Radmila Lazić: Boje i mirisi Ljiljane Dirjan
16.6.1953 – 13.12. 2017.
ODLAZIM OD TEBE
Reče mi jutros
Zeleni demon nemira
Ostani prošuškah
Poslednjim lišćem
Ja listopadna
Ljiljana Dirjan
Krupnih, razmaknutih, zelenih očiju. Visokih jagodica, jermenskih. Kosa crvena, šiške podrezane kao u Ane Ahmatove, ili Marine Cvetajeve. Impulsivna. Mačka koja ume da bude tigrica, goropadnica. Inače, čarobnica, satkana od mnogih darova. Iz Šeherezadinog je roda, priča, priča, zanimljivo, duhovito, lucidno…napuklim glasom, grlenim smehom. A onda napiše pesmu, oboji svilu, napravi makedonsku musaku, ofarba patos u crno, ode u šumu da bere pečurke, ide kod prijatelja da mu zavrne osigurač za struju, i tako redom. To je Lile Dirjan. Hipersenzibilna, intuitivna, svet prima svim čulima. Osetljiva je na boje, mirise, okuse, na prijatelje, kojih ima širom Jugoslavije. Gostoprimljiva, u zajedničkom domu sa mužem Bogomilom Đuzelom, velikim makedonskim pesnikom, i prevodiocem Šekspira, ugostili su mnoge pesnike, umetnike. Tu, u svom domu, je blaga i topla, javno umela je da bude neprijatna, ljutita, ogorčena na ovo i ono, jer nije pristajala ni na šta manje od istine. Posle raspada Jugoslavije sa grupom pisaca osniva Društvo nezavisnih pisaca Makedonije (1994.), izdaju časopis za književnost „Novo pismo“, a onda sa grupom ex jugoslovenskih pisaca urednikuje u časopisu „Sarajevske sveske“, od njegovog osnivanja 2002. pa do svog poslednjeg dana.
Osamdestih godina prošlog veka njena pesnička pojava izvršila je ne mali potres u makedonskoj poeziji. Relaksira učmalu pesničku scenu opterećenu uzvišenim temama i visokoparnim metaforama – živom poezijom, prkosom, ironijom i samoironijom, sarkazmom. Visoko perceptivna za svet oko sebe u njenoj poeziji stvarnost i imaginacija su na „ravnoj nozi“. Jer kod nje su život i poezija jedno. Ima poseban osećaj za igru, improvizaciju, paradoks, neočekivano poentiranje. Piše bez autocenzure i slatkorečivosti, zbirke Prirodna pojava, Živa mera, Pelin polje, Teška svila. Dobija najznačajniju makedonsku nagradu za poeziju Braća Miladinovci. Knjige joj se prevode i objavljuju u Francuskoj, Nemačkoj, Americi, Bugarskoj, Crnoj Gori.
A onda nastaje desetogodišnji muk, vreme nespokoja, prožeto osećajem prolaznosti, teskobom i nomadskim traganjem za negde zagubljenim sopstvom, pita se „Gde je sve to Moje“. Putuje u Egipat, Damask, Bombaj, Istanbul, Kapadokiju… napaja se magijom novih mirisa i boja. A onda odlazi, kao prava šamanka, u jedan manastir u blizini Skoplja, na susret sa sobom. Boravi tamo dve nedelje i bez prestanka piše: „Ponekad je toliko silno, toliko brzo i toliko obilato zgusnuto odmotavanje slika i rečenica da osećam bes, trzam se i plačem što moram da ih izgubim, jer ih već gubim. Svaka slika ima svoj trenutak i nije moguće setiti se svega. Ostaje mi, kao nekom ljubavniku, samo čežnja za željenim licem koje samo što je izvirilo, a već je toliko krhko u uspomeni, kao i sećanje na sebe negdašnju. Nadnosim se nad bezdan te brze prošlosti slika, lica uz put izgubljenih u magli od koje su i sami satkani. Plavna, odsutna, nevažna, gubim se u sebi kao da uranjam u ništa: prošla sam poljem i ništa nisam ubrala…“. To Ništa rađa iznova, vaskrsava, negdašnju Lile Dirjan koja sad piše „Ne predajem se ja to ničemu“. Nova-stara Dirjan, tu u manastiru, piše svoje Privatne svetove, od unutrašnje magme i spoljašnje teskobe (ili je pak obrnuto), snažnu, melanholičnu, poetsku prozu satkanu od sećanja, emocija i refleksija, od odsutnosti i prisutnosti, o prisutnoj odsutnosti, o ljubavi-neljubavi, o nomadskom svugde i nigde.
Posle ove knjige piše, moguće testamentarnu, knjigu hibridnog žanra Sneg za dvoje , knjigu bola, u kojoj vodi dijalog sa „ mrtvim“ muškim glasom, sopstvenim alter egom, o pitanjima nestajanja i postojanja, ljubavi i smrti. Pri kraju ove neobične knjige piše „Sada Tebi cveta kosmos jorgovana, udišeš njegove ljubičaste izdisaje…I onda: avaj, koliko dugo treba čovek da se priprema da bi se preobrazio…“
Otišla je 13. decembra 2017. godine, sigurna sam, tamo gde cvetaju jorgovani ljubičastim izdisajima, miriše cimet i žuti se polje šafrana po kome gazi kao da je u Kapadokiji. A astralno proleće i sada je prati u njenoj noći*.
*Sin Ljljane Dirjan i Bogomila Đuzela, Borjan, dok mu je majka čitala bajkoliku pesmu “Zapevalo mi slavuj pile” prepunu razdraganog biljnog sveta, on još malen ju je upitao: “Da li je i noću proleće.”