Slobodan Šabeljić: Tri priče

Slobodan Šabeljić: Tri priče

Život na obali

Živjeli smo na obali, gledali u more svakog jutra, sa terase, uz kafu. Mrtve ribe su počele da se pojavljuju. Jednog dana je došao sa posla i rekao mi da ne može više. Rekao: moram da idem. Gledala sam ga i samo klimnula glavom. Riječi su nepotrebne.Riblje utrobe na plaži i protesti ekoloških organizacija. Vidim, sa terase vidim crnu mrlju na moru, okruženu plavetnilom. Kako da ne pomislim? Otišao je i neće se više vratiti. To dobro znam. Pridružila sam se gomili. Uzvikivali su parole, televizija je snimala, bili su tu i transparenti i sve. Čekala sam da mi neki muškarac priđe. Uvijek se to dešavalo, uvijek su prilazili. I tog mladića sam povela u kuću i podala mu se sa strašću koju sam skoro zaboravila da postoji ispod moje kože, negdje, ne znam. Poslije sam mu rekla da ode. Sjutradan, naftna mrlja se nije micala sa mora, ah, dok se budim pomislim, pa možda, kada pogledam, kada ustanem, možda bude sve kao i prije, plavetnilo mora, neba, talasi, horizont, ali ništa od toga, crno kao sudbina. Razgovarala sam sa kamermanom lokalne televizije.
Pitala ga:
Šta mislite, da li sam lijepa?
Rekao je da.
U predsoblju sam klekla pred njim, otkopčala mu farmerice.
Poslije sam gledala televiziju, najavljivali su oluju. Možda oluja naftnu mrlju odvuče negdje na pučinu, možda, kada se probudim, sve bude kao i prije.

U jesen, u ljeto

Locusta migratoria
Skakavci. Zadnje noge, duge i snažne, upotrebljavaju za skakanje. Organ sluha sa istaknutom, čvrsto zategnutom bubnom opnom, smješten je sa obje strane prvog trbušnog segmenta. Neke vrste tropskih skakavaca migriraju u rojevima. Jedan roj nad morem koje se jednom davno razdvojilo da prođe izabrani, božji narod, protezao se oko tri hiljade kilometara. Za vrijeme najezde na ostrvu koje su dvije države podijelile (padobranci su iskakali i ličili jednom dječaku na snijeg koji nikada nije vidio sem na slikama) sakupljeno je i uništeno 1300 tona jaja stadnih skakavaca. Sušeni skakavac i jelo sačinjeno od njih bila su gotovo glavna hrana nekih plemena, ili su još uvijek, ako je iko ostao u prerijama sjevernog dijela kontinenta čije ime potiče ne od onoga koji ga je po pogrešnom vjerovanju otkrio. Mnogi skakvci poznati su po svojoj pjesmi. Zvuk se proizvodi trljanjem rapavih ivica duž unutrašnje strane zadnjih nogu o zadebljale žilice prednjeg krila usljed čega ono vibrira i proizvodi i pojačava zvuk. Dva para kratkih, jakih nastavaka na završetku trbuha ženke skakavca služe kao legalica. Njome ženka iskopa rupu u zemlji ili trulom drvetu, ponekad tako duboku da u nju utone cijeli trbuh. Ponekad i mužjak pomaže ženki prilikom leganja jaja.
Inače, roj skakavaca može da se spusti na autoput. Kada automobili pređu preko njih, put postaje klizav i opasan.

