Preveo Marko Udovičić

Kad sam na fakultetu sa studentima radio poljske pjesnike, pošto mnogo ne vjerujem gotovo ničijim prepjevima na našem jeziku, zamolio sam Ilju Sijarića, svog školskog druga iz gimnazije a potom i sa fakulteta, da prevedemo nekoliko napoznatijih pjesama tri navjeća poljska romantičara.
Mickjevičevu pjesmu “Nad vodom velikom i čistom” sâm sam prepjevao, služeći se rječnikom poljskog jezika, njenim bukvalnim prevodom i originalom koje sam našao u knjizi “Umeće tumačenja poezije”.
Norvidovu pjesmu “Putnik” čitao sam, nerimovanu, u antologiji modernog svjetskog pjesništva Raše Livade, potom sam na internetu otkrio da je rimovana i napravio vlastiti prepjev.
Kako sam napravio prevod pjesme “Ti ne zovi me poju pokornome” – više se ne sjećam, jer je to bilo davno, ali pamtim da mi se toliko svidjela da sam je morao imati u vlastitom prepjevu. Nije sključeno, ali to ne mogu pouzdano reći, da sam tu pjesmu preveo sa svojim bivšim studentom Orhanom Vasilevskim kome je otac bio Poljak, a majka Muslimanka. Bilo bi mi drago da ga mogu potpisati kao drugog autora tog prepjeva, ali nema načina da utvrdim je li to tačno, jer Orhan je, kad se zaratilo, otišao iz Sarajeva i više ništa o njemu nisam čuo.

M.U.

Adam MICKJEVIČ

AKERMANSKE STEPE*

Isplovih u prostranstvo suhoga okeana,
Tonuć u zelenilo, kola kao čun plove,
Sred šumnih livadskih vala, sred cvjetne ove
Poplave, kraj koralnih ostrva od burjana.

Mrači se, nigdje traga od puta i kurgana**,
Tražim na nebu zvijezde što vode lađe,
U dalji zar blista oblak? zornjača zar izađe?
To blista Dnjestar, pali se lampa iz Akermana***.

Stojmo! – kakva tišina! – čujem ždralovi lete:
Ne bi ih mogle doseći ni oči sokolove;
Čujem kako se leptir na travi nija,

Kako kroz trave glatko vrluda zmija,
Takva tišina! Osluškuju moje uši napete
Da čuju glas iz Litve. Idemo – niko ne zove.

(Sijarić – Udovičić)

* Akermanske stepe – krajolik oko gradića Akermana na Krimu, u blizini Odese.
** Kurgan – grob u stepi.
*** Lampa u Akermanu – mjesec na nebu, kako kažu tumnači, mada je, pošto je tu blizu Odesa, mogućno da pjesnik misli na svjetionik.

NAD VODOM VELIKOM I ČISTOM

Nad vodom velikom i čistom,
Stajahu redovi hridina,
I dubok prozir vode istom
Odrazi crna lica njina.

Nad vodom velikom i čistom
Crno oblačje sad prolazi,
I dubok prozir vode istom
Promjenljiv oblik njin odrazi.

Nad vodom velikom i čistom
Sad rikne grom, i uzduž sine,
I dubok prozir vode istom
Odrazi svjetlost, a glas gine.

I voda, čista kao ikad,
Stoji prozračna i velika.

Uokolo tu vodu vidim,
Tu sam sve vjerno da odrazim,
A ponosita čela hridi
I s njima munje – obilazim.

Hridi nek stoje i neka groze,
Oblaci kiše nek prevoze,
Grmjet i ginut je munjama ovim,
Meni – da plovim, plovim, plovim.

U Lozani (1839-1840)
(Udovičić)

AJUDAH*

Volim da gledam, Judahu na hrid stajuć,
Talase u pjeni, čas u vrstama crnim,
Prašteći zbijaju se, čas ko snijeg srebrni
U milione duga divno se prelivaju.

Udaraju u plićak, razbiju se u vale,
Kao vojska kitova prekriju žal, osvoje
Kopno s trijumfom, i, bjegunci, u svojem
Povratku razbacuju školjke, perle, korale.

