Selma Đečević: Solarni zapisi o nevidljivoj stvarnosti

Selma Đečević: Solarni zapisi o nevidljivoj stvarnosti

 

Ne treba se, dakle, pitati da li doista percipiramo svijet, treba, naprotiv, reći:  svijet  je ono što percipiramo.

Maurice Merleau-Ponty

 

Stvaralačke vrijednosti koje donosi savremena umjetnost ogledaju se prije svega u djelimičnom  napuštanju purističkih praksi i tradicionalnih likovnih tehnika, uz sve snažnije okretanje ka interdisciplinarnom preplitanju i uvođenju novih medija. Noseću ulogu u ovom procesu ima fotografija koja postaje sve zastupljeniji medijum umjetničkog rada i u Crnoj Gori. Savremeni umjetnici putem digitalne fotografije i srodnih eksperimentalnih pristupa pronalaze put ka nadvladavanju izražajno-tehnoloških ograničenja. Ovom spontanom prodoru postmodernističih tendencija  na crnogorsku scenu vizuelnih umjetnosti značajno doprinosi opus Maje Đurić, koji još jednom upućuje na širenje granica naše umjetnosti.

Umjetnički svijet Maje Đurić  kreće se u rasponu od portreta, preko asocijativnog pejzaža, do apstraktnih kompozicija u čijoj se osnovi nalaze fragmenti predmetne stvarnosti koji kroz njene likovne zapise mijenjaju svoje prvobitno značenje. Prikazani portreti, kroz koje se prožima suptilnost psihološkog narativa, sa nužnošću ističu zahtjev da ih posmatramo na drugačiji način od strogo dokumentarnog, dok pejzaži i apstrakcije prije svega postavljaju pitanja o relativnosti objektivne percepcije, i u vizuelnom poimanju svijeta čine ga ponovo otkrivenim.

U stvaralačkom opusu umjetnice, fotografija kao medij nije nosilac isključivo mnezičkog svojstva, već instrument koji ovjekovječuje složeniji pogled na svijet, ili bolje rečeno oko – koje „isijeca“ u prostoru i „fiksira“ u vremenu neponovljive slike individualne stvarnosti. Stvarnosti koja u sebi nosi dubok pečat intuicije u razumijevanju i umjetničkom tretiranju prostora i vremena. Ova zapitanost nad objektivnom čitljivošću horizontalno – vertikalnog kontinuuma, budi metafizički nemir posebno prisutan na djelima iz ciklusa Ogledala. Na ovim djelima prikazani su pejzaži čiji je primarni mirujući sklad isprovociran inkorporiranjem ogledala kao svjetlosnih partija koje kompoziciji daju dubinu i refleksnost. I nijesu to samo odrazi proste stvarnosti, već refleksije unutrašnjeg oka, metafore koje upućuju na problemsko određenje njenog djela koje se odnosi na dijalektiku sadržaj – forma; te na promišljanja umjetnice o međudejstvu fizičke i metafizičke slike – ogledane u disperziji nebeske svjetlosti kao vida kosmičke emanacije. U tim sudarima naslućuju se tragovi egzistencijalnog prosedea, koji svoj put prirodno pronalazi u ovom ciklusu.

Maja Đurić se u svom stvaralačkom postupku služi specifičnim poetskim jezikom. To je moguće posebno opaziti na djelima iz ciklusa Tišina – seriji pejzaža na kojima se ogleda magični svijet prirode prožet lirizmom i čulnošću. Ovdje je, poput nekih dalekih slutnji, sadržana nedokučiva misterija ispisana melanholičnim narječjem – u kojem tanka koprena plavičaste game čuva pejzaž u sakralnoj tišini i nostalgičnoj izmaglici. Veo prozračnog plavetnila ograničenu predmetnu stvarnost napućuje atributima transcedentalne beskonačnosti, a slici daje odličje sub specie aeternitatis.

I ne može biti strana metafizika umjetniku koji solarnim zapisima bilježi pejzaž koji nestaje u  prostranstvu kosmogonijskog mita. Svjetlost na njenim djelima, u tom smislu, igra presudnu ulogu. Tvoračka snaga proizilazi iz svjetlosne refleksije – iz njenog natprirodnog dejstva da zaustavi vrijeme i fatumski utiče na njegovo trajanje. Đurićeva kroz ove savremene „diorame“ bilježi neprolazne osobine ljudskog duha koji u svim vremenima traži odgovore na vječita pitanja, pitanja u čijoj su osnovi sadržane ontološke slutnje.

Fotografije Maje Đurić mogu da funkcionišu kao svojevrsni dnevnički zapisi, ali i kao  svjedočanstva utemeljena ne samo na posebnom senzibilitetu umjetnice, nego njenim ishodištima, umjetničkom podneblju u kome je sazrijevalo njeno magično oko, kao mogući savremeni odgovor na ostvarenja princeze Ksenije – nimalo slučajno, prve crnogorske žene fotografa. Istina, kod Đurićeve, taj odgovor obujmljen je posebnom učenošću i darom koji sve više iznenađuje i plijeni, potvrđujući ovim istorijskim kontinuitetom, te krstarenjima prošlošću, sadašnjošću i fantazijom, svevremene vrijednosti crnogorske umjetnosti.