Refik Ličina: Hoje O

Refik Ličina: Hoje O

Malvina

Iz crnih homara na sjeveru prebacili su nas na jug, u krajinu po imenu Skone. Zapalo nas je selo Svalöv – bakalnica, pošta, zdravstvena stanica u prstenu od prizemnih kuća. Izvan tog prstena, sve do mora i morske obale, prostiru se polja sa uljanom repom i jarim žitima.

Godina je 1992. a godišnje doba ljeto.

Ustanem izjutra i izađem vani. Nigdje žive duše. Ne znam kud ću, ne znam šta ću. Nužda za duhanom nagoni me prema bakalnici. Malo ispred bakalnice, izlog sa natpisom: Bibliotek, Svalöv kommun.

Provirim kroz staklo, na polici s desna – uspravljena čelimice:

Malvina, Mirkova.

Zablehnem se u nju, Bog me zboravi.

Po nekome dobu ipak dižem svoj krst na ramena i nastavim dalje lakog duha i lakoga hôda poput nekog ko se vraća okuražen iz sudnice ili s kakvog hitnog ljekarskog pregleda.

Oktobar u vagonu

(2020)

Plašim se, drugarice Efron, da ovde sve više ima… (šapatom) Jevreja, Jevreja i Litvanaca.

Cvetajeva

U šest i deset izjutra u Oresund – vozu. Ulazi kondukter, kontroliše karte. Stranac, brkat, kovrdžave kose, naličan Markesu.

I otac je, za mladosti, bio kondukter. S prva na liniji N. Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd (a docnije, kad je njegov direktor počeo da trguje i mulja sa radnim mjestima, izgubio je te linije i prebačen na lokalne).

Dva tri puta sam putovao sa njim na tim linijama. Sjećam se, išli smo za Beograd. Negdje u Dolini jorgovana, autobus se zaustavlja, pauza za ručak. Na jednoj padini, krhka, drvena kafana, s dva dolapa ispred u čijim se koritima mogu vidjeti pastrmke. Jeli smo te ribe i njihov ukus moja nepca još uvijek pamte. Prvo viđenje Beograda, glavnog grada naše otadžbine, zgasilo se. Osim obale Dunava ili Save, na koju smo sišli. Bijeli pijesak, crno granje; nepregledna voda, mutna poput glavobolje. Kamene zidine (Kalemegdan) pod lišajem i kameno stepenište koje silazi u džombu, u tamni vilajet.

Zatim, most u Ivangradu. Tu smo se slikali. Ja imam vunjen džemper i somotne pantalone (braon boje sigurno, samo su mi takve kupovali), a otac ima konduktersku šapku na glavi i konduktersko odijelo. To mi je jedina slika sa ocem iz djetinjstva, drugih nemam.

Prije lijeganja prepisati iz dnevnika E. Norlinda zapis o boravku R. M. Rilkea u Borgebiju (zamak u blizini Lunda), njegov susret sa slikarkom Torom V. Holstrom a i onu zgodu kad se nađe ispred bika, tovljenika. („Golemi breg sa grmljavinom u nutrini“). Prepisati boje i pejzaže iz Orfej. Euridika. Hermes. Tu veliku pjesmu, eksperti se slažu, Rilke ovdje nije napisao. Ali je možda dodavao završnu glazuru. Onu stazu i ono veliko, sivo, slijepo jezero/što visi iznad svog dalekog dna/ko kišno nebo iznad krajolika, nije vala mogao vidjeti u Rimu, odakle je u ljeto 1904. stigao ovamo.

Nagonim se da obiđem Borgeby, eto imam i novi bicikl, ali ova mrzna pandemja a i ovo jesenja mrklina od puta me odbijaju.

(8. 10)

Pokisao sam na Videdalu i ponovo na Centralu. Na Triangelu briše nizak, leden vjetar. Ovo je nedjelja u kojoj će listopadi nijemo, kao logoraši, svući svoju krpež i čekati studen golokraki.

