Sanja Runtić i Marija Knežević: Starosjedilačko pismo i aktivizam[1]

 

Sad mi govorimo, a vi slušajte

 

Pojava suvremenog starosjedilačkog književnog izričaja i discipline indijanskih studija neodvojiva je od širih kulturno-političkih fenomena američkog društva šezdesetih. Indijanski aktivizam, koji se rodio pred sam kraj tog turbulentnog razdoblja, svakako je jedan od njih. U jeku antiratnih prosvjeda, borbe za rasnu i rodnu jednakost te radnička i građanska prava nastaje masovan panindijanski pokret koji svojim aktivnim političkim djelovanjem podiže glas protiv kolonijalne podčinjenosti izvornih stanovnika Amerike i zagovara pravo na suverenitet, povrat zemlje, zaštitu prirodnih i kulturnih dobara i renesansu indijanskih kultura.

Pokret su predvodile tri vodeće indijanske organizacije tog vremena. Najstarija od njih, Nacionalni kongres američkih Indijanaca (The National Congress of American Indians—NCAI), nastojala je položaj Indijanaca u američkom društvu poboljšati prije svega pravnim putem. Od 1964. do 1967. na čelu te krovne indijanske organizacije bio je bard indijanskog intelektualnog otpora Vine Deloria Jr. Pripadnik naroda Standing Rock Sioux, teolog, pravnik i sveučilišni profesor političkih znanosti odrastao u rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti, Deloria je cijeloga života predano služio američkoj starosjedilačkoj zajednici. Osnivač programa iz ranih šezdesetih koji su većem broju mladih Indijanaca omogućili fakultetsko obrazovanje, prvog odsjeka iz indijanskih studija u zemlji i autor više od dvadeset knjiga, Deloria je predvodio pravnu bitku za suverenitet i samoodređenje te emancipaciju plemenskih struktura od centralističke kontrole državne agencije Ured za indijanska pitanja (Bureau of Indian Affairs). Pitanje odnosa između dominantne populacije i različitih etničkih skupina u američkom društvu nije ni kulturni ni rasni problem, tvrdio je u svojoj najpoznatijoj knjizi Custer je umro za tvoje grijehe: indijanski manifest (Custer Died for Your Sins: An Indian Manifesto, 1969.), već se radi o problemu pravne naravi (1988: 173, 187). Zemlja i resursi oduzeti su Indijancima; i upravo je “zemlja bila osnova za definiciju rasnih odnosa još od vremena dolaska prvih naseljenika” (Deloria, 1988: 178). Starosjedilački pravni naslov od početka je bio definiran transakcijama s Europljanima koji su bili povlašteni kupci starosjedilačkih nekretnina. No taj naslov ne poništava politička prava indijanskih plemena (Deloria, 1974: 111) jer ona su kao pravni entiteti u razdoblju od 1778. do 1868. s američkom Vladom sklopila najmanje 367 sporazuma koji su im zajamčili suverenitet i zaštićeni nacionalni status (cf. Porter 50). Ideološka osnova za jedno od najvažnijih pitanja starosjedilačkog pokreta šezdesetih—potraživanje oduzete zemlje—leži stoga u navedenim Sporazumima između starosjedilaca i SAD-a (Deloria, 1974: 39). Kako su Sporazumi jedini pravni dokumenti koje su indijanska plemena ikad potpisala s američkom Vladom, status štićenika, “ovisnog naroda”, koji im je od početka nametnut, a 1863. i ozakonjen, pravno je neutemeljen.[2] “Međunarodna osnova indijanskog postojanja” stoga je moguća pravna doktrina za rješenje indijanskog pitanja (Deloria, 1974: 138). Smatramo da nismo samo unutarnjopolitički problem, već da naša prava na nacionalni suverenitet trebaju biti priznata na višoj, internacionalnoj razini, tvrdio je Deloria, nazivajući indijansko stajalište “predameričkim” jer ono zahtijeva “poštovanje Indijanaca kao izvornih stanovnika, a ne ovisnih naroda pod ingerencijom SAD-a” (cf. Deloria, 1974: 20, 25, 228). Ideologija Pokreta za građanska prava nije u skladu s indijanskim stavovima, objašnjavao je Deloria. Indijanci su bili sumnjičavi prema zahtjevima za “jednakošću” i “građanskim pravima” jer od donošenja Zakona o indijanskom državljanstvu 1924. američka je Vlada upravo dodjelom građanskih prava svojim starosjediocima uskratila prava stečena Sporazumima (cf. 1974: 23; 1988: 179). Stav Nixonove administracije početkom sedamdesetih bio je sljedeći:

Prije više od stotinu godina Kongres je odlučio da Sjedinjenim Državama više ne odgovara sklapanje sporazuma s indijanskim plemenima. Do 1924. godine svi su Indijanci bili građani Sjedinjenih Država i država u kojima su živjeli. Državljanstvo i odnos s Vladom uspostavljen sporazumima uzajamno su isključivi; Vlada sklapa sporazume s drugim narodima, ne s vlastitim građanima. (Deloria, 1974: xii)

