Ridvan Dibra: Mojsijeve rane

Preveli sa albanskog na crnogorski Sabina Osmanović i Ćazim Muja

 

 

 

MOJSIJEVE RANE

 

Svi su zaboravili Seforu, prorokovu ženu

Otvaraju se nebesa kao stranice knjige,

Gospodaru moj

Požutjele od vremena

Al’ ja kažem više od svakodnevnog prelistanja

Negdje savijene, negdje pocijepane

Od sijevanja i našeg nestrpljenja

Mi i dalje slijepi kao na početku

Gospodaru moj

Niti jednu stranicu ne znadosmo čitati

Ni jedan red, niti jedno slovo

Jednostavno zato što tražismo daleko i visoko

Kada se abeceda učila blizu i svugdje.

Mi još uvijek gluvi kao na početku,

Gospodaru moj.

Ne znadosmo tvoj glas slušati

Zbunjeni međ’ hiljadu i jednog lažnog glasa

Kada sve bijaše tako lako i jednostavno

Dovoljno da bi spustili glavu i slušali naše disanje.

Mi i dalje gladni kao na početku

Gospodaru moj

Jednostavno zato što smo zavidjeli komšijinoj bradi

I nikada ne blagoslovismo našu divlju travu

Nit globus što ne trebasmo ugristi

Užurbano kao nezrelu jabuku.

Mi opet usamljeni kao na početku

Gospodaru moj.

Rasuti svuda poput zrnaca pijeska

Od vjetra kojeg mi izduvasmo

Ili kao pokajana siročad

Što ruke dizaše i svoje roditelje ubiše.

Mi opet u prašini kao na počeku,

Gospodaru moj.

Na našim usnama, u našim plućima prašina

I kada letimo tobože gore i daleko prašina nas prati

Prosto zato što nam se ne da ili zaboravimo,

Umivati se prije svakog polaska.

Mi opet beskućnici kao na početku,

Gospodaru moj.

Ruše se prije podizanja naše kolibe

Ni hiljadu godina ne trpe tvoju ljutnju

Dok mi okrivimo redom

Nekad zidove, nekad temelje, nekad krov.

Mi opet žedni kao na početku

Gospodaru moj

Suvih usana ispucalih kao avgust

Isušismo izvore života jedan po jedan

Žudili smo i izmislili zatim

Bezbrojne izvore krvi

Mi i dalje neznalice kao na početku,

Gospodaru moj

Prosto zato što izbacismo drugi korak prije trećeg

I izgovorismo prvu riječ poslije druge

Ovako i naše znanje nije ništa drugo

Osim ispravke nekad napravljenih grešaka.

Ti i dalje svugdje

A mi i dalje nigdje,

Gospodaru moj.

Zanemarismo sve razloge krvi

Zaboravismo i viku očajnih

Zaboravismo da rane neprijatelja

Jednog će dana boljeti jače u našim grudima,

Boljeti u mojim grudima,

Gospodaru moj.

 

PRVA RANA: KRV

 

Ti se više plašiš krvi nego sjenki, Sefora

Krvi koje nema ime što iz svježe rane teče

Krvi koja isto bliješti u svim ranama

Krv koja nikada ne posta voda,

 

Ali voda postaje krv,

Moja Seforo.

 

Dovoljno je udarati mojim zmijastim štapom

Mojom divljom voljom htjedoh reći

Bam-bam-bam

Bam-bam

Bam.

 

Gledaj kako se okrvaviše rijeke i sve druge vode

Snijeg se topi i krvari

Iz oštrih ledenica lije krv

Kap-kap-kap

Kap-kap

Kap.

Shvatite sada vrijednost vode

I pustite moj cilj neka odlazi

Vi ispucale usne i vi zemlje isušene

Vi žedne grudi i vi ogladnjele ribe

Zaboraviste da su me iz vode izvukli sa mojim imenom:

 

Bješe život na početku

Smrt dođe odmah iza

 

DRUGA RANA: ŽABE

 

Ti se više plašiš močvare nego krvi, Sefora

Močvare koju zovu zaboravnost i nedostatak pažnje

Močvare žute što zelenilo obuzda

Kao trenutak vječnost,

 

Močvare koja čudovišta rađa,

Moja Seforo

 

Svakojakih gmizavaca tromih i odvratnih

Raznovrsnih ljiljana šarenih i otrovnih

Raznorazna dahtanja i sva blatnjava

I na kraju amblematične žabe:

 

Namamljene mojim zmijastim štapom

Mojom divljom voljom htjedoh reći.