Djeca do 18 godine po američkim istraživanjima (valjda se radi o američkoj djeci, ali došlo je vrijeme da smo svi postali američka djeca) vide oko četiri hiljade ubistava na TV-u i u bioskopima. Vidio sam i ja na filmu toliko ubistava, možda i više, ali i svojim očima sam vidio – tri ubistva. Prije osamnaeste godine. Jesu se desila u kratkim vremenskim razmacima (minut dva, tek što jedno ljudsko biće izdahne, počinje ubijanje drugog), ali su bila tri, što se broji. I, to jeste veliki broj. Nema mnogo petnaestogodišnjaka koji su to vidjeli. I eto, pročitam u novinama američko istraživanje, kako se naučnici protive tolikoj upotrebi nasilja na filmu. Ja, koji sam vidio i jedno i drugo, mogu sada slobodno reći djeci – gledajte, to na televiziji nije isto, to nijesu ubistva, to nije nasilje, to vam ništa ne može uraditi. Nije to isto. Dobro sam to znao. Osjećaj je u potpunosti – različit.
Kada je vojska počela sa povlačenjem, krenuo je i narod. Niko nije htio da čeka. A septembar, a kroz šumu sunce kroz lišće u hiljadama boja. Skrenuo sam sa staze da pišam i sve vidio. Bio mi je to brat od strica, sa kojim sam odrastao. Stariji, uvijek sam ga pratio, onda do potoka, onda kada nijesam smio da ga pređem jer su proljećne kiše otapale snijeg i voda je bila nadošla, kada me je prenio preko, pa me sakrivao u špajz da bih gledao kako kreše komšinicu, i sve to, sranje obično, uostalom, ko su ljudi koji su nam rođaci. Zagledajte im se u oči, u zenice. Nijesam ja, ako je on. Nijesam ja.
Izveo ih je iz kuće. Naredio im da kleknu. Prvo je zaklao dijete. Zatim je zaklao ženu. Onda je zaklao muškarca. Obrisao je nož o njegov džemper. Šuma puna zlata odlijegala je.
Velegrad, razlike. Dok smo se uklopili prošle su godine. Ali sam morao. I znao sam da ću.
Imao je taj pogled. Isti.
Morao sam da ga pitam.
– «Kakav je osjećaj?»
– «O čemu pričaš?»

….
– «Ubili su mi oca toga dana. Pao mi je mrak na oči. I ti bi sigurno tako isto uradio».
– «Ne bih».
– «Ni da ti ubiju oca, brata?»
– «Ni tada».
– «Jebi ga, nijesmo svi isti.»
– «Nijesmo».
Njegova majka, strina, sjutra mi je, kada sam opet došao, kao neko ko traži nešto, a zna da ne može naći i da je uzaludno tražiti, rekla:
– «Strašno si ga nešto juče naljutio. Rekao mi je da te više nikada ne zovnem u kuću».
…
– «Šta si to uradio? Šta si mu rekao?»
– «Ništa, strina» – rekao sam.
– «Ništa» – ponovio sam.
Idemo vozom, sa mora se vraćamo, nas dvojica, prvi put su nas pustili same da putujemo. Voz se probija uzbrdo kroz tunele, ljeto je i otvoreni prozori prave promaju.
– «Pogledaj» – rekao je.
Držao je u ruci ogromnog skakavca.
– «Ogroman je» – rekao sam.
– «Da, sada ih ima puno…Ubijamo ih na svakom koraku. Ušli su u špajz, tri velika, sestra kada je otvorila vrata, tako je zavrištala da sam mislio da je neko kolje».
Otkinuo mu je prednju nogu.
– «Šta radiš to?»
– «Ovako ne može da pobjegne».
– «Pusti ga» – rekao sam.
Otkinuo mu je i jednu zadnju nogu i stavio ga na kožno sjedište. Skakavac je pokušavao da skoči.
– «Recite mu da prestane» – rekao sam ženi koja je sjedjela prekoputa.
– «Zašto? Ti skakavci su nam se na glavu popeli evo cijelo ljeto.»
Došao je kondukter.
– «Zabavljate se, je li» – rekao je. Smijao se ćopavom skakavcu koji je iznova i iznova pokušavao da skoči.
– «Karte na pregled» – rekao je kondukter.
Sunce nam je dodirivalo kose, zalazilo je.
Otkinuo mu je i preostale dvije noge, prednju i zadnju.
Ostao je trup. Velike oči. I antene na glavi koje su se pomjerale, kao da traže.

