Ridvan Dibra: Mojsijeve rane
Preveli sa albanskog na crnogorski Sabina Osmanović i Ćazim Muja
MOJSIJEVE RANE
Svi su zaboravili Seforu, prorokovu ženu
Otvaraju se nebesa kao stranice knjige,
Gospodaru moj
Požutjele od vremena
Al’ ja kažem više od svakodnevnog prelistanja
Negdje savijene, negdje pocijepane
Od sijevanja i našeg nestrpljenja
Mi i dalje slijepi kao na početku
Gospodaru moj
Niti jednu stranicu ne znadosmo čitati
Ni jedan red, niti jedno slovo
Jednostavno zato što tražismo daleko i visoko
Kada se abeceda učila blizu i svugdje.
Mi još uvijek gluvi kao na početku,
Gospodaru moj.
Ne znadosmo tvoj glas slušati
Zbunjeni međ’ hiljadu i jednog lažnog glasa
Kada sve bijaše tako lako i jednostavno
Dovoljno da bi spustili glavu i slušali naše disanje.
Mi i dalje gladni kao na početku
Gospodaru moj
Jednostavno zato što smo zavidjeli komšijinoj bradi
I nikada ne blagoslovismo našu divlju travu
Nit globus što ne trebasmo ugristi
Užurbano kao nezrelu jabuku.
Mi opet usamljeni kao na početku
Gospodaru moj.
Rasuti svuda poput zrnaca pijeska
Od vjetra kojeg mi izduvasmo
Ili kao pokajana siročad
Što ruke dizaše i svoje roditelje ubiše.
Mi opet u prašini kao na počeku,
Gospodaru moj.
Na našim usnama, u našim plućima prašina
I kada letimo tobože gore i daleko prašina nas prati
Prosto zato što nam se ne da ili zaboravimo,
Umivati se prije svakog polaska.
Mi opet beskućnici kao na početku,
Gospodaru moj.
Ruše se prije podizanja naše kolibe
Ni hiljadu godina ne trpe tvoju ljutnju
Dok mi okrivimo redom
Nekad zidove, nekad temelje, nekad krov.
Mi opet žedni kao na početku
Gospodaru moj
Suvih usana ispucalih kao avgust
Isušismo izvore života jedan po jedan
Žudili smo i izmislili zatim
Bezbrojne izvore krvi
Mi i dalje neznalice kao na početku,
Gospodaru moj
Prosto zato što izbacismo drugi korak prije trećeg
I izgovorismo prvu riječ poslije druge
Ovako i naše znanje nije ništa drugo
Osim ispravke nekad napravljenih grešaka.
Ti i dalje svugdje
A mi i dalje nigdje,
Gospodaru moj.
Zanemarismo sve razloge krvi
Zaboravismo i viku očajnih
Zaboravismo da rane neprijatelja
Jednog će dana boljeti jače u našim grudima,
Boljeti u mojim grudima,
Gospodaru moj.
PRVA RANA: KRV
Ti se više plašiš krvi nego sjenki, Sefora
Krvi koje nema ime što iz svježe rane teče
Krvi koja isto bliješti u svim ranama
Krv koja nikada ne posta voda,
Ali voda postaje krv,
Moja Seforo.
Dovoljno je udarati mojim zmijastim štapom
Mojom divljom voljom htjedoh reći
Bam-bam-bam
Bam-bam
Bam.
Gledaj kako se okrvaviše rijeke i sve druge vode
Snijeg se topi i krvari
Iz oštrih ledenica lije krv
Kap-kap-kap
Kap-kap
Kap.
Shvatite sada vrijednost vode
I pustite moj cilj neka odlazi
Vi ispucale usne i vi zemlje isušene
Vi žedne grudi i vi ogladnjele ribe
Zaboraviste da su me iz vode izvukli sa mojim imenom:
Bješe život na početku
Smrt dođe odmah iza
DRUGA RANA: ŽABE
Ti se više plašiš močvare nego krvi, Sefora
Močvare koju zovu zaboravnost i nedostatak pažnje
Močvare žute što zelenilo obuzda
Kao trenutak vječnost,
Močvare koja čudovišta rađa,
Moja Seforo
Svakojakih gmizavaca tromih i odvratnih
Raznovrsnih ljiljana šarenih i otrovnih
Raznorazna dahtanja i sva blatnjava
I na kraju amblematične žabe:
Namamljene mojim zmijastim štapom
Mojom divljom voljom htjedoh reći.
