Sofija Kalezić-Đuričković: Romani Mirka Kovača

 

Mirko Kovač (Petrovići, Bileća, 1938 – Rovinj, 2013), jedan od najčitanijih domaćih autora, umjetnik je koji se podjednako uspješno ostvarivao u deskripcijama crnogorskog, hrvatskog i srpskog kulturološkog miljea, što njegovoj prozi pruža vanregionalne i univerzalne odlike. Utemeljeni na svim pouzdanim osobenostima narativnog manira obojenog modernim stvaralačkim postupkom, sa mnoštvom inovantnih oblikovnih tehnika i nerijetko naturalistički odslikanih fragmenata, njegovi prvi romani Gubiliste (1962), Moja sestra Elida (1965) i Životopis Maline Trifković (1971), kao i zbirka novela Rane Luke Meštrovića (1971) najavljuju neobično ime na literarnoj sceni nekadašnjih jugoslovenskih prostora. Preko ostvarenja iz središnje stvaralačke faze sedamdesetih i osamdesetih godina – Ruganje sa dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Nebeski zaručnici (1987), do onih koji karakterišu završnu fazu, krajem XX i početkom XXI vijeka – romani Kristalne rešetke (1995), Na odru (1996) i Grad u zrcalu (2008), te zbirka pripovjedaka Ruže za Nives Koen (2005), Kovač se ostvario po obimu i kvalitetu u impozantnom stvaralačkom luku.

Nije jednostavno pobrojati književna priznanja kojima je ovaj pisac nagrađivan, od onih koje nose imena naših poznatih stvaralaca kakvi su Ivo Andrić (za dopunjeno izdanje pripovjedne zbirke Slike iz porodičnog albuma Meštrovića), Meša Selimović (za Grad u zrcalu) ili Njegoš (Ruže za Nives Koen), do Ninove nagrade za roman Vrata od utrobe ili istog lista za najbolju knjigu eseja pod nazivom Evropska trulež (1986). Osim spomenutog ostvarenja, koje je publikovao u dopunjenoj verziji – Evropska trulež i drugi eseji (1994), nije zanemarljiv ni esejističko-publicistički angažman ovog stvaraoca, u koji spadaju Bodež u srcu (1995), knjiga prepiski sa piscem Filipom Davidom – Knjiga pisama, 1992-1995. (1995) i ostvarenje Pisanje ili nostalgija (2009). Takođe, Mirko Kovač je autor scenarija za filmove Mali vojnici, Lisice, Muke po Mati, Okupacija u dvadeset i šest slika, Pad Italije, Usijanje, Večernja zvona, Tetoviranje, Uvod u drugi život, Trinaesti juli (koscenarista) i više TV i radio-drama. U Podgorici mu je publikovana drama Lažni car (2005), kao i Danilo – istorijski prikaz u dva čina i petnaest slika (2007), a knjige su mu prevođene na sve značajnije svjetske jezike, kao i na švedski, holandski, mađarski i poljski. Izbor proza Najlepše pripovetke Mirka Kovača objavljen je u Beogradu 2001. godine. U Sarajevu su mu publikovana Izabrana djela u šest tomova (1990).

Cjelokupno djelo Mirka Kovača nije lako pažljivije odrediti na predmetno-motivskom ili žanrovsko-strukturnom planu – heterogeno i polivalentno ono se opire krutim literarno-teorijskim ili hermeneutičkim klasifikacijama i selekcionisanjima, često stojeći na sadržajno-oblikovnoj dvomeđi ili tromeđi. Roman Gubilište predstavlja mističnu epopeju moralno izopačenih figura, u okviru koje se u fokusu spisateljske pažnje nalazi relacija otac-sin. U književnoj kritici je prvo autorovo ostvarenje dočekano je polarizovano – visoke ocjene odnosile se se na modernizam stvaralačkog postupka i vještinu prenošenja spisateljskog iskustva u pripovjedačev diskurs, a zamjerke na njegov predmetni plan u okviru kojeg je socijalistička stvarnost odslikana suviše ogoljeno i jednostrano. Kovačeva izvornost leži i u preuzimanju biblijske misaone sheme, koja se umjetnički snažno preoblikovala u religijskom iskustvu i nihilizmu Dostojevskog. Tako roman istovremeno egzistira na nivou različitih vremenskih hronotopa – evokaciji djetinjstva (prošlost), putovanjem sporim vozom kroz bespuće (sadašnjost) i bijegom pred zmijom i smrću (budućnost).

