Pem Hjuston: U narednom životu
Prevela: Zorica Ćirić
Ovo je ljubavna priča. A opet, Ebi i ja nikada nijesmo bile ljubavnice. Osjećam se čudno što ovako govorim, jer nikada nijesam voljela ženu, ali sa Ebi, ipak, to se moglo desiti. Sa njom se bilo šta moglo desiti, i često se pitam da li bismo ostvarile vezu da se nije razboljela: držale se za ruku, milovale, grlile, klizile lagano u nešto više. Vođenje ljubavi bilo bi pretjerano, ali opet, možda bi to bilo nešto čudesno.
Tog ljeta bavila sam se organskom poljoprivredom, imala sam malu ali sigurnu klijentelu koja me je održavala u životu. Sarađivala sam sa Karverovom pekarom, uzgajala paradajz za njih; kao što sam uzgajala i biljke i različito povrće za pijacu u Solt Lejk Sitiju. Za gazdu Tomasa i njegovog ljubavnika, takođe, gajila sam pšenicu. Obojica su bolovala od side. U mlinu, opet, sa Larijem sam razmjenjivala robu: dobijao je hranu za svoju djecu, a ja za svoju kobilu. Divlju i tvrdoglavu. Prijatelji savjetuju da je se otarasim, ali bila sam ubijeđena da ćemo se nas dvije savršeno slagati, samo ako uspijemo uravnotežiti raspoloženja.
Ebi je imala dugu, crnu kosu, koju je vezivala u pletenicu, i sjajne zelenkaste oči. Imala je ramena poput plivača, iako se plašila vode; hitre i graciozne ruke, naizgled nevjerovatno snažne.
Upoznala sam je u Solt Lejku, u ustanovi za dresiranje konja. Vodila sam tamo svoju šašavu kobilu.
„Ne postoje problematični konji” – rekla je. „Neko ih je samo pogrešno vaspitao.”
Usred objašnjavanja da ja nijesam ta koja je pogrešno vaspitala kobilu, shvatih da možda i ne govorim istinu. Ebi me je posmatrala na način koji je svaku moju riječ izvrtao, pretvarao je u laž.
„Tri su bitne stvari kada je riječ o konjima,” govorila bi okupljenim ženama. „Zahtijevanje, primanje i davanje.” Svaku riječ izgovorila bi polako, i poslije svake uzdahnula. „Ima li išta jednostavnije?”
Tog dana jahala sam najbolje što sam umjela. Ebi je bila mirna, samouvjerena, maštovita. „Ruke su ti znojave,” rekla je. „Oslobodi se napetosti. Otkopčaj dugmad na košulji. Opusti tijelo.”
Kobila je reagovala na njene riječi i promjenu stava kod mene. Kretala se samouvjereno, uhvatila čvrst, postojan ritam.
„Zamisli da držiš dijete u naručju,” reče Ebi. „Gledaj u nebo. Leti na kobili. Zamisli da plešeš. Obraćaj se velikom duhu. Budi svjesna, osjeti sebe, dozvoli da se stvari dešavaju.”
Na kraju dana, dok smo šetale konje, Ebi je rekla: „Ti si jedna divna, divna žena. Reci mi čime se još baviš?”
Rekoh joj da sviram bendžo, sa grupom koja nije toliko popularna kod mojih vršnjaka, koliko kod starijih u plesnom klubu.
Rekla je da se oduvijek plašila muzičara.
Rekla je da imam srednjevjekovnu frizuru.
Kada smo se naredni put vidjele kazah joj da mi je promijenila život. Nije se uplašila niti iznenadila. Bilo joj je drago. „Život nam daje ono što nam treba,” reče. „Prihvatanje onoga što nam život daje je nešto sasvim drugo.”
Obje smo bile u vezi sa nezgodnim momcima. Jedan narkoman, drugi alkoholičar. Ona je živjela sa Rojem. Ja sam živjela sama. Roj je makar bio fin i vjeran, a moj Hardin ne.
Rekla sam Tomasu: „Upoznala sam ženu koju bih voljela, samo da je muškarac.” Ali, naravno, Ebi nikako nije mogla biti muškarac. Pa opet, zaljubila sam se. Ona nije razmišljala o ovome, a možda i jeste.
