1. Uzroci

Premda ne volim životinje, a rogatu marvu mrzim, ovu priču započinjem sa opisom jednih starinskih volova. Nazivaju se birdaši, volovi-birdaši, odavno su, mislim, izumrli, ali dok su bili s ove strane zbilje držani su na velikom glasu i velikoj cijeni. Nijesu bili od domaće, sitne i odrte stoke, već endemni gojenici iz Pećke kotline. Uzgajali su ih šutljivi Albanci i o naravi tih teglećih životinja kao krv rumene dlake, vitkih rogova i cvjetastih glava mogla bi se, da je snage i umijeća, nova Šeherzada ispričati.
Vidjeću ih samo jednom, u svojoj petoj godini, ali ću njihovu sliku nositi kroz život, sramežljivo i uporno, kao što nosim ovu staru hamajliju. Stvar se dešava u vrijeme kad se silna Udba navali na Bihor, spodbi za vrat sirotinju i stade je nagoniti da bježi za Tursku. Jednog smrzlog martovskoga dana (17. marta 1958. godine), nahrupiće i nama na kuću, izlomiti, prvo, kundak puške kragujevke mom ocu o krsta, i onda mu, pri odlasku, zaprijetiti kako će mu kao pijevcu glavu otkinuti ako ga u selu zatekne Aliđun.
Podmašen prijetnjama Udbaša i kuknjavom jabane i svojte, moj veseli otac prodaje imanje za «šaku govana» i silazi u Berane da dobavi vasiku*. Neće je, međutim, dobaviti. Vasike su naglo poskupjele, a pred kapijama beranske milicije od ranoga jutra dreždi silan narod, svadljiviji i bučniji od jesenjih vrana. Otac odlučuje da potraži sreću na Kosovu. Prelazi pješke strašnu Mokru goru, spušta se u plodne metohijske ravni, divi se zemlji – mehkoj i mrkoj poput halve – i najmi se kod mještana u oranje. Plug mu vuku snažni crveni volovi. Veoma su mirni i poslušni, te ih stoga niko ne vodi u brazdi. Kod svojih se domaćina izokola raspituje za kakvo jeftino imanje ali to čini uzaludno – metohijska zemlja pretijesna je i preskupa. Pričalo se po Bihoru da onamo žita rastu do ramena i da nema kuće bez pšeničnog hljeba. Moja majka, dok je bila živa, u te priče nije vjerovala. Ona je tvrdila da pšeničnog hjleba ima samo u Novom Pazaru.
– I to, zlato, od svakoje ruke. Jedni se mijese u čaršijskim pekarama, jedni u kućama. Ne zna se koji su ljepši, koji lezetniji. Blago onom ko omrkne u Igbal čaršiji. Osamnuće, beli, u dženetu.
Onda bi mi nabrajala imena pazarskih hljebova. Pokušavao sam svaki da zamislim i nikako nijesam odmicao od izgleda onog prvog. Naziva se somun i meće se u furune samo petkom, prije džume, gornja mu je kora zlatna i hrskava jer se stima začinima i tiriši žumancetom, a sredina mekana i bijela «baš ko ova vuna na kudelji.»
Nekoliko dana po očevom odlasku, beranska milicija opet nam udara na kuću, odvaljuje vrata i prozore i goni u šumu amidže Hamda i Haruna. Oni se kriju kod šumara Tanasija Pantelića. Isti će ih šumar obnoć prebaciti u Srbiju, odakle će, unjamljeni kao kalauzi, sa pazarskim trgovcima krenuti za Tursku. Izviđaju zemlju iza Crnog mora i pomažu u berbi pamuka i duhana rođacima u selima vilajeta Sivas («za Tavninom», kako su te puste krajine po naški nazvane).
Dok su oni izviđali zemlju po Sivasu, mi ćemo ih čekati u selu Godijevu u slamnatom kućeru dajidže Ćerima.
Dok su oni izviđali zemlju po Sivasu, mi ćemo ih čekati u selu Godijevu u slamnatom kućeru dajidže Ćerima.
I zadugo, od nikoga, ni traga ni glasa.