Da su umjesto državljanstva plemena “uspjela zadržati položaj nalik međunarodnom statusu”, nepriznavanje Sporazuma bio bi čin rata. No naglašavanjem njihova statusa domaćih subjekata plemena su pretrpjela veliku štetu zbog samovoljnih postupaka pojedinih država koje su nekažnjeno kršile potpisane Sporazume (Deloria, 1974: 51). Zbog svega toga indijanski se problem ne može razriješiti nikako drugačije nego pravnim putem, tumačio je Deloria. On zahtijeva temeljitu reinterpretaciju i revitalizaciju Sporazuma te internacionalizaciju indijanskog pitanja. Otpor asimilaciji u dominantno društvo, koji ne jenjava unatoč višegodišnjim pokušajima političko-pravne i administrativne manipulacije, jedan je od glavnih putova razrješenja indijanskog pitanja i najvažnije polazište suvremenog indijanskog pokreta, tvrdio je Deloria:

Zbog toga je od vitalnog značaja da indijanski narod borbu prenese u intelektualnu arenu. Događaji iz prošlosti pokazuju da je indijanski narod uvijek bio prevaren prikrivenim namjerama bijelog čovjeka. Mi bismo raspravljali o nebitnim pitanjima dok nam je on otimao zemlju. Nikad se nismo potrudili proučiti premise po kojima djeluje kako bismo mi mogli manipulirati njime kao što on manipulira nama. (1988: 257)

Kasnih pedesetih veliki broj mladih obrazovanih Indijanaca počinje se povezivati u studentskim udrugama na kampusima, usmjerivši svoju energiju prema istom cilju—jačanju starosjedilačkog duha, očuvanju i obnovi kulturnih tradicija te promjeni položaja Indijanaca u američkom društvu. Godine 1961. nekoliko studentskih skupina predvođenih Clydeom Warriorom osniva udrugu Nacionalno vijeće mladih Indijanaca (National Indian Youth Council—NIYC). Pokret koji su stvorili ti mladi ljudi inspirirani idejama Pokreta za građanska prava pokrenuo je niz prosvjednih akcija, poput protesta protiv zabrane starosjedilačkog ribolova u tradicionalnim vodama Pacifičkog sjeverozapada (Deloria, 1974: 26), i započeo promjene koje će još desetljećima odjekivati u indijanskom svijetu.

Treća, najpopularnija i najkontroverznija indijanska organizacija bio je Američki indijanski pokret (American Indian Movement—AIM). Osnovan u Minneapolisu u državi Minnesoti 1968., AIM se isprva afirmirao kroz prosvjede protiv prakse američkog kaznenog prava. U vrijeme njegova osnivanja Indijanci su činili 1% populacije i 50% zatvorenika u Minnesoti. Poput ostalih etničkih manjina, i urbani su Indijanci redovito bili žrtve policijske diskriminacije i brutalnosti, pa su akcije AIM-a, predvođene aktivistima Dennisom Banksom, Clydeom Bellcourtom i Mary Wilson, pripadnicima naroda Anishinaabe, započele kao otpor protiv nasilja nad Indijancima u velikim gradovima (Reed 133). Aktivisti su formirali patrole koje su nadzirale policijske akcije u indijanskim četvrtima i svjedočili uhićenjima kako bi se uvjerili u njihovu regularnost i pravnu utemeljenost. Kao rezultat u 39 tjedana nadzora broj uhićenja Indijanaca u Minneapolisu pao je na minimum (Deloria, 1974: 36). AIM je svoje akcije ubrzo proširio i na okolne gradove koji graniče s rezervatima, gdje je pružao otpor fizičkom nasilju nad Indijancima i ubojstvima iz mržnje. Iznimno učestale zločine protiv Indijanaca koji su se događali u pograničnim gradovima lokalna su pravosudna tijela u pravilu ignorirala ili neadekvatno sankcionirala. Naposljetku početkom sedamdesetih AIM prerasta u nacionalnu organizaciju koja integrira socijalno, pravno i političko djelovanje te zadobiva reputaciju odlučnog borca za indijanske probleme diljem zemlje (Chaat Smith i Warrior 99, 115).

Organizirani indijanski aktivizam većih razmjera započinje krajem 1968. kada pripadnici naroda Mohawk, jednog od šest naroda konfederacije Irokezi, blokiraju međunarodni most Cornwall između SAD-a i Kanade i, pozivajući se na svoje sporazume s Velikom Britanijom, protestiraju protiv zabrane slobodnog kretanja između dviju zemalja (cf. Johnson 40–41). Premda je veliki dio prosvjednika na kraju uhićen, kanadska je Vlada odbacila optužbe zbog, kako tumači Deloria, delikatnosti pitanja Sporazuma (1974: 35).[3] Godinu dana nakon toga članovi organizacije Indijanci svih plemena (Indians of All Tribes) zauzimaju otok Alcatraz u Zaljevu San Francisca, koji drže pod okupacijom do lipnja 1971. godine. Taj je prosvjed prije svega imao za cilj ukazati na nepoštovanje prava i povijesnih Sporazuma između američke Vlade i indijanskih naroda. Nakon što je, zbog lošeg stanja i velikih troškova održavanja, Kongres 1963. zatvorio državnu kaznionicu na Alcatrazu i otok proglasio “viškom federalne zemlje” (“Alcatraz is Not an Island”), indijanske udruge na području San Francisca traže pravo vlasništva nad otokom. Pozivajući se na Sporazum Fort Laramie iz 1968. godine kojim je američka Vlada starosjediocima obećala povrat vlasništva nad nekorištenim i napuštenim dijelovima državne zemlje (cf. Gonzalez i Cook-Lynn 374), u ranim jutarnjim satima 20. studenog 1969. skupina od četrdeset Indijanaca iz okolice San Francisca doplovila je do tog napuštenog otoka i započela njegovu okupaciju. Nakon nekoliko dana okupacije Allen Cottier, potomak Crazy Horsea, legendarnog poglavice iz plemena Sioux koje je potpisalo Sporazum Fort Laramie, pročitao je proglas novih stanovnika Alcatraza. Izjavio je kako Indijanci žele otkupiti zemljište na otoku, aludirajući pritom na iznos od 19 centi po hektaru koji je država Kalifornija u to vrijeme plaćala indijanskim plemenima kao naknadu za zemlju koja im je otuđena stoljeće ranije (Chaat Smith i Warrior 11). Bio je to način da se Kongres podsjeti kako Sporazumi nisu nevažeći te da ih Indijanci nisu izbrisali iz sjećanja. U parodično-ironijskom tonu proglas je obznanio:

