Savremena poezija američkih starosjedilaca
Priredila Marija Krivokapić
Preveli Stefan Sinanović i Lazar Srdanović
Pjesma o kući
Dian Milion (Tanana Atabaskan)
Mini je imala kuću
koja je imala drveće u dvorištu
i mnogo cvijeća
posebno je voljela kuhinju
zbog toga što je imala veliki stari željezni šporet
i zbog toga je
kazao je gazda
kuća bila tako jeftina.
Veoma brzo dođe i Minin brat Rupert
i njegova supruga Ona
i oni se nastaniše u dnevnoj sobi
na kauču na rasklapanje
tako kuća postade topla i razljuljkana
i raspjevana jer su se Mini i Rupert mnogo smijali.
Veoma brzo i njihova majka Elsi dođe da živi sa njima,
ona je voljela da se druži sa nasmijanim mladim ljudima,
a znala je i kako je najbolje služiti se šporetom.
zbog nje se Mini odrekla svog i nastavila da spava na poljskom krevetu.
Onda, veoma brzo,
Dar i Šar, njihove rođake, dođoše u grad da traže posao.
Bile su bliznakinje,
ponos Elsine sestre Džo
i, o čovječe, te su djevojke znale pjevati. One postaviše šator ispod
kedrove krošnje u dvorištu
pa se uvijek čula pjesma oko kuće
mješavina starih indijanskih tonova i kantri vesterna
Kad je došla zima
Elsi se zabrinula
za svoju majku Saru
koja je još uvijek živjela sama u Losovom Obronku.
Elsi pođe kolima zajedno sa Dar i Šar i Mini i Rupertom
i pokupiše je
ionako je svima nedostajala, i ona i njene smiješne priče.
Ona nemaše ni jedan zub
zbog toga je sve što se moglo sažvakati umakala u čorbu,
jer tako je, rekla bi ona, najukusnije.
Obično je sjedjela u stolici ispred šporeta
ili je u velikom loncu kuvala nešto za ostale.
I tako, Rupert i Ona dobili su bebu koju su nazvali Lester,
ili po nadimku Udarač, i bilo im je drago što su Elsi i Sara
tu da im pomognu.
Jedne noći dođe gazda
da zakrpi cijev koja je curila u kupatilu
i iznenadi se kad ugleda Mini i Ruperta i Onu i Saru i Elsi
i Šar i Dar
kako zajedno pjevaju oko velikog bubnja kraj željeznog šporeta
čak i bebu po imenu Lester koja se smijala mašući
velikim masnim parčetom sušene ribe.
Uznemirio se,
otišao je na sud da ih istjera
kazao je da je kuća namijenjena jednoj užoj porodici
što je najviše iznenadilo ukućane
jer su mislili da su oni upravo to.
Oduvijek je bilo ovako (1993)
Lusi Tapahonso
Rođenje nije početak.
Život počinje mjesecima prije trenutka rađanja.
Unutar majke, beba pluta u toploj tečnosti,
a majka je pažljiva i izbjegava bučna i zla mjesta.
Ona neće sjeći meso ili učestvovati u ubijanju buduće hrane.
Navaho bebe su oduvijek štićene na ovaj način.
Beba je rođena i glasno plače,
i majka šapuće i umiruje bebu.
Prstohvat polena na bebinom jeziku
za jaka pluća i stabilan rast.
Pupčana vrpca suši se i otpada.
Zakopava se pokraj kuće kako bi joj se dijete
uvijek vraćalo i pomagalo majci.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Mnogo je truda uloženo kako bi se dijete izvelo na pravi put
i mnogo razgovora i pjevanja na pravi način.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Beba se glasno smije i to se proslavlja grumenom soli,
uz mnogo hrane i rođaka koji se vesele.
Dodaju bebu jedni drugima.
To se radi da bi dijete uvijek bilo ljubazno,
Uvijek bilo okruženo srećom,
i uvijek okruženo mnogim rođacima.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Dijete kreće u školu sa prstohvatom polena
na vrhu glave i na jeziku.
To se radi kako bi dijete ispravno razmišljalo,
pažljivo slušalo i dobro učilo daleko od kuće.
