Sanja Šakić
ŠIZOFRENIJA MONTENEGRINA
(Milorad Popović: Karnera, Fraktura, Zaprešić, Otvoreni kulturni forum Cetinje, 2012.)
Romaneskni prvijenac Milorada Popovića Karnera, u izdanju Frakture i Otvorenog kulturnog foruma Cetinje, dobitnik je nagrade za najbolji roman 2012. godine „Meša Selimović“. Roman je podijeljen na deset poglavlja zaključenih Epilogom pri čemu prva četiri poglavlja odstupaju od ostatka romana tehnikom pripovijedanja u trećem licu. Ostatak romana ispripovijedan je u prvom licu kroz lik pisca, bivšeg boksača i krupijea Mata Tujovića. Sličnost života stvarnog autora i Mata Tujovića vjerojatno će mnoge čitatelje navesti da roman čitaju kao autobiografiju, međutim Karnera različitim postupcima neprestano poriče uspostavljene sličnosti. Roman je, između ostalog, naslovljen kao biografija Karnere, iako to zapravo nije, a ne kao autobiografija samog Popovića, što opet nikako ne može biti zbog očiglednih razlika autora, pripovjedača i lika.
Roman zahvaća vremenski raspon od opsade Skadra 1912. pa sve do proglašenja nezavisnosti Crne Gore pri čemu se iz Cetinja lik Mata Tujovića kreće Albanijom, Hrvatskom, Makedonijom, Italijom i Srbijom, da bi opet završio u Cetinju kao središtu fiktivnog svijeta. Cetinje pri tom nije samo prijestolnica Crne Gore, nego i mistično mjesto obilježeno neurozom „šizofrenija montenegrina“ čija se dijagnoza temelji na „ostacima agonalnog mentaliteta klasičnog ratničkog društva, podzemnim cetinjskim vodama i magnetizmu Lovćena“ (80).
Odnos prema vremenu i povijesnim događajima je neobičan jer u sadašnjost pripovijedanja neprestano prodiru događaji iz prošlosti koji se uvode mnogobrojnim analepsama, umetnutim tekstovima, razgovorima, biografijama povijesnih i izmišljenih ličnosti. Ovakav iznimno heterogen tekst ujedinjuje jedan lik čija se priča opterećuje brojnim umetcima te tako ujedno postaje priča, odnosno, alternativna povijest Crne Gore. Međutim, njegova ambicija nije ispričati historiju koju su pisali pobjednici i lažni nacionalni mitovi, nego historiju koju su ispisali hazarderi, šverceri, kockari, grubijani i svi oni koji su u traganju za uspjehom završili kao gubitnici jer se oni „kao slijepci, očajnički drže jedan za drugog“ (81). Za razliku od balkanskog historiografa koji „iz povijesti uzima samo ono što govori o kontinuitetu i važnosti naciona“ (141), pripovjedač izbjegava patetiku i moraliziranje, a o Cetinju i Crnoj Gori govori putem biografija pojedinaca. Sudbine tih pojedinaca zahvaćaju ratovi i neredi 20. stoljeća, a u njihovim gubitničkim sudbinama se ogleda povijest cijele zemlje. Pri tom, nigdje se eksplicitno ne objašnjava motiv za takvo sižejno oblikovanje osim, možda, u ideji pisca da je tumačenje i spajanje događaja u domeni čitatelja kojemu je ostavio priliku „da on sam domisli što je pisac htio da kaže“ (210). Nasuprot tome, odabir likova i događaja prikazanih u romanu obrazložen je ironičnim odnosom prema epskoj poeziji i romantičarskoj verziji povijesti „po kojoj smo uvijek mi žrtve raznih okupatora koji hoće da porobe i ponize slobodoljubive narode“ (247). Njegova angažiranost je u odnosu na tradicionalnu povijest dubinski apolitična jer mu nije namjera aktivno se usprotiviti ratu, nego pokazati ravnodušnost prema nacionalnim idejama. Apatija, pisanje i boks definiraju junaka ovog romana kao autsajdera koji se prema mitovima odnosi ironijski te kao pripovjedač bira društvene marginalce koje je tranzicija pregazila u njihovoj naivnoj borbi za uspjehom.