 

Mi, američki starosjedioci, prema pravu otkrića zahtijevamo povrat zemlje zvane otok Alcatraz u ime svih američkih Indijanaca.

Želimo se pravedno i pošteno odnositi prema bjelačkom stanovništvu ove zemlje te stoga predlažemo sljedeći sporazum:

Otkupit ćemo navedeni otok Alcatraz staklenim perlama i crvenom tkaninom u vrijednosti od dvadeset i četiri dolara ($24), iznosom kojim je bijeli čovjek otkupio sličan otok prije 300 godina.[4] Znamo da je 24 dolara u robi za ovih 6,5 hektara više nego što je plaćeno za otok Manhattan, ali znamo i da je cijena zemljišta s vremenom porasla. Naša ponuda od 50 [sic]centi po hektaru veća je od 19 centi po hektaru koju sad bijelci plaćaju kalifornijskim Indijancima za njihovu zemlju. Stanovnicima ovog otoka dodijelit ćemo dio zemlje koja će biti u nadležnosti Indijanskih pitanja [sic]i Ureda za bjelačka pitanja na neodređeno vrijeme—dok god sunce izlazi i rijeke se slijevaju u more. Nadalje, poučit ćemo stanovništvo otoka pravom načinu života. Ponudit ćemo im svoju religiju, svoje obrazovanje i svoj način života kako bismo im pomogli da dostignu našu civilizacijsku razinu i tako uzdignuli njih i svu njihovu bijelu braću iz njihova divljeg i žalosnog stanja. Ovaj sporazum nudimo u dobroj volji i želji da budemo pravedni i pošteni u svom odnosu prema svim bijelcima. (“Alcatraz Proclamation and Letter”)

“Okupatori” Alcatraza tvrdili su nadalje da im taj otok s pravom pripada i stoga što je, poput indijanskih rezervata, izoliran na margini društva, bez pitke vode, adekvatnih sanitarija te medicinskih i obrazovnih ustanova. Zemlja na njemu pusta je i neobradiva, a jedina mu je svrha izopćenje i kontrola društveno nepodobnih (“Alcatraz Proclamation and Letter”). Novi stanovnici Alcatraza planirali su na otoku sagraditi “Centar indijanskih zajednica”, “Centar za indijanske studije”, “Indijanski duhovni centar”, “Centar za ekologiju” te indijansku školu koja bi nudila mogućnosti poslovne kvalifikacije za mlade Indijance te prodaje starosjedilačkih rukotvorina i umjetnina (Chaat Smith i Warrior 12, 29–30).

Duh borbe za građanske slobode koji se tih godina širio Amerikom od samog je početka starosjedilačkoj okupaciji Alcatraza donio zdušnu potporu medija i lokalnog stanovništva. Mnogobrojni građani San Francisca i hipiji iz cijele zemlje u velikom broju posjećuju učestale društvene događaje na otoku i daju potporu indijanskoj skupini. Starosjedilačkom aktivizmu priključuju se i holivudske zvijezde poput Jane Fonde i Marlona Branda, a uz blagoslov gradskih vlasti San Francisca glumačka ekipa mjuzikla Kosa nakon predstava redovito prikuplja priloge za hranu i potrepštine novog indijanskog centra na Alcatrazu (Chaat Smith i Warrior 20). Za rijeke Indijanaca koje su se iz svih krajeva Amerike svakodnevno slijevale na Alcatraz otok je postao simbolom otpora i pobune. Indijance je učinio vidljivima i otkrio kako su rane kolonizacije još uvijek otvorene, a indijanska sjećanja na proživljene strahote itekako prisutna. Prema riječima Georgea Oakesa, jednog od vođa alkatraške pobune, glavni cilj okupacije “nije bio osloboditi otok, već osloboditi nas same radi kulturnog opstanka” (Chaat Smith i Warrior 24). Za aktivisticu Shirley Keith pak Alcatraz je bio početak “izgradnje nove indijanske budućnosti” (Chaat Smith i Warrior 26). Sama je okupacija tako postala važnija od ciljeva koji su do nje doveli. Alcatraz je prerastao u emblem zatočene indijanske svijesti duž cijelog američkog kontinenta.