Penju se i ulaze u tvoju kuću, Sefora
U sobu gdje ti spavaš
U tvoju postelju ulaze
Uznemiravaju bijelu posteljinu
I tvoj mirni san
Njihovim ljigavim kreketanjem
Krek-krek-krek
Krek-krek
Krek.
Kada bogovi ratuju međusobno
Čovjek mora steći mir sa samim sobom,
Moja Seforo.
TREĆA RANA: KOMARCI
Ti se više plašiš uzroka nego posljedica, Sefora
Uzroku koji sam ja ili neko drugi u meni
Što se rijetko dešava, sa ljudima vrlo rijetko
A možda nikada sa Evinim kćerima
Vrtlozi prašine su sada oblaci komaraca,
Moja Seforo.
Na tvom licu i na tvom vitkom tijelu
Na tvojim usnama i na tvojim malim grudima
U tvom snu i tvojim nevinim snovima
U tvom ćutanju i strpljenju tvom božanskom
U tvojim suzama i u rijetkom osmjehu tvom
U tvom majčinstvu i tvom plodu jalovom
U tvojim korijenima i tvom zelenom stablu
Ostali su sivi ožiljci uboda
Moja Seforo.
ČETVRTA RANA: MUVE
Malecne su svuda i dosađuju mnogo, Sefora
Kao žuta zrnca pijeska između prstiju
Il’ kao riječi i svakodnevna dešavanja
Bez kojih bismo i onako mogli,
Ovaj oblak muva je pokrov smrti
Moja Seforo.
Ni rana, ni ujed, ni otrov
Na tvom bijelom i mramornom tijelu
Ili sve tri ujedno al’ negdje ispod kože
Tu gdje osjetlivost boli k’o neučinjeni grijeh
I gdje se početak projektuje kao očekivani kraj
Jer smrt rijetko kada dolazi
Bez našeg poziva unaprijed,
Moja Seforo.
PETA RANA: ŽIVOTINJE
Nekada sam govorio o tebi kao o životinjama, Sefora
Pronašavši u njima sve tvoje
Ili u tebe sve njihovo, isto je.
Govorim o vremenu kada se ti zvaše prirodom
Ili priroda ženom, jednako je.
Ali sve životinje uginuše
Moja Seforo.
Uginuše u tebi, tužno, jedno po jedno
Umire ljepota konja u poljima u sutonu
Umire žrtvovanje kamile u žutoj pustinji
Umire naivnost magaraca dok žvakaše čkalj
Umire dobrota ovaca i plodnost krave umire
Okidaše se jedna po jedna
Ili bijah ja onaj što redom otkidoh
Niti što te vezuju sa prirodom,
Moja Seforo.
ŠESTA RANA: PRAŠINA
Prašina je kao predrasuda, Sefora
Udišeš je plućima
Uvija te cijelu
Ogrtačem koji po dobima mijenja boje,
To je nebo što prosija pepeo pećnice
Moja Seforo.
Na tebe i na svako drugo biće oko tebe
Pada siva tuga koja rađa potom
Vječitu bolesnu jesen
Od svoje nemoći da drugo doba postane
Sličnija čovjeku i sudbini njegovoj
Jer sudbine pod prašinom sve postaju iste
Ili pak tako izgledaju neobučenom oku
Pogledu koji samo što miluje površine
Kao prašina tvoja čula,
Moja Seforo.
SEDMA RANA: GRAD
Središnja stanja uvijek su te plašila, Sefora
Na primjer grad: ni kap kiše ni pahulja snijega
Ili i kap kiše, i pahulja snijega istodobno,
Ti sama između vatre i leda,
Moja Seforo.
Nijesu biserne ogrlice one što na nebesima vise
Konopci sa kuglicama grada su to
Moj ih drveni štap vabi
Zajedno sa vatrenim zmijama munja
Oparajuće kao slijepa strast.
