Sofija Lana Kalezić: Hladne ptice

“Da li je cio naš život niz anonimnih krikova u pustinji indiferentnih zvijezda? Na jednoj majušnoj planeti koja juri prema ničemu, već milionima godina rađamo se u bolu, rastemo, borimo se, razbolijevamo, patimo, drugima nanosimo bol, vičemo, umiremo, umiru i drugi se rađaju, da bi ponovo počeli beskorisnu komediju… “
Ernesto Sabato

 

 

I Jutro

Crnim mozaikom sjenke, maslina je zaklanjala jutrom smrznute oblake, svijetle i ljubičaste. Drhtala je i igrala sanjiva prozračnost lelujajući se u svojoj nevidljivoj supstanci. Njihova dva prozora ličila su na dva slijepa oka koja zrače ledenom bjelinom prozirnom poput opne sakrivnene ispod gipsane ljuske jajeta.
Tako su malo poznavali svijet – reklo bi se da u njemu nisu ni živjeli. Ona je rano odlazila u postelju da bi joj što prije prošla noć, iščekujući da se jutro sa ukusom agonije sruči na nju. On se nejasno plašio nježnosti kao nekog veoma starog bola i nije činio ni najmanji napor da joj suzbije tugu.
Slaba kao dah na staklu, usana punih utješnog prećutkivanja ležala je zatvorena. Nasljeđujući potajnu želju za srećom, koju je uspijevala da dosegne putem svoje magijske moći da ne sazna istine koje ne bi bila u stanju da podnese, gradila je svoju usamljenost predanošću kojom roditelj zida sklonište za jedinca sina. Ne priznajući, možda i ne znajući za svoju tugu, puzala je kroz stvarnost osjećajući neizdržljiv pritisak nestajanja. Polako se pretvarala u odraz u kojem se ni sama više nije prepoznavala. I pored njene riješenosti da se plutajući prepusti vremenu, blagom i svirepom, opsijedala je gargantuovska želja da u jednom zalogaju proguta život. ..
Sve češće je žalila za onim ružnim danima na početku njihovog poznanstva jer se više od svega plašila kraja, realnosti lišene izbora. Nastojeći da prošlost oživi zvukom ili mirisom, utonula je u sjećanje koje joj se učinilo beskonačnim. Iz njega je uspjela da izroni zaboravljenu bol koja je progovarala krikom uplašene noćne ptice. Tada bi joj duša pukla kao pučina kada udari oštar vjetar, a u prostoru ostajale bi samo da zuje njegove riječi – neprijatne, opasne. Topile su se na njenim smolastim porama, umirale na rubovima pepeljastih sjećanja, ostavljajući za sobom svjetlost boje sjenke.
Možda su i okolnosti njihovog upoznavanja bile toliko bolne da su se jednog dana oboje zarekli da će ih zaboraviti. Umorna i sama, osjećala je da njen strah nekontrolisano raste. Zatvarala se u sobu i uvlačila u krevet, smotana u klupko napregnutosti. Ostajala je tako beskrajno dugo, prazno misleći na lampu što gori, koju je trebalo ugasiti.
Zagonetni rulet proigranog dana već bi najavljivao neveseli odsjaj smiraja kada bi ona iskrenošću ispovjednika ispljuvala poslednju jučerašnju nadu. Duša joj se cijepala i sitnila kao staklo po kojem gazi vojnička čizma. Sjećanja i uspomene – te bestidne bludnice nanovo su rovarile kroz njenu svijest koja je, poput zloćudne mahovine, samu sebe hranila.
Usled neizdržljivog osećaja praznine, beznađa i tvrdoglavog, potmulog bola ne mogavši da zaspi, vraćala bi se u trpezariju i uzimala voće iz činije sa stola. On je u mraku slušao treskanje vratima i šuštanje vode, dok je parodija jeftino proigranog dana eterično odzvanjala u bjelini porcelana. Sati su osvajali minute, prolazeći sporo kao vjekovi napaćenih ljudi. Ničega nije bilo u ovom moru opkoljenom planinama, nikakvog utiska u ovoj neizmjernoj pustoši.
Još uvijek budan, pratio je rađanje novog dana. Sunce, slično lavini rastopljenog snijega, razlivalo je varnice paleći mu vrhove nadraženih živaca. Jasno je čuo kako negdje u njemu otkucava samoća, pojačano, kao kakav glasni i nevidljivi sat. Plodna zvijezda boje ćilibara smjelo je cijepala tamnu košulju odlazećeg dana. Sunce je bilo čudno rumeno i okruglo kao vrteška njihovog zajedničkog života, neprestano stapanje početka sa krajem, savršeni sažetak Ničega.