Pred prvu studen i prvi snijeg, vrati se amidža Harun, usukan i mrk poput vuka, sa još crnjim glasovima: – Aj, prokleta Turska, džehenem je izgorio. Ne siju, ne kose, hljeb miješen ne jedu. Drže, ovi naši, malo stoke, pa baljegu kupe i suše je, te se sa tim halom zimi griju i na to kuhaju. Nema žive vode, nema voćke uz puteve! Da bog da me tamo više ni san ne odnio!
Amidžu Hamda nije pominjao, niti ga je iko za njega pitao. Gdje god ima žena javrcana, ovome je bilo lijepo. A Turska je, tvrdili su rijetki musafiri, bila puna muhadžirskih udovica.
Malo po Harunu i otac se vrati sa Kosova. Za sobom je vodio par krupnih, crvenih volova. Tanka bijela kora suhomrazice nahvatala im se oko očiju i gubica i na ćubercima dlaka pod trbuhom. Otac ih je uveo u štalu, otresao opanke pred pragom i zatim, mirno, kao da je maloprije otud izašao, nestao u dimu dajidžine kuće.

– Ej…Ti. – Javio se potmulim glasom koji je ličio na režanje.
Sjećam se kako su žene zakukale, kako su svaki čas pekle kahvu i zgrtale krompir u mangalu i sjećam se, ne bez muke u trbuhu, Harunovih psovki i vikanja, dajidžinog kašlja i kokodakanja kokošaka koje svu noć nije prestajalo.
– Zapjevala kokoš nekome pred glavu – šaptala je nana, – O Allahu krasni, malo nas je, udri u ženskinje…
Bog bi milosrdan i te rede poštedi glave i muškinja i ženskinja. Uze samo glavu jednom kusom pijevcu kojeg će dajidža, kad se rota slegne i «braća se ka braća odbiju», rad puta zaklati.
Na pute se, opet, otac podigao. Zima je bila na izmaku, cijedila se briježja, ručile se vode u potoke, trčkarala prva jagnad oko međa i opkopa.
I otac je govorio: – Ja l još petak ja l dva petka, pa će, akobogda, biti hora za oranje. Pa da idem, tamo, ka tome Pazaru. Sa l da nađem neđe malo pluga, a volove, vala, imam plahe.
– Vala plahe, – bodrio je Ćerim. – Da prevrćeš džade s njima a ne meke župljanske njivice. Kake li su huje, omašuj l? Šta veliš ti, Harune?
– A jok, dajko, ja velim ovako – žestio se Harun. – Prvo da se namirimo. Nek izvadi majka pare od imanja, nek prebroji i podijeli. Jedno hise njemu, jedno meni, a jedno Hamdu nek ostave. E, poslije, ko god hoće – neka lomi kišu niz drumove!
– Na ovu je kuću, majko, bila jedna glava – čudio se otac. – A ene, sad, dvije!?
– Svoj ti poso, blagoš majci. Ne tragaj damapalu.
– Ja vam rekoh, šta vam rekoh – vikao je Harun, – izvadite pare i brojite. Jedno hise njemu, jedno meni, jedno Hamdu nek ostane.
U prvi akšam izađe upolje i poče kukati. Dajidžina paščad zalajaše. Lajala su horno, ko pred bunu. Ne bi dugo, pred kućom se zgomilaše ljudi. Otac iznosi dvije lambe a dajidža krlju s vatre i ja ću prvo ugledati jednog niskog i debelog starca (koji šišti ko da je probušen) kako se savija pred vratima i otresa snijeg sa palte. Za starcem će uplahati još trojica a za njima Harun, otac i dajidža. Svi će ući u musafir sobu i duboki žamor koji otuda dopire brzo će me uspavati. A izjutra kad me dignu da zahvatim «lijek cicvare dok se nije ohladila», zateći ću oca i amidžu kako mirno zbore i srkaju iz istog sahana. Zajedno će navući i sijena iz kotara, istjerati volove i uprezati ih u saone. Zajedno će posmatrati, ne bez smijeha i maskare, kako pijetao bez glave poskakuje uz plotare i zasipa krvlju sniježne naborine. Onda će Harun i dajidža (koji nosi pijetla naopako), zamaći u kuću a ja ću ostati uz oca da mu pomognem u spremanju. Jer i ja ću za Pazar krenuti. Otac se bojao da mu volovi birdaši na strmim i posnim sandžačkim njivama ne ispadnu naopake ćudi, pa me vodi da ih, dok ne sviknu, prihvatim u brazdi.

2. Put

Obnoć smo prešli Hajlu i Trpejzi i u zoru izbili pred prve katune na Donjoj Pešteri. Svukli smo se sa saona, pješačili niz smrzline. Nad nama su vrane gakale, leteći u lijenom poširokom krugu i ja sam se dosjećao da to znači da su ljudske kuće blizu i trudio sam se da izdržim, premda su me noge izdavale i čudna mi drijemež snagu otimala.
Prisjećam se golog, rumenog brežuljka, niskih kleka o koje sam se saplitao, zatim jednog krda jajolikih, surih stijena po kojim se, nenadano, kao da se u tom trenu rađa, pomaljala beskrajna dolina. I od ovih jajolikih stijena pa do Delimeđa i staroga Rašljanskoga hana u mom se sjećanju ništa drugo nije zadržalo.
U Rašljanskom hanu ćemo zanoćiti i narednog jutra, prije sunca, s mrkim Peštercima i njihovim buljucima ovaca i pasa krenuti ka Novom Pazaru.
Cijelim putem moj se otac raspituje da nema «kud goj s ovijeh strana kakvo posno imanje na prodaju.» Pešterci su govorili kako je takva imanja mogao naći prije Delimeđa a da, od tog mjesta naovamo, posne zemlje nema.
– Ovo je, mumine, pazarska župa i ovo su ka Pazaru puti. A Pazar je, za po konjskog nokta, tanji od Stambola. Ima zemlje za kabura, ali nema za prodaju.
Pešterci nam, pored drugih čuda, ispričaše kako su pazarski pekari od lanjskog Bajrama počeli i bijele hljebove vaditi.
– More biti, no šta – branio se otac, vjerujući da se sprdaju i šale. – Ima, tako, kod nas, u Bihoru, i bijelih trnjina.
Teško mu je bilo priči vjerovati. Tih godina nije bilo hljeba po Bihoru, pogotovu pšeničnoga. Dešavalo se da poneko i dobavi malo pšeničnoga brašna. Ali rijetko su se od takvoga brašna hljebovi mijesili. Ono se čuvalo za bajramske i za ramazanske pite ili za kašu koja se miješala sa medom, sipala u ćase i onda se – dok je ima – kahvenim kašikama davala bonicima na smrtnoj postelji. Da ne odu sa ovoga svijeta sa gročinom u ustima.
A ja sam vjerovao Peštercima i njihovim pričama i bio sam tužan, a i ljut na oca, kad su oni ušutali.

3. Tijesna čaršija

Prva tri dana spavaćemo na Žitnome trgu u potkivačnici Isa Bace Bahtijrevića. Žitni je trg ostatak Tijesne čaršije za koju se govorilo da je (bila) najbogatija i najljepša čaršija duž slavnoga Carigradskog druma. Zakasnićemo tačno deset godina kako bi tu ljepotu mogli svojim očima vidjeti i ja ću ovdje, rad užitka, prepričati opis jednog anonimnog, ali pouzdanog očevica.
Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Mahmutu Pelinu, Bilalu Mavriću, Smaju Vrci-Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. I mi, mlađi komunisti, bili smo za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ona, ta čaršija, «najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti.» Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli likvidiranju tog zadnjeg ostatka mračne prošlosti.
Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz Okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad im se dućani i radnje poruše.
Tijesna čaršija se nalazila na prostoru ispred kafane Lipe, Jonuzove ćevapdžinice, «Putnika» i onih kahvica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana. Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Bila je sa svih strana opkovana uskim sokacima, a kroz njenu sredinu tekle su i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektrorasa i tu je bila drvena ćuprija, zatim je išao kroz Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe neki fijaker ili krda stoke u progonu ka pijaci. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane, uzimao se avdes kad se krene u džamiju na namaz a često se i bijelo ruho ispiralo.
Ali šta ćeš – bila je ostatak feudalizma i moralo joj se dohakati da bi mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega.
Nekim čudom pretekla je ona niska dućančića ispred Lipe i Putnika. Sa njihove stražnje strane nalazi se polukružni i kaldrmom pokriveni usjek opkovan takođe sitnim, ali bučnim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i većinom su kovačnice. Tu se prave čuveni pazarski šporeti i furune, britve i noževi, ožezi, mangali i mašice, kuju i klepaju sjekire, kose i motike, prave razne vrste klanfi. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. «Iso Baca Bahtijarević, kao i svi kovači, nosio je glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj kovačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Avda Lađara, pekara, čaršija je govorila kako nijesu sami.
Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi dampale (dalge, dalevere) bili su na spisku kod Avda, a teži (šašonje, tevećelije) kod Isa. Pored kovača, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Pašana Mulića i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića i Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika Vaser vaga za merenje žita, jer s ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg.
U vrijeme našega dolaska nema Pašanove puškarnice, nema Vaser-vage (a ni žita), na trgu se prodaju vasike i slivaju, kao u kloaku, kolone muhažira sa okolnih brda. I ime je trgu promijenjeno i sada se zove Trg Stevana Nemanje.
Bilo kako bilo, četvrtoga dana, iza teravija, Iso Baca nas uvodi u magazu iza kovačnice. Magaza odiše na konjsku mokraću i memljivu žíđu gvožđa i ugljena, premda je čista i sa svakog zida, uz ibrike i noževe srmenih dršaka, vise ubrusi i mahrame išarane strukovima, harfovima i pticama duga repa koje se dodiruju kjunovima.
Dok jednim ubrusom otire potpazušja (sa kojih se voda cijedi kao s mahovnjaka na našem izvoru) Iso Baca hunjka kroz nos, lupajući teškom šakom oca po hrbatu, zatim krivi glavu i podugo njiri u njegovo lice, kao da se boji da ga nije rasplakao.
A otac je govorio: – Jok, ja, volim se ukopat.
– A ja opet velim – uzmi se upamet, miči te volove. Osam banki, osam banki. Jok, jok, ne da. Ne da, vlah, volove.
– Vala ne dam.
– Aj tvrde glave, japiju joj jebem. Ne da volove, a muftač je kuće! Dela, dijete, dig se da idemo, ne mrzni se ovdje.

4. Posljedice

Kuća Isa Bace nalazila se na Jermišu, ispod groblja i Šiš-babine tekije. Imala je staru ispucalu dvokrilnu kapiju sa kovanom bravom koju Iso pozadugo nije mogao otvoriti. Avlija je bila tijesna, pod kaldrmom, mirisla je na kahvu i na pržene paprike. Udno avlije, premrežena golim granjem, vidjela se niska, zdepasta kuća sa dva sitna prozora.
– O Ajkuna – viknuo je Iso Bace, – ispani pro praga, pešekeš sam ti donio. I iznesi malo vruće vode…
Kućna vrata su se otvorila i na njima se pomolila žena s testijom u ruci.
– Aman, Iso, lijepo li je – reče žena, – a čije je?
– Nekog pogorelca sa Bihora. Dovedoh ga sa mnom, bi mi žao da se mrzne u onom zindanu. De, pospi mu, nek opere noge.
Premda sam se kočio od zime, čim je Iso noge pomenuo, oblila me nesnosna vrućina. Imao sam na nogama vunjene čarape i opanke koje, od kako smo Bihor napustili, nisam sazuvao. Prsti su me zapecali, prljavština među njima cijedila se, čarape punila. I sada će početi da pahne i avliju će zagušiti, strepio sam, već zagušen stidom. Žena se sagnula, oslonila glavu o moja kolena i počela me izuvati. Koža mi s naježila, njihala me laka nesvjestica. Iščekivao sam, pritskajuć očne kapke, kad će žena uzviknuti. A onda sam osjetio kako mi se topla voda sliva niz listove.
Tek ću je u hodniku pravo pogledati. Bila je i mlađa i viša od Isa. Smiješila se meko, kao da se stidi i nečim je podsjećala na goluba. Možda zato, mislio sam, što pomjera glavu za svojim riječima.
Ušli smo u jednu tamnu i čistu sobicu.
– Sjed ti ovdje – rekla mi je – dok ja nađem malo preobuke…
Čekao sam i blehnuo u odsjaje lampe koji su šarali zidove. Na njima se caklilo okačeno suđe; ibrici, džezve, tablje i tepsije. Isto takvo suđe ležalo je i po rafovima. Na čeonom zidu nije bilo rafova ni suđa. Na njemu visila samo dva tespiha i pod njima, blizu prozora, nekoliko vijenaca osušenih voćki, reha i harfova. S desne strane prozora nalazio se dvokrilni dolap, pun ispucalih i u kožu uvezanih knjiga.