Igrači

Tvoj profil.
U pozadini obrisi solitera
I mlad mjesec.
Tramvaj u trenutku prolazi
Ljubimo se…
Rekli su mi:
Dok igraš
nemoj
previše da razmišljaš
o rezultatu.
I još kažu:
Ako kopaš ispod drveta
i ne pomisliš na magarca
Iskopaćeš zlato.

Više sam volio da gledam. Radio sam u toj igraonici nešto više od tri mjeseca. I pokušao na početku, par puta da igram neko pucanje ili fudbal, ali koordinacija pokreta mi je bila užasna. Tako da sam odustao.
A onda sam počeo da pratim. Šta rade. Kako zabacuju glavama, tresu nogama, pomjeraju dupe na stolici. Djeca su OK, ali stariji, poslije radnog vremena, mogu slobodno reći, moji drugari i poznanici, to je trebalo analizirati. I onda sam počeo isprva neredovno, kasnije svakodnevno, da pratim kojim danima kako igraju, koliko raspoloženje utiče na uspjeh u igri, koliko karakterne osobine pojedinih igrača imaju veze sa načinom njihove igre, sve su to bili djelovi jedne šire analize – mogao bih je i objaviti, šalio sam se sam sa sobom. ( Pet riječi, jedna za drugom, sve počinju sa S. Kao vojna formacija pred napad. Zašto pred napad? Može da bude obična smotra).
Ona je imala momka, živjela je u zgradi pored, poslije posla je često dolazila. Razgovarali smo. Igrala je igrice. Prolazila iza pulta, gdje se inače nalazi i kasa. (Gazda je jednom to vidio, ali se nije naljutio, samo je rekao, više se našalivši – za ono što nestane ti ćeš odgovarati). A ja nijesam, jednostavno, mogao reći: slušaj, nema više ulaza iza pulta. Kukavica, šta li. Sjela bi, zapalila cigaretu i pričala mi o svojim problemima. Npr. kako joj dečko ne dozvoljava da se druži sa nekom curom, jer je ona kao loša, laka ili šta. Pa sam joj pričao da to: laka – ne znači ništa, da je to samo pojačan libido koji traži zadovoljenje. Nije ona našla još pravog muškarca – rekao sam.
– Šta je to pravi muškarac?
– Pa, znaš kako, za svaku ženu, pravi muškarac je drugačiji.
– Da li si ti pravi muškarac? – čikala me je. Smijala se.
– Ne znam. Moguće.
Moj najbolji drug je visio kod mene skoro stalno poslije posla. Prvo u kladionicu kladi se, pa u igraonicu da se igra. Pitao me je:
– Imaš li šta sa ovom malom?
– Nemam – rekao sam.
– Često nešto dolazi.
Igrala je dosta mirno. Kada bi izgubila život uzvrpoljila bi se. Pomjerila bi dupe par puta na stolici i nastavila da igra. Moj najbolji drug je bio nervozan – i kada bi izgubio život psovao je, kada smo ostajali sami, noću, pili i duvali, tada je bukvalno urlao. Svašta je govorio. Jednom me čak napao da sam ga ja zarazio video-igricama. To je smiješno – rekao sam mu – ja ih ne igram. Ali, ponekad sam se plašio – da ne uzme kompjuter i ne baci ga kroz prozor. To sam vidio jednom u skrivenoj kameri. Ono – smiješni video. Debeli tip koji baca kompjuter na pod i šutira ga. Da li zbog igrice ili nečeg drugog – to ne znam. Znam da sam tada pomislio da ga je sigurno zaboljelo kada je šutnuo kompjuter.
Moj drug je navaljivao – daj, sto posto, zbog tebe dolazi, kresni to, šta te briga. To ti je ona priča: momak ovako, onako, nešto sa strane super dođe. Slaže sebe malo da te kao voli i kao da je ti razumiješ – i dobije što je htjela – tjelesno zadovoljenje. Možda joj tako pomogneš. Znaš, čitao sam u novinama. Naslov: NEVJERSTVA OSNAŽUJU VEZU. Ili: PREVARITE I PREŽIVITE.