Jednom prilikom, na telefonu, nijesmo bile sigurne da li smo okončale razgovor, da li smo se zapravo pozdravile. Držale smo i dalje slušalice, disale tiho, dok ona konačno nije rekla: „Još uvijek si tu?”
„Skroz smo šašave,” reče, nakon što smo se prestale smijati. „Dvije šašave žene, koje silno žele biti prijateljice.”
Mada tek jednu šesnaestinu Čeroki, a čak ni to nije potvrđeno, Ebi je vjerovala u indijansku medicinu. Šamansko liječenje je ono što je naročito praktikovala – putovanja umom, kroz različite više ili niže svjetove, slušanje bubnjeva, posjedovanje moćne životinje – koja je imala ulogu tumača, čuvara, i još mnoge druge uloge. Vjeruje se da nas životinje sažaljevaju i pomažu nam, zbog konfuznosti kojom sami sebe obavijamo. Podučavanje u šamanskom načinu liječenja odvija se na energetskom polju, gdje se čovjek i životinja susreću.
Putovanje u niži svijet, sa bizonom, nije nešto za šta bi se bijelkinja iz Nju Džersija sama interesovala; ali sa Ebi sve je bila magija. Kad bi mi rekla da je zemlja pljosnata, pronašla bih način da joj vjerujem.
Učila me je šamanskim metodama, pokušavala sam putovati. Svirala je bubnjeve za mene, tresla zvečkom oko mog tijela, ulivala snagu u moje grudi i glavu. Bubnjevi su uticali na moj um, to je činjenica. Međutim, nijesam mogla vidjeti ništa određeno. Kada bih rukama jako pritisnula oči, vidjela bih prosto kovitlajuću svjetlost. Ali, tunel i neki drugi svijet, životinje i duhove – nijesam nikako mogla uočiti.
„Svako ima različit duhovni potencijal,” rekla je, „i nekome je prosto potrebno više vremena. Nema razloga da kloneš.”
Iznova i iznova pokušavala sam definisati oblike koje sam vidjela, i o svemu je izvještavala. Željela sam biti na svim mjestima na kojima je ona bila. Plašila sam se da će naći prijateljicu sa većim duhovnim potencijalom.
Rekla je: „Gledaš onako kako nikada do sada nijesi, samo ne umiješ to da shvatiš. Ne doživljavaj stvari kao da je riječ o televiziji ili crtanom filmu.”
Konačno, počela sam povezivati stvari. „Medvjed,” rekoh, „koji stalno odlazi i dolazi.” Ebine zelene oči nijednog trenutka nijesu dozvolile mojima da lutaju. „Veliki, bijeli medvjed, koji može trčati na dvije noge.” Riječima sam kreirala i sliku. „Pravi kolutove i valja se u borovnici.” Nijesam osjećala da lažem. Ali ni da govorim istinu.
Jedno je sigurno. Vjerovala sam Ebi. Ako je rekla da se uzdiže ka zvijezdama i slijedi ih do Južne Afrike; da pleše sa precima po pariskim krovovima; da sa svojom životinjom vodi ljubav u sibirskom snijegu – vjerovala sam joj. I dan danas joj vjerujem. Ebi nije lagala.
Nije to bila samo magija. Ebi je bila nježna i zabavna, i uglavnom se obraćala svojim rukama. Pravila je savršen pire krompir. Imala je diplome iz botanike, biologije i istorije umjetnosti. A svoje konje je voljela više nego ijednu životinju koju je mogla zamisliti.
Rekla mi je: „Indijanci ne vjeruju u maštu. Nemaju čak ni riječ za nju. Kad jednom to shvatiš, sve će biti lakše.”
Popele smo se na planinu iza moje kuće, iznad rudnika srebra. Legle smo na poljanu obasjanu mjesečinom. Prosula je žito po zemlji. „Hranim svoju životinju. Sada ona zna da mi je potrebna.”
Napravila sam za nju tri umaka: umak za špagete, salsu i pesto. Donijela sam joj različite voćke, crvene paprike i indijanski kukuruz – da od njega napravi ogrlicu koju joj je životinja rekla da nosi.
Ispriča mi priču o Trejsi, cimerki sa studija. Brak joj se raspao jer je bila u vezi sa ženom. Stiv, suprug nije to mogao podnijeti. Išli su zajedno na psihoterapije, ali se Trejsi konačno odlučila za ženu.
„Nije vjerovala da može voljeti ženu,” objasni, „ali prosto, eto, desilo se.”
