Sám mrmor sam
Njemačka lirika 1999–2019
Priredila: Verica Tričković
Antologija njemačke poezije pod naslovom „Sám mrmor sam – Njemačka lirika 1999–2019“ koju je priredila Verica Tričković, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.
Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je priredila i izabrala Veria Tričković, a pored nje prevodioci djela sa njemačkog Alida Bremer, Sead Porobić,
Stevan Tontić. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.
Autori zastupljeni u ovom izdanju su Kristof V. Bauer, Kerstin Beker, Jevgenij Brejger, En Koten,
Elke Erb, Žužana Gaze, Oleg Jurjev, Margret Krajdl, Olga Martinova, Friderika Majreker, Sabina Naef, Andreas Nezer, Hoze F. A. Oliver, Štefen Pop, Marion Pošman, Kerstin Prajvus, Monika Rink, Marija Zajzenbaher, Folker Zilaf, Verena Štaufer, Kristijan Tajsl, Anja Utler, Šarlota Varzen, Jan Vagner, Levin Vesterman i Uljana Volf.
Verica Tričković, izabrala, priredila i najvećim dijelom prevela ovo izdanje, rođena je 1961. u Neravu, Makedonija, živi u Nemačkoj od 1999. Piše poeziju i kratku prozu i prevodi sa nemačkog, između ostalog za Časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS, Reviju za literaturu, kulturu i umetnost Udruženja književnika Makedonije STOŽER kao i za Elektronski časopis Udruženja za razvoj kulture i umetnosti FUSNOTA, Skoplje. Najnovije zbirke poezije Lokvanj i pelen (2007, srpski), Als rettete mich das Wort (2011, dvojezično izdanje srpski i nemački), Im Steinwald (2016, dvojezično izdanje srpski i nemački). Njenu zbirku poezije na nemačkom um|schrift uskoro objavljuje izdavačka kuća gutleut verlag.
PREDGOVOR
Nije da vam pòsvećenost poeziji vreme oduzima.
Naprotiv: ona vam vreme daje
Monika Rink
Ideja o knjizi nemačke lirike (misli se na liriku nemačkog govornog prostora) začeta je na Lajpciškom sajmu knjiga 2018. Da se ista uobliči ovako kako je čitalac sada vidi bilo je potrebno nepune tri godine. Ista je rezultat dvadesetogodisnjeg pomnog posmatranja novog književnog i životnog okruženja priređivačice. Godina 1999 je godina njene emigracije u Nemačku, te razlog da jedna prelomna godina bude početna subjektivnog je karaktera. Lirika koja je pred nama je ogledalo života datog perioda na nemačkom govornom prostoru. Ova poezija je i lirski prikaz svesti vremena. Ona traži i nalazi „mogućnost da se na neki način umeša u dijalog vremena“[ Mirko Krivokapić: „Lirika kao istorija svesti“,Antologija nemačke lirike: od Getea do naših dana, Biblioteka Matice srpske, Novi Sad 2001 ]. Cilj je da se ovim izborom čitaocima prenese što potpunija slika tog njenog udela.
I kao što je ne samo u oblasti lirike slučaj da je neophodna osnova na kojoj se nadograđuje, tako su i prilikom sastavljanja ove antologije pod prizmu uzete i objavljene dosadašnje na ovim prostorima. Zašto ova knjiga obuhvata razdoblje od dve decenije i zašto upravo poslednje dve decenije?
Priređivačica je mogla sastaviti antologiju lirike od 1945 do 1995. Ali bi to sigurno prešlo granice njenih vlastitih mogućnosti. Osnovni podsticaj za ovakvu odluku bila je činjenica da su sve na ovim prostorima do tada objavljene Antologije obuhvatale liriku XIX i XX stoleća: Poslednja i nesumnjivo najbolja na ovim prostorima Antologija nemačke lirike: od Getea do naših dana Profesora Dr. Mirka Krivokapića objavljena je godine 2001 u Biblioteci Matice Srpske (o višegodišnjem usavršavanju iste svedoče Antologija nemačke lirike – od Getea do naših dana, sastavili: Mirko Krivokapić i Branimir Živojinović, Zavod za udžbenike – Beograd, 1998, kojoj je prethodila Antologija nemačke lirike – od Getea do naših dana, sastavili: Mirko Krivokapić i Branimir Živojinović, Naučna knjiga – Beograd, 1990). Njima su prethodile Antologija savremene nemačke poezije (priredio i preveo Zlatko Krasni, Biblioteka Matice Srpske, Novi Sad 1989), zatim Antologija nemačke lirike XX veka (priredili: Ivan Lalić i Branimir Živojinović, predgovor Mirko Krivokapić, Nolit, Beograd 1976), u kojoj je jedna trećina pesama preuzeto iz Antologija novije nemačke lirike (priredili Ivan Ivanji i Branko Živojinović, Nolit, Beograd 1956).