II Podne

Ujutro su se oboje budili nervozni, ali ovo jutro je bilo nešto drugačije jer su sinoć slučajno zaspali skupa. Juče se radovala prvom zajedničkom danu njihovog odmora i strpljivo pakovala sitnice u kofer – znala je da moraju ranije krenuti da ih ne bi sustigla ona najgora, podnevna vrućina. On se ionako po navici ili po svojoj krutoj prirodi budio rano. Usječena bora između očiju davala je pečat njegovom liku, postajući prirodni dio izraza na kojem je uspostavljala potrebnu ravnotežu hladnoće. Bio je miran i neraspoložen, kao čovjek koji je platio potajnu cijenu za to što ima.
Ćutke je otišla u kupatilo. Uvijek se bunio zato što se dugo tušira, ali ovo jutro su žurili. Ovo je stvarno bilo previše. Konačno je izašla i na brzinu počela da sakuplja stvari po fiokama.
Rekla si da si se sinoć spakovala? – njegov glas, u kojem je bilo više pokude nego zapitanosti odbijao se o zidove, odzvanjajući poput zvuka crkvenog zvonika slušanog uvom ateiste.
Bilo je to loše pitanje. Bilo je dovoljno samo malo da se rasprava počne slivati u tečne glasove govora. Njihova posljednja svađa u stvari bila je uzajamni spisak njegovih zahtjeva i njenih optužbi. Pogledala ga je kao da čuje riječi, a ne prepoznaje ih.
Molim te, izađi ispred zgrade i sačekaj me petnaest minuta – ljubazno mu je predložila, sa osmjehom lažne strpljivosti.
Pogledao je bezbojno i smrznutog izraza izašao iz stana. Sama je završila pakovanje. Otvorila je plakar, a njena svadbena haljina pala joj je ispred nogu prazna i tanka kao sjenka. Čudne, plave iskre letjele su mu ispred očiju kada se pojavio unezvereno zadržavajući bijes. Nešto je prigušeno opsovao, izgurao je iz stana, zaključao vrata i sa koferima ugurao u lift. Kada je došla do kola, već je bezuspješno pokušavao da ih upali. Uhvatila je panika. Nije smjela pomisliti šta će se dogoditi ako prokleti akumulator ne povuče.
Čulo se prvo “dru…”. Bijesno je krenuo. Upalila je radio da bi ga opustila. On ga je ugasio. Tako su se ćutke vozili. Ona – nemušta u groznici koja je prijetila da je proguta, on – nijem u svojoj nervozi. Ni o čemu nisu razgovarali. Oboje su znali da će u slučaju ako ono drugo nešto kaže, neizbježno doći do konflikta. Oboje su znali da konflikte treba izbjegavati.