(14.10)

Jutros dođem busom nr. 170 do Videdala i krenem onom kraticom ka školi. Još je mrklo, nema nikog. Onda primjetim kako neki auto hmili iza mene. Pa polako pored mene. Mislim traži parking, čeka na neku skretnicu. Nije, nego policija. Otvore prozor, jedan me pita šta radim ovdje. Idem, odgovorim. I idem, oni voze uporedo, pita onaj ponovo jesam li iz naselja, nisam kažem. Odakle dolaziš, kuda si krenuo? Dolazim iz Lunda, idem u školu Granbacken, tamo radim. Idem, voze, šutimo. A gdje ste vi pošli?, pitam. Dobro, dobro, kaže jedan, dodaju brzinu i odlaze. Bilo im je krivo, šta ću. Ali, vrijeme ide na njihovoj strani. Ne desi li se kakvo čudo u Evropi, sljedeći put kad me sretnu, neće morati ništa da pitaju, već me mogu smjesta upucati.

(19.10)

Bio vikend, težak. Dole, kod kuće, svi bolesni. Majka najgore, upala pluća ili covid. A nigdje pomoći. Bolnice rasturene, lijekova nema, osoblje drsko, slaba znanja. Z. je u najtežem položaju. Drži na leđima svoju porodicu i oca i majku. Gledam ih jučer na viberu, ne znaš za kim prvo da počupaš kosu s glave. M. srećom bio u N. Pazaru do subote. U petak je, kaže, majka bila u najtežem stanju. U nedelju dobila prvu infuziju i osjeća se malo bolje.

Njena zla sudbina, njeno samovanje, njena borba od fabrike Raške (1962) pa nadalje. Da je snage, da sam Cvetajeva, pa to opisati.

(22.10)

Onaj mladi i pretili Danac, lider rasističke stranke Stram, koji je, čini mi se, u junu, tražio dozvolu da u Malmeu javno spali Kura’n časni, pa je nije dobio niti mu je dozvoljen ulazak u Švedsku, premda je akcija poslije uspješno izvedena i jedan primjerak knjige prvo spaljen u nekoj posrednoj ulici, a drugi, na Adolfs-trgu šutiran nogama, sad je (Syd svenska, vikend izdanje) dobio švedsko državljanstvo i moći će nesmetano da planira i lično predvodi naredne akcije.

Inače, kad smo kod spaljivanja Kura’na, on se spaljuje i na kućnim balkonima. Atmosfera je intimnija, knjiga gori među cvijećem, a kad nema vjetra s Oresunda, plamen se diže čisto, skoro vertikalno. Šire se fotografije i video snimci po mrežama, biraju se najbolji prilozi.

(30.10)

U magacinu biblioteke u Malmeu, pronašao knjigu o torbarima, trgovcima stareži. Većinom su iz Nodena, sirotinjsko/jevrejskog naselja u Lundu.

Taj Noden, to je bila neka močvarna parcela u današnjem centru, malo ispod kafea Arimana i knjižare Glerups. Otkupio je negdje sa početka XX vijeka, neki preduzimač i onde podigao red niskih i jeftinih kuća. Tu je potom živjela lundska sirotinja. Kada su se jevreji pojavili (bježeći od pogroma u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji), te su kuće iznajmljene njima. Tako je formiran jedini šetl – geto na prostoru Švedske. (Te kućice, udešene kao dževahir-kutije, danas su skuplje od vatre i u njima živi ovdašnji adamluk.)

Ljudi iz Nodena nisu mogli naći čvrstog posla. Bavili su se onim koji nije htio niko. Jevreji su uglavnom trgovali na sitno – torbarili. Nosili su svoju robu na leđima. Prvo po bližim, a kada bi bilo dopušteno, i daljim mjestima.

