. Prepuštao se nekom dimu u sebi koji mu je posivjelo polje činio manje pustim, manje širokim.
Odjednom je stao kao ukopan sa istim ukusom straha što ga je jutros imao. Nalazio se na rubu velike jame od avionske bombe. Širok krug nazubljenih ivica nije ga toliko iznenadio svojom dubinom koliko neviđenim razmjerama. Ni najveća bomba nigdje u Podgorici nije napravila toliku rupu. I to još u skamenjenoj pržini Ćemovskog, gdje se stopljeni, krupni pijesak ispod tanke posne površine širio cijelim poljem kao jedinstvena ploča, čvršća od svakog betona. Obuzela ga je jeza od pogleda na taj lijevak koji je svojim obimom podsjećao na isušeno korito jezera. Jeza od sjećanja na veliko bombardovanje, kada je njihova kuća pogođena, a ova stolica, koja opet počinje da ga nabija po leđima, nekim neobjašnjivim pritiskom uznesena crnim oblakom pala ispred same betonske šupe u koju se bila sklonila njihova porodica. Tako je od svega što su imali ostala samo stolica. Steglo ga je sjećanje na jutrošnji put razrovanim gradom, kad je prebacivao stolicu s jednog ramena na drugo i zaklanjao je samim sobom, zaobilazeći rupe od bombi, krupne komade tesanog kamena, gomile zemlje i crne ploče iskidanog uličnog asfalta. Trbušasta stolica sa kratkim, krivim nogama i ovalnim naslonom u obliku srca, valjda zato što je ranije uvijek bila pokrivena bijelim lanenim navlakama, kao u inat, na njegovim leđima neobuzdano je sijala nekom vrućom, bludnom svjetlošću; a on je hitao da što prije izađe iz grada u kojemu su raščišćavali ruševine. Da ne vide ni njega ni ovu optužujuću stolicu koja je, u bjelini prašine i kamena, svojim crnim lakom i mekim sjedištem štrčala i izazivala gotovo stidnu i rasipnu želju da se nju sjedne, ali izvan domašaja bilo čijeg pogleda. Sve manje je vjerovao da će je bez nevolje iznijeti iz grada, jer su se gotovo na svakoj isturenoj gomili ruševina vijorile zastave radnih grupa, a preplanuli omladinci, gotovo djeca, goli do pasa, kopali su po tragovima gradskih ulica, prevrtali kamenje i iz svega glasa pjevali: “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska”. A stolica je sve više rasla na njegovim leđima, blješteći na jutarnjem suncu. Sjetio se onog mučnog trenutka kada je pomislio da ne može proći mostić na Ribnici bez pitanja zašto nije s njima, kud i radi čega nosi stolicu; a kad su na sreću grupe brzo počele napuštati posao i stale se slivati prema Sokolani uz jednodušne povike: “Dolje… živio…”, laknulo mu je, jer je shvatio da odlaze na neko suđenje ili na miting, i da je put prema Ćemovskom slobodan.
Jedva se pokrenuo i zakoračio ivicom jame nastojeći da ne gleda u nju. Nastavio je put zalazeći sve dublje u Ćemovsko polje. Sunce je odskočilo ali prave vrućine još nijesu počele. Na golom polju nije bilo ni drveta ni drače; samo sitna suva ofresina i zemljasti obluci. Ali sve je to izgledalo sitno i prozračno: do najdaljih brda vidjelo se kao da je sve isprano, i vazduh, i sivoplave planine u daljini, i sela kojima se približavao.
Kroz kržljavi, rijetki vrijes i suvi čičak Raško je nosio stolicu nekako smiren i oslobođen. Nije zavidio svojim vrsnicima koji su napustili raščišćavanje ruševina i sada u Sokolani sigurno učestvuju u nečem strašnom i primamljivom. Znao je samo kako će stići do kuće Čađenovića i ne sjedajući krenuti nazad.
U toj misli našao se ispred nekakve zarđale automobilske karoserije bez stakla i vrata, bez ikakva postolja. Raško pogleda oko sebe, pa unese stolicu u karoseriju, postavi je na noge i poslije malog zastanka prkosno sjede u nju. Čuo je samo svoje disanje koje je šuplje odzvanjalo u goloj školjci od staroga pleha. Ali nije uspio ni da se dobro namjesti na stolici, a već je naglo ustao kao da je uhvaćen u zabranjenom poslu. Neka nova nelagodnost i nejasna strepnja došle su namjesto želje da sjedne na stolicu. Planine, koje su kroz prazna okna izgledale kao uramljeni nestvarni pejzaži, i podsjećale ga na zaboravljene slike iz gostinske sobe prije velikog bombardovanja – razmakoše se, lebdjeći negdje u daljini sve dalje od zemlje, sve bliže nebu. Sa stolicom na leđima, Raško nastavi Ćemovskim poljem prema Zeti. Ali polje je svakim trenutkom izgledalo sve duže. I stolicu je sve češće premještao s ramena na rame.
