Sadat Hasan Manto: Toba Tek Sing
(iz indijske književnosti XX vijeka)
Preveo Petar Božović
Nekoliko godina nakon podjele, dosjetiše se vlade Pakistana i Indije da, kao što su razmijenili zatvorenike, jednako učine i sa mentalno oboljelima. Tako odlučiše da ludaci muslimanske vjere iz azila u Indiji, treba da se prebace u Pakistan, a da ludaci koji su hindusi ili siki, a nalaze se u pakistansikm azilima, treba da se predaju nadležnima u Indiji.
Ne može se sa sigurnošću reći da li je ovo bila dobra odluka; ali kako je odluka donešena na najvišem nivou, tim povodom su zakazani sastanci sa obje strane granice i određen je datum za njihovu razmjenu. Cijela stvar je temeljno istražena. Ludacima koji su muslimani, a čije porodice su još uvijek živjele u Indiji, bilo je dozvoljeno da tamo i ostanu, a ostale je sve trebalo prebaciti do granice. Ovdje, u Pakistanu, takvo pitanje se uopšte nije ni postavljalo budući da su se gotovo sve porodice hindusa i sika već nalazile u Indiji. Tako da su svi ludaci njihove vjere odvedeni do granice uz pratnju policije.
Ne može se tvrditi sa sigurnošću šta se tamo tačno desilo, ali kada vijest o razmjeni stiže do nadležnih za azil ovdje, u Lahoru, izazva neka vrlo interesatna nagađanja. Tamo bješe smješten jedan ludak muslimanske vjere koji je godinama sa odanošću čitao dnevni list Zamindar. Kada ga jedan prijatelj upita: „Mula2 sahibe, šta je to Pakistan?“, on, nakon što dobro razmisli, odgovori: „Zar ne znaš? To je jedno mjesto u Indiji u kom prave brijače za klanje“.
Ovo je bio prilično zadovoljavajuć odgovor za njegovog prijatelja.
Na sličan način, jedan Sik upita drugoga: „Gospodine Sarda, zašto nas šalju u Indiju? Ne govorimo čak ni njihov jezik.“
Ovaj se znalački nasmija: „Ali ja znam jezik tih prokletih Indijaca. Oni su đavolski pakosni i samo se šepure kao da su gospodari zemlje!“
Dok se jednog dana kupao, jedan musliman tako vatreno uzviknu: „Živio Pakistan!“ da se okliznu, pade, i ostade na mjestu mrtav.
Bješe i onih koji nisu bili ludi. Većina njih bjehu ubice čije porodice podmitiše službenike i uspješe da ih smjeste u azil kako ih ne bi poslali na vješala. Ovi znaše po nešto o tome zašto je došlo do podjele u Indiji i zašto je stvoren Pakistan, ali, čak ni oni ne znaše cijelu istinu. Novine nikada ne izvjestiše o tome, a policajci koji su ih čuvali bjehu nepismeni i glupi tako da se prisluškivanjem ne mogaše saznati ni zera istine. Ludaci su mogli biti sigurni samo u jedno, a to je da postoji neki čovjek po imenu Muhamed Ali Džina3, poznat kao Veliki vođa, i da je oformio izdvojenu naciju samo za muslimane koja se zove Pakistan. Ali, nisu imali pojma o tome gdje se taj Pakistan nalazi i koliko je velik. Oko ovoga su se potpuno pogubili: ukoliko su se nalazili u Indiji, gdje je onda taj Pakistan, a ako su bili u Pakistanu, kako to da su do nedavno bili u Indiji.
Jedan od ludaka je toliko postao opterećen ovom zavrzlamom oko Pakistana i Indije, i Indije i Pakistana da je postao još luđi nego što je bio. Dok je jednog dana metlom čistio dvorište, popeo se na obližnje drvo i sjedeći na grani održao dvočasovno predavanje o najškakljivijim temama u vezi sa Pakistanom i Indijom. Kad mu stražari narediše da siđe dolje, on se pope još visočije. Kad mu poviknuše i zaprijetiše, on reče: „Neću da živim ni u Indiji, ni u Pakistanu. Radije ću živjeti na ovom drvetu!“ Nakon mnogo muke, smiri se, te siđe i zagrli sve svoje prijatelje, kako hinduse tako i sike, i poče da plače. Srce mu se cijepalo i od same pomisli na to da bi ga mogli ostaviti i otići u Indiju.