Dijete napušta kuću uz molitvu i pozitivne misli.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Ovo je način na koji smo odgajani.
Odgajani smo s pažnjom i brigom
jer ovako je oduvijek bilo.
Pokazalo se dobrim kroz vjekove.
Ti si ovdje.
Tvoji roditelji su ovdje
Tvoji rođaci su ovdje.
Svi smo ovdje zajedno.
To je sve: pažnja, molitve, pjesme
i naši sopstveni životi kao Navaho koje uvijek nosimo sa sobom.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Ovako je bilo vjekovima među nama.
Možda se svijet ovdje završava (1994)
Džoj Hardžo
Svijet počinje za kuhinjskim stolom. Bez obzira na sve, moramo jesti
da bismo živjeli.
Darovi Zemlje donijeti su i spravljeni, postavljeni na stolu. Tako je
još od nastanka, a tako će i biti.
Mi rastjerujemo kokoši i pse dalje od njega. Tragovi dječjih zuba su mu na
uglovima. Bebe gule koljena pod njim.
Upravo ovdje djecu učimo kako da jednog dana postanu ljudi. Mi stvaramo
muškarce za njim, stvaramo žene.
Razgovaramo za ovim stolom, dozivamo neprijatelje i duhove ljubavnika.
Naši snovi ispijaju kafu sa nama dok grle našu djecu. Smiju se našim životnim padovima i ustajanjima, ovdje, za ovim stolom.
Ovaj sto je bio kuća pod kišom, kišobran pod Suncem.
Ratovi su počinjali i završavali se za ovim stolom. To je mjesto za
skrivanje, u sjenci straha. Mjesto za proslavljanje užasne pobjede.
Rađamo djecu za ovim stolom, a na njemu i roditelje svoje spremamo
za grob.
Za ovim stolom pjevamo s radošću, s tugom. Molitvama tjeramo patnju i pokajanja.
Odajemo zahvalnost.
Možda će se svijet završiti za kuhinjskim stolom, dok se smijemo i plačemo,
i jedemo posljednji slatki zalogaj.
Moja majka i moje sestre (1992)
Sajmon Ortiz
Moja najstarija sestra ima naočari sa debelim staklom
jer ne vidi baš dobro.
Pravi grnčariju divnih oblika.
U tome je stvar kad se pravi dhyuni,
treba ti više osjećaj dodira
nego vida, jer prsti
treba da poznaju teksturu gline
i kako se grnčarija formira od linija
škriljca i pokreta zemlje.
Grnčarija koju ona pravi tankih je zidova
i ima krhku ali jasnu ravnotežu.
Drugim riječima, njena grnčarija zazvoni na onaj pravi način
kad je kucnete čukljem.
Evo, pokušaj i ti.
Vidjećeš šta sam htio da kažem.
Dizajn koji moja majka slika
na zdjeli urađen je sa četkom od korjena juke.
Moja druga sestra kaže, “Naša majka,
ona uvijek zna kad je neko koristio
četku sa kojom ona radi”, jer ona ju je
izgrizla i uobličila onako kako njoj odgovara.
Ona slika pokretima čije porijeklo
se tiče samo godina poznavanja
prave gustine boje,
savitljive vibrantnosti korijena juke,
i dizajna koje stvari treba da imaju.
Ona uvijek zna.
Majka priča šta se jednom desilo.
“Jednog dana, moja sestra i ja
i ta jedna gospođa – bila je to
debela žena – otišle smo da pržimo pinon
Stuwaahmeeskuunaati, onamo na onu stranu.”
Istočno od Akua strane mese
od crvenog su, kafenog i bijelog pješčara;
tamo ima dosta pinona.
“Otišle smo zorom
i popele se do prvog nivoa,
ne na sami vrh, na kojem je bilo
puno pinona te godine.
Trebalo je da sakupimo pinone
u šišarkama sa drveta
i da iskopamo rupu i da ih zakopamo
a onda da odozgo zapalimo vatru.
Trebalo nam je dosta vremena.
I onda smo ih izvadile
i pustile ih da se ohlade.