Takođe na makedonskom poslednja objavljena nemačka lirika fokusirana je na XX vek: Germanska poezija na XX vek (Antologija), [Nemačka poezija XX veka], prevod Dušan Tomovski, Makedonska revija, Skoplje 1978, kojoj je sledila Avstriskata poezija na XX vek, prevod Dušan Tomovski i Ranka Grčeva. [Austrijska poezija XX veka], Sovetot na Struškite večeri na poezijata, Struga 1982.
Zatim, ono što nije moglo a da priređivačica kod iščitavanja gorenavedenih antologija ne primeti je da je u njima zastupljeno jako malo ženskih imena. Da bi se o tome mogao steći bliži utisak, priređivačica navodi sledeće podatke: Antologija nemačke lirike: od Getea do naših dana, 2001: od ukupno 75 imena: 68 autora i 7 autorki; Antologija savremene nemačke poezije, 1989: od ukupno 70 imena: 61 autora i 9 autorki; Antologija nemačke lirike XX veka, 1976 od ukupno 51 imena: 45 autora i 6 autorki. Zapažanja priređivačice ali govore da je prava slika nemačkog lirskog podneblja u tom pogledu drukčija, da na nemačkom jeziku zapravo stvara znatno više poetesa no što je ovdašnjoj javnosti poznato, a što se iz ove ovde priložene poezije jasno može i zaključiti.
Ono po čemu se ova knjiga nemačke lirike još razlikuje od svih prethodnih antologija na ovim prostorima je da kriterijum nije godina rođenja pesnikinje ili pesnika već same pesme. Pri tom se ovde ne misli na godinu začetka pesme, ako se ima u obzir da je na nekim pesmama rađeno više godina. Niti pak na ukupno vreme u kom je pesma rasla i nadograđivala se, jer je ona bezgranična, menja se i nastavlja. Ali kako je ipak neka odrednica neophodna, orijentacija prilikom izbora bila je godina njenog obljavljivanja.
I kako često pravila nalažu da pravila bez izuzetaka nema, priređivačica je odstupila od navedenih kriterijuma time što je uključila delimično i raniju, dakle onu objavljenu pre 1999 godine, i dosad neprevođenu, poeziju Friderike Majreker i Elke Erb, dve doàjēnke nemačke lirike.
Najzad ne bi trebalo nikako ispustiti iz vida dve prednosti koje su priređivačici omogućile drukčiji uvid u lirska zbivanja tih dveju decenija, a to su: 1. umesto posmatranja izvani, kao što je to bio slučaj kod priređivača gorenavedenih antologija, njena intenzivna posmatranja su iz neposredne blizine, počev od praćenja novih naslova, literarnih kritika pa sve do prisutnosti, kako kod pojedinačnih nastupa poetesa i poeta pred publikom tako i prilikom većih manifestacija poput sajmova knjiga, gde je lirika glavni predmet njenih posmatranja. Druga, možda daleko veća prednost, je ta da je priređivačica i sama poetesa te da je kod sastavljanja ove antologije postojećim kriterijumima opšteg konsensa dodala i svoje lične, određenim kroz dvadeset godina konstantnog dijaloga sa nemačkom lirikom.
Prevođenjem pesama ovih autorki i autora dobijaju čitaoci u čitavom regionu najaktuelniju vrhunsku poeziju, univerzalne teme kao što su sećanje , radost, rođenje, istorija, društvo, kolektiv, kao i identitet pojedinca, ritam, telo, priroda, ljubav, književnost, rat, umetnost, muzika, mitologija, krajolik, biljke, filozofija, politika, religija i duhovnost, jezik, životinje, smrt, žalost. Ove pesme podsećaju čitaoce na sličnosti kultura, potstiču bolje razumevanje i ističu neke od zajedničkih problema našeg globalizovanog sveta.
Namera sastavljačice ove zbirke savremene poezije nemačkog govornog prostora je da prikaže najnovije vrhunsko poetsko stvaralaštvo, prevashodno iz ličnog ubeđenja da za to postoji čitalačka potreba. Osnovni kriterijum sastavljačice ove zbirke kod izbora pesničkih imena je, pored vremenskog okvira, čiji je ona savremenik, i njena duhovna opredeljenost. Orijentacija joj je s druge strane bila i estetsko-kritička kompetentnost najuglednijih nemačkih kritičara i antologičara. Kriterijum za uvrštenje baš ovih pesničkih imena, priznatih kako od domaće tako i od svetske kritike, a od kojih su neki danas shvaćeni i kao klasici nemačke književnosti, su skupa pre svega njihove izuzetno vredne stvaralačke karakteristike.