Jedan magistar radio inženjerstva, musliman, držao se podalje od svih drugih ludaka. Imao je naviku da šeta uvijek istom stazom kroz dvorište tokom cijelog dana ne progovarajući ni riječ. Međutim, i kod njega dođe do neke promjene, te skide sa sebe svu odjeću i predade je stražarima, a onda go golcat nastavi da šeta dvorištem.
Jedan debeli musliman iz Činiota, inače aktivni član Muslimanske lige, imaše naviku da se kupa barem petnaest ili šesnaest puta na dan. Međutim, odjednom prestade sa tim. Zvao se Muhamed Ali. Jednog dana objelodani svojim cimerima iz ćelije da je on zapravo niko drugi do Muhamed Ali Džina; Veliki vođa glavom i bradom. Slijedeći njegov primjer, jedan sik odmah postade gospodar Tara Sing, vođa sika. Kako krvoproliće u toj ćeliji bješe na pomolu, obojicu proglasiše opasnima i premjestiše ih u samice.
Bješe tu i jedan mladi advokat iz Lahora koji je prolupao zbog neuzvraćene ljubavi. Kada je saznao da je Amritsar pripao Indiji pao je u depresiju jer se bješe zaljubio u jednu Indijku upravo iz tog grada. I premda ga je ona sa prezirom odbila, ne mogaše čak ni u svom ludilu da je zaboravi. Stoga je vatreno psovao sve indijske i muslimanske vođe koji su se urotili da se podijeli Indija. Njegova voljena bješe Indijka, a on je sada postao Pakistanac. Kada je počelo sa razmjenom, drugi ludaci mu čestitaše jer sada može da ide u Indiju svojoj voljenoj. Međutim, advokat izjavi da nema namjeru da napusti Lahor. Pribojavao se da u Amritsaru ne bi mogao dobro da posluje.
U odjeljenju za Evropljane, bjehu dva anglo-indijska ludaka. Kada su saznali da su Englezi dali Indiji slobodu i pošli kući, zapali su u tešku depresiju. Satima su u tajnosti ćakulali o tome kakav će sada imati status u azilu. Hoće li i dalje postojati odjeljenje za Evropljane, ili će ga ukinuti? Hoće li i dalje dobijati pravi engleski doručak ili ne? Hoće li im služiti hljeb, ili će morati da jedu „prokleti indijski čapati“?
Bješe tamo i jedan sik koji je u azilu proveo gotovo petnaest godina. Preko njegovih usana uvijek se kotrljahu čudne riječi: „Uper gur gur dodatak zaliv dhayana mung dal od laltain”. Ni danju, ni noću nije spavao. Stražari su govorili da tokom svih petnaest godina nije oka sklopio. Nikada nije ni legao u krevet. Ponekad bi samo pošao na jedan „tek“, to jest, naslonio bi se na zid. Kako je sve vrijeme stajao, noge mu bjehu otečene, a listovi očvrsli. Međutim, uprkos ovoj agoniji, nikada nije legao da odmori. Pažljivo je slušao kad god bi među ludacima došlo do rasprave o Indiji, Pakistanu i njihovom transferu iz jedne zemlje u drugu. Kad god bi ga neko upitao za mišljenje, odgovorio bi sa svom ozbiljnošću: „Uper gur gur dodatak zaliv mung dal od vlade Pakistana“. Kasnije je „vladu Pakistana“ zamijenio sa „vladom Toba Tek Singa“ tako da su ga ostali počeli ispitivati gdje se nalazi to mjesto Toba Tek Sing, i da li je on porijeklom odatle. Međutim, niko od njih ne znaše da li se to nalazi u Pakistanu ili u Indiji. Ko bi god pokušao da to objasni vrlo brzo bi se našao u zabuni zbog činjenice da je Sialkot, koji je ranije bio u Indiji, sada po svemu sudeći u Pakistanu. Ko će ga znati hoće li i Lahor, koji je trenutno u Pakistanu, sljedećeg dana preći u Indiju, ili hoće li cijela Indija postati jedan veliki Pakistan. A ko bi tek mogao sa sigurnošću znati, ili se zakleti sa rukom na srcu, da jednog dana i Indija i Pakistan neće iščeznuti sa lica Zemlje.