Vozili su se duž nekih nepoznatih obala, ne znajući imena gradova kroz koja su prolazili. Ovo je bilo prvo njihovo bračno putovanje ka južnom dijelu Obale. Kad bi se umorio od vožnje ona je, kao stari veteran, ustajala da ga odmijeni. Kad bi primijetio da se ona umorila, saučesnički joj je ustupao svoje mjesto. Pred njihovim očima palme su otvarale uspavane listove, kupačice u bikinijima, zamotane u tanke pareo-marame, vraćale su se sa plaže. Pomislio je kako bi to dobro bilo da ima hiljadu ruku i usana, pa da može u isto vrijeme da zagrli čitavu vojsku tih dražesnih i nevažnih stvorenja. Nju je obuzela želja da od radosti kliče kao sova, da trči po krovovima kao mačka – neka neodoljiva želja da voli zapalila se u njenim žilama. Vozili su se dalje, dalje…
Sunce je svom silinom sagorijevalo ulice. Pritisak na pedalu gasa, na kočnicu, promjena brzine, žmigavac – znali su da je ovo posebno putovanje i da ne smiju pogriješiti. Bili su uvježbani, uigrani, ni u čemu nije bilo potrebno pomoći onom drugom. Pogledi su im letjeli kroz vazduh i sporazumijevali se umjesto riječi. Njoj je odgovaralo da stanu pokraj neke benzinske pumpe, tek da protegnu noge, popiju nešto, osvježe se. Možda joj se za trenutak učinilo da je omekšao i da joj njegova duša pruža most, ali osjetila je da je taj most još uvijek bio kratkog veka i obješen nad provalijom. Zato je trebalo ići dalje, još dalje…
Bili su sigurni da će pronaći nešto vrijedno njihovog napora. Oči su im bile već mutne od gledanja u retrovizor (njoj se činilo kao da svi važni prizori iz njihovih života u koloni unatraške promiču iza njenih leđa), grlo im se sušilo, a tijela bila utrnula i kruta. Niz ulicu što se beskonačno protezala kao mučna prepirka, dopirao je dah uličnog kestenja i ustajalog piva.
Ljetnji dan, težak i uljan, tonuo je u mirnom zalasku sunca. Asfalt je bešumno isparavao podnevnu vrućinu, a modro predvečerje spuštalo je prozirnu haljinu. Više nisu prepoznavali ni kuće, ni ulice, ni siluete. Oboje su osjećali da su užasno gladni i da bi već negdje trebali stati. Pogled joj kliznu prema gradu i zadrža se na njegovom mliječnom odbljesku.
Na drumu se ukazala velika tabla sa ironičnim natpisom “Dobrodošli”. Kroz grane debelih brijestova svjetlucale su oči poznatog mjesta. Njihov kontinentalni gradić blještao je kao razbijeni dijamant.
Tišina se oko njih zatvarala neumoljivošću školjke čija spiralna unutrašnjost prijeti azurnim sjajem ambisa.

