(sasvim kratak osvrt na knjigu pjesama Približavanje nuli Radojice Boškovića)

U ogledalu ove noći shvatam
svoj neslućeni večni lik. Krug će se
zatvoriti. Čekam da se to desi.

H. L. Borhes PRETPOSTAVLJENA PESMA

NEUMOLJIVOST ISHODIŠTA

Nula je zijev između svjetova – rascjep koji dijeli fenomen od noumena. To je savršeno mala beskonačnost, mnogoglasna i nesvodiva na riječ. Put ka nuli je put ka idealnom zbiru. Nula je i neumoljivost kruga. U nju se ne stiže, njoj se približava, svakodnevno.
Približavanje nuli, najnovija knjiga pjesama Radojice Boškovića, sastoji se od dvije makro cjeline. Prva, organizovana u formi ciklusa, nosi naslov Zapisi iz staračkog doma, dok naslov druge, sadržajno i formalno raznorodnije cjeline, odgovara naslovu knjige.
Motiv staračkog doma sugeriše izolovan prostor, blizak karantinu. Sugestivnost ovog tipa relaksira semantiku one mitske ambijentnosti koja ima nešto od simbolike vezane za rijeku Stiks – tihu pomirenost pred neminovnošću Haronovog povratka. Starački dom je i mjesto zbiranja iskustava, mjesto male priče o velikoj prošlosti. U tom se prostoru individualnost subjekta poklapa sa kolektivnim identitetom starosti. Ono što vezuje činioce ovako modelovanog svijeta jeste iskustvo življenja. U njemu, takvom i svedenom na to, jedini aktivizam je sukob perfekta i prezenta – između onoga što je bilo i onoga što jeste, trenutno.
Tako konkretizovan dočarani svijet, sa retrospekcijom kao dominantnim oblikovnim modelom, od lirskog subjekta čini pripovjedača koji postavlja narativnost na nivo osnovnog izražajno-modelativnog sredstva. U nekoliko “priča”, subjekti (najčešće imenovani eksplicitnom nominacijom tipa Ja Radan, Andrijina priča, Danilo N. priča da ga svi čuju), svode račune sa samim sobom i smislom sebe u svijetu. A taj račun se svodi, gotovo uvijek, na zbrajanje dobijenog i izgubljenog, ostvarenog i željenog, opravdavanog i osporenog, a sve zarad traženja posljednje stabilne tačke u mutvazima dihotomije život-smrt.
U modernoj poeziji (uz sve ograde koje se podrazumijevaju kada se koristi termin moderno) organizacija pjesničke knjige preko modela ciklusa, podrazumijeva i pokušaj da se izbjegne velika koncentracija smisla i jezika, kojoj je poezija težila, jedno vrijeme s razlogom, a koja se kasnije osjetila kao smetnja, ne samo zato što se smanjila komunikativnost pjesničkog djela, već, kako bi rekao Ljubomir Simović, iz zasićenosti kondezacijom, hermetizmom, gustom metaforičnošću, koja je donekle lišavala poeziju značajnih mogućnosti.
Na početku knjige, kao na samom početku svijeta, stoji napomena: ovu istinitu / tuđu priču / pišem kao svoju…
A zapisana istina, ili ono što priča kazuje, staje u konstataciju: Dospio sam tu gdje sam dospio.

Danas i odavde
vidim da je moj život
bio prazna i uzaludna priča
koja se približava nuli…

Nuli se približava sve
bez ikakvog otpora
i pobune živog uma… (…)    (VIII)

Negdje se stiglo, negdje se na kraju stiglo. I dospjelo se u neko monološko tu, u prostor iščekanja onoga što liči na konačnost.

Imao sam i ja zavičaj svoj…
Ovo Sunce koje nas gleda,
tamo je drugačije sijalo…

Imao sam i ja svoju kuću,
svoj krov nad glavom,
svoj dom u nebesima
i svoju zvijezdu… (…)    (IX)

U drugoj strofi, metonimijom krov nad glavom, dodatno se ističe aspekt kuće. Iako jestarački dom, takođe, mjesto predviđeno za život, ono nema simbolički potencijal kuće koja je negdje i iz nekog razloga izgubljena. Pa onaj koji se sjeća, jedino može da opstane u kontrastu nekad/sad. Sve što je ostalo, a ostalo je ” ovo malo života” sabralo se u čuvanju uspomene na to prošlo i moje. Utopiji koja se živjela suprotstavlja se Antiutopija kojom se živi.