Čista namera poezije je da nađe čitaoca, što je i prevashodna namera ove zbirke – da nađe mesto ne samo u biblioteci, bilo da se radi o javnoj ili privatnoj, već i u ručnom prtljagu na putovanju, ili na noćnom stočiću.
Treba i napomenuti da je priređivačica ovde namerno izostavila literarne kritike i svaki dalji vid interpretacije ove poezije pozivajući se na jedan od najpoznatijih tekstova Susan Sontag, njen manifest pod naslovom „Protiv tumačenja“ iz jednog od njenih glavnih dela, zbirke eseja Against Interpretation[ Susan Sontag, „Against Interpretation and Other Essays“, New York: Farrar, Straus and Giroux, 1961 ] (Protiv tumačenja, naslov na nemačkom Kunst und Antikunst – Umetnost i antiumetnost) u kom Sontag pledira za umanjenje recepcije umetnosti u korist umetničkog dela: „U kulturi, kojoj je gotovo klasična dilema hipertrofija intelekta na štetu snage i senzualne obdarenosti, tumačenje je osveta intelekta nad umetnošću. I više od toga. Ono je osveta intelekta nad svetom. Tumačiti znači svet načiniti siromašnim i praznim – kako bi se stvorio opsenski svet „značenja“[ Na istom mestu, slobodan pevod priređivačice]. Isti esej Sontag završava porukom „Umesto hermeneutike umetnosti, potreban nam je erotizam umetnosti“. Priređivačica poziva čitaoce u ime te poetike da se čitanjem prepuste „erotizmu umetnosti “ nemačke lirike.
Ja sam pisac, to nije samo profesija, već i odluka, da svet vidim kao jezik. Istinskim jezikom čini mi se onaj u kome se reč i stvar podudaraju. Iz tog jezika, koji se nalazi oko nas a u isti mah ga nema, valja prevoditi . Mi prevodimo bez prateksta. Najuspeliji prevod mu je najbliži i dostiže najviši stepen stvarnosti. Tu gde se prevod približi pratekstu, tu za mene počinje jezik. [Günter Eich, Rede von Vézelay „Der Schriftsteller vor der Realität“ (1956), slobodan pevod priređivačice] – GINTER AJH –
Ko piše poeziju, on prevodi. Ko piše ili prevodi poeziju odlučio je da svet vidi kao jezik. Ali šta bi prvo? Odluka? Ili pak viđenje? Ko piše ili prevodi poeziju doneo je čvrstu odluku da prevodi sa jezika kog nema. Poezija kao prevod nečega što je bez prateksta. Ko prevodi poeziju odlučio je da prevodi sa prevoda. Poezija kao prostor, u kojem se reč i stvar podudaraju. Taj prostor treba prevesti, ko prevodi poeziju. Da se prevod približi prevodu prateksta, to je cilj ove zbirke.
Zamislimo da je svaka pesma, koja je pred nama, kamenčić bačen u ovdašnju vodu, i zamislimo da je ta voda osoba koja tu pesmu čita, dakle mi sami, i kako ta pesma svojim dodirom potstiče talasno kretanje u nama.
Ova zbirka je zbog ograničenog prostora mogla da obuhvati tek deo poezije od velike vrednosti iz dve decenije. Sabrati sve valjane pesničke glasove ovog jezičkog prostora u jednu zbirku zahtevalo bi mnogo veći prostor od ovog ovde nama datom. Ipak se je sačuvao njen zamišljeni okvir sa svom njenom raznolikošću.
Ova zbirka je ujedno i dokaz da je postojanje i očuvanje celine jednog jezika, u ovom slučaju nemačkog, uprkos državnih granica moguće.