Onda smo ih sakupile i stavile
na leđa u rančeve. Krenule smo nazad
za Aku.” Dug je to put,
preko doline, pješčanih brda,
trave i kaktusa. “Kada smo došli
do tog jednog mjesta, ona žena reče.
‘Ovdje Maashadruwee živi.
Moraš dozivati.’
Treba da vičeš ili dozivaš.
Molili smo se kukuruzom
a ta gospođa reče, ‘Molimo te
Maashadruwee, učini nam Aku
bližim.’ I nastavismo put,
ali prije no stigosmo u Aku
dok smo bile na južnoj stazi,
pao je mrak.
Znale smo da će se naši rođaci
brinuti za nas.
Tako je i bilo, muž te žene
tražio nas je i sreo nas je
na dnu te staze.
Kad smo stigli do južne strane crkve,
sreo nas je moj otac – i on je bio
krenuo da nas traži.
Majka se zakikoće kad se sjeti
toga, kad je bila mlada djevojka.
“Ne znam da li se moja sestra
sjeća, ali ja se sjećam, sasvim jasno.
Ali ne znam koliko sam
godina onda imala.”
Kad sam vodila gosta da posjeti ruševine (1988)
Pola Gan Alen, za Džoa Brušaka
Još uvijek priča o vremenu kada je došao na zapad
i posjetio me. Znala sam
da je želio da vidi neke od onih stvari
koje svi vide kada su u divljinama Novog Meksika.
I tako, kad smo popili jutarnju kafu
pošto je on stigao, rekoh
Da li bi volio da vidiš neke stare indijanske ruševine?
Oči mu zablistaše od uzbuđenja,
Mislio je, bez sumnje,
o mjestima kao što su ona koja je znao kod kuće,
svete pećine ispunjene maskama,
ruševine odavno napuštene, čvrsto uzidane
u svete zemlje; ili o pueblima
koja su nekada bila domovi iščezlih naroda, ali su još uvijek naseljena
njihovim duhovima, još uvijek povezana sa zemljom starom kao što su kosti.
Naravno, reče. Mnogo bih volio.
Hajdemo, rekoh, i sjedosmo u kola,
povezosmo se nekolika bloka istočno, ka strmim vrhovima
Sandija. Zaustavismo se kraj visoke
kamene stambene zgrade s visokim stepenom obezbjeđenja,
popesmo se stazom kraj jezerceta i pozvonismo.
One odgovoriše i mi uđosmo,
Kraj prazne prostorije sa bazenom, kraj praznog salona za zabave,
Pet spratova liftom, niz napušteni hodnik.
Džo, rekoh kad smo ušli u šik apartman,
voljela bih da upoznaš one indijanske ruševine
što sam ti obećala.
Moja majka, gđa Frensis, i moja baka, gđa Gotlib.
On izgorači oči, a onda se nasmija,
šokirano gledajući u dvije
žene koje je upravo upoznao. Poslije trenutka tišine i one se nasmijaše.
A on još uvijek priča priču o starim
indijanskim ruševinama koje je posjetio u Novom Meksiku,
o one dvije koje još uvijek žive pueblo životom u dobro obezbijeđenim stanovima
visoko gore gdje ih neprijatelj ne može stići
baš kao u starim vremenima.
Još jedan pokušaj spašavanja (2005)
- L. Smouker
Vrijeme je ovdje važno – ne zbog toga
što je zima bila duga, ili zbog toga što mi je prva
još od djetinjstva – već zbog toga što postoji toliko stvari
zbog kojih je čovjek nesiguran. Mi smo na ivici invazije.
U vrijeme kao što je ovo, šta znači to da kada sam otišla samo prije
nedjelju dana, ovdje su bile tri stope visokog snijega,
a sada ga nimalo nema, čak ni traga
u sjenci ograde.
I kad pomislim da sam platila rođaku 20 dolara
da počisti prolaz. On i dvojica njegovih drugara,
još uvijek su mirisali na cjelonoćno bančenje, stigli su u sedam ujutru
da započnu posao. Kada sam ih napustila nešto kasnije
i primjetila im ruke bez rukavica, zima me je natjerala
da se osjetim sebičnom i nesigurnom. Čak i ova zemlja djeluje nesigurnom
iz nekih svojih razloga.