 

Penju se i ulaze u tvoju kuću, Sefora

U sobu gdje ti spavaš

U tvoju postelju ulaze

Uznemiravaju bijelu posteljinu

I tvoj mirni san

Njihovim ljigavim kreketanjem

Krek-krek-krek

Krek-krek

Krek.

 

Kada bogovi ratuju međusobno

Čovjek mora steći mir sa samim sobom,

 

Moja Seforo.

 

TREĆA RANA: KOMARCI

 

Ti se više plašiš uzroka nego posljedica, Sefora

Uzroku koji sam ja ili neko drugi u meni

Što se rijetko dešava, sa ljudima vrlo rijetko

A možda nikada sa Evinim kćerima

Vrtlozi prašine su sada oblaci komaraca,

Moja Seforo.

 

Na tvom licu i na tvom vitkom tijelu

Na tvojim usnama i na tvojim malim grudima

U tvom snu i tvojim nevinim snovima

U tvom ćutanju i strpljenju tvom božanskom

U tvojim suzama i u rijetkom osmjehu tvom

U tvom majčinstvu i tvom plodu jalovom

U tvojim korijenima i tvom zelenom stablu

Ostali su sivi ožiljci uboda

Moja Seforo.

 

ČETVRTA RANA: MUVE

 

Malecne su svuda i dosađuju mnogo, Sefora

Kao žuta zrnca pijeska između prstiju

Il’ kao riječi i svakodnevna dešavanja

Bez kojih bismo i onako mogli,

 

Ovaj oblak muva je pokrov smrti

Moja Seforo.

 

Ni rana, ni ujed, ni otrov

Na tvom bijelom i mramornom tijelu

Ili sve tri ujedno al’ negdje ispod kože

Tu gdje osjetlivost boli k’o neučinjeni grijeh

I gdje se početak projektuje kao očekivani kraj

Jer smrt rijetko kada dolazi

Bez našeg poziva unaprijed,

Moja Seforo.

 

PETA RANA: ŽIVOTINJE

 

Nekada sam govorio o tebi kao o životinjama, Sefora

Pronašavši u njima sve tvoje

Ili u tebe sve njihovo, isto je.

 

Govorim o vremenu kada se ti zvaše prirodom

Ili priroda ženom, jednako je.

 

Ali sve životinje uginuše

Moja Seforo.

 

Uginuše u tebi, tužno, jedno po jedno

Umire ljepota konja u poljima u sutonu

Umire žrtvovanje kamile u žutoj pustinji

Umire naivnost magaraca dok žvakaše čkalj

Umire dobrota ovaca i plodnost krave umire

Okidaše se jedna po jedna

Ili bijah ja onaj što redom otkidoh

Niti što te vezuju sa prirodom,

Moja Seforo.

 

ŠESTA RANA: PRAŠINA

 

Prašina je kao predrasuda, Sefora

Udišeš je plućima

Uvija te cijelu

Ogrtačem koji po dobima mijenja boje,

To je nebo što prosija pepeo pećnice

Moja Seforo.

 

Na tebe i na svako drugo biće oko tebe

Pada siva tuga koja rađa potom

Vječitu bolesnu jesen

Od svoje nemoći da drugo doba postane

Sličnija čovjeku i sudbini njegovoj

Jer sudbine pod prašinom sve postaju iste

Ili pak tako izgledaju neobučenom oku

Pogledu koji samo što miluje površine

Kao prašina tvoja čula,

Moja Seforo.

 

SEDMA RANA: GRAD

 

Središnja stanja uvijek su te plašila, Sefora

Na primjer grad: ni kap kiše ni pahulja snijega

Ili i kap kiše, i pahulja snijega istodobno,

Ti sama između vatre i leda,

Moja Seforo.

 

Nijesu biserne ogrlice one što na nebesima vise

Konopci sa kuglicama grada su to

Moj ih drveni štap vabi

Zajedno sa vatrenim zmijama munja

Oparajuće kao slijepa strast.