Odabirajući kako formu tradicionalnog narativnog modela, tako i modernih eksperimentalnih literarnih oblika, Kovač je u Gubilištu zacrtao okvir vlastitog pripovjedačkog lavirinta u kojem se prelazi između onostranog i mističnog, opscenog i uzvišenog, konkretizuju na prirodan i nenametljiv način. Svoj novi književni govor u ovom djelu pisac je zasnovao kroz negaciju i parodiju klasične književne besjede. U tu svrhu autor je koristio rješenja koja je mogao naći u američkoj književnosti, na primjer, premještanje stanovišta izvan fabulativne matrice, arhaične oblike statusa priče, komentarisnje, signalizovanje, parodiju postupka itd.

U djelu Moja sestra Elida priča će postati glavni junak jer pisac gradi fabulu na razaranju sižea, dok mu fabula služi kao sredstvo oneobičavanja. Kovačevim junacima ukorijenjena je destruktivnost i oni opažaju stvarnost kao zlo. U uvodnom segmentu romana ispoljeno je pripovjedačevo zapaženje da je najbolje knjigu ostaviti u neredu, poređati poglavlja i odrediti im podnaslove. Shvatimo li ovo kao poetičku igru, uočićemo da se dato načelo proteže kroz cio naredni romaneskni niz, na čelu sa ostvarenjem Uvod u drugi život. Anton Biriš, pripovjedač u romanu koji je “oteran u svoj mali mrak” ispisuje anatomiju truleži vlastite porodice. Junak-pripovjedač ogrnut je piščevom figurom, dok se pisac uvlači u ljušturu književnog lika, ophrvan željom da otkrije temelje opstanka potkopane čovjekove ličnosti.

Roman Životopis Maline Trifković, objavljen 1971. godine, a početkom devedesetih publikovan u prevodu na francuski jezik, kao džepno izdanje od dvadeset hiljada primjeraka, koje je u Francuskoj doživjelo tri izdanja. Predstava Malvina neko vrijeme je izvođena u Ateljeu 212 u Beogradu. Ovaj roman bavi se tragičnom sudbinom glavne junakinje u istorijskom kontekstu srpsko-hrvatske mržnje. Napisan je arhaičnim srpskim i hrvatskim jezikom; sastoji se kako iz ekavskih, tako i ijekavskih djelova, zavisno od toga ko je narator. U prvi mah Malvina može podsjećati na srednjovjekovne hronike, a dramatična zbivanja prikazana u noj, zatvorena su iza manastirskih zidina. Glavna junakinja, kao žrtva spleta čudnih okolnosti, suočava se sa nepremostivim životnim problemom – pravoslavka je koja se zaljubljuje u ženu katoličke vjere. Kovač iz dokumenata stvara lik junakinje koja je svetica i grešnica, mistik i osoba kod koje se manifestuju počeci psihičke bolesti. Upečatljivo korišćenje ekavske i ijekavske leksike, regionalizmi i vješta stilizacija teksta pokazuju nam snažan kvalitet narativnog manira Mirka Kovača, kao i neraskidivu vezu između književnog lika i piščevog jezičkog identiteta. Ovaj roman je, poput prethodnih, samo na drugačiji način, izazvao pravu buru oprečnih reagovanja u književnoj javnosti – jedni su ga smatrali remek-djelom, a drugi bogohulnim štivom.