A mi ne mjerimo kako treba svoje živote
spram temperaturnih promjena.
Kad sam počela da pišem poeziju
obavezala sam se na borbu.
Počelo je sa smrću za koju sam pokušala reći
da je nepravedna, ne zbog stvarnog
umiranja, već zbog onoga što je ostalo.
U koje doba godine je to bilo?
Još nijesam naučila da pišem o ratu.
Imam prijatelje koji se izjašnjavaju – kako se mora –
nekada suptilnom, nekad grubom silom.
Ali ja sam iz ovog mjesta i mnoge stvari su
već odavno krenule naopako.
Ona dva indijanska dječaka koji su se umalo utopili
u potoku kraj škole koji je brzo narastao
gubici su u svakom slučaju.
Ima ih puno nalik njima
i ja nemam načina da popravim stvari.
Prijatelj iz Bostona mi je nešto pisao prošle nedjelje.
Kako nema dovoljno razuma
da za temu svojih pjesama odabere
bilo šta drugo sem sopstvenog života.
Već neko vrijeme osjećam da je ista stvar kod mene:
ova pjesma nikada nije trebalo da pomene
sebe, druge pisce, ili mene.
Ali nikada neću zažaliti što su oni momci ipak stigli kući,
ili što su oni rođaci potrošili novac u kafani.
Ipak, još uvijek nema svjetla na ulici.
Ipak, još uvijek je toliko blata napolju
da ga unosimo sa sobom u kuću.
Omalovaži
Šerman Aleksi
1.
Nikada nijesam posjetio planinu Rašmor. Meni je to
tako glupo. Čak i sad, dok ovo pišem,
sjećam se majice koja je imala četiri
predsjednička lica sprijeda i četiri
gole guzice pozadi. Ko je bio na toj
glupoj majici uopšte? Oba
Ruzvelta, Džeferson i Linkoln?
Nemojte me pogrešno shvatiti. Volim ja svoju zemlju.
Ali kraj epske skulpture samo stojim
i trepćem od dosade,
(nemojte sad da počnem o umjetnosti duvanja
u staklo. Stvarno mrzim to sranje.) Nikada nijesam
posjetio planinu Rašmor. Čak i sada,
dok ovo pišem, mislim
Kako bih radije proslavio druge
predsjednike. Ispoštujmo Džej.Ef.Kejov kurvaluk
i opijanja, ili svih trinaest duela koje je
Andru Džakson vodio da odbrani prava
svoje žene. Zašto od toga ne pravimo skulpture?
Ko je uopšte na tom prokletom Rašmoru?
Je su l’ to Mekkinli, Artur, Garfild
i Linkoln?
I, da, znam da postoji suparnička skulptura
Ludog Konja, od pogleda na nju
jaja ti se lede, jer Ludi
Konj nikad nije dao da mu lik bude
uhvaćen, pa kojeg skulptora misliš
da bi on sad napao? Nikada nijesam
posjetio planinu Rašmor. To je toliko
glupo. Čak i sada, dok ovo pišem
razmišljam
O ratnim lažima Džordža Dabl-ju-a,
o Klintonovim cigarima, o Niksonovim
mikrofonima, i grčim se jer
znam da svaki predsjednik, kako god izgledao
veliki na površini, imao je srce koje su
izglodali pacovi. Ko je na tom
prokletom Rašmoru uopšte?
Bjukenan, oba Adamsa i g.
Linkoln?
Odgovori mi: kada klanica
prestane da radi, koliko dugo će još
da bazdi na crvenu smrt i bijelu
želju? Što ne bismo pokrili
lica predsjednika gas maskama?
Briga me. Nikada nijesam bio na Rašmoru.
To je tako glupo. Čak i sada, dok pišem
ovo, pitam se:
“Ko je uopšte na toj prokletoj planini?
Je su l’ to Džeferson, Vašington, Regan
i Linkoln?”
2.
Jednom kad sam bio mali, imao sam
majicu sa planinom Rašmor, koja zaista jeste
prikazivala predsjednička lica s
prijeda i njihove gole guzice pozadi.
Mislim da je pisalo “Planina Rašmor s
prijeda! Planina Rašmor otpozadi!”