III Veče

Po dugogodišnjem, nepogrešivom časovniku koji je, pulsirajući joj ispod kože, uvjeravao da su već tu, na predvorju njene duše, razaznavala je prvi suton. Odavno je naučila da vrijeme nije neophodno čulno osjetiti, već je dovoljno prepustiti se unutrašnjem osjećaju koji je uočavao naizgled bezazlene amorfne stvorove, spremne da je poput besomučnih termita nezasito glođu. Njene tuge su je nepozvane posjećivale uporno – prilikom čitanja, pranja tanjira ili pri pokušaju da uživa u smeđem predvečerju. Dolazile su kada je gledala televiziju, čak i kada se smijala, vraćajući se preobučene, podsjećajući je na sve ono što je željela da zaboravi.
Provodili su jednu od uobičajnih večeri – on je sjedio zavaljen u fotelji, ćutljiv kao panj i jedine riječi u prostoriji bile su one koje je brzometno izgovarao sportski komentator sa ekrana. Dušom joj je klizio zadah ustajalosti koji se već godinama vukao po memljvom horizontu njenih dana. O rijetkoj zajedničkoj temi – njihovoj djeci, u posljednje vrijeme slabo su pričali, nastojeći da ćutanjem privremeno uklone nekog ko nije smio biti živi očevidac ovakvih večeri. Napokon, sa svojim potajnim prezirima jedno drugom bili su sasvim dovoljni.
Kada bi se latila kakvog posla, uspjela bi da svoje tuge usredsređenošću rasprši poput jata dosadnih prepelica. Uzela bi pletivo u ruke, ali bi u djeliću sekunde otrgnuta misao poletjela k njima i malo potom primijetila bi grešku u vidu preskočene petlje. Tada bi sav konac rasplela do mjesta na kome je pogriješila, što i ne bi bilo poražavajuće kad istovremeno ne bi ugledala drugu i treću prazninu. Sve što je radila ličilo joj je na neprekidno sizifovsko vraćanje na početak i cio posao bi zamrzjela zbog tih problematičnih čvorića koje nije umjela da preskoči ili zaobiđe, a kamoli zaboravi. Nedostatak analitičnosti koja joj je bila potrebna da pronikne u rebus njihovog perodičnog javljanja i smjelosti da uroni u klupko isprepletanih čvorova, nepopustljivih da se pogledom odmrse, gurali su je u lavirint bezuspješnih pokušaja i varljivih mogućnosti. Čim bi mu raskopala prve hodnike, on je zarastao kao Prometejeva pluća, nudeći joj hladno grotlo vlastite utrobe, u kojem je njena snaga da uživa u moći vlastite usamljenosti bila beznačajna.
Gurnula je igle za pletenje nogom i ispod oka pogledala muža, provjeravajući da li je posmatra. Kratak, brz pogled prezira koji je letimice bacao na nju, govorio joj je da mu je ona bila jedina nevolja. Podsjećali su na dva rasna psa u ringu za koje je plaćen nejednak ulog. Naježivši se, ponovo osjeti kako u jatima pristižu nemirne, hladne ptice, da bi joj po duši kljuvale neostvarene želje. Znala je – ukoliko primijete previše nabuhlih, plutajućih snova, te večeri pretvoriće se u prave krilate monstrume. Zato ih se unapred plašila, jer one će se, čim budu vidjele da ničeg više nema što bi vredjelo opustošiti, vratiti krajem narednog sutona, lepetajući koščatim krilima. Ona će ih nemoćno dočekati, pokorno nudeći da im servira svoje srce, domaćinski nasmiješena.
Osjeti da je potpuno sama i da gubi onu paučinastu hrabrost. Crte njegovog lica izričito su govorile da je nikada nisu poznavale. Istina, njihov život je od početka izgledao kao nevješto obilježena putanja za plovidbu, puna podmuklih hridi, na kojima su se lako mogle ostaviti kosti. Ali, razmišljala je, zar bi iko ikada mogao poreći da su se oni voljeli? Ljubav prema njemu, pomiješana sa strahom, još od tada stezala je svojom kamenom, nevidljivom rukom, mrveći joj posljednje djeliće samopouzdanja. Vremenom je shvatila da on ispoljava svoju tešku prirodu poput ljudi koji cijeloga života prijeteći vitlaju nožem, a nikada ga ne zariju u meso. Zbog toga bi nemirne ptice komadale sluzave, meke parčiće njene utrobe, vrišteći u horovima, od bola postajući još razdraženije.