Raspadanje ideje o dobru i prisustvo đavola u romanu Ruganje sa dušom, koji se javlja kao psihološki dekor zla, odnosno groteskni svijet kao izraz svijesti da su podzemne sile u naizgled čvrsto sređenom poretku “rastočile red”, sugerišu da bi spomenuti sadržaj mogao biti u vezi sa rastresitom proznom strukturom djela. Ovakvom kompozicijom romana istovremeno se potencira ideja o neminovnosti rasula, prisutna i u zbirci novela Rane Luke Meštrevića ili povest rasula. Za razliku od prethodnih ostvarenja, ovdje se realizuje ideja o potrazi za vrijednostima izvan zla.

Rane Luke Meštrevića građene su oko jednog, najviše dva junaka i dočaravaju isječak iz junakovog i pripovjedačevog iskustva, a teže da se grupišu u dva ciklusa, po tematskoj srodnosti, u čijem središtu pažnje bi bili vlast i eros. Pripovjedač svojim iskustvima obezbjeđuje trajanje u sadašnjosti, bez obzira da li se tiču prošlosti ili budućnosti, kao i mitsko vrijeme, uzdižući ih na nivo univerzalnosti. Tako su i dvije osnovne arhetipske teme vlasti i erosa, u ovom djelu primile elemente mita. Tema vlasti data je u funkciji osvjetljavanja odnosa umjetnik-vlast, dok je motiv erosa dat u cilju osvjetljavanja mita o Narcisu. Logika zla i opscenosti u ovim djelu često je nadilazila logiku estetskog udvajanja stvarnosti, specifičnog za Kovačevu prozu. U Pokušaju samoispitivanja pisac komentariše prvo izdanje zbirke, zapažajući kako tada nije pokazao “oprez sa doziranjem” pojedinih prizora, da bi to usvojio u drugom, prerađenom izdanju zbirke. Reprezentativni dio dopune izdanja iz 1971. godine predstavlja pripovijetka Slike iz porodičnog albuma Meštrovića. Stvorena novim Kovačevim rukopisom, ona oblikuje svijet razapet između čulnosti i metafizike, dok je variran pripovjedačev odnos prema ocu kao jedna od ranije poznatih piščevih tema.

 Prvo izdanje Vrata od utrobe, ocijenjenog epitetom najboljeg Kovačevog romana, štampano je u Zagrebu 1978. godine i nagrađeno NIN-ovom nagradom. Iduće godine pojavilo se drugo zagrebačko izdanje, kao i beogradsko publikovano u preko trideset hiljada primjeraka. U pitanju je autentično pisana proza sa elementima autobiograskog, kao što je slučaj i sa većinom Kovačevih djela, u kojoj pisac pripovijeda o mjestu L. u prvoj polovini prošlog vijeka. U Vratima od utrobe čitalac se iznova sreće sa Kovačevim trajnim motivom raskola – pojedinačnog, porodičnog i društvenog, te tjeskobnom atmosferom u ambijentu mediteranske provincije. Struktura romana je fragmentarna, kao što su parcijalizovano date i sudbine ljudi koje pratimo u ovoj hronici. Junaci datog romana locirani su u istorijskom ambijentu između dva velika zla, od kojih jedno predstavlja prvi svjetski rat, a drugo početak informbirovskih čistki, čime se kao pošast novoga vremena najavljuje ideološka isključivost. Za razliku od romana Ruganje sa dušom koji odlikuje rastočena fabula, djelo Vrata od utrobe posjeduje cjelovitu narativnu strukturu.

U ovom djelu smisao igre sa statusom priče i pripovjedača se značajno mijenja. “Sve to sada deluje kao puko porazumljavanje nerazrešenog sukoba”, stvaralački postupak primijenjen u romanu razmatra Radoman Kordić u tekstu Mit o čudesnom detetu (Tumačenje književnog dela). “Sudbina čudesnog deteta, ipak, nije usvojena. Ironija i igra sa statusom priče, a ovu igru Kovač komplikuje – u suštini, usložnjavanje se svodi na ponavljanje; između primedaba izdavača i primedaba pisca u funkcionalnom smislu nema neke razlike – dakle, ironija i igra sa statusom priče zapravo su odgovor mita o razmetnom sinu koji od njega očekuje mit o čudesnom detetu. Izmirenje je lažno, ishitreno, kao što je ishitrena i idilična slika porodičnog života Stjepana K. i kao što je lažna homogenost naracije u ovom romanu”.