Karnera započinje istoimenom pripovijetkom u kojoj se pripovijeda o finalnog borbi Branislava Sovrića i Trifuna Trifkovića – Karnere za prvenstvo Jugoslavije u teškoj kategoriji 1968. Tekst, za koji naknadno saznajemo kad i kako je nastao, potpisuje Lazar Mutap (pseudonim Mata Tujovića), a on završava sumnjivom Sovrićevom pobjedom. Zaokružena pripovijetka stilom odskače od ostatka romana koji se u naredna tri poglavlja grana na djetinjstvo Karnere (Predskazanje), povijesne događaje predstavljene likovima igračica bridža (Partija bridža) i pretpovijest Karnerinog trenera Marka Nikovića do trenutka kad počinju zajedno trenirati (Marko Crni). U dijelovima koji slijede pripovjedač je pisac Mato Tujović koji se, u bijegu pred zatvorskom kaznom, potuca Balkanom motiviran sumnjivim poslovima, kockom i ljubavnom vezom s Teom. Karnera se, sad ostarjeli bokser i radnik u kasinu, pojavljuje usputno na nekoliko mjesta, a od njihovog posljednjeg susreta Tujović nastavlja nizati svoje pustolovine bez razmišljanja o Karneri sve do samog kraja romana kad iz novinskih članaka saznaje da je Karnera umro. Pri tom, insinuirano je da se njihov posljednji susret nije odigrao zato što je Karnera taj dan umro. Priču o jednom bokseru i gubitniku nastavlja drugi, a sudbina Karnere određuje i piščeve prve književne korake. Smrt Karnere se, u prenesenom značenju, može shvatiti kao rođenje romana i početak pisanja jer nakon njegove smrti pisac započinje pisati monografiju bokserskog klubaa Lovćen.
Ukrštavanjem sudbine dvaju boksera, naslov romana postaje poprilično zagonetan jer nitko od njih nije autentična ličnost – i sam Karnera je dobio nadimak po talijanskom bokseru Primu Carneri. Dakle, ne problematizira se samo vjerodostojnost povijesti, nego roman problematizira i autentičnost vlastitih likova (bili oni fiktivni ili stvarni) i njihovih priča, jer u fikcionalnom tekstu, postupcima fingiranja, sve postaje fikcija bez obzira na to što čitatelj prepoznaje neka stvarna imena. Ova autoreferencijalna dimenzija romana posebno je naglašena u dijelovima romana u kojima pripovjedač progovara o književnosti i vlastitom pisanju:
„Književnost je zarazna zato što govori o svijetu kakav bi mogao biti, a ne o onakvom kakav jeste. I kad piše o stvarnom svijetu, ne može se lišiti stilskih ukrasa i oponašanja nalik prividima.“ (211)
Likovi iz svijeta sporta često ulaze u fikciju, a nije nepoznato ni da su mnogi poznati pisci bili vješti sportaši (Jack London, Bernard Shaw, Hemingway). Međutim, lik pisca-boksača je neobičan u fikciji zbog predrasuda koje publika gaji prema tom sportu, a on je u Karneri opravdan prije svega vezom između boksa i poezije na kojoj roman inzistira. Likovima koji su svoju vještinu isklesali uličnim tučnjavama („tice rugalice“), suprotstavljeni su likovi koji su se bavili boksom („duvački orkestar“), ali uvijek se pokazuje kako je tehnika stečena na ulici praktičnija od plemenite igre u ringu jer se junak nosi s mnogobrojnim razbijačima bez discipline, tehnike i pravila. „Fairplay“ postoji samo u sportu, a u vizuri romana ne postoji ni u sportu ni u životu budući da „bez ubilačkog instinkta ne možeš postati šampion“ (207). Svi