Završetak prosvjeda na Alcatrazu deložacijom preostalih petnaest pobunjenika nakon devetnaest mjeseci i devet dana okupacije (cf. “Alcatraz is Not an Island”) nije označio i kraj indijanskog aktivizma. Štoviše, nakon Alcatraza sezona prosvjeda nezaustavljivo se širila indijanskom Amerikom. Osiromašeni i obespravljeni, pronašli su ventil za nakupljeni bijes i potisnutu “žudnju naroda da u ruke uzme vlastitu sudbinu” (Chaat Smith i Warrior 93). Inspiriran alkatraškom pobunom, AIM je organizirao niz prosvjednih akcija diljem zemlje. U New Yorku aktivisti su pokušali “osloboditi” Ellis Island, jedan od glavnih simbola naseljavanja Amerike. U studenom 1970. zauzeli su repliku broda Mayflower i stijenu u Plymouthu obojili u crveno, protestirajući protiv američkog nacionalnog praznika Thanksgiving. Taj blagdan, tvrdili su, nije dan anglo-indijanskog prijateljstva i zahvalnosti, već slavljenje masakra koji su prvi doseljenici počinili nad narodom Wampanoag, istim onim starosjediocima bez čije pomoći ne bi preživjeli prvu zimu u surovom okruženju Nove Engleske (cf. “Indian Activism”). Na Dan nezavisnosti 4. srpnja 1971. aktivisti AIM-a nakratko su okupirali i nacionalni spomenik Mount Rushmore, brdo s uklesanim licima američkih predsjednika Washingtona, Lincolna, Jeffersona i Roosevelta koje se nalazi u Južnoj Dakoti nedaleko od planinskog lanca Black Hills. Osim subverzije simbola američke državnosti i ekspanzije, cilj je aktivista bio svijet upoznati s činjenicom da je planina Black Hills, sveta zemlja naroda Lakota, Čejena, Arapaho i Kiowa, bespravno otuđena unatoč potpisanim Sporazumima.[5]

Pod nazivom Put prekršenih sporazuma (The Trail of Broken Treaties) AIM 1972. organizira i pohod na Washington D.C. Karavan koji je krenuo iz tri velika grada na zapadnoj obali, Seattlea, San Francisca i Los Angelesa, prošao je kroz gotovo sve rezervate i mnoga mjesta kolonijalne povijesti te završio okupacijom Glavnog ureda za indijanska pitanja u američkoj prijestolnici. Bilo je to pet dana prije predsjedničkih izbora; dvije tisuće indijanskih revolucionara provalilo je u zgradu državne administracije šest blokova udaljenu od Bijele kuće iz koje su otuđili ili uništili tisuće dokumenata. Duž zgrade postavili su natpis Indijanska ambasada, a na travnjaku “oslobođenog teritorija” podignuli indijanski tipi (Chaat Smith i Warrior 157; “Indian Activism”). Bio je to smjeli udarac u samo središte moći, čin otpora prema omrzloj politici Ureda za indijanska pitanja i, kako tumače Chaat Smith i Warrior, “najznačajniji čin indijanskog otpora od Custerova poraza kod Little Big Horna” (165). Premda su imali za cilj državnoj administraciji predstaviti program od dvadeset točaka za rješenje problema indijanske zajednice,[6] nakon sedam dana pregovora s vlastima i neispunjenih zahtjeva prosvjednici su mirno napustili zgradu.

No događaji u Washingtonu inicirali su novu paradigmu odnosa između američkog političkog establišmenta i indijanskih aktivista. Uništenje zgrade Ureda za indijanska pitanja za vrijeme okupacije stvorilo je percepciju Američkog indijanskog pokreta kao radikalnog i opasnog, zbog čega su se njegovi članovi ubrzo našli pod strogom paskom policije i tajnih službi. Sve veća napetost između članova AIM-a i sigurnosnih službi kulminirala je u proljeće 1973. za vrijeme jedne od najdramatičnijih epizoda indijanskog aktivizma—dvoipolmjesečne okupacije sela Wounded Knee u rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Cilj te akcije AIM-a iznova je bila borba protiv struktura Ureda za indijanska pitanja te pružanje otpora korumpiranom predsjedniku plemena Oglala Sioux Dicku Wilsonu, koji je uz blagoslov Ureda svoju plemensku vlast održavao terorom nad lokalnim stanovništvom i oružanim sukobima s političkim neistomišljenicima. Ogorčeni Wilsonovom bahatošću i nasmrt prestrašeni prijetnjama njegovih do zuba naoružanih čuvara, stanovnici rezervata Pine Ridge pozivaju u pomoć pripadnike AIM-a koji 27. veljače 1973. zauzimaju Wounded Knee i dolaze u izravan sukob ne samo s plemenskim vlastima već i s mnogobrojnim snagama državne sigurnosti.

