Rea Armantraut[1]: Poetički stav
Češirska[2] poetika
Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Moj poetički iskaz biće neka vrsta lične priče. Tokom sedamdesetih provela sam svoje dvadesete godine u Zalivskoj oblasti – na jednoj od tačaka nastanka one pjesničke grupe koja će kasnije postati poznata kao ,,jezička poezija”. Ja sam – što možda i znate – jedna od pjesnika koji se dovode u vezu sa tom grupom. Ali kada sam rekla nešto tako, šta sam zapravo rekla? Ta grupa je raznovrsna, onoliko raznovrsna koliko bilo koja pjesnička škola može biti. Stoga želim da se osvrnem u daleku prošlost, na ono što me je prvi put privuklo poeziji. Kada sam bila tinejdžerka, dobila sam na poklon jednu antologiju i pjesnici koji su mi se najviše dopali bili su Vilijam Karlos Vilijams i Emili Dikinson. Privukle su me pjesme za koje se činilo da će ili nestati ili eksplodirati – ekstremne, drugim riječima, radikalne poezije. Ali kako mi definišemo termin ,,radikalan”? Možda prema tome koliko toga smo spremni da u tekstu stavimo na kocku, koliko daleko luk implikacije može dosegnuti i dalje se činiti prikladnim. Ali toliko je nedoumica, kao i obično, oko te riječi ,,činiti se”. Da li je pisanje radikalno kada rizikuje da bude pogrešno, kada potvrđuje našu pogrešnost? Smatram da moja poezija uključuje jednaku količinu potvrđivanja i sumnje. To je češirska poetika, ona koja ukazuje na dva načina da bi potom nestala u zamagljenosti onoga što se vidi i što se gleda, onoga što se može spoznati i onoga što se zna. Ta dvostruka veza. Ali gdje sam to bila ja?
Pričala sam o tome da sam otkrila Vilijamsa (i druge imažiste) veoma rano i da su me veoma dirnuli. Šta me je to dirnulo? Mogla bih reći da je to bio njihov pokušaj da učine da objekat govori, da postave stvari u dijalog sa umom i da one opstanu u održavanju svoje strane razgovora. Ovo je važan i presudan projekat. Svijet ulazi u pjesmu kroz neku vrstu govora iz trbuha. Stvar i ideja se zapravo ne spajaju, kao što sami pjesnici znaju. Vilijamsova crvena kolica (iz zbirke Spring and All) su suštinski odvojena od ,,mnogo toga” što od njih zavisi. Ali postoji tako mnogo žestine u tom jazu! Kao da pjesnik imažista želi da se okrene iznenada i da svojim pogledom uhvati svijet nesvjestan, neuređen, da ga vidi onakvim kakav je dok ne gledamo. A kako da tako nešto ne poželimo?
Jedna od meni najdražih Vilijamsovih pjesama je ,,Taj tavan koji žudnja bješe”. U toj pjesmi postoji nevjerovatna ravnoteža; ta pjesma je istovremeno realistički opis jedne urbane scene i apoteoza projektovane žudnje. Prvi put sam pročitala tu pjesmu kada sam bila sasvim mlada i kada sam otkrivala seksualnost. Razumjela sam uzani, vaginalni stub teksta, proboden ejakuliranim sokom, kao zadivljujuće otjelovljenje. Dopadao mi se način na koji ova pjesma govori o orgazmu i o gledanju svijetala nekog znaka koji se reflektuje u tamnom prozoru. Drugim riječima, dopadala mi se dvostrukost te pjesme. To nije termin koji se obično dovodi u vezu sa imažizmom, možda. Kao što je Bob Perelman istakao, Paund je hvalio pisanje H.D. naglašavajući da je ono bilo ,,pravilno kao da je grčko” i da u njemu nije bilo ,,posrnuća”. Bilo mi je potrebno određeno vrijeme da prepoznam ginofobiju iza takve retorike. Željela sam svoj imažizam i svoje posrnuće. Svoju preciznost i svoju dvostrukost.