Razmišljala sam o Tomasu, koji uvijek bijesni kada mu neko kaže da poštuje njegov izbor. „Izbor nema nikakve veze s tim. Zašto bih ikada radio ovako nešto da imam izbora?”
Pitam se, ipak, da li je riječ o izboru kada je u pitanju žena. Zar ne postoje žene koje se bude umorne od pokušaja da premoste nepremostivu provaliju, željne istinskog, iskrenog zagrljaja?
Tomas je čuven po riječima: „U narednom životu biću lezbijka.”
„Ja sam to učinila sa Izabel,” rekla je moja prijeteljica, Džoan, kad sam je upitala za mišljenje o ovoj stvari. Izgovorila je to kao da ja sve vrijeme znam njenu tajnu. „Neko vrijeme je bilo lijepo. Ali, onda se desi da ti se svidi muškarac, i želiš nazad. Novi grijeh s kojim se moraš nositi. Povrjeđuješ nekog ko te razumije, ko te istinski poznaje, ko je zapravo ti, ako bolje razmisliš.”
„Toliko je zanimljivijih stvari od ljubavi,” rekla je jednom Ebi. „Ako se Roj i ja rastanemo, želim živjeti u kući punoj žena, starih i mladih, tinejdžerki i djevojčica. Zar nije zaljubljivanje dosadno u odnosu na ovakav život?”
Morala sam priznati da nije. Obje smo se borile protiv međusobne zavisnosti. Ona je bila daleko uspješnija u toj borbi.
Rekla je: „Problem je u tome što se ispostavlja da je isti lijek i za zavisnost i za nezavisnost.”
„Pa, šta bi radila u toj kući punoj žena?” – upitah. Sjedjele smo na krajevima sofe, poput djece na sankama. Uplitala je i rasplitala moju kosu.
„Iskreno, ne razmišljam o tome uopšte,” odgovorila je.
„Tako sada govoriš, ali nakon nekoliko godina imala bi sasvim drugačiji osjećaj.”
„Da, možda si u pravu. Možda bi nastao haos,” uzvratila je, čupkajući mi kosu na potiljku.
Bio je to naš treći ili četvrti susret, kada mi je rekla za izraslinu na dojci. „Imam je odavno, oko dvije godine, ali moja životinja kaže da nemam kancer; osim toga, mijenja veličinu kad imam ciklus. Kod kancera to nije slučaj.”
Čak je i ljekar, kod koga je konačno otišla, vjerovao da nije riječ o kanceru, ali je za svaki slučaj želio odstraniti izraslinu.
Uoči biopsije, spremila sam joj ono što najviše voli – tri vrste bundeve.
„Ponekad sam ljubomorna na Hardina,” rekoh. „Živi krajnje površno i sretan je. Ko sam ja da mu govorim kako da živi? Trebalo bi i ja da sam toliko sretna.”
„U srednjoj školi imala sam prijateljicu, Margaret Hicrot,” poče Ebi. „Vozile smo se jednom na skijalište, naš auto je bio prvi u dugom nizu. Odjednom je stao. Kad smo se okrenule vidjele smo kako se kamioni i autobusi sudaraju, okreću, treskaju jedni o druge. Margaretina majka je rekla – ’Margaret, zar ne misliš da treba sačekati policiju?’ ’Ali ako ne stignemo na skijalište prije nego se ski lift otvori, propašće nam dan,’ odgovorila je Margaret. Sjele smo opet u auto i odvezle se.”
„Nije to najgori način življenja,” rekoh.
„Problem s površinom je što je užasno klizava. Jednom kad se oklizneš nema ti povratka,” odgovori Ebi.
Imala je ožiljke na rukama. Neobične ožiljke, nešto poput orijentalnog pisma. „Bilo je to davno,” reče. „Nijesam se pokušavala ubiti. Moj očuh imao je ozbiljnih problema. Seksualno zlostavljanje. Ali, nijesam nikad razmišljala o smrti. Prosto sam željela krvariti.”
Nakon večere odjahale smo do naše omiljene poljane. Ona je jahala moju kobilu, bila je poslušna kod nje. Ja sam jahala jednog od njenih konja, velikog, tamnog kastrata, mirnog kao jagnje. Govorile smo da bi trebalo da zamijenimo konje, sada kada je moj pripitomljen, ali nijesam insistirala. Plašila sam se da će se kod mene kobila vratiti svojim starim navikama, i da će se Ebi razočarati. Nikada do sada nijesam osjećala takav strah pred ženom.