Čuvajući ovo malo života
što mi je ostalo,
prilagođavam se svemu
slaveći laž kao živu istinu koju sam nekada prezirao… 
    (VII)

Koju to laž, lirski subjekat, slavi za istinu? Da li je to konačna svjesnost o varljivosti vremena ili konačno saznanje da mjera života ipak može biti jedino određena sa one strane – kojoj se približava? Ili je to, samoprihvaćena rezignacija, jer snage nestaje, a zablude, male i velike, sa distance koju obezbjeđuje neminovnost kraja (ili novine istog kome se približava uporno) bivaju konkretizovane i konačno sagledive.
Imenujući tekst kao zapis, Bošković uspostavlja kvalifikaciju pisanja i njegovo odgonetanje kao vidnost traga. Kao nešto što ima mogućnost da nadživi i preživi, i tako ostane van smrti, postajući jedino svjedočanstvo o prisutnosti, nekadašnjoj, zapisivača i zapisanog.
Drugi dio knjige, nazvan Približavanje nuli, tematski i motivski je kompleksniji od Zapisa iz staračkog doma. Njega čini nekoliko krugova pjesama, koje nemaju jedinstveno polazište, već se, kako to biva u modernoj poeziji, koncept cjeline ostvaruje, iz nekoliko ekskursa, različite idejno-ideološke profilacije. Aspekti, koje se opserviraju, dolaze iz polivalentnosti motivskog registra: fenomen poezije i pisanja (O kako nekad pjesnici bijahu slavni, Pjesma mrtvih riječi), zatim pjesme posvećene prijateljima (Kosti Radoviću, Ljubisavu Milićeviću, Ranku Jovoviću, Manojlu Mrdaku, Miju Kljajeviću…) kao i pjesame sa arhetipskom komponentom koja inklinira mitu i mitotvoračkom (Lutanje nepoznatim svijetom, Susret na mostu, Da nije bilo brijesta, Nepotrebno, Žarač…). Formalne karakteristike ovih tekstova mogle bi se sabrati u nekoliko obilježja: oni su mahom duži, narativno intonirani (lirsko fabulisanje) sa dominiracijom dijaloga, ili obraćanja. Za lirsku pjesmu neobično učestala upotreba dijaloga stoji u službi postizanja jedne vrste tenzije koja ide ka deskripciji apsurda, jer se u razgovornom obliku lako može pripremiti poenta, kojom bi se apsurd sveo na funkcionalan zaključak, a sve u cilju proširivanja plana značenja. Kakva je recimo koncepcija pjesama Susret na mostu i Dijalog koji se godinama ponavlja.
Susret na mostu je susret na granici, u prostoru koji nije ni tamo ni ovamo. Most je simbolička mjera pređenog puta. On je i jedino ishodište približavanja nuli: spoj između dvije obale, možda istog svijeta.
Taj svijet se pripovjeda, događaj se priča, razvija se fabula, postupak se uvodi u gotovo epski diskurs:

Sumoran dan…
Kiša spojila Nebo i Zemlju…
Posvađali se vjetrovi…
Na lijepom,
vitkom mostu,
ispod kog huči
nabujala mutna voda,
sretoh tužnog čovjeka…
(nekad smo bili prijatelji,
pa se zaboravili… (Susret na mostu)