Kako nisu imali svojih bašti, uzimali su pod zakup kolonije na Hojeu i ondje zeleniš sadili. Mora biti, ubjeđujem sebe, da su neke od onih starih i ničijih voćaka ti torbari kalemili i sadili. Na drugome mjestu takvih voćki nema. Autohtone sorte jabuka na sjeveru kiselog su ukusa, dok su ove na Hojeu slatke poput naših petrovača i šimširki.

I ja (evo druga će godina) bištem po knjigama sve u nadi da ću za to moje ubjeđenje naći kakvog neupitnog pisanog dokaza.

(31.10)

Pozni vozovi sve su žalosniji.

Prije dvije večeri, taman smo napustili minijaturnu stanicu u Okarpu, kad je voz počeo samnjivati brzinu i na kraju stao. Stajao je tako 20-25 munuta, dok je razglas ponavljao kako su se negdje ispred, na otvorenom kolosjeku, našla neovalštena lica i kako će se vožnja nastaviti čim se dotična uklone.

I ovaj večerašnji (Hilly – Malmo C – Lund C, 21.45) dreždi na nekoj ledini. Stoji, da vidim, već sat i po. Opet se neovlašteno lice na pogešnom mjetsu pojavilo, pristigla je policija, htna pomoć, kontrolori iz regionalne putne službe. Tako svakih pet minuta vrte ne razglasu.

Saputnici sjede šutke, bulje u mobile (ja u Ipad) ali kada u vagonu ozbiljno zahladi, čuju se i prvi šapati.

Neko se, na žalost, ponovo ubio. Ponovo muškarac. Žene su, znači, i u tome temeljnije i hrabrije. Pripremaju se, biraju. A muškim se čini da je ovo najednostavniji i najmanje mučan način.

Pa i jeste, kad bolje razmisliš. I to valja držat u pameti.

III

Dodo, Dodova jabuka

(Subota, 1/10)

Beskućnost suzbijam gledajući kupoprodajne oglase – crnogorsko primorje (Dobre Vode, Bar), Turska (Antalija/Alanya), manji bosanski gradovi (Konjic, Jablanica, Počitelj). Pa ove lundske kolonije sa drvenim, ljetnjim kućicama.

Ostarah, a ne stekoh krov nad glavom.

Nahod.

(2/10.9)

Vratio sam se iz šetnje s pet-šest jabuka u rancu. Pokupio sam ih u grmušju iza mosta na Hoje potoku, gore iznad danske kuće i čudnoga zdanja (i posjeda) koje liči na zamak, ali nije zamak. Sastoji se od par teških zgrada od crvene, sitne cigle na koje su ko šljemovi navučeni olovni krovovi. Jedva se naziru ispod krošnji nordijskih bukava i ja, kad god mogu, ne gledam onamo, već na drugu stranu puta. S te strane čuči kao starci na dženazi žbunje zove i šipurka.

I tamo se ta jabuka krila. Dodova jabuka. Idun nam je otkrila.

Ovdje je bilo nekoliko torpa – koliba najamnika, slugu. Idun kaže da je „taj tvoj Dodo“, zimi živjeo u gradu, u Nödenu, šetlu, a ljeti u kolibama i sijenu na Verpingeu i Hojeu. Radio je po okolnim gazdinstvima, kosio i žnjeo, čistio štale, zakopavao crkotine, kalemio voćke. Bio je vješt voćar i kalemar.

Uveče, s daščice: Idun o Nödenu, koloniji

Ne zna mnogo o izgradnji Nödena (kuća, baraka). Pominje izvjesnog vlasnika pilane i pominje pastora koji su (1943) podigli zadnje kuće u Prenegatanu. Kuće su niske, a dugačke, građene od deblica i trupaca, poludovršene. Samo je jedna u Prennegatnu bila od cigala. Bila je velika i zvali su je Skepet, lađa. Gledale su na ulicu, a sa stražnje strane bila su dvorišta. Bilo je močvarno, blato se slivalo iz ulice u ulicu.

Tuberkuloza, žutica. Jedna baba što liječi listovima kopitnjaka. Kriza. Redovi za hranu. Prve povrtrske kolonije. To su bila mala „krompirišta“, kralo se. Izvadi lišće i korijen, pokupi krompir i vrati opet korijen nazad. Zatim brojne kolonije.

Mnogo jevreja izbjeglih iz Rusije, Poljske, Ukrajine. Siromašni, jadni. Ali bolji ljudi od domaćih – jer se pomažu. Bavili su se trgovinom, preprodajom starudija, torbarenjem. Žene, djeca i stariji radili su ovdje. Sprva su najmili parcele, a docnije imali i svoje. I ovuda, na Klostegårdenu i Kalby Mölla. Kupuju krišom žive kokoške. Pa ih košer kolju. (Dodov brat koji je radio na gazdinstvu braće Krook, hvatao fazane, barske ptice, golubove). Imali su lijepu ječmenu kašu. Ječam su kupovali i mijenjali za rasad kupusa. Kupusa zimnjaka – sirotinjske majke. Takvog kupusa ovdje nije bilo, oni su ga sa sobom donijeli.

Maline, ribizle, kupine.

A krupnije voće? Trešnje-divljake, trešnje pitome, jabuke, orasi u voćnjaku bolnice St. Lars. Sjeseni, gule korube, dlanovi pocrne – i nadzornik lako otkrije one koji su se zavlačili „u ludaru“ i krali orahe.

Jabuke na severu kiselog su ukusa, a ove, torbarske, uglavnom su slatke. Dole, oko vrtnih kolonija, našao sam tri-četiri stabla s plodovima sličnim našoj petrovači. Mora da su potomci Dodovih jabuka.

Fred McDowell and his Blues Boys.

(3.10)

Dodo, kalemar iz Hojea

„Mali starac sa ušima u obliku karfiola, u čipkastim hlačama nejednakih nogavica, dugim zelenim čarapama i crnim čizmama od teleće kože.

Odjeću je pravio sam, tako što bi preko otpalih zakrpa, druge prekrpio. ‘Odjeća ne pomaže’, znao je reći. Išao je s vašara na vašar i vraćao se uvijek izubijan. Na Hojeu se kotrškao i cjenkao sa ženama za tkanine, pletar (metle, korpe) rasad, voćne kalemove.“

Ime je dobio ovako: u doba kolere, trčao je uokolo i kupio leševe. Imao je konja i arabu – dovlačio je pijesak sa Lome i prodavao ga. Kupovala se jedan kapa pijeska – oko 5 litara – koja se posipala u nužnicima. Imala je jedna pjesma i ide ovako na naškom:

Poznajete li Dodena (smrt)

koji živi u Nodenu

on za Lomu vozi

i pijesak dovozi

zaprega škripi

i pijesak sipi

duž čitavog puta

(16.10)

Dodova jabuka

Uzeo sam ranac i bicikl i krenuo k mostiću na Värpingu.

Danas ću pokupiti padalice ispod Dodove jabuke. Jabuka uzrijeva već krajem septembra. Po zrijenju ne drži se dugo na granama već se sruči na tlo. Čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje.

Krošnja joj je rijetka i smršena sa trnjem i kupinom, pa je jedva vidna. Stablo je staro, ali tanko, kora na njemu ispucala, crna. Čovjek se nekako i sneveseli i ushiti dok stoji uz nju. Naliči i mirisom i ukusom na naše jelifalme¹ koje je baka (moj ded) ostavljao u slami na tavanu štale, ili u sijenima u kotaru i koje bi kad zapuha i zaveje, donosio „zdrave i lezetne ka da si ih sad ubrao“ pa bi ih grijali na mangalu i onda ih on gulio britvom sa drškom od ovnujskog roga koji mu je Agaton kovao. Agaton je bio naš komšija, živjeo je u romkom naselju a ovo se nazalilo na jednoj uskoj plati zemlje na ušću Raške i Ljudske rijeke. Žena mu se zvala Pemba. Ovdje mogu dopisati da je faletala i bacala graške mojoj bijači, majci, meni, mojoj ćerki i da je pri tom isto izgledala.