Mislim i da se sjećam Toma i Džerija,
crtaća u kojem se cijela trka odvija iza
Planine Rašmor i njena četiri
predsjednika koji na sebi imaju samo crne čarape
i bokserice. Da li to znači da su Tom
i Džeri (ili Hana i Barbera, njihovi
kreatori i animatori) bili politički
suberzivni? Ili su samo bili smiješni?
Ne znam. Ali se sjećam da sam
obukao majicu sa Planinom Rašmor u školi
i odmah mi je rečeno da pođem kući i
presvučem se, jer je bila “opscena” i
“neprikladna u obrazovnom
okruženju.” Ali ne sjećam se
da li sam tu majicu nosio u indijanskoj
osnovnoj školi mog rezervata, ili je to bilo u
bjelačkoj konzervativnoj srednjoj školi farmerskog grada
koju sam pohađao. Da li bi bila smatrana
opscenom i neprikladnom na oba
mjesta? Kako god, sjećam se da sam
otišao kući, skinuo svoju Rašmor majicu
i zamijenio je jednom na kojoj je stajao
neki čudni okrugloglavac iz stripova s
prstom zabijenim duboko u nos.
Na majici je pisalo “Iskopaj svog pobjednika!”
3.
Problem koji imam sa gigantskim
skulpturama kakva je Planina Rašmor jeste
što su one isuviše bukvalne. Okej, na toj su
planini četiri gigantske glave.
To ih čini važnima, ali ako ne
znamo pozadinu, istoriju,
te četiri gigantske glave ništa ne znače.
Umjetnost postoji jedino sa uvodom,
biografijom. Drugačije, čovjek bi mogao
da izrezbari bilo koje četiri gigantske glave na
na planini i one bi imale
isto značenje. A koje je zapravo
značenje Planine Rašmor? Ona nam glasno
dovikuje “Ova četiri momka su heroji.”
To je jedina poruka ove umjetnosti.
Ali ja kažem. “Nek se jebu, volio ih ili
mrzio, ta četiri momka bila su ljudska
bića i bili su mnogo komplikovaniji –
mnogo velelepniji i groteskniji – nego je
neka epska skulptura na planini.”
Skoro sam kupio malu skulpturu
od prijatelja Adrijana Arla. To je
jedan srednjovječni čovjek sa zadovoljnim
i malo čudnim izgledom. Širokih je bedara
i velikog stomaka. Čudesan je. Ali ako mu
priđeš bliže i zaviriš mu kroz
čudne procjepe na tijelu, vidjećeš
da pas sjedi unutar njegovog
torza. Zašto je taj pas tamo? Ne
znam. Ali ne osjećam se glupim što ne
znam. Nego sam izazvan. Želim da
znam zašto je taj pas tamo. Mislim da
skulptura sadrži odgovor.
I provešću cijeli život
studirajući je.
4.
Iskreno, nikada nijesam bio tamo.
Nije to neka pjesnička uobrazilja.
Zaista nikada me nije interesovalo
da posjetim Planinu Rašmor ili Memorijal
Ludog Konja. Mislio sam, dok sam se
vozio jednom tuda, da navratim,
ali nijesam. I ne žalim. Gledao sam
film Alfreda Hičkoka, Sjeverozapad-
sjever, u kojem se klimaktična bitka
Kerija Granta sa lošim momcima dešava na
licima Planine Rašmor. Uzbudljivo
- Ali mi se mnogo više sviđa kraj
u kojem vidimo kako Keri Grant i Eva Meri
Seint uspijevaju da pobjegnu
vozom, a onda je reže završni snimak
fenomenalnog falskog voza koji prodire
u čudesno vaginalni planinski tunel.
Ja sam ljubavnik, nijesam borac.
