Preveo: Josip Osti
“Mnogo je riječi, mnogo riječi,
ali sred svih je jedna;
usred svijeta
tako sama kao ta
uistinu nije nijedna, nijedna”.
Knjiga poezije “Slutnja smrti” Srećka Kosovela objavljena je u izdanju OKF-a 2013. godine, a u prevodu Josipa Ostija. U tekstu koji Osti zapisuje povodom ovog izdanja, pod naslovom “Pjesnik ekstaze smrti i žudnje za novim životom, koji je i, istodobno, nije bio avangardist”, prevodilac piše: Poznavatelji života i djela Srečka Kosovela, poslije Prešerna nesumnjivo jednog od najznačajnijih slovenskih pjesnika, koji je bio rođen 18. marta 1904. u Sežani, znaju da je do prerane smrti, 27. maja u Tomaju, u listovima i časopisim objavio samo oko četrdeset pjesama, te nekoliko proznih, esejističkih i publicističkih tekstova. Mada je bio za pripremljenu zbirku ranih pjesama, koju je namjeravao nasloviti Zlatni čun, napisao i Predgovor, ta nije izašla prije njegove smrti i s tim naslovom, kao ni planirani izbor njegove konstruktivističke poezije Integrali. Prva njegova knjiga, Pjesme, izašla je 1927. godine, a Integrali tek četrdeset godina kasnije, 1967. Njegova skoro cjelokupna zaostavština postala je dostupna čitateljima tek pola stoljeća poslije smrti, 1967., kada je izašla i treća knjiga Sabranih djela u izdanju DZS-Državne založbe Slovenije iz Ljubljane, a uredio ih je, te napomene i pogovor napisao, dr. Anton Ocvirk (1908–1980). U njima je objavljeno više od tisuću pjesama, nekoliko stotina stranica proze, eseja, publicističkih tekstova, dnevničkih zapisa i preko dvjesto pisama. Sve to raskrilo nam ga je, usprkos mladosti, kao pjesnika veoma obuhvatnog, raznovrsnog i veoma kvalitetetnog književnog opusa. A istodobno, s do tada nepoznatim pjesničkim i drugim tekstovima, utjecalo na promjenu već oblikovane slike o njemu i njegovom životu. I u Kosovelovom slučaju je književna arheologija još jednom potvrdila da umjetničko djelo, ako i nije poznato u vrijeme autorovog života, nije nužno zauvijek izgubljeno, jer vrijeme, mada često nepredvidivo, radi u korist istinske umjetnosti. Kosovel je vjerovao u priznanje koje će donijeti budućnost i njegova se proročki kuražna vjera u nepotkupljivost suda vremena obistinila”.
Bilješka o pjesniku:
Srečko Kosovel (rođen 1904. u Sežani, a umro u Tomaju 1926.), imao je neobičnu životnu i pjesničku sudbinu. Školovao se i studirao u Ljubljani, a, što ponajbolje potvrđuju njegove pjesme, ostao trajno vezan za rodni Kras, gdje je i sahranjen. Umro je mlad, star dvadeset dvije godine, prije nego je uspio objaviti svoj pjesnički prvenac, u koji je namjeravao uvrstiti svoje rane, impresionističke i ekspresionističke pjesme, a knjigu nasloviti Zlati čoln/Zlatni čun. Prva knjiga, s naslovom Pjesme, objavljena mu je posthumno, godinu dana poslije smrti, 1927. A kasnija objavljivanja njegove pjesničke zaostavštine iznova su otkrivala, usprkos mladosti, njegovu pjesničku višelikost, posebnost i vrijednost. Poslije znanih ranih pjesama bilo je istinsko iznenađenje objelodanjenje, do 1967. godine javnosti nedostupnih i nepoznatih, njegovih Integrala, koji, gledano unatrag, nesumnjivo spadaju u sam vrh europskog i svjetskog konstruktivističkog pjesništva. I to onog, koje nije samo književnopovijesno zanimljivo, nego, uistinu pjesnički, i danas živo. Od tad, i više nego dotad, Kosovel se usidrio među najznačajnije slovenske pjesnike. Mada pjesnik s više pjesničkih lica, koje je umnoženo i njegovim pjesmama u prozi (prvi put objavljenim u njegovim Sabranim djelima, 1974.), pisanim istodobno s integralima i konsima, a kojima je održavao i produžavao kontinuitet svoje baršunaste lirike, njegova poezija je jedinstvena upravo po spoju vanjskih, formalnih i unutrašnjih, sadržajnih suprotnosti. A te temelje kako na slutnji skore smrti, tako na žudnji za novim životom. Iz poetske i prozne zaostvaštine Kosovel pred čitatelja iskrsava kakav je bio svo vrijeme, i pored brojnih preobražaja, u svega nekoliko stvaralačkih godina – pjesnik osamljenosti i otuđenosti, koji neprestano ekvilibrira na tankom užetu između života i smrti. U cjelokupnoj njegovoj poeziji, u kojoj se prepliću i prožimaju ekstaza života i ekstaza smrti naglašena je drama čovjekove suočenosti s smrću, odnosno tragično osjećanje života i svijeta, tako da su njegova životna i pjesnička sudbina u suglasju sa, samo na prvi pogled paradoksnim, riječima Edgara Morina, autora knjige Čovjek i smrt, u kojoj kaže: „put koji vodi u smrt treba nas uvesti dublje u život, kao što nas put koji void u život treba uvesti dublje u smrt“. A aktualnost njegove, usprkos raznovrsnosti, konzistentne poezije, u kojoj upjesmljuje smrt i istodobno, kozmičkim vitalizmom, afirmira život, nesumnjivo je sve vremena. Zlatna nit koja povezije njegove pjesničke tekstove različitih oblika i sadržaja prevashodno je njihova duševnost. Njom su protkani kako njegovi upjesmljeni kraški krajolici, tako i kozmični zagrljaji, što njegovu poeziju čini istodobno nacionalnom i univerzalnom. Zato ne čudi da je iz dana u dan sve veće zanimanje za njegovu poeziju, tako u Sloveniji, kao i izvan nje, što potvrđuju sve brojniji prevodi njegovih pjesama i prijem na koji nailaze kod čitatelja, za koje su, najčešće, više nego prijatno otkriće. A kako bi i bilo drugačije, kad u te pjesme udahnuta njegova duša, i poslije smrti, nastavlja živjeti svojim vlastitim životom.