Radomir D. Mitrić: Kino Mediteran
Pastiši Boke naše svagdašnje
Predjeli ovog skritog Sredozemlja, navijek znani su
i prisni, usječeni u oluj i tkanja sinja morja i mramorja,
u rujeve vatri što gore pod kapcima očinjvida, oknima
i kominima kuća i palata boje starog srebra, kovanog
u toke i džeferdare, i u ćemer tankostruk za djevojačka
bedra, što uznos su i pristan moreplovcu voljenome,
kojino bdije na pučine sveudilju. Perlo od gradova
načičkanih nad uvalama u malenu fjordu ukrivenom
u zaleđu Jadrana, što sjajiš u modrinama noćnim,
na trgovima od soli i alabastra, i bisernom bjelilu,
poput murve osojne nadnesene nad lastarom i napetom
mišicom što je bere kao mušule sa pergulara.
Žumanca od sunaca i lune njinih utroba sinu, pokadšto,
u sutonima mlačnim, poput grobnog kalopera, nijemom
onirikom, otvarajući vrata blagoutrobna, sušte inokosti.
Tako se i srce otvara, nalik mogranju što prska crveno
u razbranju čvrstih šaka. I koraljnica okovratna kako se
po dojkama raspe i sine kao u durbinu vizija Boke.
Pjace i pjacete, začini i grnčarije, tkanice i bronzini,
tunjevi što vise na kukama, sardele, burini i fešte,
skalinade i balustrade, sve to vrvi u virovlju vena,
kao žive inkunabule primorcima. Svaka je ljubav tu
strašno preobraženjstvo, nestalna vestalka, u kob
uronjena, maglena koprena nad vodama, unca čista zlata
što ne trune ni kad usni u samrtnom zagrljaju ilovače.
Odive negdašnje, Kosare i Jakvinte, Jelene i Jacinte,
priviđaju nam se u vama, Fajumi hodajući, što krmanite
našim brodicama, vi, jedre i ćudljive knjeginjice, krupnooke,
lovina ste nad kojom šestarimo grabežljivo, dok pomno
slušate naše pjesme ljuvene, ta milozvučja i usjekovanja
jezika u klancima černogorskim, gdjeno se ljube sjene
priljubljene i zmijopleti na vrelu kamu. A onda se opet
izgubimo, hitronogi, u olovu godina, u tihoj sačmi bola
što rije naše grudi, a svako zrno trne u crnu krvcu,
kako starimo bez vas, pogrebeni, nepovratno odaljeni.
Skadarski elegijar
Počuj, ljeto što glasa se, u svakoj čaški i travci,
u ćutnji i u javci, pod lepetom krila i trepetom bilja
ocvala, u kojem vrijedno rade uporni mravoredi,
ti, neumorni benediktinci, na lužnjake daleke mirišući,
na trope, katune i kantune izgubljene, namah što ih
nosnice prizovu bliskoj memoriji, s zlatna jantarna puta.
Zlatno je i grlo žaboprinca što roni gustim zelenilom,
nad kojim žuti se srce lokvanja poput divizme; na tragu,
da li, vjenčanice nevjestice, što zaplete se u kvrgave žile
dubovoda, u šimšir i ornat, koji krase staze što vode
podvodnome carstvu. Gdje se oglasi oblak mjehurova,
na površju, tu joj bje i disanje, u očnim vruljama
zavazda otvorenim. Sunce se ogleda u prstenu njenom
davnoodbačenom, u drezgu, i u žukovinu, čitav je
tu svijet pohranjen, nebivljiv i snebivljiv istovremence.
Kao nesuđenika tijelo, ženikovo, što počiva u muklu
kiparisovu hladu. Obnoć se iz plutanja otrgne i vrgne
nebesnim visinama da poleti u lunarnim kočijama.
Ofelijo, ko, tvom će nerođenstvu, naći vječna mira.
Hira kletoj sudbi, što presječe niti tvoje ljubavstvene,
kao kosa glavu smuka grmožurskog; pa sad brodiš,
nesretnica, nad maglama jezernim, do naših ovih
slijepih ura, tugaljiva i prezrena. Neprežaljeni su tvoji
jadi, kad pripekne zvizdan, i bog se iz ovog svijeta
povlači sa sjetom, nalik tvojoj. U rubašku boje karbita,
u ćutljivi kam što će oživjeti tek sretna ruka klesareva,
u ozvjezdan dendrit, što kost je i časlovac tvoga
blagoslova i vapor duha nesmirivog, poput ribojata,
prpošnog, skadarskog, kad se trgne, u prporu,
bježeći od vesla čamdžijinog što odvozi u smiraj
i na usnule oči meće obole vječnom tvome bolu.
Pjesan za Kosaru
Spiš čuvstveno, davna i čedna ljepoto ljeta, lakokrila,
u šašu i drači, kud brodila si vodama, nogama od topaza,
Lunu si za oblake skrila, suncu bljesak odmamila,
u Prespi omrkneš sa oreolom zmija, u Ostrosu osvaneš
rosna, u šafrana perivoju. Suguba sudbo, mobo gorskih
vjetara štono pališ noću luče dubravama i raskidaš njegve
adske, silazeći u tmice tamničke da dukljanskog od sužanjstva
spasiš ženika, parusiju i primus inter paresa. Svaki je kamen
zemlje ove tvoja insignija, težak tuč očas bude onima
što drznu se da omrznu je, uteg i silnograški znoj na strašnu
čelopeku. Nad crnogoricom noćni glasu kukuvije, gugutko
dneva rajskih. Spomeni nas, dok prebireš brojanice, črnorizna,
upastiri kad sve se raspe i u rasapu raspne. Oganj budi,
razbuktinjaj, sa Sinjajevine sini, na sinjem moru, u Verigama,
lahorom odmjeni buru zaljuljanoj lađi. Tico-bugarštico,
vilo-posestrimo gospe sa Škripa i sestrica-uzidnica, plačevna
majko-okajnice našim sagriješenjima, slutiš li glavu što svijetli
prekosvodno za zubun tvoga tkanja, od Elbasana, za bonika
svojeg ljubav budi što bistri gorske oči Durmitora, nama silan
izmol za oprost, mol za bitvu što čvrsto stoji, stamena i gorda
kao klobuk u peraških kapetana kad se vrću u svete ove krše.