Bila sam potištena te večeri. Hardin je bio u drugoj državi, sa drugom ženom, i bila sam bijesna na sebe što marim za tako nešto.
„Svu svoju energiju ulažeš u Hardina. Moraš učiniti nešto povodom toga,” rekla je Ebi.
Sjedjele smo ispod zvjezdanog neba, i rekla je da želi da zajedno putujemo, u moju korist. Legle smo jedna pored druge. Ramena, koljena i bedra su nam se dodirivali. Svezale smo marame oko glave, uzela je vokmen i kasetu s bubnjevima.
„Ne doživljavaj ovo putovanje kao prisilu,” rekla je. „Ja ću činiti sve umjesto tebe, ali ako spontano odeš na putovanje, prepusti mu se, dozvoli da se desi.”
Dugo sam posmatrala bijele tačkice, dok je Ebi disala najprije brzo, a zatim usporeno. Onda sam jasno vidjela svjetlost. Bila je to moja prva, stvarna vizija – mjesečina iznad granita, rekla bih, nešto sjajno i postojano.
Ebi se lagano vratila, a ja sam ugasila muziku.
„Mjesec je tvoj izvor moći,” reče. „Medvjed mi je to saopštio. Džinovski medvjed koji se lagano smanjivao. Bio je šaren, poput svjetlosti puštene kroz prizmu. Za pet dana će biti pun mjesec. Moraš biti na mjesečini. Upijaj je. Dozvoli joj da te ispuni. Uzmi četiri kamena i dozvoli im da upiju mjesečinu. Evo jednog od njih.” Stavi mi tigrovo oko u ruku. „Ostala tri moraš sama pronaći.”
Otišla sam na hirurško odjeljenje. Vidjela sam Ebi u krevetu, u dnu hodnika. Bila je budna. Mahala mi je.
„Cvijeće,” reče.
„Iz prodavnice. Napravljeno da izgleda prirodno,” odgovorih. „Kako si?”
„OK.”
Ušao je doktor. Ponašao se kao da su stari prijatelji.
„Tumor, Ebi,” reče.
„Kakav tumor? Šta to znači?” – uzvrati ona.
„Maligni. Kancer. Moram ti priznati da od svih tumora koje sam danas uklonio – a uklonio sam ih pet – najmanje sam očekivao da tvoj bude zloćudni.”
Pejdžer mu zasvira i on nestade. Ona me tad pogleda.
„Kancer?” – reče. „Moja životinja je pogriješila.”
Smjestih je u krevet, a onda krenuh na dug put do svoje kuće, preko planina. Na radiju se puštala uživo emisija iz Ujedinjenih nacija. Nikada nijednu emisiju nije slušao veći broj ljudi. Džon Lenon danas bi punio pedeset godina. Joko Ono čitala je pjesmu, a onda pustiše Imagine. Tad prvi put plakah za Lenonom.
Usred noći Ebi me pozva.
„Znam da zvuči blesavo, ali ne mogu da spavam bez svoj izrasline. Trebalo je da je uzmem. Da je stavim ispod jastuka. Gdje misliš da je otišla?”
Prije njene druge operacije, dvostruke mastektomije, i ispitivanja limfnog čvora, odvela sam je u Jutu. Kupila sam tamo komad zemlje, u nekoj nedođiji, jer mi se svidjelo i jer mi je to koliko toliko stvaralo osjećaj sigurnosti. Šest jutara zemlje u predjelu gdje uglavnom nema kiše, a snjegovi su česti. Voćke mrznu, a grad zna napraviti modrice po tijelu. Uglavnom je tu rasla žalfija, borovnica i ponegdje kaktus.
Ebi uvuče stopala u zemlju. Dva gavrana letjela su iznad naših glava, jureći neku malu, tamno plavu pticu. Onda poče kreštanje, šuštanje krila, gomila perja spusti se tačno kod Ebinih nogu. Tri peruške bile su spojene, a na vrhu svake po kap krvi.
Ona poče plesati i pjevati. Osmislila je tu pjesmu dok smo išle, okrenuta ka istoku.
„Zašto pjevaš i plešeš?” – upitala me je jednom. Nasmiješila se i rekla: „Da uzdigneš svoj duh. Eto zašto.”