Šesti po redu Kovačev roman Uvod u drugi život, vrsne retorike naslova, čini hibridnu formu graničnog žanra u okviru kojeg se spajaju literatura i život, dokumentarnost i poetičnost. U odnosu na materijal iz kojeg je oblikovao dati roman, autor kaže: “Ponekad su to bile priprave za nešto što će tek doći, istrgnute ili nakon čitanja ili duge šetnje, na izgled odbačene rečenice, odblesci nekog nejasnog stanja, posprdni i rugajući pasusi, erotične dosetke, neka lična čudesa – sve u svemu, to je narastalo u knjigu, onu vrstu knjige koja pomaže u razaranju predstave o anđeoskom liku tvorca, a istovremeno održava čaroliju igre i zabave i daje snimku duševnih stanja, neki biografski privid ili fantastičnu ispoved”. Autorov biografizam čini književnu funkciju datog teksta, što podrazumijeva njegovu dokumentarnu podlogu. Na međi autentičnosti i biografskog privida, života i književne stvarnosti, odvija se motivika ovog romana. Roman je osmišljen u formi mozaičke narativne tehnike, dok je slika porodičnog raspada simbolično realizovana putem razbijenog ogledala. Pisac priču gradi putem rekonstrukcije, odnosno spajanja razbijenih djelića, čiji djelovi otkrivaju duševna stanja junaka. Knjiga je mozaičke strukture nastala iz, kako pisac kaže, “papirića” književnog iverja. Kovačeve “papiriće” moguće je razvrstati na različite tipove štiva, od poetskih tekstova u stihu, dnevničkih bilješki i esejističkih zapisa do kratkih priča. Novela sa tendencijom ulančavanja u cikluse i skice za roman. Kovač u ovom djelu otkriva i genezu Životopisa Maline Trifković (o kojoj je tragao po Budimpešti – gradu koji je u većoj mjeri doživio kao “posrnulu otmenost, nego kao skladište istorije”) i pripovjetke Adam Kukin žandarm. Pisac spomenuti povod koristi za raspravu o unošenju dokumenata u književno djelo i otvaranja pitanja umjetničke originalnosti.

“Napuštajući literarne i etičke konvencije”, o strukturi romana piše Miroljub Joković u tekstu Poetika prekoračenja – poetika fragmenta, “pisac se preobražava u književnog junaka-pripovedača, čiji su zapisi u ravni značenja okrenuti otkrivanju njegovih polifonih iskušenja i sumnji, a njihov je oblikotvorni sintetički znak totalna forma u kojoj se združuje raznorodan književni i paraliterarni material. Svrhu te neobične smeše određuje sam pisac: razoriti predstavu o anđeoskom liku tvorca… U konstruisanju narativne mape određenih vidova stvarnosti naglo se povećava broj književnih dela koja “traže” da se razumeju, rastvore, istumače iz sebe samih, na osnovu poetičkih načela koja se u njima nalaze eksplicitno izložena”. Iako su poetička načela valjano ilustrovana činjenicama iz stvarnosti, ipak se u tajanstvenom jezičkom sloju odražava čarolija fantastike. Kao što djelo Vrata od utrobe negira sopstveni privid hronike, tako i Uvod u drugi život svojom metafizičkom temporalnošću, negira vlastiti dnevnički privid. Forma dnevnika primijenjena u romanu omogućava privid dokumentarnosti proze, što doprinosi snazi umjetničke uvjerljivosti. Istovremeno, ovakav narativni model predstavlja fon na kojem se jasnije odslikavaju i jednostavnije prihvataju slike fantastičnog, čudesnog i nevjerovatnog, kojima Kovačeva ostvarenja obiluju.

