Sanja Baković

znak nijemog jelena

na tankoj koži zapešća
noćas mi je iznikao znak nijemog jelena.
što si nijem jelene?
jesi li se nešto naljutio?
nad glavom ti šuma tramalne tišine
mahnita raste munjevito,
probija strahosferu od titana.
šutiš,
ja sam usta natrpala rogovima,
na uši mi cure,
kroz nosnice šikljaju.
malo mi je zlo,
al još se može podnijeti.
iz tvornice mesa javljaju da su preko noći
krdo teladi proizveli
jer sve se može kad se hoće.
a ja hoću da mi jelen progovori!
a ja hoću da mi šuma objasni:
otkud joj život kad je bez korijenja.

autobus za Trnavu

sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.

mojim prijateljima rastu porculanski zubi

desetljeće je neprimjetno iscurilo,
kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.
mojim prijateljima rastu porculanski zubi.
zajedno klizimo u stanje paranoje,
Google nas manično prati oglasima za kućne aparate.
moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,
prelaze na nove dijete,
odbacuju kruh i vino,
stara pravila više ne vrijede.
nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,
zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,
samo soleri u intermezzu između dvije veze,
zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.
moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri,
čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika.
mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi,
jedna djeca im odrasla, prave drugu,
kušaju nove droge, gljive i svete biljke,
traže novi posao, napuštaju zemlju.
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,
drugi ili treći put, imaju treću djecu.
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se,
nepremazanih podočnjaka,
baš su krenule frizeru,
inače nemaju toliki izrast.
muževi im našli mlađe,
ali i te će male kučke uskoro ostarjeti,
i sve će biti isto.
neki ipak nisu,
samo maštaju o hipotetskim preljubima,
o drpanju u mraku nakon pet – šest piva,
o bilo čemu da ih vrati u život,
može i nešto obično,
plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje,
šalju slike iz sjajnih destinacija,
vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela,
okrenuli su se tehnikama samorazvoja,
dodirnuli su rane traume,
čuvaju tajne o novim spoznajama
jer rana rani oči ne vadi.
moji prijatelji, žive nova desetljeća,
plaču u mraku da ih ne vide djeca,
pitaju se jesu li uspjeli.
na papir stavljaju rubrike:
ljubav, nekretnine, samorealizacija.
moji prijatelji misle da je poezija
otvoren balkon,
da je poezija Andaluzija,
da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,
moji prijatelji ne znaju da su oni poezija
i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,
i ovaj strah od promašenosti,
sav taj strah,
od svih stihova najveći stih.

Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pokrenula je 2015. godine projekt Odvalimo se poezijom u okviru kojeg vodi pjesničke tribine, pjesnički festival na otoku Braču, te uređuje FB stranicu pod istim imenom, a sve s ciljem povećanja vidljivosti poezije u javnom prostoru.
Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu
(MeandarMedia, 2020).

Podijeli.

Komentari su suspendovani.