Kada pada noć, taj dio dana mi je bio najmiliji. Tada je najčešće i dolazila. Dođe ljeto, sjedim ispred radnje, unutra djeca ciče, igraju u žvake, šta li. Vidim je ide niz ulicu sa momkom. Prolaze pored mene na nekoliko metara. Ljuljam se na stolici. On je zagrlio, ima krive noge, ne sjećam se da li mi je pričala čime se bavi. Ni zdravo ne kaže. Nekoliko dana nije dolazila.
– Primijetio si, a? – smješkao se moj najbolji drug – a pričaš nije to ništa.
Ne mogu da se raspravljam sa njim, inače bih mu rekao. Totalno smo različiti. Pratim pokrete dok igraju. Tip koji često dolazi, prvo mi se činilo da ne reaguje pri porazu, uopšte. A onda, pažljivije ga gledajući, i iz pravog ugla, praviugao je vrlo važan za posmatranje, vidio sam da škrguće zubima. Vilica mu se pokretala, eto.
Govorio sam najboljem drugu o svom posmatranju.
– Nijesi ti normalan – rekao mi je.
A nijesam mu rekao šta sam zaključio o njemu. O njegovoj nervozi, nestrpljenju, strahu. Kao što je živio tako je igrao. Brzo, površno, želeći sve odmah i sad, ali bez ikakvog truda. Tako nije dobijao nikad i ništa. Ona je bila drugačija, staloženija, ponekad bi se opustila i probala nekom egzibicijom što prije da stigne do kraja, ali to je bilo rijetko. Kod njega se to dešavalo svakodnevno. Da krene prečicom i padne.
I onda, sve češće kako se zima približavala dolazio je kada i ona. Sjedne, igra, viče, ona pored njega mirna, ipak, ponekad se promeškolji, i opet se plašim da ne počne da razbija, jer, oh, vidi se iz aviona kako hoće da joj se dopadne i to kako – urlanjem, ne znam, ona mi onda priđe i kaže ja idem sad i ode, nasmiješi se, pitao sam je, zašto da ne, par dana nakon nejavljanja, zašto, a ona iza pulta pali cigaretu i kaže – mnogo je ljubomoran, imala bih problema. Kada izađe drug se smiruje i ja mu onda kažem – tako je očito to što radiš, on se upilji u mene i pita me – sviđa li se ona tebi, sviđa li se? ima nervoze u tom glasu koju nikako ne mogu da svarim… rekao si da ti se ne sviđa i šta! pusti druga da radi! kladim se da ću da je kresnem u roku od mjesec dana! prihvataš, prihvataš li? skoro se zagrcnuo.Ne, ne prihvatam – rekao sam.
I prošao je mjesec, ona je sve manje igrala, on pokušavao da razgovara sa njom, pa joj dodirne kosu, ona se nasmiješi, ali sve češće sjedi iza pulta sa mnom, razgovaramo o nekim neobaveznim stvarima, govori mi o svojoj sestri, o nekim igrama iz djetinjstva, kako je juče vodenim bojicama pokušavala, kaže, da ukrasi jednu vazu, koju je dobila na poklon, takvu, neoslikanu, i kaže kako je takva promjena veoma za nju bitna i kako može da se mijenja svijet, eto ona je oslikala vazu i moj drug nam je već prišao, i pitam je hoćeš li je donijeti, želio bih da vidim kako si to uradila.
Kada se pojavi neon na ulici i mi zaključavamo, izlazimo, nas troje, osjeća se to, bar ja, neon na njenom licu, a moj drug, oh njegova uznemirenost i njena mirnoća, pa dobro, možda on i ima šanse, pomislim ponekad se mogu i suprotnosti privlačiti… padaće snijeg noćas, ona kaže, i ja joj vjerujem, hoćemo li negdje na piće pita moj drug, više mi ne govori o kresanju, to uopšte ne pominjemo, a ona ispred nas, pod neonskim svjetlom skida traku koja joj je kosu vezala u rep, i kaže ne mogu, znate kako je kada imate ljubomornog momka i moj drug je tada pita ono što sam je odavno htio pitati, ali mi se nekako činilo da zadirem ipak u privatnost, nijesmo mi sad drugari ko zna otkad, kao što smo npr. ja i moj drug drugari iha-ha stavljali smo stolicu da bi virili kroz špijunku na vratima toliko smo bili mali ili niski, i pita je, pa ako je već toliko ljubomoran šta kaže na to što svaki dan dolaziš u igraonicu, i ovako, nakon radnog vremena, tu se nasmiješi, neon na njenoj kosi, u očima, i kaže da je tu malo slagala. Šta si rekla. To ja pitam. Pa, da si mi brat od tetke.