Pjesniče mladi, tvom srcu liče te vode!
Strast često grozne uzburka nepogode,
Ali kad bardon** digneš, ona bježi, bez škode

Za tebe, da uroni u bezdan zaboravi,
I besmrtne pjesme za sobom da ostavi
Od kojih vrijeme ukras za tvoje čelo pravi.

(Udovičić – Sijarić)

* Ajudah (na ruskom Аю-Даг ili Medvjed-gora) – planina na južnoj obali Krima.
** Bardon – instument uz koji pjevaju bardi.

Julijus SLOVACKI

MOJ TESTAMENT

Živjeh s vama, trpjeh i plakah s vama svima,
Nikad mi, ko je plemenit, sporednim ne osta.
Sad vas ostavljam i idem u sjenu – sa dusima –
I – ko da tu bješe sreće – odlazim žalostan.

Ovdje posljednji nasljednik ni moje
Laute, a ni moga imena ne ostaje: –
Moje ime nalik na munju minulo je,
I ko prazan odjek trajaće kroz naraštaje.

I prenesite u priči, vi koji ste me znali,
Da mlada ljeta dadoh domovini i rodu,
Da sjedjeh na jarbolu, dok brod se bio, ali
Kada je tonuo – da odoh sa njim pod vodu…

A nekad – o tužnoj sudbi jadne mi domaje
Misleći – svak će ko je plemenit priznati
Da nije isprosjačen plašt mog duha, da sjajem
Davnih mojih predaka ne prestade sjati.

Nek prijatelji moji u noći okupe se
I u aloji jadno moje srce nek sažgaju
I toj što mi srce dade – kad prah se odnese,
Tako majkama svije uzvraća – neka ga daju…

Nek prijatelji sjednu oko kupe, i zatim
Propiju i moj pogreb i vlastit bol takođe,
Ako duh budem – ja ću njima se pokazati,
Ako me liši muka Gopod – neću da dođem…

Pa preklinjem neka ne gube nadu živi
I luč prosvjete nek nose ispred naroda svog,
A kad treba, u smrt idite po redu svi vi
Kao kamenje što ga na šanac baca Bog!…

A što se mene tiče – malu ostavljam družbu
Tih što su gordo mi srce voljeti znali,
Znajte da strogo ispunih tvrdu božiju službu
I pristah da imam lijes koji suza ne zali.

Ko bi drugi pristao da, pljeskom nenagrađen,
Otide… ravnodušan, ko ja, prema svijetu,
Da bude krmar dusima krcate lađe
I da otprhne tiho, kao duh u lijetu?

Ipak poslije mene ostaće ta kobna sila,
Što živom ništa mi je – jedino čelu kras,
Kako bi, nevidljiva, po smrti vas kinjila
Dok u anđele, hljebožderi, ne prečini sve vas.

(Sijarić –Udovičić)

U SPOMENAR ZOFIJE BOROVSKE

Nek me ne moli Zosja za stihove,
Jer kad se Zosja u domaju vrati,
Svi cvjetovi će stih da joj proslove,
Sve zvijezde joj pjesmu otpjevati.
Dok cvijet ne svene, zvijezda ne zgasne,
Slušaj – pjesnike više od svih krasne.

Zvijezde plave, cvjetići crveni,
Za te čitave poeme će stvorit.
Isto što oni reći je i meni,
Jer sam se od njih naučio zborit;
Jer gdje srebrni vali Ikve lete,
Bio sam nekad, ko Zosja, dijete

Danas tuđine postao sam gost i
Mene sve dalje zla sudbina goni,
Dovezi, Zoška, zvjezdane svjetlosti,
Dovezi zapah cvjetova mi onih,
Jer mi zaista podmlađenje treba
Iz takvog kraja dođi mi– ko s neba.

(Sijarić –Udovičić)

Napomena: Pjesma je nastala u emigraciji pjesnikovoj, a posvećena je kćeri pjesnikove prijateljice.

CIPRIJAN NORVID

PUTNIK

I
Nad staležima i stalež nad staležima ima,
Ko kula nad ravnim kućama koja
U oblake se vine.

II
Ni ja nisam Gospodin u vašim očima,
Zato što je pokretna kuća moja,
Od kože kamiline.