Koliko god da se užasavala očigledne slabosti da im se odupre na početku njihovog braka, kasnije je njeno biće otvrdlo usljed navike da bude poraženo. Nerijetko ih je prihvatala sa izvjesnom dozom mazohističkog uživanja, jer su joj one predstavljale svjedočanstvo da živi neki život putem dokaza vlastitih razočarenja. Zapravo, bez njenih hladnih ptica život i ne bi bio to – tješila se – one salijeću u gotovo sve sudbine i kljunove zalivaju talozima promašenosti. “Kažu da ih ne vide” – govorila je glasno dok je peglala muževljevu košulju, zadovoljna što i ne slute da ona zna za njihovo rugobno lice prekriveno maskom smirenosti. “Lažu, lažu ljudi…” – nastavljala je odsutno, njegujući svoje tuge kao nemoćne bebe, uljuljkujući ih da ih ne bi sopstvenim šapatom probudila. Iako ti razgovori koje je vodila sa sobom nisu imali nekog velikog smisla, pomagali su joj da ode u krevet čista od svojih unutrašnjih nemira. Tek pred san obuzelo bi je osjećanje za nečim prisnim, remećeno tihim hrkanjem koje je iz ugla sobe ravnomjerno odjekivalo. Uspravila se na laktove i ljutito ga pogledala. Nije joj bilo jasno da je tako brzo mogao zaspati. Zar on ni o čemu ne sanja?
U momentu se sjeti nečeg izuzetno važnog, spasonosnog, što je trebalo izgovoriti još na početku ovog dana, ali istog trena zaboravivši šta, misao bešumno iščilje iz sjećanja, prije nego što je uspjela da se riječju opredmeti. Zato je šaputala njegovo ime, prvo sporo i oprezno, zatim sve jače i ubjedljivije, uvjerena da će joj ono nadomjestiti misao utonulu u purpurnu izmaglicu mjesečine. Možda ga nije ni izgovorila, nesigurno pomisli, možda to uopšte i nije njegovo – već nečije tuđe ime, nekog slučajnog prolaznika, brata kojeg je oduvijek željela da ima ili njenog nerođenog sina. Užasavalo je ovo zombijevsko stanje u kome je gubila osjećaj ne samo za smisao imena, već i za konture muževljevog lika. U tami sobe, pravilni obrisi njegovih obrva i usana postajali su sve više bezlični, razbijajući se i iznova stapajući sa sivilom linija tapeta u njihovoj pozadini. Ne vodeći računa o prostoj logici razuma, nametnu joj se misao da je čovjek pred njom već odavno mrtav, da ovo i nije njen muž, već privid nečijeg tuđeg lika, sijenka, demonska obmana. Ova ideja, slučajno zalutala, neprijatno joj se ugnijezdi u svijest, dolivajući joj strah u vene, kroz koje joj se činilo da i ne teče topla tamnocrvena krv, već neka lepljiva, zgrušana masa tjeskobe.
Neočekivanom brzinom, osjećaj straha zamijeni bezrazložan smijeh. U svijesti koja bijaše izgubila smisao za racionalno, vidje ono isto lice kojeg se godinama plašila, kako stoji ustoličeno u četvrtastom betonskom postolju na gradskom trgu. To lice sada je neodoljivo podsjećalo na nepomičnu kamenu bistu bezimenog narodnog heroja, palog na posljednjoj Bastilji odbrane sopstvenog ja i prizor joj postade bizarno komičan. I njoj samoj bio je parodičan trijumf što je ta izanđala lokomotiva, sačinjena od vagona njihovih zajedničkih godina, koja je škripeći brektala i klobučajući se dimila, opstala duže nego mnogi savremeni vozovi, nosioci nada.
Odjednom, kao da se prenu i otrže od svega toga, naže se iznad muža i u pomračini ugleda njegove usnule kapke. Pocrvenje, istog momenta brzo se vrati na mjesto i sa stidom se upita može li se, u kakvom nadsvjesnom stanju sna, pročitati tuđa misao. Refleksi povremene mimike, mrežasto prevučeni njegovim borama, izazivali su izlišno pitanje da li možda i on u ovom trenutku, nakon toliko godina braka, pokušava da se sjeti njenog imena. Prije nego što je uspjela da ukori sebe zbog ove djetinjaste patetičnosti, kandže iznenadnog bola zgrabiše je za srce i oboriše sa kreveta.
Velike, hladne ptice, predani ratnici svog posljednjeg pohoda rasparčavale su nježni, pulsirajući fetus u grudima, leteći kroz toplu vijavicu plavičastog perja. Njene oči su gorjele još trenutak, dok nisu poprimile izgled poražavajućeg dostojanstva, prazno zureći u svijetla usnulog grada, slična malim ogledalima na suncu.
Njihov iščezavajući sjaj raspršivao se nebom stvarajući blijedu figuru srebrnog skeleta.

Podijeli

Komentari su suspendovani.