Pavle Goranović: Osjećaj vremena

Nije ovo prvi put da značajni crnogorski pisac Sreten Asanović gradi priču na osnovu raznovrsnih svjedočanstava. Naprotiv, on je i postao poznat po kratkim proznim formama, utemeljenim na književnim viđenjima pojava koje su se dogodile u prošlosti. Međutim, u ovom slučaju, pred nama je drugačije štivo – kako po strukturi, tako i po unutrašnjem sadržaju. S druge strane, literarnom obradom osnovnog motiva, Asanović je napisao knjigu koja fragmente povijesti jedne zemlje – nepovratno smješta u umjetnost. Kao takav, “Putnik” je pretvoren u dio ovovjekovne crnogorske hronike.Premda se oprobao u novim književnim oblicima, Asanović nipošto nije iznevjerio temeljne karakteristike svojih prethodnih rukopisa. A to znači da se njegovo pismo odlikuje lakoćom pripovijedanja i jezgrovitim kazivanjem. Pojedine osobine Asanovićevih dobro poznatih kratkih priča, tako, ne samo da nijesu uvažene, već su ovdje, na momente, i bitno dorađene i spretnije oblikovane, pa je i čitav tekst primamljiviji za čitaoca. (Eto, ujedno, i dobre prilike, ali i poziva, da se prisjetimo Asanovićevih zbirki priča, poput, recimo, izbora “Lijepa smrt”, ili, pak, knjige “Noć na golom brdu”.) Sam “Putnik”, dakle, otkriva zanatski dotjeranu izgradnju pripovijedanja. Ovo je knjiga posredstvom koje pisac preuzima jednu životnu priču i svrstava je u inventar pisanih dokumenata. Preuzimajući ličnu povijest ili, ako hoćete, – ispovijest, on preuzima i neka svojstva glavnog junaka, neophodna za ostatak priče. Među tim svojstvima nalazi se, svakako, i njegov jezik, koji je u cjelosti prihvaćen i prenesen u tekst.

Dok je stvarao ovo, po mnogo čemu, neobično prozno štivo, Sreten Asanović je vjerovatno, bar s vremena na vrijeme, imao u vidu i određene verzije odisejskog nasljeđa. Na taj način nas je, slijedeći životopis vodećeg aktera, i provodio kroz niz upečatljivih epizoda iz prošlih vremena. Ponekad se radnja (sa namjerom ili ne, svejedno), ne može izuzeti iz naše svakodnevice. Na tom putu, Asanović se, ne samo ovlaš i uzgred, dotiče i mnoštva konkretnih istorijskih zbivanja, pri čemu vješto izgrađuje literarnu dopunu njihovih osnovnih oznaka. Naravno da su te skice date putem ličnog “osjećanja vremena” glavnog junaka romana. Riječju, mnogi osobeni i upotrebljivi povijesni fragmenti pronašli su svoje boravište u Asanovićevom rukopisu. Predstoji nam, prema tome, iščitavanje raznovrsnih proznih cjelina, koje se opet, ili po potrebi, mogu izdvojiti iz krajnjeg ishoda, tj. konteksta čitave priče. Tako, na primjer, u romanu “Putnik” uočavamo kako se dramatična dešavanja iz Crne Gore s početka ovog stoljeća reflektuju na svijest i usud pojedinca naglašeno odisejskog duha. Osim toga, u sadržaju ove knjige prepoznajemo i autorov jedinstven doživljaj jedne sudbine, sudbine onog junaka kome je cijeli svijet – zavičaj, valjda po rođenju i bez mnogo izbora. Sve to Asanović pripovijeda uz asistenciju odveć zaboravljenog rječnika: leksika “Putnika” je uvijek u službi priče, odnosno samog mjesta i vremena odvijanja radnje. Njegovo kazivanje odaje dosljednu jednostavnost naracije – sjajno oproban manir u kratkim pričama od istog autora.

Roman “Putnik” u svojoj srži ima nečeg što bi moglo ličiti na dokumentarnu građu. U svakom slučaju, ne radi se o – po svaku cijenu – vjerodostojnim (sirovim) dokumentima, već i o onim obrađivanim, virtuelnim, koji će, u pravom času, poslužiti značenjima proznog sastava. Rečenu pojavu objašnjavamo na sljedeći način: Asanović je, jednostavno, kako bi to rekao Borislav Pekić, “prokrijumčario” određene dokumente, pa i djeliće stvarnih biografija u tkivo vlastitog teksta da bi postigao cjelovitost kompletne storije o jednom burnom periodu crnogorske stvarnosti i – u tom ramu – o jednom saučesniku tog razdoblja i njegovim “saputnicima”. Iz toga proističe da je Sreten Asanović svoje romaneskno ostvarenje pisao sa uvjerenjem da, u neku ruku, lična ispovijest katkad može postati univerzalna. Drugim riječima, a kako je to i proklamovano na stranicama ove knjige, ponekad se, a naročito u književnosti, pojedinačna iskustva pretvaraju u iskustva svijeta: pisac se tada prevashodno nalazi u ulozi posrednika, onoga koji saopštava, zapisuje i prenosi. U tom, uzgred i ne tako čestom slučaju, povijest biva skrajnuta od strane same literature. To pekićevsko krijumčarenje kroz priču obično teče gotovo neopaženo i u Asanovićevom priređivanju mogli bismo ga nazvati – obogaćivanjem biografije. Prikazane scene – odjeljci u romanu, smjenjuju se uporedo sa “putnikovim” upoznavanjem novih prostora, likova i dešavanja, koje sve skupa, ova proza sumira, razvrstava po periodima, i od odlomaka sačinjava konačnu predstavu.