III
Ipak ja prebivam čak nebu u njedrima
Dok ono dušu moju uzdiže
Ko piramide.

IV
Ipak ja zemlje toliko imam
Koliko stopa mi pokriti stiže
Dok po njoj idem.

(Udovičić)

MOJA PJESMICA

Za krajem tim gdje mrvice hljeba
Svi dižu s tla, jer s poštom se rode
Za dare Neba,
Čeznem, Gospode.

*

Za krajem tim gdje grešno je jako
S kruške rušiti gnijezdo rode,
Jer služi svakom,
Čeznem, Gospode…

*

Za krajem gdje kaže naklon ljudi,
Ko onaj davni, po zemlji hodeć
Hrist: “Hvaljen budi”,
Čeznem, Gospode.

*

Čežnje me još i ka stvari inoj,
Kojoj ne znam stanište, vode,
Isto nevinoj,
Čežnje, Gospode…

*

Bez-čežnju, bez-misli, i da krenem
K tim što da na da, ne na ne svode,
Bez svjetlo-sjene,
Čeznem, Gospode…

*

Čeznem, jer ovdje – ko za me mari?
To mora bit, al neće da ode
Žeđ da drugarim,
Čeznem, Gospode…

(Udovičić – Sijarić)

GRAĐANINU DŽONU BRAUNU*

Preko okeanske pokretne ravnine
Pjesmu, ko galeba, šaljem ti, o Jane!…

Biće dugim njezin let do otadžbine
Slobodnih, a strah je: da je ne zastane?
Ta zar će, ko pramen časne ti sjedine,
Bijela, na prazno stratište da stane:
A djetinjom rukom sin krvnika tvoga
Kam baci na gosta, na galeba toga?

Stoga, prije no što proba uže šija
Tvoja obažena, što se ne savija;

Stoga, prije nego što na zemlju petu
Osloniš da podlu odrineš planetu,
I tle ispod nogu, gmaz plašljiv, poleti;
Stoga prije nego što “Obješen” kažu,
Kažu, zgledaju se potom, da li lažu? –

Stog prije no šešir metnu na lice ti
Da Amerika, prepoznavši sina,
S dvanaest zvijezda ne zaviče namah:
“Ugasi krunu mog umjetnog plama,
Noć ide – sa licem crnca pomrčina!”

Stoga početak pjesme primi, prije
No Košćuškog, Vašingtona sjen zadrhti, Jane…
Jer dok pjesma dozri, mnogoput se mrije,
A prije no pjesma umre, puk ustane.

(Udovičić – Sijarić)

* Džon Braun – borac za prava crnaca.
U ALBUM

U Varšavi

Da mjesto okana, što brilijantima
Rasvjetavaju se u nas kad zaledi,
U plavom kipova nekoliko ima,
Ili s kolonadom peristil blijedi…
Da sunčani, kao u Sorentu, blijes
Kroz lišće lovora klizeći se vije –
Eh! Sve tu obvi se maglama sijedim…

U Rimu

Da mjesto crnila tvojeg čempresnoga,
Sjanja sunca koje vrijeđa zjenice
I Koloseuma (ta lisičja loga),
Vidjeti je plačnih breza pletenice;
Mjesto zemlje koja sred ruina sniva,
Pepela, etrurskih vaza polomljenih,
Da je zalivanih lubeničkih njiva
I da tla poljskog je mrvu taći meni.
Eh!
Uobraziljo, gospo Penelopo!
Znam te – i laganom kada gaziš stopom
Srca ljubavnika, njin pepeo, znam te –
I lepeze tvoje raskoš obijesan,
I gestu, i slatkih napjeva diskante,
Moć, istinu tvoju i – svega sit jesam.

(Udovičić– Sijarić)

U VERONI

I
Iznad Kapuleti i Montegi* doma
Isplakano kišom, ljuljano od groma,
Veselo oko plavetnih nebesa.

II
Gleda zavađenih gradova ruine,
Bašte i kapije razvaljene njine,
I sa visine zvijezdu otresa.

III
Kiparisi kažu da zbog Đulijete
I da zbog Romea ta ponad planete
Suza padne i … grobove probije.