 

Izgori i osuši se ječam u klasju

I lan što je tek bio procvjetao.

 

Al’ ne i pšenica koja trpi i kasno sazrijeva

Tako kao tvoje netaknuto jezgro,

Moja Seforo.

 

OSMA RANA: SKAKAVCI

 

Zatvorena rana vabi drugu ranu, Sefora

Baš kao želja-želju i bol-bol

Do trenutka kada duša postaje bezdušna stvar

I tijelo duša i dah zajedno,

Dolaze plesači smrti,

Moja Seforo.

 

Istočni vjetar ih dovede u gomili

Armija je gladnih trenutaka, nikad sitih

Kuga što smrvi sve preostalo

Naročito mlade grančice još nedorasle

Ili sve ostalo zeleno i što hrani nadu

Kojom je sijana tvoja duša

I tvoje toplo tijelo,

Moja Seforo.

 

DEVETA RANA: MRAK

 

Ti se više plašiš mraka nego vatre,

Sefora

Kad oblici nestaju i sve postaje jednolično

Visoka sa niskom a bijela sa crnom

Po mraku koji se rukom može dodirnuti,

Moja Seforo

 

Onda nemaš drugi izlaz već se vraćaš

Samom sebi

Kao izgubljenom i ponovno nađenom prijatelju

Poslije mnogo i mnogo godina

Otkada je mrak-mrak i ne razbaruši se kao magla

Skriva nepoznato i otkriva poznato

Čovjek ne vidi čovjeka, samo ga dodiruje

Tada kada je izbjegavanje nemoguće

Zakašnjela nagrada te boli

Tako kao mene ponovno otkriveno sebstvo,

Moja Seforo

 

DESETA RANA: SMRT

 

Ti se manje plašiš smrti nego života, Sefora

Govorim o životu pored mene i mom osamljenom narodu

Sa vječnim težnjama lažnim za spas

U mučnom pokušaju za razumijevanje,

A sama smrt bježi od tebe,

Moja Seforo!

 

Na tvom mudrom čelu kao na arhitravu

Jedne tople kuće

Ostavio sam upozoravajući trag krvi:

 

Smrti nek se sjeti i nek traži drugo utočište

Jer čovjek može prepoznati samo ono što je sam stvorio

Dok početak i kraj su tvorba nekog drugog

Iako se slonovi vraćaju umrijeti u rodnom mjestu.

 

„Ko nije sa mnom, protiv mene je“

Rekla je sama smrt jednoga dana,

Moja Seforo.

 

JEDANAESTA RANA: SEFORA

 

Jači i sigurniji nego nad mojom drvenom snagom volje

Naslonjene na tvoje tiho žrtvovanje, Sefora

Ti najnezatvorenija od svih mojih rana

Što najviše boli kada druge ćute.

 

Dug je bio put, Sefora, veoma dug

Pun krivina i zasjeda koje su odložile moj cilj

Iako sam znao da samo djeca ciljaju trenutnu pobjedu

I da u meni paradirju svi pređašnji proroci

 

Dugi putevi nikada se ne završavaju usamljenim, Sefora

Štap i vjerovanje bili su malo: samo Bog je sam sebi dovoljan

Meni je bilo potrebno više ljubavi nego razumijevanja

Onda dođe ti dušom uvijenom za tijelom

Voljeh samo cilj zato me ne htjedoše ljudi, Sefora

 

Puna je otrova kupa u tvojim rukama bijelim

Ali neka jer je tuga vrlina a radost grijeh

Dok dešavanja žive manje nego ljudi

Kada podučavaš nekog, plaćaju te, Sefora

Kada naučiš sve, moraš da platiš

 

Lijepo je i teško biti prorokova žena

Moja Seforo.

 

 

RIDVAN DIBRA je rođen u Skadru 9. januara 1959. godine. Studirao je Albanski jezik i književnost na Univerzitetu „Luiđ Gurakući“ u Skadru. Profesor je Postmoderne književnosti na Skadarskom univerzitetu. Do sada je objavio oko tridesetak knjiga proze i poezije. Preveden je na engleski, francuski, njemački, italijanski, rumunski, crnogorski, bošnjački i makedonski jezik. Dobitnik je više nacionalnih i međunarodnih književnih nagrada i priznanja.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.