***
Pri povratku mu se učini kao da je Ćemovsko dobilo drugu boju, drukčiji miris. Drugo polje. Nakostriješilo se i potamnjelo, uznemirilo se i učinilo nedoglednim, razmaklo planine i uvilo ih u drhtavu magličastu koprenu. Ne ono, nego sunce i žeđ.
Nije osjećao umor, ni težinu gornjice, podlanicu debele bijele slanine, iako mu je malo zasijecala prste gvozdena kuka o kojoj je visila, zamotana u list stare novine.
Osjećao je samo vrućinu i žeđ. Disanje je bilo otežano: vazduh, gust i neprobojan, uzavrio i uskomešan kao u kotlu, ali bez daška vjetra, bez kapi vlage u sebi, težak kao kamen, jedva prohodan kao i ovo polje.
Činilo mu se da ga sunce odozgo pritiskuje dok gazi po svome hladu. Gazio je svoju sjen a slobodnu ruku s vremena na vrijeme stavljao na glavu da zaštiti tjeme, da mu se kratka oštra kosa ne zapali. Osjećao je da na crnom nebu sunce plamsa tačno nad njegovom glavom, ali nije podizao pogled da provjeri koliko je nisko sišlo, koliko je poraslo. Ljepljiva usta držao je otvorena kako bi pored znoja, koji se slivao niz oči, niz usta, uhvatio više vazduha. A vazduh kao da mu je ostajao u grlu, kao da nije silazio dublje, niti se vraćao nazad. Polje naraslo, ništa se osim njega ne vidi. Pri svakom koraku Raško se iskosi na suprotnu stranu jer mu se čini da će panuti polje i on s njim, da će ih pritisnuti sunce koje je poleglo i po polju i po njemu svom svojom težinom.
Rašku se na trenutke činilo kao da ide u krug iako je dobro znao da ide prema gradu. No i grad i kamenita brda oko Ćemovskog isparili su negdje daleko i plove sad zajedno sa jarom, nevidljivi i nedostižni. Samo su polje oko njega i sunce nad njim stalno prisutni i opipljivi, ne može im se pobjeći, ni sakriti.
Kad bi se našla neka kap vode, jezik da se skvasi, nešto studeno da dodirne rukom.
Ali Raško je znao da neće pasti, da neće stati. Još malo pa će i sunce da obode na niže, da mu siđe s vrata.
Usred drhtanja jare, više osjeti nego što ču neobičan zvuk od kojeg se uznemiri. Kao da je izvirao iz zemlje oko njega. Ličio je na mukli tupi klopot koji se čuje kad kapi vode padaju na vreli pepeo. Nije htio da ispituje ni otkuda ni od čega dolazi. Nije želio da pogleda i provjeri. Samo se sve češće stresao od tupog zlozukog tapkanja.
Kad je niz golo koljeno osjetio toplu ljigavu tečnost, zastao je i pogledao u slaninu. Curila je, ne više kapima, već gotovo u neprekidnom mlazu. Njemu na oči, topila se. Dok se na žednoj zemlji širila tamna vlažna mrlja, zemlja je šuštala kao kad se gasi klak.
Raško postavi ruke ispod slanine, pokušavajući da bar nešto spasi, da zaustavi to oticanje; no mast je i dalje curila između prstiju kao da ih nema. On zatim podmetnu list novine, ali kapi brzo probiše nagrižen pocijepan papir, raskašiše ga i u mlazevima počeše da se slivaju na zemlju.
Odbaci komadiće gnjecavog papira, uspravi se, i dok mu je kuka zasijecala prste i klizila niz njih, potrča užarenim poljem.
Mast je liptala na usahlu zemlju.
Trčao je ne misleći ni na šta, osim na to da mora sačuvati slaninu. Pokušavao je, u trku, da je zakloni samim sobom, svojom sjenkom, ali sjenka je nestala. Ostalo je samo sunce na tjemenu i ovaj komad koji nestaje iz ruka.
Posljednjom snagom trčao je prema karoseriji, u zaklon. Ali kad uđe zapljusnu ga, kao vrelom vodom užaren gust vazduh ispod usijane limene školjke. Brzo istrča jer ispod oklopa ovog metalnog insekta nije se moglo ni disati a kamoli zaustaviti ovo topljenje i nestajanje. Nije htio da prizna da se više išta može učiniti.
Nastavio je da tetura poljem prema gradu koji se nije vidio, kao da ga više nije ni bilo ni onako raskomadanog i zdrobljenog.
Nije osjećao ni vrućinu, ni žeđ, ni umor. Zadubljeno je gledao naprijed, jedva koračajući. Znao je da slanina nestaje.
Nije se usuđivao ni da pogleda u nju. Kuka mu više nije zasijecala prste. Kao da je i masna čađa na njoj gorjela puštajući otužan, teški smrad lješa. Znao je da je prazna.
Koračao je ispunjen grkim mirom. S očima u daljini.
1969.