Izgori i osuši se ječam u klasju
I lan što je tek bio procvjetao.
Al’ ne i pšenica koja trpi i kasno sazrijeva
Tako kao tvoje netaknuto jezgro,
Moja Seforo.
OSMA RANA: SKAKAVCI
Zatvorena rana vabi drugu ranu, Sefora
Baš kao želja-želju i bol-bol
Do trenutka kada duša postaje bezdušna stvar
I tijelo duša i dah zajedno,
Dolaze plesači smrti,
Moja Seforo.
Istočni vjetar ih dovede u gomili
Armija je gladnih trenutaka, nikad sitih
Kuga što smrvi sve preostalo
Naročito mlade grančice još nedorasle
Ili sve ostalo zeleno i što hrani nadu
Kojom je sijana tvoja duša
I tvoje toplo tijelo,
Moja Seforo.
DEVETA RANA: MRAK
Ti se više plašiš mraka nego vatre,
Sefora
Kad oblici nestaju i sve postaje jednolično
Visoka sa niskom a bijela sa crnom
Po mraku koji se rukom može dodirnuti,
Moja Seforo
Onda nemaš drugi izlaz već se vraćaš
Samom sebi
Kao izgubljenom i ponovno nađenom prijatelju
Poslije mnogo i mnogo godina
Otkada je mrak-mrak i ne razbaruši se kao magla
Skriva nepoznato i otkriva poznato
Čovjek ne vidi čovjeka, samo ga dodiruje
Tada kada je izbjegavanje nemoguće
Zakašnjela nagrada te boli
Tako kao mene ponovno otkriveno sebstvo,
Moja Seforo
DESETA RANA: SMRT
Ti se manje plašiš smrti nego života, Sefora
Govorim o životu pored mene i mom osamljenom narodu
Sa vječnim težnjama lažnim za spas
U mučnom pokušaju za razumijevanje,
A sama smrt bježi od tebe,
Moja Seforo!
Na tvom mudrom čelu kao na arhitravu
Jedne tople kuće
Ostavio sam upozoravajući trag krvi:
Smrti nek se sjeti i nek traži drugo utočište
Jer čovjek može prepoznati samo ono što je sam stvorio
Dok početak i kraj su tvorba nekog drugog
Iako se slonovi vraćaju umrijeti u rodnom mjestu.
„Ko nije sa mnom, protiv mene je“
Rekla je sama smrt jednoga dana,
Moja Seforo.
JEDANAESTA RANA: SEFORA
Jači i sigurniji nego nad mojom drvenom snagom volje
Naslonjene na tvoje tiho žrtvovanje, Sefora
Ti najnezatvorenija od svih mojih rana
Što najviše boli kada druge ćute.
Dug je bio put, Sefora, veoma dug
Pun krivina i zasjeda koje su odložile moj cilj
Iako sam znao da samo djeca ciljaju trenutnu pobjedu
I da u meni paradirju svi pređašnji proroci
Dugi putevi nikada se ne završavaju usamljenim, Sefora
Štap i vjerovanje bili su malo: samo Bog je sam sebi dovoljan
Meni je bilo potrebno više ljubavi nego razumijevanja
Onda dođe ti dušom uvijenom za tijelom
Voljeh samo cilj zato me ne htjedoše ljudi, Sefora
Puna je otrova kupa u tvojim rukama bijelim
Ali neka jer je tuga vrlina a radost grijeh
Dok dešavanja žive manje nego ljudi
Kada podučavaš nekog, plaćaju te, Sefora
Kada naučiš sve, moraš da platiš
Lijepo je i teško biti prorokova žena
Moja Seforo.
RIDVAN DIBRA je rođen u Skadru 9. januara 1959. godine. Studirao je Albanski jezik i književnost na Univerzitetu „Luiđ Gurakući“ u Skadru. Profesor je Postmoderne književnosti na Skadarskom univerzitetu. Do sada je objavio oko tridesetak knjiga proze i poezije. Preveden je na engleski, francuski, njemački, italijanski, rumunski, crnogorski, bošnjački i makedonski jezik. Dobitnik je više nacionalnih i međunarodnih književnih nagrada i priznanja.