Evolucija
Šerman Aleksi
Bafalo Bil je otvorio zalagaonicu u rezervatu,
Tačno preko puta prodavnice pića,
I ona je bila otvorena 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji
I Indijanci su trčali sa svojim nakitom,
Televizijskim aparatima, video rekorderima, odjelom od jelenje kože i perli,
Inez Mjuz trebalo je dvanaest godina da ga završi,
Bafalo Bil je uzimao sve što su Indijanci imali da ponude,
Stavljao je to u svoje kataloge, držao u skladištima,
A Indijanci su zalagali svoje ruke, čuvajući prste za posljednji trenutak,
Zalagali su i svoje skelete, odvajali su ih od svoje kože,
A kada je i
Posljednji Indijanac založio sve osim svog srca,
Bafalo Bil je uzeo i to za dvadeset dolara.
Zatvorio je zalagaonicu, naslikao novi natpis preko starog,
Nazvao je radnju „Muzej indijanske kulture“
Naplaćuje Indijancima pet dolara po glavi da uđu unutra.
Rat bogataša
Džon Trudel
rat bogataša
industrijske ulice, klasne linije
govor novca, pretvara jezik u papiriće.
rat bogataša društvo slobodnih ljudi
bijesni nasilna nesigurnost
nuklearni muškarac, nuklearna žena
ne znaju kako da postupe.
rat bogataša
Persijanci kruže Evropom.
Amerika, Rusija
vladini nuklearni stavovi
industrijski saveznici sijeku svijet
kao da ne vide da krv teče.
rat bogataša
Centralna Amerika krvari
rane iste kao u Palestini i Harlemu
Tri Majl Ajland u El Savadoru
Pajn Ridž u Belfastu.
rat bogataša
sirotinja, gladna za hranom
gladna za zemljom, gladna za mirom
gladna za stvarnim.
rat bogataša
napada ljudsko, napada biće
napada zemlju, napada sjutrašnjicu
rat bogataša
misli samo na rat
misli samo na rat.
s mašinama za pretke
nove nerođene generacije
hemijske pupčane vrpce jedine su žice
u tvom elekričnom napretku
ljudski životi spržene žrtve bogu pohlepe
s lažima za pretke
nema istine u nekim budućnostima
vladari umova dušama novih generacija hrane
mašinu kontrole
ritual žrtve za pravu tehnologiju
s izolacijom za pretke
postoji samo sadašnjost
kupljena kreditima za materijalne potrebe
kuje okove kojima si vezan za destrukciju
komplimenti tvojih božanstava
industrijskim sveštenicima.
haj ah ijja hej ij ah hej……
ništa više sem neonske lampe
kad pokušaš da se sakriješ pod neonskom maskom
moraćeš se suočiti sa onim ko smo stvarno mi
ponekad zaista nemamo izbora
daleka zvijezda, daleka svjetlost.
u stvarnom svijetu mi smo ljudska bića
u sjenci stvarnog svijeta mi
bivamo ljudima
neonska maska za neonsku svjetlost
daleki grom, daleki oblak
strasti vladaju
iscijeđene posjedovanjem
ono što preuzimamo teško je uraditi
ono što radimo teško je prihvatiti
neko je lud ili se mijenjamo
sanjajući o nekom životu kažemo
“moglo je biti drugačije”.
ali nije jer nas nije bilo
nije važno šta, isto ispada
mnoge stvari koje smo rekli nijesu istina
industrijske priče u električnoj instant
neonskoj maski neonskoj svjetlosti neonskoj svjetlosti.
stvar je u nihilističkim žudnjama
civilizovani je poludio
nije zamišljao da će ovako ispasti
neke stvari dobro počnu ali se loše svrše
neke stvari nastanu loše i ostanu loše.
jesmo li uhvaćeni između življenja laži ili
neživljenja uopšte?
eliminisani izbori izgubljeni u
snovima koje smo pustili da odu
sjećanja koja nikada nijesmo imali šanse da imamo
još nešto o čemu treba razmisliti…
budeći se u industrijskom društvu
okruženi srditim danima,
prolazeći kroz pokrete
nebivanja.
željeti najbolje a to ne očekivati.
preživjeli plaćeni u snovima
osjećajući se samima u cijelome svijetu
služeći boga plaćajući đavolu.
osjećajući se kao nešto izmješteno.
šta se dešava u paklu uopšte?
u stvari, radi se o srcu.
moramo da shvatimo čemu srca služe
prije nego budemo mogli da se vratimo na nebo ili u raj
ili da povratimo moć SOPSTVENOG UMA.