Ludak sik imaše svega nekolike dlake na glavi. Kako se rijetko kada kupaše, a brada mu bješe zamršena, izgledaše kao nakaza. Nikada nikome nije učinio ništa loše; za svih petanest godina nikada se nije ni potukao. Stariji članovi osoblja azila se sjećaše da je nekada posjedovao dosta imanja u Toba Tek Singu. Bio je imućan zemljoposjednik sve dok jednog dana nije iznenada poludio. Njegova porodica ga je vezala snažnim lancima i zatvorila u ovaj azil. Posjećivali su ga jednom mjesečno i raspitivali se za njegovo zdravlje. Ovakva situacija trajaše sve dok ne nastade ova muka oko Indije i Pakistana zbog čega su prestali da ga posjećuju.
Ime mu bješe Bišan Sing, ali svi su ga zvali Toba Tek Sing. Rijetko kad je znao koji je dan u sedmici, ili mjesec u godini, ili koliko godina je prošlo. U svakom trenutku je precizno znao da kaže kada je vrijeme da ga njegova porodica posjeti. Tako bi unaprijed rekao čuvarima da su njegovi posjetioci na putu. Tog dana bi se dobro nasapunjao i oprao, namazao uljem i očešljao kosu. Tražio bi svoju odjeću koju je čuvao samo za tu priliku a potom pošao da se sretne sa svojim posjetiocima.Ukoliko bi ga išta pitali, ili bi ćutao ili ponekad planuo: „Uper gur gur dodatak zaliv dhayana mung dal od laltain”.
Imao je i ćerku koja bi svakog mjeseca za jedan prst bila visočija, a sa petnaest godina se zadjevojčila. Bišan Sing je uopšte ne bi prepoznao kada bi je ugledao. Dok je bila djevojčica plakala bi kada bi ga vidjela. Čak i sada, kada je porasla, oči joj se napune suzama kad god ga vidi.
Kada se situacija oko Indije i Pakistana zakomplikovala, počeo je da propituje ostale ludake gdje je Toba Tek Sing. Kako nije dobijao zadovoljavajući odgovor, njegova žeđ za odgovorom je iz dana u dan rasla. A sada nije imao ni posjetioce. Ranije bi tačno znao kada je došlo vrijeme za posjetu, ali sada kao da je glas iz srca koji mu je nagovještavao vrijeme za posjetu utihnuo. Čeznuo je za tim danom kada su dolazili oni koji su donosili sažaljenje, voće, slatkiše i odjeću. Kad bi samo mogao njih da pita gdje je Toba Tek Sing. Oni bi sigurno znali da mu odgovore je li u Indiji ili Pakistanu, jer je znao da su upravo i oni iz mjesta u kome se nalazi njegovo imanje.
U azilu bješe i čovjek koji je sebe zvao Kuda5, što znači bog. Kada ga je Bišan Sing pitao jednog dana da li je Toba Tek Sing u Pakistanu ili u Indiji, on se grohotom nasmija, što je imao običaj da radi, i reče: „Nije ni u Indiji, ni u Pakistanu, jer još nisam izdao nikakvu naredbu gdje da ga smjeste“.
Bišam Sing je uvijek iznova molio ovog boga preklinjući ga da se ova stvar riješi jednom za sva vremena, ali ovaj bješe veoma zauzet jer je imao mnoštvo drugih naredbi da izda. I tako, jednog dana Bišan Sing izgubi strpljenje i odbrusi mu: „Uper gur gur dodatak mung dal Guruji da Khalsa i Guruji ki fatehOjo bolej so nihal sat sri akal”. Ono što je htio da kaže bilo je da ga ovaj bog nije poslušao jer je on bog muslimana, a ne sika.
Nekoliko dana prije razmjene, jedan njegov stari prijatelj musliman iz Toba Tek Singa dođe da ga posjeti. Nikada ranije ga nije posjećivao. Bišan Sing samo baci pogled na njega, i okrenu se da ide nazad.Međutim, stražari ga zaustaviše i rekoše: „Zar ne prepoznaješ svog prijatelj Fazal Dina? Prošao je toliki put da te vidi!“
Bišan Sing još jednom pogleda Fazal Dina i poče da mrmlja. Fazal Din mu priđe i stavi ruku na rame govoreći: „Već duže vrijeme namjeravam da te posjetim i prenesem vijesti, ali nikako da se pohvatam sa vremenom. Cijela tvoja porodica je uspjela bezbjedno da pređe u Indiju. Uradio sam sve što je bilo u mojoj moći da im pomognem. Tvoja ćerka … Rup Kaur …“. Oklijevao je da izgovori. Bišan Sing je pokušavao da se sjeti: „Ćerka? Rup Kaur?“
Fazal Din snebivljivo dodade: „Da, i ona … i ona je dobro … i ona je pošla sa njima“.
Bišan Sing je ćutao. Fazal Din opet progovori. „Zamolili su me da te povremeno obilazim. Čujem da ćeš uskoro i ti otići u Indiju. Poselami mi dragu braću Balbir Singa i Vadava Singa, i sestru Amrit Kaur. Kaži bratu Balbir Singu da je Fazaludin dobro. Dvije mrke junice koje su ostavili su se otelile. Jedna muško, druga žensko, ali je žensko tele poslije šest dana uginulo. I… molim te, javi mi ako mogu da budem od pomoći; uvijek ti stojim na usluzi … Evo, donio sam nešto domaćih kolača za tebe“.
Bišan Sing uze kesu sa kolačima, dodade je stražaru koji je stajao pored njega i upita Fazaludina: „Gdje je Toba Tek Sing?“
„Toba Tek Sing?“, reče iznenađeno. „Kako to misliš gdje je Toba Tek Sing? Na istom je mjestu gdje je i uvijek bio“.
Bišan Sing upita: „Da li je u Indiji ili u Pakistanu?“
„U Indiji, ne, ne, mislim u Pakistanu“, odgovori Fazaludin gotovo preplašeno.
Bišan Sing pođe gunđajući: „Uper the gur gur dodatak zaliv dhajana the mung the dal od Pakistana i Indije dur fitaj moun”.
U međuvremenu, pripreme za razmjenu su sve bile obavljene. Nadležni su razmijenili spiskove ludaka koje je trebalo poslati, kao i one koje je trebalo primiti, a datum transfera je bio utanačen. Bilo je užasno hladno. Kamioni puni ludaka hindusa i sika su napustili azil u Lahoru uz pratnju policije i službenika. Na graničnom prelazu Vagah sretoše se nadležni iz policije obje zemlje, i nakon što oposliše sve što je bilo neophodno, otpoče razmjena koja trajaše do kasno u noć.
Ni malo nije bilo lako spustiti ih iz kamiona i predati drugoj policiji. Neki nisu željeli ni da se pomjere, a drugi koji su izlazili su bježali kud god su mogli. Oni koji su bili goli su cijepali bilo koji komad odjeće koji su policajci pokušavali da im navuku. Neki su psovali, a drugi su pjevali. Bilo je i onih koji su toliko zapomagali i urlikali da je teško bilo čuti sopstvene riječi. Žene iz te grupe su takođe grajale. Bilo je toliko hladno da su zubi cvokotali.
Većina ludaka uopšte nije željela transfer. Nisu mogli da razumiju zašto ih premještaju silom. Uzvikivali su slogane kao: „Živio Pakistan!“ i „ Dolje Pakistan!“ što je dovelo do sukoba jer ovi uzvici probudiše uzavrele strasti nekih muslimana i sika.
Kada dođe red na Bišan Singa da dâ lične podatke da se zapišu u registar on upita: „Gdje je Toba Tek Sing? U Pakistanu ili u Indiji?“
Službenik se nasmija i reče: „U Pakistanu.“
Čuvši to, Bišan Sing se odmah okrenu i pobježe kod svojih starih prijatelja. Pakistanski policajac ga uhvati i pokuša da ga preda drugoj strani, ali ovaj to odbi. „Toba Tek Sing je ovdje…!“, reče i poče iz sveg glasa da viče: „Uper gur gur dodatak be djhana mung dal Toba Tek Sing i Pakistan”.
Policajci su dali sve od sebe da ga nagovore i privole govoreći: „Gledaj! Toba Tek Sing je sada u Indiji, a čak i da još uvijek nije tamo, sredićemo da ga brzo pošalju!“ Ali on se nije dao. Kad pokušaše da ga prenesu na silu, on ustade i odlučno stade na svoje otekle noge da ga više niko ne može pomjeriti sa tog mjesta. Pošto je bio potpuno bezopasan stariji čovjek, ostavili su ga na miru i dopustiše mu da stoji gdje hoće dok su ostale prebacivali.
Nešto pred svitanje, Bišan Sing koji je sve vrijeme stajao čvrst i nepomičan kao stijena ispusti urlik. Nekoliko policajaca dotrča i vidje da je čovjek koji je danonoćno u proteklih petnaest godina stajao čvsto na nogama sada ležao licem ka zemlji. Tamo, iza bodljikave žice sa jedne strane nalazila se Indija, a sa drugePakistan. U sredini, na ničijoj zemlji, ležaše Toba Tek Sing.