Padao je snijeg te noći. Neko voli snijeg neko baš i ne…Meni je svejedno, moj drug psuje, i čak, kune. Tih prvih sniježnih dana počela je da dolazi bukvalno svakodnevno. I više nije igrala. Govorila mi je o drugim igrama koje i sad igra, o tome kako zna da svira gitaru i da pušta zmaja. Gazda se navikao na nju, gazda je totalno opušten tip, pušimo travu ponekad i to kod njega kući kada svi poliježu, on me zove, kaže samo – jesi li raspoložen, i onda uglavnom pričamo o tome kako treba biti opušten, jebeš sve ako si pun gorčine, i politika – koje sranje za budale. Ona mi priča o brodićima koji mogu da se od papira tako dobro naprave da dugo traju, i o tome kako je plakala danima kada je vidjela dječaka kako ubija mače, uhvatio ga je za zadnje noge i razbio o zid garaže, jedva su smirili njeno vrištanje, majka joj je objašnjavala, ali nijesam mogla da shvatim – govori mi, gazda se ne ljuti, javi se, kaže zdravo, sasvim normalno, njeno prisustvo u igraonici je postala potpuno normalna stvar, onda mi govori kako bi otišla negdje na neku širinu, van kvartova zgrada, sada ponekad momak kolima dođe po nju, meni mahne, iako se nijesmo nikada upoznali, ona ima plavu kosu, a zašto mi maše, i ja, brat od tetke odmahnem, šta drugo, gazda govori da je sve otišlo u materinu, da su u kvartu otvorene još dvije igraonice, da ne zna kako dalje, zima te godine kažu biće hladna, svake će biti sve gora, ponekad volim da je slušam, onako, dobro je, prija mi, drug mi je rekao – bolje da si se kladio dobio bi opkladu, nijesam odgovorio na to, sve manje je dolazio u igraonicu, pogasim svjetla, ostanu samo ona iza pulta, njena sjenka, izdužena na zidu i onda i moja koja prilazi i stapaju se sjenke, zid postaje potpuno mračan kao da svjetla uopšte nema, nemamo šanse do prvog kaže gazda, i ništa, pa dođi ovih dana na jednu oproštajnu, šta da se radi, ne mogu da zaradim ni za zakup, a kamoli, ona govori da postoji ostrvo koje se zove Kergelen negdje u okeanu tamo od Afrike, a blizu čak Antarktik, o nekim zečevima kojih tamo ima mnogo, a prvi je bio sjutra, u igraonici nikog samo nas dvoje, onda dolazi moj drug, iako odavno nije dolazio, jebi ga kaže, čuo sam da zatvarate, ja ga pitam jesi li čuo za ostrvo Kergelen, ikad, on kaže, ne, a ja kažem eto, vidiš, ni ja nijesam nikada čuo o tom ostrvu do današnjeg dana, ali sada znam i gdje je i ko ga naseljava i kakvi problemi nastaju, jer i ostrva imaju posebne probleme, to ti je greška sa ovim svijetom, u startu postoji greška, jer je problem što se problem uvijek javi, da, tog dana prije prvog raspričao sam se, i gazda mi daje dim, pa još jedan, i još, pušimo na terasi, hladno je, baba je budna čujemo je kako se po kuhinji kreće, hladno je u sobi, pa zimi spava pored peći, zašto ne nosiš rukavice, pita me sad već bivši gazda, ponoć je prošla, kažem nikad ih nijesam ni nosio.