Salah Al Hamdani: Treći septembar
Prevod s francuskog Jasna Šamić
(izbor iz poezije)
Salah Al Hamdani francuski je pjesnik i glumac rođen u Bagdadu u Iraku, 1951. Od 1975. živi u Francuskoj, i piše najviše na francuskom, ali i na arapskom jeziku. Bio je protivnik diktature Sadama Huseina. Zato je bio uhapšen i proveo izvjesno vrijeme kao zatvorenik. Istovremeno je bio i protivnik englesko-američke okupacije Iraka.
Salah Al Hamdani je u zatvoru upoznao torturu, o kojoj će potom stalno pisati. U Francusku je emigrirao najviše pod uticajem Alberta Camua (Kamia), čiji je poklonik, naročito njegovog eseja Mit o Sizifu. Autor je brojnih knjiga napisanih i na arapskom i na francuskom jeziku, raznih žanrova (romana, poezije, novela) od kojih su mnoge prevedene na razne jezike.
Mnogi kritičari smatraju da pjesme Salaha Al Hamdanija postaju još uzbudljivije i dramatičnije kad se čitaju naglas, a naročito kad ih čita sam autor, koji je, dakle, i glumac, i to izvrstan glumac, kome je priroda podarila izuzetan, senzualan i nostalgičan glas.
Egzil je neprestano prisustan u stihovima Salaha Al Hamdanija, a za neke kritičare, on se javlja kao „njegova pukotina, njegov otvoreni ugriz“. Ti gubitnici čovječanstva, kako za egzilante misle često Francuzi, imaju svi nešto zajedničko, a to je upravo nostalgija na koju ih stalno opominje i ovaj iračko-francuski pjesnik, kad kaže: „Držim se svog egzila / kao gušter penjući se navečer / daleko od frivolnih pjesnika salona“. Ovaj pjesnik je svjestan da je kuća promijenila adresu, fotografija mjesto „stol je bio presavijen iza vrata / stolica mog oca također / samo je stari tepih cvjetao na podu.“
Kao glumac, Salah Al Hamdani je igrao u više francuskih filmova, kao i na daskama čuvenog pariškog kazališta Teatre Chaillot (Teatr Šajo). Kao režiser, adaptirao je na francuskim scenama, poeziju Yannisa Ritsosa (Janisa Ricosa) „Tišina nije roza, nego bijela“ (Le silence n’est pas rose, il est blanc, L silans ne pa roz, il e blan; 1985. godine), a istovremeno je adaptirao za scene u Španiji svoje vlastite tekstove pod naslovom El Hombre Rectangulo (El hombre rektangulo, Pravogauni čovjek), 1986.
Treći septembar
U mojoj postelji
jedinom svjedoku utapanja izgnanstva
bol se diže, a sazrijeva čekanje
Čežnja za tobom, kao poziv
nikad ne staje nad Bagdadom
čak ni usred blijede zore
Na pučini Boli
pristajem kao lađa uz svoj bijeg
i mjerim vrijeme
Nisam upoznao konje djetinjstva
a na novoj zemlji
nema vrteški
Na pučini Boli
ne posjedujem ništa
a želim te sve do tvoje zore
Tvoji brežuljci gledaju na šumu.
A ja, okačen o tvoju grivu
gasim žeđ
Na pučini Boli
Bili smo od one gline što postade rijeka
U kojoj smo svuda pili znoj
Razapeta zora
I
Ovdje se ništa ne događa
Samo ravnica emigrira iz mene
a san se prekida
Sve je ranjivost
Gola zora
Moje lice zaboravljeno na jezercu
slijepi pas koji bdije nad danom
zvijezda siromaha
kao i doba koje mi je zapelo u grlu
Vjetar i magla
sljepilo
pucketanje
san o pucketanju
Tamo dovršavaju ljude
Ovdje je tvoja nespretnost prikladna
poput dodira kože
kao dan što postaje noć
a želji nikad kraja
III
Odvajam se
od svoje stare kože
od svog smijeha
Odvajam se od tvog neba – bjegunca
kao zmaj s pokidanom strunom
Šuma sam snova što se prostire prema svitanju
ljetni oblak što u beskraj pada
zima ostarjela
sjenka prefinjena
na rubu okupanih krajolika
Sve pluta
sjećanje u bilježnici
tvoje kretnje ispod plahte
(one smišljaju jezik sjenki)
krljušt izgnanstva
krvnikova smrt zapela među dvije riječi
i krilo samoće koje se pruža do moje majke
IV
Sve je zapečaćeno
riječi i pokreti
riječi i njihova polutama
Vidim uznemirena lica
iza lažnog zrcala
i utopljenike
mojih dana
Od tada su mi noći neizrecive
rastaču se prije nego tvoj zid dotaknu
Niko i ne sluti
da crno žudi za bijelim
za njegovom toplinom
Žrtvovan sam u jutru arapskog proljeća
Žrtvovan, žrtvujući se
kad lutaju demoni
Nagrizam pjesmu u hladu njenog čopora
uz postelju kraljice svih stvari
razotkrivam krik
Ovdje i tamo, ljubavi moja
svjetlost boluje
Privid smisla
U odrazu zrcala
jutro grli biser smisla
riječ tijela
pa čak i tama sobe
prihvata prodor nekog drugog svijeta
Moj jedrenjak se zaglibio u nauljenom tijelu noći
Jurnjava riječi u noći
Ovdje, skupa s riječima, živi ljepota
ovdje, zora briše svoje lice
na granici ničega
Izumiti suštinu stvari
trijumf je nad zaboravom
Kratke pjesme
Broj 4.
Dok prelazimo ovim krajevima,
risajući rijeke,
i kao da oplakujemo polja,
naša tijela su raskriljena,
čuvaju želju za prošlošću.
U sobi sam zagrlio oluju
i oplakivao svoj život
u pukotini ogledala.
Broj 16
Nikad nisam razmišljao da jašem na vjetru,
da se uspnem do brda,
da promatram godine,
i razumijem kako čovjek,
tu,
liječi svoje rane.
Mislim na zatvorenike,
na stanovnike groblja,
i na one druge,
koji zbog nedostatka grobova
hvataju se za pjesmu.
Samo je stari tepih cvao na podu
Kuća je promijenila adresu,
moja fotografija, mjesto,
sto je bio sklopljen iza vrata,
kao i stolica mog oca.
Samo je stari tepih cvao na podu.
Napokon sam te našao
u golom vrtu,
ogrnutu velikim crnim šalom,
sa duhom koji luta
u tvojim molitvama,
sa godinima urezbarenim na tvom licu.
Mislio sam da grlim umiruću palmu.
A onda, u zagrljaju
Prepoznao majku.
Hladnoća
Samoća nalikuje na svjetiljku;
ako ne osvjetljava noć,
treba je razbitiSalah Al Hamdani