Verica Tričković
IZ ANTOLOGIJE
MARION POŠMAN
(Marion Poschmann)
u pešačkoj zoni naiđe vetar
kao što uvek vetar naiđe kod traganja
za onim pravim mestom koje je uvek
daleko, bačeni papiri se vukli
po tlu, kaput mi lepršao
i, kao da je to dovoljan razlog
da sebe ubrajam u stvari
kao da je to dovoljan razlog
zaustavih se nepozvana
Senke grana prelaze
nečujno po vratima frižidera
nalepljeni ptičji obrisi
prhnu kad prođeš
u fenjeru
mrda tvoje lice kao crv
grabuljam lišće
sve je tu
Šume: vidne kao dan, neispavane: videh ih
na preosvetljenom filmu, videh trepere,
bleda ekstaza krajolika.
do konca prostran,
do obilja otkriven,
ogrtao se kišom i snegom,
upoređivah ih sa mnom. rujave šume, tronute,
krajolik od divljih glasina,
zadobite, iščeznute, vehunjale su
kao višegodišnje, na svetlost osetljive šume,
posedovale su umešnost, telo
u vladanju da oponašaju.
Roršahovi uzorci plutaju priobaljem
po vodi pa opet nazad
ispresavijane biljke, njihov dvojni brid
– prelazeći predeli jove –
Zapala sam na biciklu između njih
razbujane dvȍjãke biljke i ja
sa ogledanom sestrom; čekam
na šta me testiraju.
Crna tačka
Osećanje krivice uvek je opravdano.
zapravo nisam bila crna, a ni
ocrnjena, bila sam CRNJA NEGO.
tada sam još htela
da budem oblak, onaj, na kome
Bog sedi, opojasan bleskom,
trubačima, raketama protiv grada,
još tada me pratila želja
da utičem na vremenske prilike,
ali se najčešće zadovoljavalo
stepenom moje tame.
„crnje nego“ bilo bi to mesto lica,
ta tajna.
Nema zabune, sve ostaje isto.
Prevela: Verica Tričković
Nejasni uvidi
ukoliko me ovdje bilo, u prostoru punom pjenušanja
pred bijelim kaljevim zidom ludost sam kupanja bila
i pred mojom slikom u ogledalu, neznanom mi se činila
jedno svijetlo opiranje usred nevidljivih sanja.
ovo je bila građa iz koje se diže golih tijela buna.
blijeda vodenasta isparenja, ruka izbrisana.
jedna slika, zgotovljen dio, ivica nedefinisana
kakav je svijet tako miran u prostoru mjehurnog sapuna.
ilo mi je lako, a ipak – kako se pere ogledalska slika?
moja je odbjegla, no teško bješe moliti da se vrati
iz slijepoga kondenzata u ovaj čas sobnoga vremena.
obrisah što je bilo, vidjeh se blagog i blažeg lika.
siv jedan predmet koji izmaglica klizeći prati
ležah tamo u sutonskom svom ruhu na odar položena.
Preveo: Stevan Tontić
VERENA ŠTAUFER
(Verena Stauffer)
Igrač u kazalištu sjena
Nekoć su živjeli muškarci, koji su rezali glave svojih žena
da bi ih zamijenili. To su mogli biti samo
ljudi od papira. Chi jên
Opasan kao lampioni za noćne leptirice
Njihova boja iz plodova crne bazge
se mijenja, tko je nanosi bambusovim štapom
po nebu? Glavni igrač u kazalištu sjena
na svom zmajskom konju, u svojim papagajskim kolima
Onaj, koji za svoje lutke drži izvor svjetlosti
On je valjda njihov gospodar i one – njegove figure
iz goveđe, magareće, ovčje, svinjske, majmunske,
ljudske kože, od cvijeća, lišća i kore voća
samo bacaju odraze na platno od viline kose
Prevela: Alida Bremer
LEVIN VESTERMAN
(Levin Westermann)
Čehov: Putovanje u deset dijelova
3.
i vrijeme počinje ispočetka. sve ovo je događanje
i opet će se događati, beskrajna trakavica
u prostoru, i ti si jedan dio, jedan djelić
dijela, djelić jednog djelića jednoga dijela itd.
a napolju stoji drveće, napolju je svijetlo.
Čehov ulazi unutra. odlaže pištolj
na stol i ćuti. ti gledaš napolje.
Čehov gleda napolje. vi gledate skupa
ćuteći napolje, a napolju stoji drveće,
napolju je svijetlo.
4.
i vrijeme pravi skok. polja
sad su prazna. gola crna zemlja na dnu.
prastanje, duhovne vježbe kreja. i pogledi
zastranjuju, jer tamo nema ništa, što ih drži
(svijet je go) a oku za iscjeljenje treba
horizont. mačka je po sebi grabljivica,
kaže Čehov, ona lovi ušima. ti ne slušaš
pažljivo, želio bi da te nema. želiš
da si negdje drugdje, sam na nekom mjestu, koje ti
odgovara. oduzetost počinje s nogu, uvlači se
u glavu. sjenke sjenki. gramatika
od prašine.
