Redžep Škrijelj: Magični svijet Zvonka Pavličića

“Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.”

(Horhe Luis Borhes)

 

Malo je umjetnika sa stvaralaštvom u kontinuitetu, koje sa protokom vremena, zahvaljujući inovativnosti, ne prestaje biti aktuelno. Čini se da su slike Zvonka Pavličića adekvatno mjerilo vrlo turbulentnog hronotopa koji danas živimo. Suvišno je govoriti o njegovom talentu pored saznanja da svojim sjajnim višedecenijskim opusom privlači permanentnu pažnju umjetničke javnosti. Nepokolebljiva slikarska zrelost, maštovitost i razboritost autora, pravo su mjerilo sažimanja vremena uokvirenog u likovni izraz autentične kritičke percepcije naše veoma turbulentne stvarnosti. Govorimo o umjetnosti koja izranja iz iskustvene riznice viđene niz prizmu sveobuhvatnih događanja i preoblikovane u jedinstveni likovni govor kakav, decenijama unazad, u nama ostavlja eho krvavih društvenih nesporazuma, čija su žrtva čak i objekti naše tradicionalne kulturne baštine. Svjedoci smo da ovakva kritička percepcija ponekad nema dopadljiv lik, uprkos razumljivog lamenta nad prošlošću kao implicitnom potrebom umjetnika za pobunom.  

Nizanje ovakve vizionarske predstave, paradigma je autentičnog dijaloga umjetnika sa vremenom. To je magična realnost sačinjena od vizija, snova i uspomena nastalih u interakciji estetskih ili moralnih preokupacija umjetnika. Snagom evidentne vezanosti za tradiciju pravoslavlja i srpske sakralne baštine, Pavličić manirom zrelog umjetnika ostvaruje njenu vizuelnu dislokaciju tvoreći jedinstveni dijalog s vremenom koje u svijesti posmatrača budi osjećaj nestvarnog. Mjestimičnim mistificiranjem stvarnosti na slikanom prostoru, kakva često postoji u svijesti pojedinca, ostvaruje tajanstvenu nadrealističku poruku koja je dio njegove snažne umjetničke prirode kojom istrajava na današnjoj likovnoj scjeni. Ona počiva na dozi pritajenog iluzionizma koji levitira našim čulima i imanentan je umjetnikovoj težnji za transformaciju viđenog svijeta. Takva transformacija apostrofira tajne pretince ranjive umjetnikove duše, koja u magnovenju tog suptilnog „iskrivljivanja“ tvori određeno misaono sučeljavanje s našom neželjenom stvarnoću.

Umjetnikova sposobnost da figuralne predstave i prepoznatljive sakralne motive jedinstvene skulpturalne ljepote izdvoji iz prirodnog konteksta, želja je da ostane aktuelan i primjećen. Kao da zaustavlja vrijeme, izvitoperen i fantastično kombinovan likovni svijet Zvonka Pavličića upotpunjuje strpljivo bdenje i strijepnja nad srpskom kulturnom riznicom kosovsko-metohijske zbilje („17. mart“), iz čijeg začaranog kruga na svojim platnima pretače temu pejzaža-slike. Na taj način nastavlja promociju sopstvenog slikarskog rukopisa iskazanog stilom precizne tematsko-prikazivačke raznovrsnosti kakvu odlikuje djelimična uzdržanost i gotovo arhitektonska sposobnost da atmosferu stvarnog prostora ispuni zloslutnom iluzijom tajne.