Ekloga, sutomorska
Bješe to poput ukazanja – pučina Jadrana, nauljena
što ključa u zenitu avgusta, s kraja prošlog vijeka,
akvamarin dok prštao je od silnog sjanja, kao šatra
cirkuska, ozvjezdana u oku dječinjem. Zastadoh,
u kostrijeti, u carstvu gdje caruje čičak, trave spičanske
dok pjevahu himne bukoličke, za muze Helikona,
muze Arkadije. I stajah tako, zanijemio od dugih
godina rata, udivljen, nemušto gledajući u plavet samo.
Kako prilažah moru, tako je kobaltni paun rastao
u meni, u tamnom krvotoku, puneći mi bronhije,
azurnim bratstvima sinapsi; poput otrglog balona
od helijuma u eteru bijah, vjetrovit, razgranat
kao obližnji borovi s čijih stabala kapaše gusta smola,
poput medljike. Bijah li to u opet stečenom raju,
okružen tihim sestrinstvom mirti i kadulja,
okrunjen šišarkama serotinije, u hladu čempresa,
tih modrozelenih apostola primorja, nad kojima pisak
bješe galeblji samo. Duh moj kao paučje nad vodom,
omorina soli što isparava iz tijela, vječne nagote.
Preko lica danima mi posmrtna maska, koju ne vidiš,
iako gledaš preko svoda, oči sam skrio ispod naočara
tamnih. Sve mrtve nosim sa sobom, u grudima, uvijek.
Mislim na geler u čelu prijateljice iz osnovne,
dok mi se priviđa kao utva u jutarnjoj izmaglici
nad pustim plažama. Ipak, mreže i ostve su prazne,
a ishod krajnje surov, sjenke riba su hitre dok iščezavaju
u dubokoj vodi, nalik kerubinima – za osvjedočenje
o nepripadnosti ovosvjetovnom kao jedinosuštnom.
Noću slušamo Glembajeve i Ex Revolvere, dekadentni,
otečeni, odbačeni. Uvirući u crna ogledala, traumatični,
sumašedši, katarzični, nepotrebni svima, tako nepotrebni.
Aldebaran, Herceg Novi
Sunčani grade, pjevam ti iz krvi alveola,
iz razdušja, vječni poput Rima škverovi su tvoji,
poznaš me čemerna u jari zenita, u podnevu
kad ti dolažah rastužen, raskužen, korona
crnog sunca dok sjala је u meni nalik svicu
zgaslom u kani večernjoj, radostan kad bijah,
raskriljen, razigran poput maestrala dok se spuštah
niz Orjen, dolje u bonacu mora, u ultramarin.
Kule, bratski stajahu za mene uvijek tamo, stameno,
kao drevni heksametri. Od agave tvoje, rogača,
magnolije, učih se smjernosti, prema tvome se upravljah
satu, rastao bi poslije u meni, dalek, pod kožom šireći
plavet kroz rukavce vena. U jantaru sačuvah zlatosno
tvoje lice, poput Jasona, a ti si me pratio, vrtložeći me
iznutra. I neka nikad ne prekine se ova hodočast,
uzlazak uz skaline ka omegi vječnosti, tlocrtane
tvojim ulicama, primorsko čudo, urešeno divinskom
kalotom, pjevam ti, iz krvi što plamti i šumori srce,
u ljeto nezavršivo, piktogramima tvojih divotnih lica.
Transadrijatik
Ljetom, tijelo je reaktor kojim zračimo ljubav,
pa srce bude topli crveni gong o koji bubnjaju
drugosti, frenetični vali nenadna adrenalina,
nokti što paraju kožu kao mokro granje kišne
vjetrobrane. Slazimo uželjenom moru, netom
za nama, ostaju gradovi od katrana i kartona,
mračne kulise svakodnevlja, pod nama je plavetnilo,
bludimo kroz visoku travu, kroz gmaze i kolomaze,
skelete odbačene, kosturobicikle, zmijske košuljice,
plastiku, rogozinu, motor-ulja i vagone zarđalih država
što mirišu na mokraću, dop i krek, kroz staništa
za migrante, buvljake i male Ciganistane, krstače
i nišane. Korodiramo usput, nizbrdo vozimo u leru,
glave su nam glavinje u mraku, gorimo kao lile
petrovačke, dimovi se od zapaljenih guma uzdižu,
poput dimnih signala, balkanskom Manituu. Jutrom
se budimo uz more, začuđeni pučinom poput konja
Svantevidovih, razdešeni utanjamo znojava tijela,
roneći u vodeni iskon, sličeći astronautima iz pijeska
Nevade i bombašima Bengazija. Otriježnjenje je brzo,
i ovamo su stigli bankari, šoping-molovi, side i hladni
ratovi, po konobama utapamo utopije, slikamo selfije,
odlažući male smrti u velikim gradovima koje čekaju
nestrpljivo na nas, sa solju na koži što bridi, sa suncem
što čuvamo za hladne dane, kad točak stane, kad sve stane.
Bilješka o autoru
Radomir D. Mitrić rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi objavljivani su u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Za književni rad dobio je nekolika ovdašnja i inostrana priznanja. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu.