Risto Trifković: Ne gledaj u sunce

Ima u ovoj zbirci pripovjedaka i noveleta Sretena Asanovića, mladog i darovitog crnogorskog pripovjedača, štimunga, poetskog štimunga, koji vam se učini tipično lirski, koloritan, nekako aromatičan, sav zadojen suncem i željom za svjetlošću, potopljen u gluhotu, u divlje mirise, u pustinjsku osamu i sjenke. Na trenutke taj štimung prerasta u nešto više, u simbol, u nekakvu nestvarnu ili prestvarnu osobenu piščevu viziju svijeta. No to je samo jedna njegova osnova. Ona druga vezana je za djetinjstvo i njegova bezazlena iskustva. Pod znakom tog dvostrukog znamenja nalazi se, čini nam se, ono najbolje što nam nudi Asanovićeva zbirka, priče Carstvo sunca, Gluho, Mrtva šuma, Maglovita noć itd. Drugi dio ove knjige ide s čelnom pripovijetkom te grupe Kanjonom ka vrhu i Uspravnim konjanikom u čisto ispripovijedane ratne hronike. Pa iako ova druga vrsta zauzima veći dio knjige, ipak je dominacija na strani prvog utiska. U drugom dijelu Asanović je manje-više spretan narator stanja i doživljaja, tako da time ne donosi ništa osobito svoje niti novo. To će ujedno biti razlog što će ovaj prikaz ostati u sferi onoga što je za nas u ovom trenutku impresivnije a po pisca karakterističnije.Ovdje je sunce simbol izlaska iz nesporazuma sa životom i jedna vrsta oslobađanja i razrješenja ličnosti. Otuda se usko za njega veže i tema djetinjstva koju tako često srećemo ne samo u beletrističkim knjigama naših novijih pisaca. Djetinjstvo je tijesno povezano sa prvim saznanjima o životu, dakle i sa čuđenjem pred svijetom koji se otkriva. Dijete se odjednom nađe izgubljeno u vrtlozima tog svijeta. I ono za sebe traži nekakav izlaz. Asanović ga je našao u suncu i svjetlosti. I ne slučajno. Treba znati da ovaj mladi prozaik ne ulazi u tradicionalnu crnogorsku literaturu stopama svojih prethodnika tj. nužnošću i nužnostima zemlje i prirode i ljudi koji su tu zemlju nastanili a o njima zavičajni pisci svjedočili svojim djelom. Priroda je kršna i stamena, narod epski, tvrdih karaktera i ponosnih naravi. Otuda je jednim svojim karakterističnim dijelom ta proza tako muška, uspravna i epski ubojita. Asanović dolazi iz onog kraja Crne Gore koji ide moru, iz njegovog primorja, sa crnogorskog Juga. Otuda on nosi tu žudnju za suncem, tu meku lirsku klimu svoje opsesije, tu blagu okrenutost djetinjstvu i njegovim malim-velikim tajnama. Ovo je valjalo baš na ovom mjestu reći da bi se izbjegao eventualni nesporazum koji slijedi iz činjenice da dobar dio mlađih, pa poneko i od starijih, pisaca otkriva svoju zaljubljenost u sunce nakon Kamija i njegove poznate opsesione mediteranske “sunčane” vizije. Asanović ne ide stopama onih koji pomodno podražavaju svog značajnog učitelja. Kod njega je sunce elementarna, društvena potreba bića. Vidljivo je to naročito jasno u trenucima kad u njegovim pričama sunca nema, kad ovlada gluhost i tama, kad vlažna noć pritisne duše i svijet preobrati u nakazne sjenke. Iza tog mraka i mrtvila neodoljivo se žudi trak svetlosti kao sveobuhvatni izraz života koji traje uprkos svega i svemu. Svjetlost, sunčeva svjetlost, kao da životu daje proljećni ton radosti i zrelu težinu ljeta. Sunčani pejzaž je dar bogatog, plodnog života. Kod Asanovića to ipak ne prelazi mjeru; skoro ni traga od artificijelnosti i praznog obožavanja. Sunce je tu uvijek nekakav nagovještaj, uvijek nekakav izlazak iz noći, iz tame, iz vlage, gladi i ostalih mora koje prate život. Djetinjstvo i sunce ovdje koračaju nerazdvojno. Kao prijatelji. Ruku pod ruku. U prevashodno lirskim, mekim atmosferama, čak i kad im za osnovu služi ljudska posuvraćenost, ima nečega oslobađajućeg, nečega što čovjekov život čini snošljivijim. Možda se to neće učiniti na prvi pogled. Niti će to posvjedočiti svaka priča pojedinačno, ali je izvjesno da će taj utisak ostati nakon skupnog doživljaja nekoliko novela ove knjige: Carstvo sunca, Gluho, Daleko, odmah iza brda, Slika i sjenke, Podne itd. Čini mi se da to danas određuje poziciju ovog pisca čija je sklonost za mekim građama više vrlina nego slabost, ali slabost kad ta građa ostane na slučajno zapisanoj bilješci o životu. U trenutku kad ona poprimi dublja znamenja, kad se prelije preko svojih uskih i skrovitih okvira, kao u priči Gluho (njoj naročito!), onda ona postiže pune umjetničke rezultate. Njena tako često tanana i nježna građa, sva od sjenki i snovidovnih lelujanja, bez te dubine kao da se opasno približava slici koja traje kao obasjanje, za trenutak. Međutim, Asanović je sposoban i da čvrsto i duga daha priča, da ispreda anegdote, da hroničarski uklapa detalje u građevinu svoje priče, ali je čišći i nekako više svoj i osobitije ličan kad ostane na tom doživljaju koji se koleba između lične uspomene sjećanja na djetinjstvo, želje za suncem i doživljaja tog sunca koje može da bude i nevidljivo, neprisutno a ipak prisutnije od svake izvjesnosti. Ovdje već istaknut lirski kvalitet Asanovićevih doživljaja i pojedinačnih deskripcija nije, kao što se to uobičajilo u savremenoj prozi, pseudo-poetički ili sentimentalno-morbidan nego od one dobre vrste čiste lirske proze. Na primjer:

Bila je misao na šumu, na ovu kroz koju hoda, putuje nekuda, na zeleno granje; na šumu koja je gluha i za najveće tajne, polumračna od neke preniske magle, od dima koji je morao tu skoro prileći među stabla, od kostiju sa još ponešto nagnjilih tkiva na sebi, ali bez daha, neki zaustavljeni krik koji se za trenutak javljao; mislila je na put koji vodi kroz taj prozukli čestar između drače koja skoro više nema snage da pozlijedi premoreno čovjekovo lice, na maglu ispredenu među granjem u lik ptičurine…