Šerman Aleksi: Indijansko obrazovanje
Prevela Alma Agović
PRVI RAZRED
Moja kosa bila je previše kratka, moje naočare imale su okvir poput rogova i bile su ružne. Cijele te zime u školi drugi dječaci Indijanci jurili su me iz jednog u drugi kraj igrališta. Gurali su me, zatrpavali u snijeg tako da nijesam mogao disati, mislio sam da nikada više neću udahnuti vazduh.
Ukrali su mi naočare i bacali ih iznad moje glave, iznad mojih ispruženih ruku, izvan mog domašaja, a onda bi me neko spotakao i opet bih pao licem okrenut snijegu.
Uvijek sam padao; moje indijansko ime bilo je Džunior-koji-pada. Nekada bi mi ime bilo Krvavi Nos ili Ukrao-mu-ručak. Jednom su me nazvali Plače-kao-bljedoliki-dječak, iako niko od nas nije vidio bljedolikog dječaka koji plače.
Zatim, bio je petak i jutarnji odmor kada me je Frenči SiDžon gađao grudvama dok su ostali indijanski dječaci mučili drugog slabića, još jednog mlitavca. Ali Frenči je bio dovoljno samouvjeren da bi me sam mučio, što sam mu većinom dana i dozvoljavao.
Ali ratnik u meni ispoljio se tog dana i bacio Frenčija na tlo, držao mu glavu prema snijegu i udarao ga tako jako da su zglobovi mojih šaka i snijeg napravili simetrične rane na njegovom licu. Umalo je izgledalo kao da je stavio ratničku boju.
Međutim, nije on bio ratnik već ja. Tokom cijelog puta do direktorove kancelarije pjevušio sam „Dobar je dan za umrijeti, dobar je dan za umrijeti“.
DRUGI RAZRED
Beti Tauvel, crvenokosa učiteljica koji je bila toliko ružna da se nikada nikom nije svidjela, natjerala me je da ne izlazim vani za vrijeme odmora tokom četrnaest dana.
„Reci da ti je žao“, kazala je.
„Izvinite, a zbog čega?“pitao sam.
,,Zbog svega, “ rekla je i natjerala me je da stojim više od petnaest minuta raširenih ruku sa knjigama u obje ruke. Jedna knjiga bila je iz matematike, a druga iz engleskog. Ali sve što sam naučio jeste da gravitacija može biti bolna.
Za Noć vještica nacrtao sam je kako jaše na metli sa mršavom mačkom na leđima. Rekla je da mi njen Bog to nikada neće oprostiti.
Jednom je odjeljenju dala test iz pravopisa, a mene je odvojila i dala mi test namjenjen srednjoškolcima. Kada sam sve riječi tačno spelovao ona je zgužvala papir i primorala me da ga pojedem.
„Naučićeš se poštovanju“, rekla je.
Po meni je poslala pismo mojim roditeljima u kome se zahtijevalo da mi roditelji odsjeku pletenice ili da me ne šalju u školu. Sljedećeg dana moji roditelji su došli i prostrli svoje pletenice na sto pred Beti Tauvel.
“Indijanci, indijanci, indijanci. “Rekla je ne naglašavajući velika početna slova. Nazvala me je “indijanac, indijanac, indijanac“.
A ja sam rekao: “Da, jesam, ja sam Indijanac, Indijanac, Indijanac, taj sam.“
TREĆI RAZRED
Moja tradicionalna domorodačko-američka umjetnička karijera počela je i završila se mojim prvim portretom: Žgoljavi Indijanac piša u mom dvorištu.
Dok sam pokazivao svoj rad odjeljenju gospođa Šluter me je presrela i zaplijenila mi rad.
Cenzura, mogao sam plakati zbog toga. Sloboda izražavanja, to bih napisao u uvodu plemenskog časopisa.
U trećem razredu stajao sam u ćošku, licem okrenut prema zidu i čekao da mi se kazna završi.
Još uvijek čekam.
ČETVRTI RAZRED
“Ti bi trebalo da budeš doktor kad porasteš, “gospodin Šluter mi je rekao, iako je njegova žena, učiteljica trećeg razreda, smatrala da sam lud za svoje godine. Moje oči su uvijek izgledale kao da sam upravo nekog udario i bježim.
“Krivac, “rekla je“ , uvijek izgledaš kao da si krivac.”
“Zašto bi trebalo da budem doktor?“ pitao sam gospodina Šlutera.
“Zato da bi mogao da se vratiš i pomogneš svom plemenu. Da bi mogao da liječiš ljude.“
To je bila godina kada je moj otac pio po galon votke na dan, a mama počela praviti dvije stotine različitih prekrivača ali nijedan nije završila. Sjedeli su u odvojenim prostorijama kuće i divljački plakali
Dotrčao sam kući iz škole, čuo njihov indijanski plač i pogledao kroz prozor. Doktor Viktor, tako sam sebe nazvao, izumio je novo obrazovanje, razgovarao sam sa sopstvenim odrazom. Doktor Viktor se poziva u sobu za hitne slučajeve.
PETI RAZRED
Po prvi put sam igrao košarku i izveo svoje prvo bacanje. O ne. Promašio sam pri prvom šutiranju, skroz sam promašio koš i lopta je pala u prljavštinu i piljevinu, lopta je bila na mjestu gdje sam ja bio prije par minuta.
Ali bio je to dobar osjećaj, lopta u mojim rukama, sve te mogućnosti i uglovi. To je bila matematika, geometrija.To je bilo divno.
U istom trenutku, moj rođak Stiven Ford je ušmrkao prah iz papirne kese i sjeo na vrtešku. Zvonilo mu je u ušima, usne su mu bile suve i svi su mu izgledali kao da su tako daleko.
Ali osjećaj je bio dobar, to zujanje u ušima, sve te boje i ti zvuci. To je bila hemija, biologija. To je bilo divno.
Oh, da li se sjećate tih slatkih, skoro nevinih odluka na koje su dječaci Indijanci bili primorani.
ŠESTI RAZRED
Rendi, novi dječak Indijanac iz Springdejla, grada bijelaca, upao je u tuču sat vremena nakon što je prvi put kročio u školu na rezervatu.
Stiv Flet ga je izazvao, nazvao ga je bijelcem oženjenim Indijankom, nazavao ga je curicom i slabićem.
Rendi i Stiven i ostali dječaci Indijanci izašli su napolje na igralište.
“Ud’ri ti prvi, “Stiv je rekao kada su otpočeli borbu.
“Ne“ odgovorio je Rendi.
“Ud’ri prvi, “ Stiv je ponovio.
“Ne, “ ponovio je Rendi.
“Ud’ri prvi!“ Stiv je rekao po treći put i Rendi ga je udario čukljem tako da je Stivenu polomio nos.
Svi smo stajali u tišini i osjećali strahopoštovanje.
To je bio Rendi koji je uskoro postao moj najbolji prijatelj, koji me je naučio najvažnijoj lekciji koja se tiče života među bijelcima: Uvijek udari prvi.
SEDMI RAZRED
Nagnuo sam se kroz prozor na podrumu naše kuće i poljubio djevojku bjelkinju koju je kasnije zlostavljao očuh, takođe bijelac. Oboje su živjeli u rezervatu i kada su novine bile pune naslova i priča o tom događaju nijednom se nije pomenula boja njihove kože.
Indijanci su Indijanci, mora da je to neko negdje rekao, a nijesu bili u pravu
Ali od dana kada sam se nagnuo kroz prozor podruma naše kuće i poljubio djevojku bjelkinju, osjetio sam da se opraštam sa cijelim svojim plemenom. Priljubio sam svoje usne uz njene. Bio je to suvi, nespretni i, na kraju, glupi poljubac.
Opraštao sam se sa svojim plemenom, sa svim djevojkama i ženama Indijankama koje bih možda volio, sa svim Indijancima koji bi me možda nazivali rođakom ili čak bratom.
Poljubio sam bljedoliku djevojku i kada sam otvorio oči ona je bila van rezervata, kada sam otvorio oči i ja sam bio van rezervata i živio sam u farmerskom gradu u kojem me je prelijepa bljedolika djevojka pitala kako se zovem.
“Polatkin mlađi“, odgovorio sam i ona se nasmijala.
Poslije toga niko nije razgovarao sa mnom sljedećih pet stotina godina.
OSMI RAZRED
U farmerskom gradu kao srednjoškolac, u muškom toaletu, mogao sam čuti glasove iz ženskog toaleta, nervozno šaputanje o anoreksiji i bulimiji. Čuo sam kako su djevojke same izazivale povraćanje. Taj zvuk mi je bio potpuno prirodan pošto sam nekoliko godina slušao očev mamurluk.
“Daj mi tvoj ručak ako planiraš da ga baciš“, rekao sam jednom jednoj djevojci.
Gledao sam ih kako mršave iz samosažaljenja.
U rezervatu, moja mama bi čekala u redu da bi nam nabavila namirnice. Mi smo ih onda nosili kući, srećni što imamo hranu, i otvarali konzervisanu govedinu koju ni psi ne bi jeli.
Ali mi smo to jeli i iz dana u dan postajali sve mršaviji.
Postoji više načina da se umre od gladi.
DEVETI RAZRED
U farmerskom gradu tokom srednjoškolskog plesa, poslije košarkaške utakmice u pretoploj sali na kojoj sam postigao dvadeset i sedam pogodaka i zaustavio trinaest napada, onesvijestio sam se tokom spore pjesme.
Dok su me moji prijatelji bijelci oživljavali i pripremali se da me povedu u prostoriju za hitne slučajeve jedan učitelj Meksikanac dotrčao je do nas.
“Hej“, rekao je. “Šta je taj dečko pio? Znam ja sve o toj indijanskoj djeci. Oni počinju piti veoma mladi.“
Imati tamnu kožu ne znači da to dva čovjeka čini braćom.
DESETI RAZRED
Položio sam pismeni test lako, a zamalo pao vožnju, ali ipak sam dobio vozačku dozvolu države Vašington istog dana kada se Vejli Džim ubio tako što je udario vozilom u borovo drvo.
Nije bilo tragova alkohola u njegovoj krvi. Imao je dobar posao, ženu i dvoje djece.
“Zašto bi to uradio?“ upitao je policajac države Vašington, bijelac.
“Ne znamo, “svi smo odgovorili, ali kada smo se pogledali u ogledalo, vidjeli istoriju našeg plemena u našim očima, okusili neuspjeh u vodi sa slavine pomiješanoj sa starim suzama, sve smo potpuno razumjeli.
Vjerujte mi, sve izgleda kao zamka ako u to gledate dovoljno dugo.
JEDANAESTI RAZRED
Prošle večeri promašio sam dva slobodna bacanja koja bi omogućila da pobijedimo najbolji tim u državi. Srednja škola farmerskog grada za koji sam igrao dobila je naziv “Indijanci“, a ja sam vjerovatno jedini pravi Indijanac koji je ikada igrao u tom timu.
Jutros sam pogledao sportsku stranu u novinama i pročitao naslov: “Indijanci su opet izgubili.“
Hajde, recite mi da ništa od ovoga ne bi trebalo toliko da me povrijedi.
DVANAESTI RAZRED
Kretao sam se između redova ka bini jer sam bio najbolji učenik srednje škole farmerskog grada. Kapa mi nije odgovarala jer sam pustio da mi kosa poraste više nego ikada ranije. Kasnije sam samo stajao dok je predsjednik odbora nabrajao moje nagrade, dostignuća i stipendije
Trudio sam se da se držim stoički zbog fotografa, dok sam gledao ka budućnosti.
U rezervatu u mojoj domovini, moji bivši drugari iz odjeljenja su diplomirali: nekoliko njih ne umije da čita, jedno ili dvoje su dobili diplome samo za prisustvo, većina se najviše raduju žurkama. Pametni učenici su bili uplašeni i drhtali su zato što nijesu znali šta slijedi.
Osmjehivali su se fotografima dok su se prisjećali tradicije.
U novinama mog plemena bile su poređane moje fotografije i fotografije mojih drugara.
P.S. Ponovno okupljanje razreda
Viktor je rekao: “Zašto moramo da organizujemo okupljanje naše generacije? Moj razred se okuplja svakog vikenda u kafani Pauvau.“