To sam zaboravio, taj naljepši dio iz djetinjstva u Šavcima. I eto, kad ugrizem ovu jabuku, kao da je začarana, povrati mi slike, događaje i pojave iz tog perioda. Mogu čak da „vidim“ ne samo unutrašnjost odaje gdje sjedimo, nego cijelu kuću, dvije njive ispod sa međama uz koje su gomila nekoliko pravoslavnih kuća, i još dublje, preko ceste N. Pazar – Tutin, njihove bašte duž jazova i rijeke Raške.

Nisam se ove rede baš nešto ofajdio. Pokupio sam 7-8 kg, a plodovi su već počeli rudeti i mijenjati boju na uboju.

Kreditori

Biciklistička staza koja vodi prema školi na Nöbelovu, prolazi kroz naselje Gunnesbo u kojem smo, po dolasku u Lund, prvo stanovali. Od tog vremena pa do danas jednako ga mrzim.

Naselje je, vidim, malo našminkano. U blizini je Nova – tržni centar, apoteka, pet-šet zabavišta i osnovno – Systembolaget (prodavnica alkohola) te je postalo prihvatljivo i domaćem življu.

Petospratna zgrada od crvene cigle, u obliku kifle, okružena limenim garažama i kontejnerima za otpatke. Naš stan je bio u prizemlju, mračan i tijesan poput jame. Sa ulazne strane, uz sami prozorčić, raslo je neko masno šiblje koje nije ni cvjetalo ni listalo.

Sjećam se dubokog očaja, straha i hrvanja sa lokalnim imigrantskim aparatom. SFI (švedski za strance), socijalna pomoć – koja uvijek kasni, tuga djece koja ne mogu napolje, nemaju drugova, nemaju ništa

Sredina je novembra 1994. godine. Idemo na večernji kurs švedskog jezika. Kurs je obavezan – ako napraviš više od tri izostanka, odbiju ti od socijale i ne možeš platiti kiriju. Jednog jutra kažu: narednoga dana, 16. 11, neće biti nastave. Neće raditi biblioteka, kafe-klub, sale za čitanje. Neće zapravo raditi ništa. Strancima se peporučuje da ostanu u kućama. Da se ne pojavljuju na ulicama Lunda. Posebice ne u centru.

je novembar 1994. godine, nordijski crnokošuljaši slave kralja Karla XII.

I to slavlje, šapuće se po hodniku, izgleda stravično.

Nacistički veterani, nacistička mladeš stiže u Lund sa svih strana. Okupljanje regulišu, štite snažni kordoni policije. Prijetnja dolazi od grupica antinacista koje čine srednjoškolci (većinom druga generacija stranaca) i lijevi studenti. Oni redovno dobijaju batine i hapse ih, kao danas ove koji protestuju protiv paljenja Kur’ana.

Te 1994. godine dešava se čudo. Mladim antinacistima stižu u pomoć veće lijeve grupe iz susjednih zemalja. Iskusne su, vične uličnim borbama.

Ulice Lunda veoma su uske poput onih naših sokočića, pritiješnjene slavnim zidinama i krupnom kaldrmom. Tamo policiji ne pomaže mnogo oprema, konjica, dimne bombe i ostala pirotehnika – nema vjetra i izlaza – pa kad sve to prospe i sebe nakvasi.

Proslava se završila tako što su nordijski nacisti (a i policija) dobili obuhvatne i teške batine.