U apokaliptičnoj viziji svijeta u zbirci pripovjedaka Nebeski zaručnici, kroz privid dokumentarnosti Kovač izlaže lični obračun sa mitom. Motivi poistovjećivanja sa ocem prisutni su i u ovom ostvarenju, a priznanje oca pisac vezuje za krizu tridesetih godina života, odnosno za tzv. hristovu dob. Priznanje oca Kovač dramatizuje kao ontološku krizu, u sklopu koje egzistencijalni motiv čine strukturna i značenjska odredišta fabule. Udes tridesetih godina oformljuje se kao ishodište nagona smrti, same dijalektike simbolizacije. Opčinjenost zlom upadljiva je u priči Dan i noć, predmetno posvećenoj parapsihološkom fenomenu cijepanja ličnosti. U ovom ostvarenju prisutna je stara opozicija dana i noći, kojom se obično ilustruje čovjekova dvojnost. U tu binarnu shemu pisac uvodi elemente naučnog i religijskog folklora o noći kao carstvu đavola i nagona. Teško je reći da li autor u istoriji junaka fra Veselka, koji danju blagosilja Srbe, a noću ih kolje, tretira elemente shizofrenog cijepanja ličnosti, jer priča sadrži obilje fantastičnih motiva. Kovač ironiju i grotesku koristi kao sredstvo objektivizacije zla, u sklopu konstruisanja “priče o priči”, koja čini dio redovnog pripovjedačkog postupka moderne proze. Tri priče se posebno uklapaju u obrise porodičnog romana – Večernji poljubac, Ante Palaversa i Jevgenija Zabolocka, u kojoj je pisac dat u ulozi nesvjesnog demona-proroka.

Djelo Kristalne rešetke predstavlja mnogo više od biografske priče, kako na tematskom, tako i na stilskom planu. Slike života pod Titovom diktaturom, pružene u brojnim psihološki nijansiranim epizodama, predstavljaju vrstu uvertire za kasnija dešavanja na Balkanu. Ovoj temi je kao kontrapunkt postavljena tema erosa – i u prethodnim romanima Kovač je napisao brojne stranice u slavu žene, a da je pri tom izbjegao uprošćavanja, svaki lik i erotski susret individuališući i oduhovljujući. Eros je kod ovog književnika oslobađajući, ali i odslikan tamnim tonalitetima, često kompatibilan sa Tanatosom. Ovom temom se otkriva i mrak ljudskog podzemlja, sakriveni svijet disciplinovanih građana, užarenih nagona u gospodskom omotu. U djelu Na odru pisac nas upozorava na dva paralelna svijeta – onaj koji živi i onaj koji piše. Njihov odnos nije odnos simetrije i prostog preslikavanja, već odnos kreacije i otkrovenja. I u ovom ostvarenju upadljivo je svjesno Kovačevo opredjeljenje ka smjelom kombinovanju različitih proznih iskustava, tradicionalnih, realističkih i simbolističkih, za književni eksperiment, odnosno neumorno traganje za novom književnom formom, izrazom i idejom. Promjena i iznenađenje čitaoca čestim stvaralačkim zaokretima ovdje čini jednu od osnovnih odlika Kovačevog postupka – iznevjeriti očekivanje, umaći definiciji i predrasudama “žanrovske politike”, zavarati čitaoca, očigledno da predstavlja dio piščevog kreativnog programa. Kovač se i u ovom ostvarenju, jednako kao i u zbirki pripovjedaka ili esejima, pokazuje klasični pripovjedački modernitet “začinjen” brilijantnim stilom, kojim se potvrđuje kao jedan od najvećih savremenih pisaca ovih prostora.

