Poezija mladih nikšićkih pjesnika – (Književni klub „Poenta poetika“ – JU „Zahumlje“)
Priredio Goran Radojičić
Mini–temat nastao je povodom obilježavanja pet godina od osnivanja Književnog kluba „Poenta poetika“ – JU „Zahumlje“. Poezija mladih nikšićkih pjesnika nailazi na sve veće prihvatanje od strane ljubitelja poezije i stručne javnosti, o čemu govore brojni programi na značajnim književnim i kulturnim manifestacijama u zemlji i regionu, kao i brojne književne nagrade koje pjesnici dobijaju. Takođe, urednički tim časopisa „Ars“, po drugi put za pet godina, otvara mogućnost da se poezija ove grupe pjesnika pojavi u našem najznačajnijem književnom časopisu i da je tako pročitaju eminentni književnici i književni kritičari Crne Gore i regiona. Ovo je svakako značajan impuls i podrška našem radu, kao i potvrda da je osnivanje i rad omladinskih književnih klubova odličan i neophodan način za osnaživanje ukupne crnogorske književne scene.
Sonja Milatović rođena je u Nikšiću 1997. godine. Članica je Književnog kluba „Poenta poetika“ od njegovog osnivanja. Objavljivala je u brojnim zbornicima, časopisima i internet portalima. Dobitnica je velikog broja književnih nagrada, a posljednja je nagrada „Spasoje Pajo Blagojević“ Centra za kulturu Plužine za 2019. godinu.
Mojoj najbližoj daljini
Da se stvoriš sad
tu, ispred mene,
bez najave.
Da mi prekineš
ova čekanja bez kraja,
da zaustaviš ove trenutke
u kojima me poezija boli,
da uneseš zvuk u tišine
koje postaju suviše teško breme
za moja nejaka ramena.
Da se pojaviš sad,
ni od kuda,
ne bih ti postavila sto pitanja u sekundi,
ne bih izgovorila jednu jedinu riječ,
ja, vječita pričalica.
Ne bih te prekorila pogledom
za sate vječnosti u kojima te nije bilo,
ja, vječiti mrgud.
Samo bih raširila ruke
pribijajući glavu na tvoje grudi,
udišući miris proljeća
koje je prohujalo pored mene,
a da ga nijesam ni osjetila,
jer tebe nije bilo tu.
Samo bih te ćuteći posmatrala
umivajući oči suncem
za sve one dane u kojima nijesam spoznala
čaroliju rađanja novog jutra.
Samo bih dlanove prislonila na tvoje obraze
da još jednom osjetim taj prasak nježnosti,
tu rijeku topline, koja mi prostruji tijelom,
zahvaljujući tom putovanju planetom
uz pomoć samo jednog dodira.
Samo bih ti opet mirisala snove u kosi
i tiho, poput lopova, krala ti strahove
da ti bude lakše
sjutra
kad mene ne bude.
Samo bih ti ćutala praznine dok te nije bilo
i bogatstvo jer si konačno tu.
Da se stvoriš sad
tu, ispred mene,
bez najave,
ne bih ti rekla ništa
osim
da sam ti onako umorna od svega
neumorno pisala minute u kojima smo bili daleki
poput ovog tla i Mjeseca,
da ti jednom pred zoru
zamalo ne rekoh da mi opet nedostaješ.
U stvari ne, ne bih ti rekla ništa.
Samo bih raširila ruke
grleći te snažno
ne dopuštajući da ikad više pomisliš da odeš.
I… možda,
možda bih te pitala samo…
Jesi li bar jednu zvijezdu padalicu potrošio na mene?
Samo to.
Ja, vječita pričalica.
Slobodan Ivanović rođen je u Nikšiću (1988), živi u Beogradu. Otac jedne Višnje, suprug jedne Anje i autor jedne zbirke.
