Pavle Goranović: Grad koji se udaljava
MIRKO KOVAČ, PISAC KOJI JE MIJENJAO NAŠE KNJIGE
1.
S vremena na vrijeme imao sam prilike boraviti u Istri, obilazio neka krasna mjesta neobičnih imena, čak sam znao i zalutati u unutrašnjost tog ni sa čim uporedivog podneblja. Ali Istru najviše pamtim po onom što se nikada nije dogodilo. Nikada se nijesam, iz pretjeranog ustručavanja valjda, odazvao pozivu da budem gost na adresi: ulica Svetog Križa 28, 55210, Rovinj, Republika Hrvatska. Zbog toga i danas često osjećam pritajeni bijes i prilično konstantan stid. I nedostaje mi ta kuća koju nijesam posjetio, taj dom pisca i njegova biblioteka koju sam samo u televizijskim prilozima ovlaš mogao osmotriti.
Ostalo mi je, biće namjesto utjehe, ono što sam stekao još u prvim danima čitalačkih užitaka: putovanje neponovljivim jezikom Kovačevog pripovijedanja, to radosno putovanje bez povratne karte.
A ja i dalje boravim u tom jeziku koji iščezava. To je jezik koji od nas dijelom nevidljivo odlazi. Kažu da je Kovač posljednji veliki pisac one Jugoslavije; no, on je i posljednji čuvar jednog sada već skoro ugaslog jezika, njegove su knjige među posljednjim svjedočanstvima da je takav jedan jezik nekad i postojao. To je jezik za kojim ćemo sigurno žaliti i koji će biti rijedak izvor naše nostalgije, u vremenima koja još ne naslućujemo. I sam sam nostalgičan kada, sada već isključivo kod Kovača, čitam neke riječi koje više nigdje ne možemo čuti, nigdje pročitati. Uostalom, kao čitalac ponosio sam se prostorima tog jezika, tog krajolika kome pripadam: i ja sam sa iste razdaljine, s istom dječačkom čežnjom, gledao onaj „Grad u zrcalu“, moje riječi iz djetinjstva nalazim najviše u tom neprevaziđenom djelu, u predjelima kojima se prostire piščeva uzorita mašta.
A o jeziku će Kovačevom, ipak, najbolje Božo Koprivica (njegovim načinom, u dvostrukoj „hronici najavljene smrti“ brezovačkog sanatorijuma, godina onih kada očevi pisaca doživljavaju surovo otkrivanje blizine smrti i „novog srodstva“): Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…
To je jezik gradova i jezik poezije, jer i poezije u Kovača ima, a vidjećete i zašto. Jezik tromeđe i jezik bez granica, jezik mojih rođaka i mog sanjivog dječaštva. Takvim je jezikom pisao i govorio Kovač, koji je riječi čuvao više nego jezikoslovci i autori rječnika. I ako mi je išta dao prostor gdje sam rođen, to je ono što je svojim rječnikom i stilom za sva vremena zaposjeo Mirko Kovač.
Kako su beskrajni Kovačevi prostori. Sav svijet u jeziku, sva sjećanja u jeziku, sav život u literaturi. Mijenjaju se vremena kazivanja, ali prostori ostaju isti, samo riječima omeđeni.
Kovač, pisac izgubljenog stoljeća. Pisac nestalog jezika. Kovač, pisac za pisce.
2.
Prisustvo Kovača osjećam otkad sam zavolio knjige. (Naše familije potiču sa bliskih prostora, čak su i rođačke.) Prve Kovačeve knjige sam čitao, kako bi to autor „Ruganja s dušom“ kazao, „u gradu N:“ i to u sobi s čijih sam prozora vrlo često gledao čovjeka, nevjerovatno nalik Mirku. Preko puta moje zgrade – žive Kovačevi. „I jedno naselje kojega više nema i život u njemu djelimično mi se pokaza pred očima. I moji drugari iz djetinjstva, ili njihove sjenke, protutnjaše pored mene u trenu. Možda je to bila nada da taj svijet i dalje postoji u nečijem pamćenju.“ To je nestali grad N. a ovo su riječi tog Kovačevog dvojnika, koga sam svakodnevno posmatrao, tekst „Nikšić kojeg više nema“, piščev brat i sam veoma obrazovan, čovjek od knjige, Milorad Kovač. Eto kako sam i zašto zavolio čitanje, kako sam čitanjem upoznavao sebe.
To je zaista bila priprema za drugu stvarnost. Sjećam se da je Brodski kazao da je čovjek „proizvod svog čitanja“, pa onda neka bude tako, nemam ni riječi protiv.
„Naša su mjesta boravka određena i prije nego smo ih izabrali.“ – piše Kovač u sjajnom eseju „Imamo li trajnoga grada“, kada se prisjeća tog usudnog 13.12.1991.godine. Predodređena Istra.
Kovač je, kao niko prije njega u ovim našim književnostima, pisac Grada. Zato je, recimo, priča „Teškaš“ (prva nagrada na natječaju „Večernjeg lista“, Zagreb, 1970. kasnije na tom temelju snimljen Zafranovićev film „Muke po Mati“) nešto što više govori o gradu N. iz nekih dalekih godina, iz „rastreesenog vremena“, nego bilo koja hronika ovog mjesta. I zato uvijek kada uđem u neke gradove o kojima je Kovač s tako neobičnom strašću pisao, osjetim neku blizinu. Čak i ako su ti gradovi velikim dijelom izgubili svojstva, kao grad N.