bokseri u romanu su gubitnici koji su se nakon kratkotrajne karijere, bilo na ulici bilo u ringu, pretvorili u „sopstvene sjenke“ kojima se sredina izruguje doživljavajući njihov poraz kao vlastitu pobjedu. Nekadašnji juniorski prvak republike, Mato Tujović, je usporedo s bokserskim treninzima razvijao tajni plan kako da postane pisac. Ova želja za pisanjem kao mogućim utočištem u romanu se ostvaruje kao prevladavanje gubitka jer bi bez književnosti i sam junak romana završio kao gubitnik ili kao predmet nečije književne obrade. Boks je na jednom mjestu doveden u izravnu vezu s književnošću:
„No, nijedna zvijezda ne sija tako kratko kao bokserska. Poslije kratkih karijera borci s ringa ponovo se vraćaju svijet iz kojeg su krenuli na put slave. Sad izubijani, i zaboravljeni od onih koji su se slikali s njima i tapšali ih po ramenu. Otud tolika privlačnost boksera i poezije. I najveće bokserske zvijezde, kad prođu svoj zenit, duboko je prožimalo tragično osjećanje svijeta.“ (208)
Međutim, pripovjedač se prema ovom „tragičnom osjećanju svijeta“ istovremeno odnosi ironično imajući u vidu kako bavljenje poezijom nije nimalo bolja i plemenitija rabota od boksa („Ako su oni pisci što je onda Njegoš?“). Pisci i bokseri njegovog miljea redovno su gubitnici, „djetinjasti čudaci“ skloni alkoholu, ludilu i tučama: „I zaista, nema beznadežnijeg svijeta od cetinjskih pisaca“ (196). I prema vlastitom pisanju se odnosi ironijski jer navodi kako sa sobom nosi papire i knjige jer svi znaju da je pisac „bezopasna osoba koja je u ratu lišena smisla i dostojanstva“ (95).
Paralele boksa i književnosti dodatno se usložnjavaju različitim bokserskim tehnikama u odnosu na ulične tuče u kojima nema pravila. Karnera se u borbi oslanja isključivo na snagu te je, poput ostalih likova boksera i razbijača, prikazan kao divovski korpulentan, a njegov je stil sirov, neinteligentan i eksplozivan – uvelike sličan uličnoj borbi („Dosad je sve protivnike rušio u zaletu, na istu foru“ (6)). Za razliku od njega, pisac u boksu uživa kao u umjetnosti jer kaže da je više volio: „držati do umjetničkog dojma, eskivaža, elegancije u pokretima, stepovanja, nego da do kraja potpuno onesposobim, dokrajčim protivnika“ (207). U tom trenutku, još je uvijek bolji kao ulični razbijač, ali u trenutku kad odustaje od boksa i sumnjivih poslova, postaje pisac, objavljuje prvu zbirku priča Karnera te na kraju romana započinje dugo priželjkivano pisanje o boksu. Umijeće pisanja paralelno je umijeću boksanja jer se i jedno i drugo zasnivaju na svladavanju nepravilnosti i proturječja koje su odlike stvarnog života i borbi bez pravila.
Povratak u Crnu Goru i Cetinje nakon višegodišnjeg lutanja označava vraćanje izvorima i pomirenje s životnim kontradiktornostima, ali i kontradiktornostima vlastitog i nacionalnog identiteta: “Čovjek može živjeti više, naizgled kontradiktornih, života ukoliko jasno razabira stvari koje su ga odredile u očima drugih“ (340). Pisanje se tako tumači kao jedino moguće osmišljavanje vlastitog života kao života vrijednog življenja jer bi svi događaji, ljudi i susreti nezabilježeni i neosvijetljeni književnim tekstom ostali beznačajni i prepušteni zaboravu.