Sanja Martinović: Podne u gradu
…
Nije strah nego drhtaj tijela
na sprženoj zemlji.
Tiho je.
Povjetarac.
Ljudi u daljini grle more.
I djeca.
Nije radost nego nelagodno lupanje srca.
Život u pijesku.
I potmula bol.
….
Koža lica se zateže.
Kroz pore ne ulazi ništa.
Kiša se odbija o staklo,
oslikano, raznobojno.
Žuti bljesak sa slike
dozvao je oko
koje se lagano kreće
kroz srebrne kapke.
Gledamo.
Gledamo.
….
Sasvim mali pokret
bljesnuo je na ekranu.
Pričamo o tijelu,
užitku, slobodi.
„Vidite li me?
Vidim da me vidite.
Sve moje bore i zjenicu oka.
Pričajmo, pričajmo“.
Strah i nelagoda.
Znam, nečim ću prekriti
malenu rupu prekrivenu staklom.
Muk: tijelo se vratilo tijelu.
…
Stid je došao bez najave,
usred jednog lijepog dana
kada je sve bilo na svom mjestu.
Odjednom je tanka koža zatreperila,
kosti su počele igrati neki hitri ples.
Stomak su bockale igle.
Nije ni samoća, nije ni tuga.
Ni beznađe.
Možda je tek Neko
pokucao na vrata.
Podne u gradu
Pločnici su bili vreli i prljavi
Upijali su zvukove pokreta.
Žena slabih živaca
odjednom je izvadila zgužvani
papir iz međunožja
i bacila ga na pločnik.
Smijala se.
Mnoštvo se kretalo.
Kretalo.
Sve je plesalo i treperilo.
Novčići su padali
na omekšali asfalt.
I svi smo bili jedno, neželjeno.
…
Rekli ste da zovem.
Zvala sam.
Nije bilo nikog.
Pa je niko rekao
da sam kriva.
A zašto sam kriva, pitala sam.
Zato što ti Smrt nije gospodar, rekao je.
Pa nije ni vama, mislila sam,
kad živite vječno mladi.
Stvari imaju mnogo imena, rekao je,
Strah je jedno od njih,
Uplaši se i otvorićemo ti vrata.