***
Lee Harvey Osvald nije nikog ubio jebote
to pokušavam da vam kažem
ni Milorad Ulemek Legija
ni John Wilkes Booth
kao ni Bojan Savić Ostojić
na kraju krajeva mada nije isključeno da je pokušao
kažem mu ja jedared
Bojane zauzdaj jezičinu uzdaj
se u Zaratustru sličice polijepi
češkaj mačorčiće pa ću ti
krčkati čorbicu
zaštiti šišmiševo gnijezdo opnom
pop filter uguraj u rukavčić
lakše Bojane opet sviraš šiškama
on se samo isceri i cugne
zabaci ceger za rame
donosi mi knjižice
štanca me ponovo ljudi
zamišljam ga kako noćima sjedi
i čekićima kuje slova za Osobine
pa slaže u okvirčić i štampa lažne rikne
kada dođe sa vrata mu ponudim
da se ušteka u mikserčić
on odbija jer je uzemljen
elem svjedočiću Bojane
ubijedio si me da se ubistvo isplatilo
makar roknuo Čakarevića
meštra Candy Crasha
možeš da izrešetaš cijeli Caché
for all that I care
podaviš I.D.I.O.T.e
žaračem uštrojiš Živanovića
ARGHovce povješaš
(i mrtav bih svjedočio
samo ako Anu ne osakatiš)
Viktora da mučiš Viktorijom dok ne propjeva
Bojana Markovića u želatin da preobratiš
Nidžovićku u odžak strpaš
cijeli Treći Trg da poliješ benzinom i zapališ
Agon u agoniji da skonča u ddos napadu vijeka
Pogačar da je ispečen i poslužen
Tomaš pretvoren u papier mâché
Đurišića molim ubij muški zaslužio je da kao čovjek skonča
sva groblja oskrnavi nakon
tog pjesničkog istrebljenja
Šamiju sam zaboravio on je
možda zaslužio smrt u polju
ne sumnjam da si ti Šalamunu
poslužio posljednju večeru
barem bih tako volio
da je umro od ruke što slaže slova
i šta da radim BSO kad znam da nisi nikog ubio
tako ću uvijek do smrti izjavljivati
Špajz
Koliko staklića, Bože, dovoljno za prizvati te,
na iskrivljenim policama, alata nikada dosta,
koliko različitih ukusa zime, srebrnih folija možda,
cijelih novogodišnjih sreća uvijenih u kutije, jelke
od zelenih plastika, koliko samo alkohola za lijeka
i za uboja, Bože, pravednih ruku ima što su sve
to sagradile, pa nepristojnih muva što su sve to
upljuvale, oblaka na plafonu i jednog žutog svjetla
što se palilo, sa mirisom zemlje kada se povrće u
korpi pletenoj donese, pa onih plastičnih fioka za
šrafove, mladosti koliko Bože, u brzim pokretima
skupljenim u sastruganom korijenju, koliko samo
mlinova za paradajz, vaga i inih mesoreznica što nikada
nikome nisu odsjekle prst, sav inventar slave stane
iza tih staklenim okom natkrivljenih vrata, oblaci
na plafonu, pristaju, Bože na povorku mirisa zemlje
i samo zemlje, tako se i može jedino opisati ta kutija
gdje nikada dvoje nisu zajedno ušli, sem ako jedno
nije merdevine pridržavalo.
Miloš Jocović rođen je u Nikšiću 2001. godine. Učenik je nikšićke Gimnazije, član Književnog kluba „Poenta poetika“. Poezija mu je objavljena u zborniku „Mozaik“ „Poenta poetike“. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama i tribinama.
Briga me
Briga me za vaše titule i zvanja!
Za vaše kraljeve a dvore još manje.
Stvorili ste tužno vrijeme propadanja
Pa hoćete i naše da pokvarite znanje.
Briga me za vaše bogove i vjere,
Za vaše priče, istorije, dogme
Jer naša svijest pluta iznad vaše mjere
Pa vaša glava može samo da se pogne!
Briga me za vaše granice od carstva,
I svaku vašu riječ što vuče nas ko vir!
Nećemo voditi rat zbog bogatstva,
Mi ćemo se uvijek boriti za mir.
I poštedite me dugih rasprava o tome
Kako naša mladost previše je luda.
Ne damo staze jedinstva da se slome,
Jer će novi klinci sjutra ići tuda.
Kad ostarim
Jedne smušene noći u nekoj birtiji
Za sobom tugu ću da ostavim.
Da ne bih, slučajno, žalio za srećom
Jednom kad ostarim.
Brige ću da bacim sa nekog mosta,
Neću da sa njima pamet pokvarim.
Imaću ih vjerujem sasvim dosta
Tada kad ostarim.
Neprijatelja ću se odreći,
Neću da i zbog njih moje srce mari.
Hoću da u mladosti ostanem mlad
Ako već mora da se stari.
Izvin’te me molim, ali imam posla
Mnogo još snova treba da ostvarim,
Pa da sa osmijehom pozdravim sebe
Kad ostarim, kad ostarim.