6.
i vrijeme je kutija od crnog drveta. nema talasa, nema oblaka. ni vjetra nema. svuda
je voda, okean je tih, nepojmljivo velik
(i sasvim tih). brod je nasukan.
nikoga nema u krejinom gnijezdu, niko ne stoji za kormilom,
niko ne veže čvorove na palubi. jedra vise
mlitavo, vazduh je težak. tamne širine
ima more, kaže Čehov, tamo se svlače
ribe, odlažu svoje krljušti i pokazuju onda
na punom mjesecu svoje lice. ti buljiš u njega.
kakva je to glupost? ono što nam treba to su
galebovi, kažeš, galebovi, obala, konačno kopno!
Čehov sliježe ramenima. Čehov izvlači
leševe i baca gola tijela
sa broda. pogledaj, tamo: tamo pluta Phlebas,
četiri, pet dana mrtav. jednom će se reći:
on je sve živo zaboravio i potonuo.
7.
i vrijeme je voz koji je iskliznuo. ti udišeš
i izdišeš. još je rano. pred tobom
leži dolina prostrta kao krpa.
nježni bregovi, šume i polja, kuće
jednoga grada na nekoj rijeci. radio-stanica pucketa.
Čehov stavlja naočare i gleda
na svoj sat. countdown odbrojava. tri, dva, jedan
… detonacija. svjetlica, tutanj,
vatrena kugla: jedan tramvaj isparava. prozori
eksplodiraju, zgrade se ruše, auta se uskovitlaju
kao staro lišće, nijedno drvo ne ostaje na mjestu, svuda
je vatra, sve je razbijeno ili gori.
[nastup KASSANDRE]vidiš li ih, male,
kako su se zgurili na vratima, utvare iz sna,
ubijena djeca, drže vlastitim prstima
sopstveno meso! [odlazak KASSANDRE]Čehov
guta knedle, a na nebu raste gljiva u pravcu
boga. njišući oblaci od pepela i otpada –
bravo! bravo!! aplauz sa tribina. lete šeširi,
otvaraju se šampanjci. neki ansambl svira.
Čehov izlazi pred novinare. podiže svoju čašu.
živjeti, kao da postoji neka budućnost, i neka nada,
kaže. rukovanje, tapšanje po ramenu. tu i tamo
poneki autogram, i za kraj još pozi-
raj sa smrću.
8.
I vrijeme je kvadrat na sivom tlu.
suton, sprema se oluja. Čehov ide naprijed
i traži rutu kroz snijeg.
kao i uvijek: loša vidljivost. već godinama
teški oblaci, bez sunca, nikada svjetlosti:
pepeo vulkana obavija svijet. i Čehov
postavlja gvožđa, Čehov vješa zamke
po žbunju. klopke za slučaj da ipak nešto
još živi, diše i miče se, u cijeloj toj bjelini.
jedan pejzaž poput groba, na kom se
ćuti-
magla u Thebi. ruine strše iz snijega,
ostaci starih zidina nekog starog, starog grada.
prazno stajati je radnja, kaže Čehov. ne
stoji praznina prazna – praznina odzvanja. stoj! pred vama
sjedi starac, skoro go na kamenu.
ne čujem ptice, žali se. obredi
ne uspijevaju vatre neće da se upale, neuspjeh
znaka je znak po sebi!
on onda zaplješće rukama, onda počne cviliti
kao pas. zuji ti u glavi. dosta više i toga.
otkočiš pušku. starče, šta ti znaš,
šta ti uopšte znaš? gdje je tvoj bog?
kolika je tvoja bol? otkrij mi to, Tiresija:
koliko dugo traje zimi noć?
10.
i vrijeme je koncept. imenica, srednji rod.
kon | cept. concipere (conceptum): prepoznati, primiti,
shvatiti, dobiti ideju. pridjev: konceptualno;
konkretno: koncept. iz opažaja
apstrahirana predstava, npr. koncept
ljepote, npr. koncept vremena. mjerenje
prolaznosti vodenim satovima, sunčanim satovima.
vrijeme prevedeno u elemente: kapi i sjenke.
kapi i sjenke i važnost
onih sjenki (laganih poput svjetla) –
već je kasno. ti uzimaš pištolj
i pucaš kroz prozor u noć. noć
se budi. psi laju, bebe se deru, lampe
se pale u cijeloj kući. ti gledaš napolje. mjesec
je pun, a Čehov je zadovoljan, Čehov
zatvara oči i tone u san.
Preveo Sead Porobić