Ostvarenje mozaičke strukture čiji djelovi posjeduju samostalnost i snažnu međusobnu komplamentarnost predstavlja zbirka pripovjedaka Ruže za Nives Koen. U jednom broju pripovjedaka i novela pripovjedač se nedvosmisleno identifikuje sa piscem što knjizi daje autobiografski karakter. U ovom djelu sabrane su do sada sve objavljene pripovjetke ovog pisca, kao i jedan dio onih koje su se u ovom izboru prvog puta pojavile pred čitateljskom publikom. Za ovo izdanje Kovač je iz svojih Izabranih djela jedan dio priča iznova preradio, tako da su za čitatelje prezentirane u novoj, konačnoj verziji. Stvaralac u svakoj priči uspijeva ispoljiti mikrokosmos za sebe bilo da je riječ o urbanism sredinama, intelektualcima ili hercegovačkoj provinciji. Kovačevi junaci po pravilu su tragične figure duboko porinute u sadašnjost i prošlost, koje pokušavaju pobjeći od sudbine, i pored toga što su svjesni da bijega od nje ne može biti. I pored toga što teže bolje, književne likove u najvećem broju slučajeva u tome sputavaju erotski nagoni i politički sistem. Od hercegovačkog kamenjara do asfalta evropskih metropola kreće se fabulativno-motivska okosnica ovih ostvarenja, osjenčenih fascinantnim živim i bogatim stilom, koji plijeni pažnju od detalja do narativne cjeline. Svaka pripovijetka od njih šesnaest, kako se ističe u recenzentskoj bilješci ovoga djela, bez obzira na one koje su nagrađivane ili su im nagrade oduzimane zbog kritike komunističkog sistema (što je bio slučaj sa Ranama Luke Meštrovića), do novijih poput one po kojoj zbirka nosi naziv ili Posjete dame u crnom, po pravilu uznemiravajuće jer oštro raskrinkavaju lažne moralističke stavove.

Za posljednji roman ovog autora Grad u zrcalu upadljivo je, kako i sam pisac saopštava, da je riječ o nekoj vrsti porodičnog romana-hronike (Kovač upotrebljava sintagmu „obiteljski nokturno“), u kojem vanredno uspjelim stvaralačkim manirom on vrši presjek jednog minulog vremena i načina opstajanja u trima sredinama dominantnim za piščevo formiranje. Kroz tradiciju življenja, te raznovrsne običajne i moralne kodekse Trebinja, Dubrovnika i Nikšića, Kovač realizuje jednu od ideja-odrednica ovog ostvarenja – da naša prošlost nije ono što smo preživjeli, nego ono čega se sjećamo, odnosno što je, nakon svega doživljenog, ostalo u nama. Ostvarenje Grad u zrcalu ne mora se nužno shvatiti kao Kovačev životopis, s obzirom da pisac ne stvara autobiografiju, već selekcioniše i kroz umjetničko „sito“ propušta one događaje, susrete i doživljaje koji će ujedno predstavljati dio duhovnog iskustva njegovih čitalaca.

Tako se kroz strukturu proze provlače dva svijeta – onaj koji autor živi i onaj koji literarno modeluje, pažljivo odabranim detaljima nadograđujući ga i obogaćujući. Stoga se i ženski likovi ne demonstriraju kroz odnos pukog preslikavanja osoba iz realnog ambijenta piščevog djetinjstva i mladosti. Spomenuti umjetnički utisak autor postiže pikantno odbranim pojedinostima prikazivanja mikrokosmosa njihove intime, relacija prema spoljašnjem svijetu, njegovim običajnim i moralnim normama, kao i odnosa prema djeci, koji je neizostavno obojen pažnjom i toplinom. Pritom, stvarnost se ne podražava, već stvaralački otkriva, a događaji viđeni iz opservativne perspektive dvanaestogodišnjeg dječaka prolaze kroz prizmu oneobičavanja. U tom smislu, argumentovana je tvrdnja samog pisca da njegov roman predstavlja pogreb jednog davno minulog svijeta, u kojem se istorija rastače kao staro korito.