Pjevala je istu pjesmu za sva četiri horizonta, sa perjem tamne ptice u kosi. Ne mogu sada dozvati riječi pjesme, ali znam da je to bila mješavina engleskog i navaho. Govorilo se o svjetlosti, crvenoj prašini i radosti. Kad je završila ples i okrenula se ka istoku, pun mjesec bio joj je u rukama.
Izgledala je majušna i usamljena u ogromnom, bijelom krevetu, i među aparatima na koje je bila priključena.
„Kako si?” – upitah je.
„Nije loše. Mala nemoć. U šamanskoj tradiciji anestezija je povezana sa gubitkom dijela duše. Putovanje avionom takođe. Duša ne može letjeti toliko brzo. Kako si ti? Kako je Hardin?”
„Otputovao je u Stjenovite planine jutros. Ostaće tamo šest nedjelja. Pitala sam ga hoće li da vodimo ljubav. Ležao je, tek tako, zurio u plafon. ’Upravo sam razmišljao da li to da radimo ili da skoknem do prodavnice,’ odgovorio je.”
„Ne želim da raskineš s njim jer kaže tako nešto,” reče Ebi. „Želim da raskinete jer kaže tako nešto, a pri tom ne misli da je to zabavno.”
Ušao je doktor i počeo govoriti o hemoterapiji, o snimanju kostiju i mozga, stvarima koje zasigurno podrazumijevaju gubitak duše.
Nazvala sam Hardina u Kanadi, jer prosto nijesam imala koga drugog. „Strašno,” rekao je, kad sam mu objasnila da je kancer u limfnom čvoru ekstenzivan. Kao i obično, bio je u pravu.
Noći su bivale sve hladnije, i dan nakon njenog izlaska iz bolnice ubrale smo oko hiljadu komada zelenog paradajza, da ih ukiselimo.
„Ne znam šta želim sada od Roja,” reče. „Bilo bi pretjerano da zahtijevam podršku i njegu, pa sam razmišljala o stvarima koje on može shvatiti. Voljela bih da ne puši u mom prisustvu. Voljela bih da putić ispred kuće očisti od snijega.”
„To zvuči skroz OK,” uzvratih.
„Mnogo ga volim,” reče.
Neka mi Bog oprosti, ali bila sam ljubomorna.
Otišle smo u šetnju, uputile se ka Juinti, gdje je lišće jasike već bilo opalo i pravilo stazu.
„Ako želiš ići bilo gdje ove godine, snaći ću se za novac,” rekoh. „Imam kreditnih kartica, nije problem.”
„Znam zašto je moja životinja lagala. Iako sam je pitala ’Imam li kancer,’ mislila sam ’Hoću li umrijeti.’ To je zapravo bilo moje pitanje, i odgovor je bio ’Ne’”.
„Drago mi je da si to shvatila,” prokomentarisah.
„Donijela sam odluku. Neću više posjećivati ljekare,” reče ona.
Osjetih nekakvu eksploziju u sebi na te riječi. „Kako to misliš?” – upitah je.
„Ne planiram ići na hemoterapiju, ili na bilo kakva testiranja. Moja životinja kaže da mi to ne treba, štaviše, da može biti pogubno.”
Zvuk suvog lišća pod nogama postade mi nepodnošljiv. „Ebi, da li je životinja zaista to rekla?”
Malo je šetkala u mjestu, onda produži stazom. „Nećeš me napustiti” – progovori posle nekog vremena – „čak i ako stvari krenu isuviše loše?!”
Nagnuh se i poljubih je nježno u čelo.
„Želim je podržati,” požalih se Tomasu. „Želim vjerovati u tu njenu magiju. Ali, ona ignoriše stotine godina medicinskog iskustva. Ta grozna stvar je uništava, a ona ne želi učiniti ništa.”
Šetale smo pod mjesečinom, na putu ka rudniku srebra, nedaleko od moje kuće. Bio je pun mjesec, i svjetlost je bila toliko jaka da su se razaznavale boje lišća: javor je bio crven, hrast narandžast, jasika žuta. Čak su se raspoznavale dvije boje jasike: neko lišće je bilo žuto-braon, a neko žuto-zeleno.
„Čini ona nešto,” odgovori Tomas. „Samo ne čini ono što ti želiš.”