Moje najranije objavljene pjesme bile su minimalističke i neoimažističke. Dobar primjer bila bi pjesma ,,Pogled”, pjesma objavljena u mojoj prvoj zbirci, Krajnosti. Kada se osvrnem na tu pjesmu, ja vidim u njoj ljutitu formu dvostrukosti koja me je privukla pomenutoj Vilijamsovoj pjesmi. Moja pjesma nema samo dva značenja, već dva disonantna značenja. Sa jedne strane, ,,mi” (već sumnjivo prvo lice množine) želi da vidi mjesec odvojen od naše aktivnosti (dio uhvaćenog svijeta). Sa druge strane, naša čežnja je uokvirena svedenim klišeima. Željeti mjesec je željeti nemoguće. Naš nasrtaj na nehumani mjesec ne može izbjeći ozbiljnost prihvaćenog jezika. Podrazumijeva se da je sa jedne strane to usamljeni glas ljubitelja prirode i riječi ponešto cinične gomile koji kao da se sukobljavaju. Znači ovo je poetika sukobljavanja i preklapanja, spornih prostora. Granica javnog i privatnog je upravo takav sporni prostor. Koristiti slike snova u pjesmi, na primjer, znači izložiti nešto privatno, ali šta ako je nedavno odgledan film inspirisao san? Kako sam postajala svjesnija takvih spornih prostora i glasova koji ih artikulišu, moje pjesme postale su nešto duže i komplikovanije.
Koncept glasa se dugo vremena dovodi u vezu sa poezijom. Svi mi čujemo glasove, na radiju, u novinama, u sjećanju. Kako kaže Vitman, ,,Ja sadržim mnoštva”. Kako kaže Satana, ,,Ime mi je legija”. Različiti glasovi govore u mojim pjesmama. Ja kodiram promjenu. Ja sam mnogo toga: bjelkinja, radnica čiji su korijeni na Jugu, žena, neka vrsta akademkinje, osoba iz šezdesetih godina 20. vijeka koja još uvijek voli rok and rol, neko ko je podignut na Bibliji, skeptik, itd. Moji glasovi manifestuju sopstveni društveni nemir. U posljednjoj deceniji ili nešto duže, u akademskoj sredini postavljano je pitanje o tome ko govori u književnom djelu, ko govori i za koga. Postoji savremena poezija koja objavljuje ista ova pitanja, poetika puteva koji se uskrštaju.
Dok sam posmatrala sopstvene pjesme, pokušavajući da izdvojim ,,poetiku” za ovaj tekst, primijetila sam kako moje pjesme često parodiraju i podrivaju neke glasove društvene kontrole. Moja pjesma, ,,Priča” (iz zbirke Made To Seem) može poslužiti kao primjer. U ,,Priči” likovi Dobre Majke i Doktora pokušavaju da održe stvari na mjestima na kojima one treba da budu. Oni žele odloženo zadovoljstvo, podupiranje kategorija. Dijete koje je štipka za bradavice i Tvrdoglava stara žena koja misli da je ime izmišljotina su skeptici i disidenti. Na određen način ja sam svaki od ovih likova – doktor i majka, kao i buntovna stara žena i dijete. Te borbe moći počinju u javnoj sferi i ponovo se pokreću u privatnoj. Majka ima odgovornost da reprodukuje društveno (lingvističko) tijelo u okviru tijela svakog djeteta. (Jasno je da rod ima mnogo toga sa borbama moći u mojim pjesmama. Moguće da je pitanje roda veoma izraženo.)