Grad u zrcalu rađen je na principu romana-novele, sastojeći se od niza manjih fragmenata ili isječaka iz života, koji se slivaju u jedinstvenu umjetničku sliku. Raznovrsnost u portretisanju junaka i stalna promjena mjesta odigravanja radnje održavaju dinamičnost fabule, opirući se monotoniji opširnog i problemski razuđenog štiva. Posljednji roman Mirka Kovača jeste knjiga u kojoj se većina nas uspjelo može prepoznati, djelo kojem se vraćamo, hronika jednog djetinjstva i života iz doba kada je sve bilo zajedničko, uspio presjek društvenog, egzistencijalnog i psihološkog stanja nekadašnje Jugoslavije postsocijalističkog perioda u različitim njenim sredinama i razvojnim etapama. Ovo Kovačevo ostvarenje ujedno predstavlja implicitni dijalog sa formama savremenog zla, koji je često vođen sa saznanjem da mu nije uvijek moguće naći razlog ili lijek. I pored toga što boluju „boljke ljudske“, često pateći od surevnjivosti, ljubomore ili malodušnosti, žene su manifestovane kao nosioci dobra u romanu Grad u zrcalu, dajući notu originalnosti i kvaliteta muškim junacima, koji se u njima, kao u ogledalu, posmatraju i procjenjuju. Stoga se može reći da je jedna od nadređenih, gotovo terapeutskih poruka ove knjige vraćanje pojedinca porodici, snažnom i stabilnom okrilju, utapanje u njenu toplu, pulsirajuću nutrinu u kojoj se čovjek stalno mora potvrđivati i na zdrav način boriti za sopstveni identitet.

Književna kritika Evropska trulež i publicistički tekstovi Bodež u srcu su ostvarenja bez kojih je teško integralno razumjeti Kovačev opus. U njima autor odgovara na brojne aktuelne ideološko-političke, ali i kreativno-poetičke probleme vlastitog vremena i sopstvene orijentisanosti u njemu, pa spomenuta djela zaokružuju stvaralački portret Mirka Kovača, kao autora pripovjednih, romanesknih, publicističkih, dramskih i scenarističkih tekstova. Pisanje je za njega istraživačka avantura koja će čitaoca staviti na muke da se snađe pred novom narativnom formom. “Ništa nemoj pisati ako svog čitaoca nisi kadar da odvučeš na krivi put”, reći će književnik na jednom mjestu Poslanice evropskoj truleži. Po ovakvom gledištu, pisac je taj koji sve usmjerava i svemu daje novo značenje, umješan u priču, “zavodljivi podrugljivac” koji se udaljava od čitaočeve volje. U Kovačevim romanima pisac i recipijent nalaze se u stvaralačkom sukobu, koji podrazumijeva priroda spisateljskog poziva. Kao jedno od stanovišta svoje eksplicitne poetike, Kovač vidi izvođenje “estetike otpada i rashodovanog života”, odnosno skaldateljsko umijeće “novog ritma prozne tehnike”. On pripada piscima koji se mogu nazvati bodlerovskim prirodama, koji posjeduju razvijenu svijest o vlastitim spisateljskim traganjima i oštroumnu književnu misao. Okviri literarnih uticaja na njegovo djelo kreću se u širokom luku od Biblije do latinsko-američkih i naših savremenih pisaca.

Zato i kritičar i čitalac moraju biti oprezni pri susretu sa ostvarenjima ovog literate jer je u njima mnogo privida i svjesno postavljenih zamki, koje izlaze iz piščevog bogatog umjetničkog repertoara. Prožete sa puno humora, ironije i lucidnih zaključaka, ova ostvarenja ujedno predstavljaju i esencijalni izbor piščevih razmišljanja o književnosti. Autor govori o onome šta je za njega važno, a šta manje u književnom radu, vršeći osvrte na djela svojih savremenika, domaćih i stranih. Mirko Kovač se kreativno razvijao u snažnom stvaralačkom luku, gotovo svake godine čitaoce iznenadivši novim djelom, koje karakterišu tematska inovativnost i širina izražajnih dijapazona.

Podijeli

Komentari su suspendovani.