I od tada u Lundu više nije bilo naci-slavlja u čast Karla XII. Može biti da će ove nove vlasti po tome pitanju nešto učiniti. Počeli su dobro – uvode se vizit zone, oduzimaju stalne boravišne dozvole, spaljuju se knjige, muslimani guraju u prazne kalupe iz 1936. Bilo kako bilo, tad sam prvi put čuo za kralja Karla XII i smjesta sam ga omrzao.

godine, negdje ovako s jeseni, opet sam se zakačio za njegovu sudbinu. Za sudbinu njegovih kreditora. Kralj Karl XII, čini mi se, nije bio baš onakav kakvim su ga mitološki apendiksi napravili. Proveo je, na primjer, teško vrijeme u egzilu, svojim prisilnim gostima – muslimanim i jevrejima, dozvolio je – uprkos crkvi – praktikovanje njihove vjere i adeta. Nekako su, mislim, ti rasisti uvijek popliće pameti. Od toliko krvavih kraljeva, baš su ovog „pacifistu“ uzeli da slave.

Kreditori

Švedski kralj Karl XII, njegova pratnja i ostaci vojske nakon bitke i pokolja kod Poltave, dobijaju utočište/egzil u osmanskoj carevini (od 1709. do 1714. godine). Njihov boravak se u velikoj mjeri održavao zajmovima. Karl XII i njegovi karolinci dugovali su osmanskom sultanu, kao i nizu privatnih kreditora ogromne sume novca. Od njegovog plana da okupi vojsku i uništi Ruse, nije takođe bilo ništa. Nakon pobune u Benderu (sukoba janičara i kraljeve pratnje) Visoka porta izgoni Karla XII iz svog carstva.

I on se, „prejahavši Evropu za 14 dana“, vraća u Švedsku. Za njim kreće i šezdesetak ovih zajmodavaca – otomanskih muslimana, jevreja i hrišćana – kojima je obećano kako će im po prispjeću dugovi biti namireni i vraćeni.

Većina će biti smještena u Karlshamnu, dok je jedna grupa stigla u Lund, gdje se Karl XII smjestio i odavde zemljom upravljao.

Kreditori su iz carske riznice dobijali srebrnjak po osobi i besplatni smještaj. Neki su radili i za kralja. Kako su živjeli, gdje su i kako su završili, o tome nema mnogo pouzdanih (i pisanih) podataka.

Poljski jevrejin M. Betzel bio je tumač kralja Karla XII. Sa sobom je teglio devetočlanu familju i petoro slugu. Ženskinje iz njegove famlije i sluge izlaze van grada, sakupljaju jestivo bilje oko Verpinga i Hoje potoka, mijenjaju nakit, svilu i kadifu za živinu i žitnu prekrupu.

Halil (Ali) Paša

„U popisu smještaja iz novembra 1717. možemo pročitati da su ’dva Turčina sa svojim tumačem’ bili smješteni kod P. Hanssona, a četiri Turčina kod H. Baggea.

Kod izvjesnog J. S. Klensmedha, smješten je Turčin Ali Basha zajedno s tumačem po imenu Maitre Schack.“

O ovom Ali Bashi, ili Halil Paši, izvori kažu da je često posjećivao lundsku Univezitetsku biblioteku kako bi čitao turske knjige koje su se tamo nalazile. „Bio tako velik bibliofil da je bio spreman oprostiti novac koji je kralju pozajmi, ako bi za uzvrat dobio nekoliko knjiga koje je pronašao, na šta akademske vlasti razumljivo nisu mogle pristati.“

Nažalost arhiv knjižnice ne sadrži podatke o tome koje je knjige Halil-paša čitao, premda to moraju biti spisi uključeni u zbirke/legate koje orijentalista Gustafa Lillieblada (1651.–1710.) i Johana G. Sparfwenfeldta (1655–1727). U ovim zbirkama nalaze se stariji primjerci Kur’ana, Kalilah wa Diwan, Hafizovog Diwana…“.

Hadži Jusuf, čadordžija

Među kreditorima Karla XII bio je i hadži Jusuf, učeni Arap iz Jeruzalema koji pravi čadore i sedla, prošivena srmom, kožne naprsnice, vreće i mešine. Ovdašnja vlastela ludi za čadorima i sedlima, pa hadži Jusuf „razvija posao“ i uzima u službu još sedam kreditora. U dostpunim izvorima, nisam mogao pronaći njihova imena. Pronašao sam, međutim, zapis o biranju i otkupu konja od seljaka za ergelu kralja Karla XII pri kojem je Jusuf čadordžija imao važnu ulogu.

Postojao je do skora kamen-binjoš, ispred ovih restorana na Velikom trgu, pred koji su seljaci dogonili svoje životinje. Otkup konja održavao se uz prisustvu kralja Karla XII, a njihov odabir vršio je hadži Jusuf. Konji nisu smjeli biti niži od 170 cm ni stariji od pet godina. Boja dlake morala je biti smeđa ili crna. Konji su dijeljeni iskusnim jahačima, a ovi su ih izgonili izvan Lunda u močvarna polja i glibišta kako bi se svikli na terene slične onim moskovitkim (ruskim, ukrajiniskim).

Švedska se priprema za ulazak u Nato. Dignuta je već rezerva (sin mi priča) i poslana na visoki sever, u ledenu Laponiju na kaljenje.) Ko zna, možda će se ići na Rusiju. Sad bi mi mogli, kao nekad Ibrahim, izvoditi vojno-policijske konje na pripreme oko Hojea i damarni.

Je li Halil Paša izlazio i šetao po Hoju? Čitao svoje knjige i bilješke u kakvome hladu. Je li ostalo nešto iza njega? Neka misao, čežnja, želja, koja kao vilin konjic, titra u vazduhu. Ako mu duša nije u dženetu, a morala bi biti tamo, uprkos tome što je bio zajmodavac, onda bi je, s proljeća, valjalo tražiti u beharu. U beharu trešanja (onih sitnih, nagorkih i crnih) dole oko nadvožmjaka.

(Trešnje. Voćnjak u St. Larsu. Trešnje koje su sadili sišavi sa uma. Pa Dodo i drugi torbari i njihovi kalemovi. Pitome trešnje na Verpingu. Ima nekoliko i na našoj kolonoji. Ali to su mlade i hibridne sorte i njih, ima Idun pravo, nije dobro u voćke brojati.

Jusuf čadordžija. Dušu Jusufa čadordžije sigurno je na hagenu (pašnjaku) s konjima, premda to ne mogu provjeriti jer se bojim konja.

Lako je za duše, Bog brine o njima. Ali gdje su tijela ovih kreditora? Budući da crkva nije dozvoljavala ukop neznabošcima, mislimanima i jevrejima, šta su kreditori radili sa mrtvim tijelima? Gdje su ih kopali. Gdje su im grobovi. Možda su ih slali na istok lađama. Ili kopnom, na konjima. Možda su ih, krišom, bacali u more. U glibišta i trstiku na Hojeu. Ove stare voćke znaju nešto više, ko zna šta kriju pod korijenjem.

Platiti bager pa kopati.

Rijetki su kreditori koji su dočekali da im se dugovi namire. Imam negdje zapisano koje je to godine bilo, koliki je novac bio u pitanju i koliko „glava“ na koje je taj novac podijeljen, ali ne mogu da ustanem. Nisam siguran da imam koronu, ali imam zapaljenje pluća. To bi im bilo drugo „gorenje“ ove jeseni. Šta je daje, bila mu rabota. Moja pluća više ništa ne valjaju.

Kadiz

godine sklopljen je sporazum

između Švedske i Osmanskog carstva

o refundaciji duga

koji je kralj Karl XII

u Konstantinopolu načinio.

Al njegovi zajmodavci

(već prorijeđeni i prestari)

očamiće još četrnaest zima

i tek onda napustiti

ovdašnju zvizgu i samštinu:

„12. 10. 1738. jedrenjak ‘Sverige’

pun veselih osmanlija

isplovljava iz Karlskrune

i dva dana iza toga

biva potopljen pred Kadizom.“

Tiarnia, Monumenti

(12.1. 2023)

Podne je, a smrklo se, kao da je pomračenje.

Po ručku djecu ipak izgonimo van.

Cijedi se kiša kap po kap.

(16.1)

Ispred gradske vijećnice u Stockholmu visi obešeni čovjek.

Visi naopako, duva vjetar pa mu šal i krajevi kaputa landaraju oko glave i ruku, blago savijenih kao da se za skok pripremao.

Uokolo žmire i gase se sijalice. Ulica je – valjda sviće – smodrela i pusta.

Obešeni čovjek nije čovjek, nego lutka. „I predstavlja“, čujem s ekrana, „turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.“

Tako dakle.

(14.1)

Radio do 15.00.

Mrak.

Onaj tekst o Monumentu, izgubio se, nema ga. Bio je na daščici, a ona u rancu. Sad ima daščice, ali teksta nema.

Bitka za Lund, 1676.

Na čistini ispred ovog obeliska, odigrala se najkrvavija borba u istoriji svjetskog ratovanja. Nigdje i nikad pa jednome kvadratnome metru nije palo više mrtvih tjelesina. „Postignuti su 50% gubici u ljudstvu s obje strane.“

Bitka je vođena cijelu noć, a kako je pala mrazina i vojničke uniforme nahvatalo inje, to se više nije moglo prepoznati ko je saborac a ko krvnik, pa se klao onaj do sebe najbliži. Danci i Šveđani pamte ovaj događaj ali ga ne obležavaju manifestno i pompezno, svjesni da se ovdje niko nema ničim podičiti. Ima ovaj obelisk, ima prilaz, i onaj koji osjeća da treba doći i pokloniti se ovim koji dole počivaju može to sam učiniti.

(21/1)

Išao na koloniju, toplo je zadnjih dana –da vidim da li mi je spanać pronikao. Posijao sam ga dockan, u novembru. U jednom od džepova jakne (radne, vanjske pedagoške jakne iz Nyuponbaken škole u Sodra Sandbiju) našao sam probušenu kesu Matadora, pa je samo prosuo po zemlji.

Ne sijem ja spanać, objašnjavam H. radi pita i variva, već da ne bih sjećanje na sam spanać izgubio. I na Kema, mog Kemćeta. Eno ga sjedi pred Arap džamijom. On je sitan (kao ovaj Dodo), oči su mu plave, vodnjikave, usta otvorena, ima na glavi crni fes, ogrnut je paltom ispod koje viri pamučni džamadan, na nogama, kratkim i zdepastim, ima gumene kaljače. Kemće je potomak aga i begova, koje su srbijanske vlasti uništile agrarnom reformom. Mnoge od tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka, spasili su bivše sluge, čipčije, primajući ih u svoje kuće i u svoje familije. Kemće je, čini mi se, imao svoju kuću, a izdržvao se preprodajom zeleniša. Bio je vešt nakupac, stvorio je, kako bi se to danas reklo, pouzdanu mrežu dostavljača. Ja sam bio jedan od njih. Dok otac nije podigao novu kuću, imali smo poveliku, plodnu baštu, i ja tamo i s proljeća i s jeseni za Kemćeta zeleniš sadio.

Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove „tezge“ dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.

Počinje turneja paljenja knjiga onog pretiloga Danca. Počeće s lomačom ispred turske amabasade.

Ne znam šta je mučnije, sam događaj ili komentari posvećeni tome.

Švedski književnici i PEN centar ćute.

Na njihovoj web-stranici samo ovo:

Naša sveobuhvatna sloboda izražavanja je nešto na šta bismo trebali biti ponosni. Nešto što moramo njegovati i štititi, čak i kada to uznemirava autoritarne vođe u drugim zemljama.

Gore knjige. Neka gore. A i mi bismo mogli da se pripremimo.