Ajkuna se vratila s vunjenim prslukom i vunjenim pupačuma.
Soba u koju smo potom ušli nije bila začarana. Okrečena bijelo, uska, bez ćilima, zastrta je kao naša musafirska soba, stazicama i prnjama. Doduše i ona je bila puna svakojakog suđa ali sam takvo već viđao. Kada je Ajkuna unijela sofru, malo mi je i laknulo. Naša je sofra dva-tri puta veća i za nju je moglo stati «a da se ne krha laktovima» desetinu duša, dok za ovom jedva da bi otac komotice sjeo, da ga je Iso na konak doveo.
Potom su se mirisi počeli ređati. I ja sam blijedio. Evo, sad će, drhtao sam, sad će unijeti i hljebove. Činilo se da taj trenutak neću dočekati.
Ajkuna ih je unijela uvijene tankim, bijelim mahramama. Hljebovi su bili vrući i mahrame su se pušile. Spustila ih je ispred Isa. On je nešto proučio, otkrio mahramu i pred mojim očima ukazali su se bijeli pazarski hljebovi. Iso Baca je izlomio jedan na tri okrajice i jednu mi pružio. Omađijan, ja sam nijemo u nju buljio. Zujalo mi je u ušima, bubetali čeoni damari, srmenkasta svjetlost oči napadala. Opažao sam, ipak, da mi Iso nešto priča jer su mu se usne kao liske na pripeci pomicale i kvrčile. I onda sam svijest izgubio.
Povratiće mi je pljuskovima vode i nekim opojnim dimovima. Prvo ću Ajkunu ugledati.
– Jadno dijete – šaptala je – pregladnelo. Ništa drugo no je pregladnelo. Ja sam vala Iso nakastila da mu dadnem jednu hamajliju. Onu staru, putnu. Šta će mene ja l de. Ja s praga ne mrdam.
– Hulju-bulju, hulju-bulju! – hunjkao je Iso Baca. – Ha moj sine, ha na ovu stranu. Ha na ovu stranu…
Mučno sam se nesvjestici otimao. Iso me je uspravio, potkočio jastucima i tutnuo mi u ruke hljebnu okrajicu. Bila je još topla i mekana. Ovog sam je puta prinio ustima. I ovdje mi valja, uprkos taštini, izbjeći priču o njenom ukusu. Ubijeđen sam da se čudo može doživjeti, ali se ne može opisati. Ono stoji iznad uma i jezika.
Nisam, dakle, pojeo čitavu okrajicu, premda su me uporno bodrili. Ajkuna će prva odustati, a Iso će deverati uz postelju i pokušavati da me osokoli bajanjima i šalama.
– Ih junače, obruka se – uzdahnuće naposljetku – samo si je ka miš sa ivice poštetio.
I dok Iso Baca okrajicu obavija krpom i podiže lampu sa tronošca, ja ću prošaptati: – Bi l to mogli babu odnijeti…
– Reče l ti to meni nešto?
– Bi l to mogli babu odnijeti. Samo da ga vidi, pa ćemo ga vrnuti. On ne vjeruje da ima bijelih hljebova.
– E vala moremo – smijao se Iso Baca. – Pa nek bira, more ga jesti, more i gledati.
Mome ocu nije bilo suđeno da vidi bijele pazarske hljebove. Kad je Iso Baca otvorio radnju i ušao magazu, našao je oca na banku bez sviijesti. Brada mu je bila podvezana krvavom mahramom, košulja i palta iscijepane. Iso mu je zavukao ruku pod košulju, zavrtjeo glavom, hunjkajući «aman zaman aman zaman». A onda me izveo u avliju. Avlija je bila tijesna, opkovana granjem stežalim od snijega koji se južio i cijedio.
Volova birdaša nigdje nije bilo.
– E bijahu lijepi, jadi ih ne našli – dersio je Iso Bace, češajući bradu. – I, eto ti. Nečiju su dušu naveli na grijeh. A imaš li, dijete, igdje ikog živog da mu haber otpremimo?
Smoren plačem i drijemežom, ja sam, poput ribe, nasuho zijevao.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.