U mnoštvu tematskih varijacija posvećenih pravoslavnoj religioznoj umjetnosti, Pavličićevu likovnu poetiku vidimo kao mentalnu metamorfozu onoga što postoji izvan naše moći i uticaja, a što postoji u skrivenim slojevima duše ljubitelja ovakve umjetnosti. Ostvareni iluzionizam implicira ono suštinsko pitanje: vidimo li stvarno stanje ili naslikanu fikciju? Sudeći prema viđenom, Pavličićevu tematsku ujednačenost upotpunjuju plastičnost, slikovitost i tajanstvenost koje bude osjećaj iščekivanja. Oslikani prostor ispunjavaju značajni metafizički enterijeri i umjetnikova raspoloženja: osjećanje strepnje, uznemirenosti i napetosti, različitih po svojoj složenosti. Kao da poručuje kako ništa od naslikanog nije kakvim se čini: ljudi, objekti i odnosi njihove povezanosti ostaju u začaranom lavirintu želja. To su najčešće suprotnosti između neželjene ratne prošlosti i sadašnjosti, međustanja ugroženog kulturnog prostora i slike, međuhod umjetnikovog vidokruga stvarnosti i svijeta snova – dvije veoma tegobne činjenice koje jedna drugu dovode u pitanje. Određenu metamorfozu svoje likovne poetike umjetnik utinje u jedinstvenu običajno-religioznu simboliku istančanog instinkta za prekrasnu upotrebu boja. U kontekstu sopstvenih emocija Pavličić interpolira neke od elemenata narodne kulture odjevanja preuzete iz crkvene kostimografije („Kosovsko-metohijska nevjesta“). Smisao odnosa umjetnika prema subjektu i objektima posmatranja („Nevjesta u enterijeru“) prožima nostalgija, lebdeći-neodređeni strah, tjeskoba i jedinicom vremena neodređeno išćekivanje („Ima nešto u strepnji što nas štiti od užasa pa i od neuroze užasa“ – Z. Frojd). Riječ je o slikarstvu poniklom u atmosferi podrhtavanja vremena koje ostavlja utisak jedinstvene ljepote. Transmisija naslikanih poruka upotpunjuje Pavličićevu težnju da svojoj umjetnosti odredi monumentalnost sa neizostavnim  elementima metafizičke simbolike. Pored prostorne ispunjenosti, koja osvaja snagom svojih čistih formi, njegov se likovni jezik može posmatrati s više aspekata. Osim naglašenog istoricizma, značajniji aspekat Pavličićevih djela jeste kolorit. Širok raspon likovnosti u konačnim strukturama, predstavlja autorovo znalačko transponovanje simbola življenja i njegovih duhovnih polazišta. Ovakav pluralistički pristup ukazuje na afinitete neslućenog individualnog doživljaja ostvarenog u komunikaciji sa posmatračem. Na svim kompozicijama, veoma harmonizovanih i jednostavnih odnosa („Čuvar baštine“), autor insistira na čvrstim i definisanim strukturama slike koje služe kao dokumenti („U čast Žičе“). Na kompoziciji „Отисак времена“ prikazana je izolirana figura zatvorena u definirani prostor, pretežno reducirane i jezivo klaustofobične atmosfere. Prekrštene ruke nevjeste nagoveštavaju njeno nezadovoljstvo određenom situacijom i osjećanjem tjeskobe izražavajući tajnovite  komponente ljudske duše, iz metafizičko-nadrealističke umjetnosti.

Kombinujući različite izvore nadahnuća nekima je utisnuo novo značenje, poput onog na kompoziciji Fragmenti vremena na kojoj uvođenjem ljudske figure, okružene monumentalnom baštinom kosovsko-metohijske pravoslavne riznice, ispoljava svoju dugogodišnju zaokupljenost njenom sudbinom u nadirućim vremenima. Na Otisak vremen a ne vidimo samo beznadežno svešteno lice, već i njegov duh koji izranja iz atmosfere nametnutog sivila koje pomaže potpunijem doživljaju. Jedna od interpretacija slike je nekakvo iščekivanje u kojoj umjetnik nadgleda dešavanja čiji je odraz na lijepo uklopljenoj pozadini i svijetlo tamnim refleksijama neba koje bude nadu i optimizam.

Svu svoju tematsku orijentaciju preuzima iz instrumentarijuma nove realnosti i položaja sveukupne sakralne baštine pravoslavlja koja po motivskoj raznovrsnosti predstavlja fundamentalnu determinantu Pavličićevog opusa. Njega karakteriše autentični slikarski izraz skladno uređene pozadine koja ostaje u prelijepom kontrastu sa samim motivima slika. Iz navedenih razloga, duh likovno-jezičke poetike Zvonka Pavličića svjedoči o umjetniku i likovnom majstorstvu koje prihvata izazove koji nas nagone da volimo umjetnost i tajnovitu stranu njene poruke.

Podijeli

Komentari su suspendovani.