Šćepan Popović rođen je 2000. godine u Nikšiću. Autor je zbirke „Mađioničar“. Član je Književnog kluba „Poenta poetika“ i Književne zajednice „Vladimir Mijušković“ i student arhitekture.
Preludijum
idući
odajem da me tište tajne smrti
senzualno se navikavam na čula svojih udova
mene su bacakale mine
i svi se moji aerodromi pretvaraju u cveće
bogatom se rukom branim od nemani
jer
(čitaj polako)
polako se preludijum pretvara sa padina u
nimalo peščane doline.
i dok se u biljkama grade novi životi
puni sunca i lepota žutih majki
ja svom očinskom odru
otvaram ruksake pune eksera
Nivelacija smrti
Smrt niveliše okuke Vaših kukova
Pesnica izlazi u formi zalaska.
Pa, Vas, Rebrind, udaraju doboši
Oko Neve sve zvuči pesnički i
Vi se još smejete prastarom toku?
O tom su Vas gurali u dimnjake.
Od poeta sve odžačari
Od odžačara sve metafore.
A mi
Zamišljeni
Tonemo
Naviše se igramo skica
Egon Schiele krade tuđe majke iz
Vagina maloljetnica
I govori kako je lepo imati zagrljaj
Kako je lepo slikati Klimtovu Adelu
U formi Grete
Again
Ponovo
Ponovo.
Again
Biciklista
Čoveče, pa Vi nikada nećete postati bicikl
O, isuviše lako se okrećete za jedan točak.
Paviljonska žena
Više samoće, ti, kao čovek obojen,
na mesečini stvaraš se prekoračenim;
oprezno silaziš
u raspolućen zagrljaj između dva horizonta.
Činiš se Vraćanjem.
Vidim te.
Naslonjen na greh,
u širokom crvenom krugu
obećavaš fratre monahinjama
(This is a story, on Bill.)
– opasana strahom, nekroj Monika
beživotnim telom
umerenim veličinama
puca pod skrivanjem naleta…
– Nije ju lako ubiti.
Nespoj divna ruka
dodiruje očnu sluz,
prelazi u iluziju
i
smeši se.
Paviljonska žena bele puti
pa, smeši se.
Monahinja je umrla.
Nekroj je ubio Moniku.
Kako je Monika umrla.
Oduža polja cveća u tvojim očima
(imaginacija)
u beloputom prostoru pregrijane svesti
tvoj vidik postaje petlja.
Okrećeš pedal ponosa
i utapaš krug poluotvorenog prostora
u
svetlo koje horizontalno odustaje
(imaginacija)
(This is the end, of Bill.)
Put nestaje da bi Monika umrla.
U. Malaksalosti. Kruga.
Smešeći se.
Lazar Šćekić rođen je 1998. godine u Nikšiću. Član je Književnog kluba „Poenta poetika“ od njegovog osnivanja. Dobitnik je brojnih nagrada za književnost, a posljednje priznanje za svoju poeziju dobio je ulaskom u finale 49. Ratkovićevih večeri poezije. Najbolji je student osnovnih studija ETF–a u Podgorici.
Balkan II
prošlo je trideset godina od rušenja berlinskog zida
velika pobjeda nad komunizmom ili fašizmom
a kod nas se temelji izgleda još drže
ne daju nam noći dubrovačke i kosovski mitovi
i čini se da od Muse i Marka nijesmo odmakli
demokratske odluke a krv – bratska
svježa ispod grla
naša su prometejska krila davno sasjekli i
sad je lako stati pod nebom mirno i reći
sve sam ono što mogu biti i dati mu novo ime
za stradanje za ptice
ne čitaj dnevne novine
kažu da sve ovo liči na predgodine klanja
sankcije i restrikcije i
da će opet brat na brata
budim se često noću i čujem
mir–no! nadesno rav–naj–se!
i tad se stidim što sam čovjek
„ostalo vam na čast“
***
šta sam bio u prošlom životu
paganin
jeretik
ili papa
(ako tu uopšte ima razlike)
možda sam rođen u nevrijeme
gorio sa Đordanom Brunom
gledao kako se Sunce okreće oko Zemlje
možda sam bio prognan iz vrtova
sad je već neko drugo (ne)vrijeme
presušila su sva pera i krvotoci
i nema više riječi koja bi stala na moju stranu
pa opet potop i Noje i Aleksandrija i požari
i na čelu će pisati
budućnost vremena je u prošlosti
Manifesto
čitali smo one folerske časopise
novi talas poetike
vidjeli smo ih brzo u foteljama skupštinama frižiderima
i nedostajao nam je l’art pour l’art
i rasprave o geto poetama
ti nijesi Bukovski ti si vulgaran
bila su to drugačija vremena
kiša i prevod koji kasni
uznemirujući sadržaj – Amerikanci su šetali po Mjesecu
koga briga
treba prvo riješiti problem ležećih policajaca
ustaće jedno veče i majku nam majčinu u snu
mi smo počeli sa dva–tri retka skromno
možda i fusnotom
domine exaudi orationem meam
bez krasnopisa
(može izbiti nestašica mastila)
čuvaj se
utopićeš se u grašci znoja na našim čelima
užarenim i nemirnim
i više ništa neće biti važno jer
sve se zvijezde sudaraju u jednom zraku
Aleksandra Papović rođena je 2004. godine u Nikšiću. Učenica je nikšićke Gimnazije i jedna od najmlađih članica Književnog kluba „Poenta poetika“.
Imaš mene
Ako jednom pomisliš da ti vjetrovi
ne grade krila,
već ih lome i
ako ne budeš vidio sjaj nekog boljeg svijeta
koji nastaje u tebi,
a ne izvan tebe…
Ja…
pružiću ti dlanove, da na njima opet,
kao nekada,
pronađeš mapu do vječitog mira.
Ako ti se ikada snovi i želje zagube
na putu između stvarnosti i iluzije,
biću tu,
da ti poklonim parče neba
koje sam stvorila slikajući tvoje oči.
Ako se desi da ne osjetiš dolazak proljeća,
jer proljeće je oduvijek rađanje novih nada
izvan svih srušenih temelja,
znaj da ja još uvijek sa onim istim
sjajem u očima
čuvam miris tek procvalog jorgovana u kosi i
čekam na bar još jedan naš ples
pod zvijezdama.
Ako ti se jednom javi misao
da na izgubljenim stanicama i zaboravljenim
peronima
već odavno nikog nemaš…
Ti ne brini…
Jer,
oduvijek imaš mene.
Za sve što je bilo juče
i za neko novo,
nasmijano,
sjutra.
Imaš mene.
Dolazak
Odlučiš li se pojaviti u vrijeme
kada sve miriše na želje, nove početke
i zagrljaje koji postide svu čaroliju
tih zimskih noći,
sigurno ću ti stidljivo reći kako se tvoj dolazak
savršeno uklapa uz moje omiljeno godišnje doba.
Tada bih s prvim pahuljama snijega
naslutila kroz maglu tvoje korake
koji će u meni probuditi sjaj jednak onome
koji osjećaju drumovi umorni od naleta vjetra
onda kada se konačno
okupaju u sunčevim zracima.
Odlučiš li doći s prvim vjesnicima proljeća,
to će biti kao duplo radovanje rađanju života,
koji je ustaljeno proticao,
mada nijesam marila,
jer ne pamtim koje je boje bila sreća
prije nego sam te srela.
U godinama u kojima nijesi bio ovdje,
uzalud sam na platnu života
miješala boje koje bi me podsjetile na one
kojima je nebo bilo obojeno
onog trena kada si mi prvi put pružio ruku.
Naslutim li ti dolazak dok u vazduhu
miriše more,
onda kada zamišljam želju uz šesnaestu zvijezdu padalicu,
zavoljeću to ljeto jednako kao ono
kada sam te prvi put ugledala i spoznala
rađanje prve pjesme.
Odlučiš li se vratiti s jeseni,
onda kada zamirišu kiše i sve liči na tek zaspale bajke,
po prvi put ću je zagrliti uz ubjeđenje
da je ovo sigurno neko proljeće
koje je zakasnilo par mjeseci.
Ma, budeš li htio doći u proljeće,
ljeto, jesen ili zimu,
ja ću ti se jednako nadati.
I zapamti..
Ako jednom sve oko nas bude pogrešno,
ako sve oko tebe odveć kasni,
ti ne moraš da brineš…
Jer ti, kad god da kreneš put mjesta
na kojem sam ti još onda obećala
da će te uvijek čekati neko tvoj,
stići ćeš u pravom trenutku.
Za tvoj dolazak ne postoji pogrešno vrijeme.
Ne smije da postoji.
Ne, opet.