„Šta čini? Sluša svoju životinju? Čeka da joj duhovi iz donjeg svijeta izliječe kancer? Kako to meni može nešto značiti? Kako da se pomirim s tim?”
„Ti je voliš,” reče on.
„Da.” Slika bijelog lišća, naspram tamnog, na mjesečini, izgledala je kao halucinacija.
„I ona voli tebe.”
„Da.”
„Eto kako ćeš se pomiriti s tim.”
Ne želim govoriti o narednim mjesecima, o tome kako je kancer sve više i više uništavao. Pretvarala se u sjenku, koža joj je tamnila. Život je izlazio iz nje. Zapravo, možda i želim govoriti o tome, ali ne sada.
Bez ljekarskih objašnjenja i prognoza posmatranje njenog propadanja bilo je kao čitanje knjige bez pripovjedača, ili gledanje filma na nepoznatom jeziku. Taman kad pomisliš da si shvatio o čemu je riječ, radnja krene nelogičnim tokom.
Za Roja stvari su postale nepodnošljive, i iselio se. Ja sam se uselila. Čak sam razmišljala da okupim tinejdžerke i starije žene, da kreiram domaćinstvo o kom je Ebi maštala. Ipak, nije sve bilo patetično koliko zvuči. Jele smo dosta zdrave hrane. Odgledale dosta dobrih filmova. Svirala sam bendžo, Ebi je pjevala. Mnogo smo se smijale tih posljednjih dana. Više nego što bi iko mogao zamisliti.
Prestala je da jede. Dala je svijetu sve što je željela, i nestala tiho, jednog dana, posmatrajući svoje konje kroz prozor.
Jednom sam udarila zeca na auto-putu. Bila je noć, i bilo je hladno. Zaustavila sam auto i otišla do njega. U ovakvim slučajevima kažu da je najhumanije ubiti životinju, ili je udariti nečim da odmah umre. Ali ja sam uzela zeca i držala ga dok nije izdahnuo. Trajalo je samo nekoliko minuta, ali bio je to najčudniji osjećaj ikada – gledati kako život prosto nestaje.
Nijesmo progovorile ni riječi tog dana kad je umrla. Nije ništa rekla na kraju – što bi mi pomoglo da nastavim život, da ga promijenim. Držala sam je za ruke posljednjih sati, a i nakon toga – sve dok nijesu postale hladnije od pakla.
Presjedjela sam noć pored njenog mrtvog tijela, ne znajući šta to čekam. Očekivala sam, pretpostavljam, da orao, gavran ili neka druga velika ptica, izleti iz njenih grudi. Ali, ako je nešto i izašlo iz Ebi te noći, ja to nijesam uspjela vidjeti. Crtaći su ono što sam ja očekivala, govorila bi. Diznilend i posebni efekti.
Bila sam nepomična dva dana nakon njene smrti. Bilo je toliko posla, ali srećom bilo je dosta ljudi. Komšije, njena rodbina, moji prijatelji. Njen očuh i ja nekoliko puta smo se pogledali, konačno se i zagrlismo, iako nijesam sigurna da je znao ko sam, i da znam svu istinu o njemu. Na njenu majku sam bila bijesna, možda i bez razloga, i uspješno smo se izbjegavale sve dok nije otišla.
Trećeg dana bio je pun mjesec, i znala sam da moram izaći van, ne bi li me Ebi možda vidjela. Osedlala sam konačno svoju kobilu, nakon godinu dana, i odjahala do mjesta gdje smo Ebi i ja prvi put ležale zajedno, ispod punog mjeseca, prije manje od godinu dana. Kobila je bila mirna. Toliko se dobro ponašala da sam požalila što je nijesam jahala pred Ebi. Nadala sam se da nas makar sada vidi. I pitala sam se zašto i dalje vjerujem da je Ebi željela da nešto dokažem i pokažem. „Sedlo je velika, mekana rukavica,” govorila je. „Tvoj konj je u njoj.”
Sjahala sam i prosula nešto žita po zemlji. Budi svjesna, osjeti sebe, dozvoli da se stvari dešavaju. Postavila sam kamenje na sve četiri strane: žad ka zapadu, kvarc ka sjeveru, hematit ka jugu, a ka istoku Ebino tigrovo oko. Zahtijevanje, primanje i davanje. Plesala sam i pjevala pjesmu borovom drveću. Ispijala sam mjesečinu. Bila sam srećna.
1992.