Da li bi Paund mogao vidjeti takvu zbrku kao neku vrstu ,,posrnuća”? Dozvolite da odredim saveznika kroz prisjećanje na pjesmu Emili Dikinson koju volim, onu koja je poznata pod naslovom ,,Maleni drugar u travi” (,,A Narrow Fellow In The Grass”). Paund je pozivao na ,,direktan odnos prema stvarima” i ,,Maleni drugar” zasigurno to nije. Dikinson nikada ne identifikuje ono što je vidjela kao zmiju. Ona to prvo personifikuje, na prilično komičan način, zmiju naziva drugarom. (Obratite pažnju na podsmješljivu opuštenost, podsmješljivu intimnost u toj pjesmi. Dikinson je gospodarica/gospodar[3] mračnog humora.) Zmija je potom On, napisana velikim slovom, poput Boga. Kasnije se pojavljuje kao češalj, koplje i kao bič. U rodnom kontekstu u pitanju je muškarac – ali je to i sama Dikinson – jer ona predstavlja sebe kao dječaka. Rodna dinamika je kompleksna. U ovoj pjesmi nalazimo više od djevičanskog straha od penetracije. Posljednja dva stiha izazivaju na živ način strah koji zmija pobuđuje – ali ja ću se fokusirati na momenat prema kojem je, kao Satana u Izgubljenom raju, zmija stvarni junak ove pjesme. Dikinsonina persona, bosonogi dječak, je previše srdačan sa ,,Ljudima prirode” (“Nature’s People”). Postoji nešto skoro nalik na Normana Rokvela[4] u vezi sa ovim dječakom, koji teži da ,,osigura” što god da vidi. On zaslužuje nepristupačnu, sablasnu zmiju koju ,,povremeno jaše”. Dikinson je, rekla bih, jednako zmija, koliko je i dječak. Njene pjesme otkrivaju pukotine u identitetu i ideologiji.
Da se vratim svom radu. Nije lako vratiti se sopstvenom radu nakon razmatranja poezije Dikinson. Ali, na sopstveni način, ja mislim da moje pjesme ozakonjuju takve pukotine. One su sačinjene od konfliktnih glasova. U formalnom smislu, takođe, one su često međusobno isključive. Odnos između strofe i strofe ili dijela i dijela često je prikriven, mnogostruk ili nepotpun. Ovo nije slučajnost. To je način na koji se istražuje odnos dijela prema cjelini. Taj odnos je uznemirujući. Da li dio predstavlja cjelinu? Da li je metafora adekvatna stvari koju predstavlja? Da li reprezentativna demokratija funkcioniše? Ja razmišljam o svojoj poeziji kao inherentno političkoj (iako moja poezija nije poezija mišljenja). U optimističkom raspoloženju, mogu se vidjeti mnogostruke, neobavezne veze među djelovima u takvom djelu kao neka vrsta anarhičnog zajedništva.
Konačno, poezija, barem ona poezija koju ja cijenim, može reprodukovati naše konflikte i pukotine i ipak se držati zajedno u sablasnom zagrljaju asonance i konsonance, u odjeknutom i odjekujućem tijelu jezika.
2000.
[1] Re Armantraut (pripada grupi jezičkih pjesnika, iako je ta klasifikacija nedovoljna da obuhvati specifičnosti njene poetike) rođena je 1947. godine, živi u San Francisku gdje predaje na Državnom univerzitetu San Franciska. Objavila je nekoliko pjesničkih zbirki (prva pjesnička zbirka objavljena je 1978. godine pod naslovom Extremities). Navodimo naslove nekih njenih pjesničkih zbirki: The Invention of Hunger, 1979; Made To Seem, 1995; Just Saying, 2013; Itself, 2015) i autobiografiju koja je objavljena pod naslovom True (1998). Njene sabrane pjesme objavljene su 2016. godine pod naslovom Partly: New and Selected Poems, 2001-2015.
[2] Češirska poetika odnosi se na nestajući osmijeh češirske mačke iz Alise u zemlji čuda (prim. prev.).
[3] U originalu su upotrijebljene imenice: mistress/master, a na engleskom jeziku ženski rod od imenice master je mistress, koja znači i ljubavnicu, te je autorka zato upotrijebila obje riječi kako bi izbjegla zabunu (prim. prev.).
[4] Popularni američki slikar i ilustrator (prim. prev.).