IV.
A kazuju ljudi, učenjaci zbore
Da je to kamenje, ne suze, odgore,
A njih da čeka – više nikog nije.

(Udovičić – Sijarić)

BIJELI MRAMOR

Divna Grčka!… Čudna ti ramena u mramoru
I – srce… pitam: šta se s Homerom dogodilo
Što te učio pjevati sa zvijezdama u horu?
Gdje mu je grob? il kuća – kaži! pa makar bilo
Šumom vala egejskih, što u heksametru stijene
Biju, reci ritmom im – zapiši u bjelinu pjene.

*
Dražesna Grčka! A šta sa Fidijom se zdjelo,
Koji te učio stas da sagibaš dostojnije
I stupaš kao bogovi, ćuteći duhom tijelo?
Nesta li u tvoru? Miltijad zar na vojni je?
Temistokle, Tukidit, Kimon… je li i njih osudi?
Grčka! A šta je s blagim Aristidom koji
Učio te da praštaš, a bje izgnanik hudi?
A stari Fokion, u bitkama što slavu osvoji,
Prije no mu dade otrov? a Sokrat?
O Gospo! Sinjih
Očiju i sa glatkim profilom Minervinim…
Zato su razvaline tvoje kao ti kitne:
Pozdravlja ih se s radošću, prašta se od njih s tugom,
Berući obiserene rosom ljubice sitne,
Jedine što tamo plaču … i ne rastu – za drugo.

(Sijarić – Udovičić)

VELIČINA

1
Znaš li ko je velik? Naučiti probam
Tebe – čuj na minut –
Spoznat veličinu ne samo sred groba,
U nebu, il činu.

2
Veliki je čovjek kom je dosta namah
Čelo da povije
Da bez koplja i bez štita u rukama
Pobjedu dobije.

3
On Zavist ponizi, manjim se praveći,
A ona lijeće
Galopom i njemu, vičuć “Mali!”, već i
Znake krsta meće.

Ta laže ko svagda što lagaše, stinut
Kad uzdahne, zatim
Sramotu i slavu – nerve i istinu –
Savješću prihvati.

5
Diče se svi koji velike su znali,
I, k tome, jedine,
Jer neće spoznati velikoga mali
Prije no što mine.

6
Nalik na medvjeda: prvo leš zakopa
Da ga potom ima.

…………………………………………….
Al takav je Sibir, nikako Evropa,
To je jasno svima!

(Sijarić – Udovičić)

MARIONETE

I
Ne dosađivati se? kako kad usred neba
Milion zvijezda tihih svijeti,
I svaka se blista na način poseban,
I svaka stoji i – leti…

II
A zemlja stoji – i vijekova provalije,
I u taj tren svi su oživili
Od kojih ni jedna koska ostala nije
Mada su ljudi kakvi su bili…

III
Kako ne čamiti sred scene tako male,
Zdane od takve neznalice,
Gdje svi su igrali sviju Ideale
A teatar se plaća žićem –

IV
Zbilja ne znam kako tu jedan jedini
Tren čame usrdno prime;
Šta tu da se, molim vas gospo, čini,
Da li pisati prozu ili rime?

V
Ili ništa… tek ispod sunčevoga bljeska
Čitat romansu što zanima,
Nju je pisao Potop na zrncu pijeska
Za zabavu, očito, ljudima –

VI
Il još bolje – znadem način učinkoviti
Za tu dosadu strašnu:
Ljude zaboraviti, a s osobama biti,
Dobro svezati mašnu!

(Sijarić – Udovičić)

TI NE ZOVI ME POJU POKORNOME

Ti ne zovi me poju pokornome
Jer u meni je taj bez glasa,
A ako ćutim, ne kori za to me,
Cvjetove ne traži od klasa…

Jer od prokletih sam ovoga svijeta,
I u meni ponos ne jenja,
Dvokrila moja ljubav, Braćo, lijeta
Od obožavanja do prezrenja.

Dok predilja purpura okrutnog u
Srcu pravi trpljenja tkanja,
Tužne – toliko da tužno je i Bogu –
Obuzimlju kraljska ćutanja.

(Udovičić)

Podijeli

Komentari su suspendovani.