Na početku priče je tmulost pejzaža. Sa jedne strane događa se sumornost dana, posvađani vjetrovi, kiša koja spaja Nebo i Zemlju (u, najvjerovatnije, sivu, bezobličnu masu), nabujala mutna voda (koja, sve su prilike, nosi drvlje i kamenje), a sa druge strane, kao protivteža, stoji lijep (estetska kategorija), vitak most. U takvom prostoru (izgrađenom na kontrastu) događa se susret. Funkcija motiva susreta je skopčana sa obezbjeđivanjem motivacije za sjećanje na prošlost. Postupkom eliptične retrospekcije, kroz formu dijaloga sa prijateljom, lirski subjekat ulazi u avanturu, krajnje neizvjesnu, pozicioniranja (i preispitivanja) svog mjesta u vremenu.
Nasuprot kontrastu koji funkcioniše kao kohezioni element na nivou eksterijernosti (ružan dan – lijep mosta), pjesma se izgrađuje i na antitezi opšte vrijeme – individualno vrijeme koja u pogledu imanentne strukture obezbjeđuje unutrašnju stabilnost teksta. Upravo iz sukoba (zašto ne kazati vječite dijalektike) opšteg i individualnog, nastaje idejnost pjesme. Tužni prijatelj (emocionalni kvalitet) je tu da posvjedoči kako se prošlost (možda promašena ali jedina) ipak dogodila. Granica se mora preći, jer druga obala, sa svim svojim nepoznatostima, čeka, neumitno:

A,
milo mi je što se
još jednom sretosmo,
prije no kročimo
na drugu obalu… 

Preći na drugu obalu znači i razriješiti apsurd življenja. Susret sa odgovorom biće konačan. Prijatelj, koji se sreće, baš tu na granici, čini da ta konačnost bude bezbolnija.
Najobimniji pjesnički tekst u ovoj knjizi je Dijalog koji se godinama ponavlja. Po svojoj idejnoj arhitektonici on veoma uspješno komunicira sa dvije prototekstualne matrice. Prva je ničeovska i stoji u tezi vječitog vraćanja istog, koje nije linearno već kružno (opet sugestija na apsolut nule), a druga je beketovska apsolutizacija apsurda.
Spoljašnja sruktura pjesme je data preko modela razgovora, odnosno dijaloga koji za cilj neće imati novinu spoznaje, već puko trajnje, iz susreta u susret, godinama. Ako su Vladimir i Estragon glasnici apsurdnog smaka svijeta, koji je totalan, bez mogućnosti obnavljanja, ova dvojica, koja govore, protagonisti su apsurdnosti vremena (ili same istorije), koje se vraća, stalno, sa svim onim vinim i nevinim a tako bogodavnim iskliznućima. Cilj dijaloga (koji će jednog trenutka preći u monolog jer pasivizacija drugog biva očigledna) nije da se razmjenom mišljenja uspostavi novo, održivo polazište, već da se utvrdi stara istina o tome kako se sve već jednom, nekada, i za sva vremena, na samom početku, dogodilo. Vladimir i Estragon čekaju, ma koliko čekanje bilo apsurdno, dok ova dvojica (neko ja i neki profesor M. M, koji može biti i Manojlo V. Mrdak, kome je pjesma posvećena) ništa ne čekaju, oni se sastaju, s vremena na vrijeme, da još jednom posvjedoče, kako se čudo nije dogodilo, i kako se najvjerovatnije nikada neće ni dogoditi. Njih dvojica, svjedoka, ne razgovaraju, oni utvrđuju. Prvi pita, drugi daje potvrdan odgovor. I tako, iz susreta u susret, nepromjenljivost se samopotvrđuje u ponavljanju, a potreba za odgovorom se dovodi do samoukidanja.

Profesor pijucne
kap rakije…
– Tako je to…
– Tako je… Tako je…
– Tu se ništa ne može!
– Ne može… ne može…
– A, i da može, Ne treba ništa činiti…
– Ne treba… ne treba…
Kiša pljušti….
po prozorskim staklima (…) 

Promjena je nemoguća jer ne zavisi od njih. A i da zavisi, možda je kasno da se bilo šta mijenja. Jer, nula je zijev između svjetova – rascjep koji dijeli fenomenalno od noumenalnog. Ona je savršeno mala beskonačnost koja nije ni na kraju ni na početku. Put ka nuli je put ka idealnom zbiru. Nula je i neumoljivost kruga. U nju se ne stiže, njoj se približava, vječno. Krugu, možda, samo treba dozvoliti da se zatvori.

Podijeli

Komentari su suspendovani.