Ubrzo nakon toga prosvjednici okupirani teritorij proglašavaju Suverenom neovisnom nacijom Oglala, oslobođenim teritorijem, čime taj lokalno-politički incident pretvaraju u nešto puno ozbiljnije—”simboličnu bitku za povrat suvereniteta indijanskih naroda zajamčenog Sporazumima” (Reed 135). Prosvjednici izdaju deklaraciju kojom daju na znanje da od dana 11. ožujka narod Oglala Sioux revitalizira Sporazum Fort Laramie iz 1868. koji “postaje osnovom svih pregovora” (Chaat Smith i Warrior 217). Reakcija najmoćnije države na svijetu na deklaraciju neovisne nacije Oglala bila je prijetnja uništenjem. Nekoliko stotina indijanskih prosvjednika opkoljeno je tenkovima i oružjem visokog kalibra (Chaat Smith i Warrior 227–36). Detalji objavljeni dugo vremena nakon okupacije otkrili su “ilegalnu prisutnost vojske” koja se u civilnoj odjeći na mjestu događaja kretala još prije same okupacije sela. Nevidljiva sila pješadije, generala i brigadira odigrala je “središnju ulogu u suzbijanju pobune”, tvrde Chaat Smith i Warrior (211). Jednog jutra probudila nas je zaglušujuća buka, svjedoče tadašnji vođe AIM-a Dennis Banks i Russel Means. Kad smo pogledali kroz prozor, shvatili smo da je Wounded Knee postao bojno polje. Našli smo se na nišanu snajpera, Wounded Knee opkolila su vojna oklopna vozila, a dva borbena zrakoplova kružila su iznad nas (“Wounded Knee”). Wounded Knee postao je tako mjesto prve oružane bitke panindijanskog aktivizma sedamdesetih, ali i pozornica oživljenog fizičkog sukoba Indijanaca i američke vojske.[7] Kad su državne snage sigurnosti u jednom trenutku uz prijetnju paljbom izdale ultimatum da svi prosvjednici smjesta napuste selo, u rezervat Pine Ridge, uz tisuće Indijanaca iz drugih dijelova SAD-a, došle su i brojne angloameričke skupine koje su željele spriječiti da se na tom mjestu dogodi još jedan masakr. Jedna od njih bilo je Nacionalno vijeće crkava (Nacional Council of Churches) čiji su članovi stvorili živi zid između pobunjenika i Vladinih snaga. Ultimatum je ubrzo povučen (Deloria, 1974: 75–77).

“Za svijet izvana Wounded Knee izgledao je poput nekog nevjerojatnog događaja”, tumače Chaat Smith i Warrior; “neki su ga nazivali junaštvom, a neki ludošću”, no poruka koju je poslao svijetu bila je jasna—ista ona koju su poslali aktivisti s Alcatraza: “Indijanci su još uvijek tu i još se bore” (226). Samo u prvom tjednu okupacije Wounded Knee privukao je više medijske pozornosti nego cijelo prethodno desetljeće indijanskog aktivizma. Alcatraz i zauzimanje zgrade Ureda za indijanska pitanja bili su predmetom interesa lokalnih građana i medija, no aktivizam u zabačenom američkom seocetu Wounded Knee daleko je odjeknuo (Chaat Smith i Warrior 207). O ustanku skupine Indijanaca i vojno-političkoj krizi koju je izazvalo proglašenje Neovisne nacije Oglala izvještavali su svi domaći i brojni svjetski mediji. Kada je na 45. dodjeli Oscara 27. ožujka 1973. po nagradu za najboljeg glumca u filmu Kum umjesto Marlona Branda došla apaška glumica Sacheen Littlefeather i milijunima gledatelja prenijela Brandovu poruku kako on odbija primiti nagradu u znak protesta protiv negativnog prikaza Indijanaca u američkim filmovima i iz solidarnosti s aktivistima u Wounded Kneeu, bilo je jasno da ovaj put indijanski prosvjed neće proći nezapaženo (cf. “Wounded Knee”). Ankete provedene 1. travnja pokazale su kako je 90% Amerikanaca pozorno pratilo vijesti o okupaciji, a 51% iskazalo je svoju potporu indijanskim pobunjenicima (Chaat Smith i Warrior 236). Mediji su tako potpuno osujetili pokušaje vlasti da starosjedilačke aktiviste prikažu kao kriminalce i huligane.

Opsada je trajala danima, opisivao je događaje novinar New York Timesa Andrew Malcolm. Sve je izgledalo poput nekog nadrealnog karnevala—kordoni policije i federalnih šerifa, mitraljezi, zrakoplovi i helikopteri te stotine novinara koji simpatiziraju demonstrante i usred bojišnice na mnoštvu jezika izravno prenose događaje (Malcolm). Dana 8. svibnja 1973. isti je novinar u svojoj kolumni objavio kako je druga bitka kod Wounded Kneea završila:

Nakon 70 dana, dvije smrti, brojnih ozljeda, bezbrojnih sastanaka, birokratske prepirke i vatrenog obračuna u posljednjem trenutku, više od 100 aktivista odložilo je oružje i predalo okupirano rezervatsko selo podozrivim federalnim službenicima . . . “uvjereni da će najbolje služiti svojim ciljevima ako zaustave sukob.” Tijekom okupacije više od 300 pojedinaca bilo je uhićeno, a dvojica prosvjednika izgubila su život. . . . Bio je to kraj jedne od najdramatičnijih epizoda novije američke povijesti. (Malcolm)

Okupacija je završena zahvaljujući pregovorima velikog broja ljudi s obiju strana. Jedna od glavnih točaka nagodbe bilo je obećanje Bijele kuće da će organizirati sastanak svojih predstavnika s tradicionalnim poglavicama i iscjeliteljima naroda Oglala Sioux vezano uza Sporazum iz 1868. Do sastanka je došlo, ali novi dogovor oko Sporazuma nikad nije postignut (Deloria, 1974: 79). Ipak, za Deloriu okupacija Wounded Kneea bio je događaj od svjetskog značaja. Wounded Knee stvorio je mogućnosti povijesnog i političkog prevrednovanja odnosa između američkih starosjedilaca i europskih doseljenika. Inzistirajući na neovisnosti naroda Oglala, prosvjednici su se pozivali na svoje pretkontaktno pravo na zemlju i suverenitet. Zatražili su priznanje svjetske zajednice i “status naroda u zajednici naroda”:

Wounded Knee bio je prvi kontinuirani suvremeni prosvjed starosjedilačkih naroda protiv zapadne europske interpretacije povijesti, jer narod Oglala Sioux odbio je prihvatiti definicije kojima je američki pravni sustav prikrivao položaj indijanskih plemena, prikazujući ih kao minoran unutarnjopolitički problem Sjedinjenih Država. U svojoj deklaraciji nezavisnosti narod Oglala Sioux govorio je svijetu o slobodi za sve starosjedilačke narode od tiranije zapadnoeuropske misli, njezinih vrijednosti i njezinih tumačenja ljudskog iskustva. (Deloria, 1974: 80–81)

Za Chaata Smitha i Warriora pak ustanak u rezervatu Pine Ridge bio je “vrhunac najznačajnijeg razdoblja indijanskog aktivizma u 20. stoljeću” (269). Prema Babbyu, “revolucionarni se pokret u SAD-u iskristalizirao upravo kroz Wounded Knee” jer AIM je uspio u čemu Afroamerikanci i studenti nisu—pobrali su neskrivene simpatije nacije (nav. u Chaat Smith i Warrior 268). Razdoblje okupacije možda je završilo porazom kod Wounded Kneea, komentiraju dalje Chaat Smith i Warrior, ali ono je odškrinulo jedna nova vrata i otvorilo prolaz u neki drugačiji svijet—svijet nade u novu budućnost za indijanske narode (268). Tri i pol godine indijanskog revolucionarnog aktivizma vratile su ponos u indijanske zajednice. Bilo je to doba otvorene borbe za “moć i poštovanje indijanskih prava i vrijednosti” (Chaat Smith i Warrior 277), pokušaj da se otporom političkom licemjerju i institucijama poput Ureda za indijanska pitanja indijanska stvar izvuče iz zapećka Amerike i dovede pred lice svjetske pravde (Deloria, 1974: 229):

To je isto tako bilo vrijeme nade i idealizma, kad su Indijanci mogli zamisliti kako iz ruševina zatvora izrasta sveučilište, kako birokratska tvrđava postaje ambasadom američkih starosjedilaca, kako beznadno siromašan i ugnjetavan rezervat postaje slobodna i nezavisna nacija. To što nekoliko tisuća ljudi koji su se borili za moć i vidljivost najviše zanemarenog dijela populacije Sjedinjenih Država nije ostvarilo ono o čemu je sanjalo nije nimalo iznenađujuće. No to što su došli tako blizu ostvarenju tog sna pravo je čudo. (Chaat Smith i Warrior 279).

Pravno-politički učinci indijanskog aktivizma nisu izostali u godinama koje su slijedile. Godine 1970. i 1971. Kongres je donio 52 prijedloga zakona u prilog novoj politici samoodređenja indijanskih plemena i autonomije plemenskih vijeća. Osnovan je Ured za indijanska prava na korištenje tradicionalnih voda, a izdvajanja za ekonomske, zdravstvene i obrazovne fondove namijenjene Indijancima višestruko su se povećala (“Indian Activism”). Godine 1971., nakon jedanaestomjesečnih pregovora, indijanski pokret na Aljasci izborio se za povrat 18 milijuna hektara starosjedilačke zemlje i dobio 962,5 milijuna dolara odštete. Taj je događaj postao epitom uspješne borbe za dekolonizaciju i prava starosjedilaca diljem svijeta (“Indian Activism”). Iste godine na snagu stupa Zakon o indijanskom obrazovanju (Indian Education Act) koji je stvorio osnovu za financiranje obrazovanja starosjedilaca (cf. Porter 58). Godine 1975. Kongres donosi Zakon o samoodređenju i pomoći u obrazovanju (Indian Self-Determination and Education Assistance Act) koji plemenima daje pravo odlučivanja o federalnim programima u svojim zajednicama. Dvije godine kasnije u Ženevi pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda održan je Prvi međunarodni skup o Sporazumima. Godine 1977. i 1978. Kongres donosi pedesetak zakona kojima se redefiniraju neka od plemenskih pitanja, uključujući i pravo starosjedilačkih naroda na religijsku slobodu, koje dobivaju 1978. godine (“Alcatraz is Not an Island”; Deloria, 1974: 38; Jacobs 17). Zakon o skrbi za indijansku djecu (The Indian Child Welfare Act) donesen je iste godine s ciljem prekida dugogodišnje prakse prisilnog odvođenja indijanske djece u neindijansko skrbništvo.

Ipak, unatoč tim iskoracima, američku politiku prema starosjediocima u godinama nakon prosvjeda obilježio je i nastavak institucionalne kontrole, uključujući državnu jurisdikciju nad zločinima počinjenim u rezervatima i nastavak politike obrazovanja indijanske djece u izoliranim školama internatima (cf. Ruoff5). Pitanja starosjedilačkih prava zajamčenih Sporazumima, povrata zemlje, samoodređenja, povrata kulturnih, pogrebnih i ceremonijalnih predmeta te zaštite svetih mjesta i identiteta starosjedilaca od rasističkog stereotipiziranja i sveprisutne kulturne aproprijacije u dominantnom društvu još uvijek su kamen spoticanja u odnosima države i indijanskih naroda (cf. Shown Harjo). Tomu valja pridodati i oklijevanje SAD-a da ratificira dva važna dokumenta Ujedinjenih naroda—Konvenciju o genocidu[8] i Deklaraciju o pravima starosjedilaca.[9] Podaci o životu suvremenih Indijanaca jednako su uznemirujući. Indijanski su rezervati najsiromašnija mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema izvještaju Nacionalnog instituta za javno upravljanje iz 1999., 31% starosjedilaca živjelo je ispod granice siromaštva, što je 18% više od ukupnog američkog prosjeka. Uz bolesti poput tuberkuloze, upale pluća i dijabetesa, rezervati bilježe i iznimno visok postotak ovisnika o alkoholu i drogama te slučajeva maloljetničke delinkvencije, nasilja u obitelji, ubojstava i samoubojstava (cf. Porter 39). Uza sve to kontaminacija vode, zraka i tla zbog eksploatacije geoloških resursa, česti nuklearni pokusi te odlaganje nuklearnog otpada u rezervatima dodatna su prijetnja opstanku i suverenitetu suvremenih starosjedilačkih zajednica.

Za starosjedilačke narode borba dakle još uvijek traje. Premda je razdoblje masovnih javnih prosvjeda iza njih, indijanski aktivisti još uvijek djeluju. Na raznoraznim bojištima i s brojnih pozicija—iz odvjetničkih ureda, galerija i redateljskih stolaca, sa sveučilišnih katedri, stranica knjiga, novina i znanstvenih časopisa, s pozornica ili pak govornica Ujedinjenih naroda—svi se oni predano bore protiv višestoljetne nepravde prema američkim starosjediocima kako bi ublažili njezine bolne posljedice i promijenili pogrešne predodžbe i stavove koji su do nje doveli. Ti “suvremeni ratnici”, kako ih naziva Vizenor, neprijatelja dočekuju s jednakom žestinom kao i njihovi preci koji su jurili na konjima (4). Oboružani velikom ljubavlju za svoj narod, oni kolonijalnom centru i dalje smjelo poručuju: “Sad mi govorimo, a vi slušajte”.[10]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Citirana literatura

 

“Alcatraz is Not an Island.” PBS. Web. 30 June 2013 <http://www.pbs.org/itvs/alcatrazisnotanisland/alcatraz.html>.

Chaat Smith, Paul, and Robert Allen Warrior. Like a Hurricane: The Indian Movement from Alcatraz to Wounded Knee. New York: The New P, 1996. Print.

Deloria, Vine, Jr. Behind the Trail of Broken Treaties: An Indian Declaration of Independence. New York: Delta, 1974. Print.

—.Custer Died for Your Sins. Norman: U of Oklahoma P, 1988. Print.

“Indian Activism.” PBS. Web. 30 June 2013 <http://www.pbs.org/itvs/alcatrazisnotanisland/activism.html>.

Johnson, Troy. R. Red Power: The Native American Civil Rights Movement. New York: Chelsea, 2007. Print.

Gonzalez, Mario, and Elizabeth Cook–Lynn. The Politics of Hallowed Ground: Wounded Knee and the Struggle for Indian Sovereignty. Urbana: U of Illinois P, 1999. Print.

Kaplan, Thomas. “Iroquois Defeated by Passport Dispute.” The New York Times. 16 July 2010. Web. 27 June 2013 <http://www.nytimes.com/2010/07/17/sports/17lacrosse.html?pagewanted=all>.

Malcolm, Andrew H. “Occupation of the Wounded Knee Is Ended.” Special to The New York Times. New York Times, 8 May 1973. Vol CXXII, No 42236. Web. 22 June 2013 <http://www.nytimes.com/learning/general/onthisday/big/0508.html#article>.

Porter, Joy: “Historical and Cultural Contexts to Native American Literature.” The Cambridge Companion to Native American Literature. Ed. Joy Porter and Kenneth M. Roemer. Cambridge: Cambridge UP, 2005. 39–68. Print.

Ruoff, LaVonne A. Brown. American Indian Literatures: an Introduction. New York: MLA, 1990. Print.

Shown Harjo, Susan. “Susan Shown Harjo’s Statement for UN Special Rapporteur James Anaya.” Indian Country Today. Indian Country Today, 27 April 2012. Web. 13 July 2013 <http://indiancountrytodaymedianetwork.com/article/suzan–shown–harjo’s–statement–for–un–special–rapporteur–james–anaya–110437

Williams, Walter L. “American Imperialism and the Indians.” Indians in American History. Ed. Frederick E. Hoxie. Arlington Heights: Harland Davidson, Ind., 1988. 231–51. Print.

“Wounded Knee.” We Shall Remain. Dir. Chris Eyre. PBS – American Experience. 13 Apr. 2009. Television. Web. 12 July 2013 <http://www.pbs.org/wgbh/amex/weshallremain/>.

 

 

[1] Odlomak iz knjige Suvremena književnost američkih starosjedilaca, koju je Filozofski fakultet u Osjieku objavio 2013. godine

 

[2] 95  Od početka kontakta pa sve do 1924. američki su domoroci tretirani kao “štićenici” ili “subjekti” (Williams 234–35). Zakonom iz 1863., koji je starosjedioce definirao kao “domaće strance”, Indijanci su postali stranci u vlastitoj zemlji. Njihov je status krajem 19. st., tumači Takaki, bio jednak onom djece stranih diplomata rođenih u Americi (80). Isti je zakon poništio Sporazume, a starosjediocima uskratio svaku mogućnost zaštite prethodno zajamčenih prava (Deloria, 1974: 210).

 

[3] 96 Godine 1924., nakon što je američki Kongres Indijancima dodijelio državljanstvo i obećao im građanska prava koja neće poništiti njihova plemenska građanska prava, narodi konfederacije Irokezi ljubazno su se zahvalili i odbili američko državljanstvo, navodeći kako nemaju namjeru postati građanima SAD-a (Deloria, 1974: 18). Svoj zahtjev za suverenitetom i poštovanjem Sporazuma narodi Irokezi, koji žive na teritoriju Kanade i SAD-a, iskazuju i odbijanjem putovnica tih dviju država te još od 1923. izdaju vlastite putne isprave, čime nerijetko izazivaju političke kontroverze i privlače pozornost medija. Jedan je od takvih primjera i međunarodni incident koji se dogodio 2010. kada su 23 člana nacionalnog tima Irokeza na put u Manchester na svjetsko prvenstvo u lacrosseu, sportu indijanskog porijekla, krenula s irokeškim ispravama. Premda su irokeške isprave već uspješno rabljene za svjetska putovanja, poput Kanade i SAD-a, Velika Britanija ih ne priznaje. Unatoč odbijanju britanske Vlade da im izda vize i dopusti sudjelovanje na turniru, igrači nisu pristali na put na međunarodno natjecanje nositi kanadske i američke putovnice, “isprave stranih zemalja”, i radije su propustili prvenstvo (cf. T. Kaplan).

 

[4] 97 Ovo je ironična aluzija na događaj iz 1626. kada je upravitelj nizozemske kolonije Peter Minuit smotuljkom tkanine, staklenim perlicama i sličnom jeftinom robom od lokalnih starosjedilaca kupio otok Manhattan.

 

[5] 98 Kada je godine 1868. potpisalo Sporazum Fort Laramie, pleme Lakota Sioux vjerovalo je kako će na taj način sačuvati više od 12 milijuna hektara svoje zemlje od nezaustavljive američke ekspanzije, uključujući i 200 km dug planinski lanac Black Hills. No šest je godina poslije na području Black Hillsa otkriveno zlato, što je izazvalo pravi stampedo pohlepnih angloameričkih pustolova u taj najsvetiji dio teritorija naroda Lakota (“Wounded Knee”). Premda se prema Sporazumu Fort Laramie Kongres obvezao zaštititi zemlju Lakota od bijelih uljeza, umjesto toga pružio je zaštitu kopačima zlata. Nakon bezuspješnog pokušaja otkupa tog teritorija za šest milijuna dolara (cf. Killsback 187), 1877. Kongres donosi opoziv Sporazuma Fort Laramie i prisvaja Black Hills te još 16 milijuna hektara zemlje Lakota, a Lakote bez njihova pristanka dislocira u male puste rezervate gdje i danas žive (New Perspectives on the West). Narod Lakota nikada nije prestao osporavati pravomoćnost američkog prisvajanja njihova teritorija i boriti se za povrat svog posjeda. Premda je njihov rezervat Pine Ridge jedno od najsiromašnijih mjesta u SAD-u, odbili su primiti iznos od 106 milijuna dolara naknade za oduzeti teritorij i kršenje Sporazuma Fort Laramie koji im je 1980. dodijeljen presudom Vrhovnog suda, svjesni da bi time izgubili sva prava na svoju zemlju. Ta suma, koja je do danas narasla na više od 757 milijuna dolara, još uvijek leži u jednoj od državnih banaka (cf. Corbett; New Perspectives on the West).

 

[6] 99 Mnoge od tih točaka izravno su se ticale Sporazuma, poput zahtjeva za njihovom obnovom i revizijom te formiranjem odbora za Sporazume koji bi stvorili uvjete za nove odnose američke Vlade s indijanskom zajednicom (cf. Deloria, 1974: 41).

 

[7] 100 Wounded Knee jedan je od najtragičnijih simbola Indijanskih ratova, jer upravo je na tom mjestu 1890. američka Sedma konjica počinila jedan od najvećih pokolja Indijanaca u 19. stoljeću. Razoružani i opkoljeni kod potoka Wounded Knee, nekoliko stotina pripadnika plemena Minneconjou Lakota strijeljano je i ostavljeno na mjestu nesreće za vrijeme trodnevne oluje (cf. D. Brown 444). Dvadeset pripadnika Sedme konjice koji su sudjelovali u masakru Kongres je potom nagradio Medaljama časti (cf. Deloria, 1974: 67).

 

[8] 101  Glavna skupština Ujedinjenih naroda Konvenciju o genocidu usvojila je još 1948., no SAD ju je ratificirao tek 1986.

 

[9] 102 Deklaracija o pravima starosjedilačkih naroda donesena je na 61. glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 2007. godine s ciljem sprječavanja kršenja ljudskih prava protiv 370 milijuna pripadnika starosjedilačkih naroda koji danas žive u svim dijelovima svijeta. Deklaraciju su odmah usvojile 144 države. Odbile su ju potpisati samo četiri zemlje—Australija, Kanada, Novi Zeland i SAD. Te države, u kojima živi najveća starosjedilačka populacija na svijetu, Deklaraciju su potpisale tek naknadno, pod velikim pritiskom domaće i svjetske javnosti—Australija 2009., a Kanada, Novi Zeland i SAD kao zadnji potpisnik 2010.

 

[10] 103We Talk, You Listen naslov je poznate knjige Vinea Delorie iz 1970. godine.

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.