Zbilja, „imamo li trajnoga grada“?
Pa, kako objasniti a da ne bude nezgrapno, da su to putevi moga djetinjstva, ona tromeđa: moj grad koji se udaljava, Mediteran koji ti je pred vidom, onaj grad s prepoznatljivim platanima i Gospodin Grad, čije su ulice nerijetko junaci Kovačevih djela. Nedavno, Stradunom, kao da sam i sam taj dječak bio… I vidio onog dječaka koji se snaodi u lavirintima starih pločnika. I traži cipele Knuta Hamsuna.
I onda, zamišljam trenutak kada je Danilo Kiš imao običaj reći: „Pa ti više doživiš za jedan dan, nego mi za, ne znam koje, vrijeme”. U Kovačevom pripovijedanju je tako. Čitava bogatstva s raznih horizonata, pripovijesti iz svakojakih društvenih slojeva, bezbroj briljantnih minijatura koje se savršeno sklapaju u tekst. A o piscima tek, možemo saznati više nego iz njihovih biografija. E pa više smo doznali (i doživjeli) iz Kovačevih knjiga o prostorima, o atmosferi nekoliko gradova, nego iz bilo kojeg drugog štiva. Obilazim sva ta mjesta kao da sam već bio više puta, to je dio mojih prostora, mog zavičaja… I onaj predodređeni Rovinj.
Vodič kroz djetinjstvo, kroz gradove, uputstvo za pisanje – sve su to djela Mirka Kovača. On je ne samo svjedok stoljeća, nego svjedok jezika. Grle nas sve te riječi, pomalo zagubljene.
Toga svijeta, tog rječnika jednostavno više nema. Kao ni te osobene mašte. Definiciju grada koju je on dao, ne možemo naći ni na kom drugom mjestu… Jer, gradovi ipak samo u sjećanju postoje. Sve je u zrcalu sjećanja. Ili nigdje. Ili nigdje!
3.
Svaka knjiga je, dakle, nedovršena. I svaki ozbiljan pisac ima tu zdravu misao da njegov rukopis nije dovršen. Svaki pisac, svaki istinski pisac, zna da piše takvu knjigu.
Svaki pisac mora imati jednu nezavršenu knjigu, kaže jedan Kovačev junak, “rukopis na kojemu će stalno radit i ispravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin”. A Kovačevi junaci su stvarniji od likova koje svakodnevno susrijećemo, svi do jednoga. Čak i onaj anđeo („Anđul“?), jednako kao onaj sveprisutni vrag…
Dvije posljednje Kovačeve, moje su omiljene knjige. Jedna se drugom objašnjavaju. I nijesam siguran da li je kraj onaj nezaboravni opis smrti očeve iz „Grada“ ili je to posljednje poglavlje posljednje knjige, jedine formalno nezavršene.
Grad koji se udaljava. I vrijeme u zrcalu, prošlo vrijeme, vrijeme daleko. Knjige koje se jedna drugom završavaju, zapravo nude mogućnosti kraja. Sloboda izbora kod Kovača uvijek postoji, sloboda i raskoš čitaočeva. Otud ove knjige čine jedinstvo savršene nedovršenosti. Čar nedovršenosti u dvoje.
Da bi se ovakve knjige napisale, mora postojati odista čvrst ugovor s memorijom, ali i ugovor s razočarenjem. Džentlmenski se odreći gađenja i prezira, i u svojoj bilježnici sve to podvesti pod bezazlenije pojmove. Jer, to ne zaslužuje jezik i stil vrhunske književnosti. Svakakvi tipovi prolaze kroz ovo pripovijedanje, ali postoji izvjesna simpatija i prema huljama, ako su već spremni izgovoriti rečenicu koja vrijedi. Jer je literatura iznad svega. Ugovor s darom, davno potpisan. Jer, dar sve nadilazi!
Tako nijedna knjiga nije dovršena. Jer je čitanje beskrajno. Utoliko bolje po Kovača. Dok traje čitanje, knjiga ne može biti konačna. Dok traju varijante pisma, tako složenog i jednostavnog u istu ruku. Dok se žanrovi elegantno mijenjaju, jedan drugom ustupaju prostor, slažu se nekim svojim redom, jer pisac voli „kad roman sažima više književnih rodova“.
Roman – memoari, zar nije to oznaka za cjelokupno njegovo djelo. Ali to nikad nije isključivo dokumentarna proza. Kod Kovača je sve u službi razotkrivanja, ali otmjenog: „I ja sam sve činio da se taj međaš, taj granični kamen žanra pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako otkloni one dvojbe „ili roman ili autobiografija“ jer zašto ne i jedno drugo sve dok crpi jedno iz drugog.“ I tako je zapravo bilo od „Gubilišta“ – skrajnutost žanra, u prvom planu život kao literatura. Žanr probranog sjećanja.
„I nadalje mislim da jedno djelo nije završeno sve dok njegov autor ima volje mijenjati ga.“ – neprestano Kovač upućuje čitaoca u tajne postupke njegovog upornog stvaranja.
Kako je samo u suštini opor i istinit taj naslov, briljantan uvod u smrt. Testamentarno, a s duhom mladića. Ali, vjerujem da će se vrijeme dragocjenosti njegovih knjiga sigurno približavati. Nikad slučajno Kovač ne citira. Zato se i sjeća Markesa koji piše da piscu nije potrebna mašta nego sjećanje, uspomene koje zavrjeđuju ući u vrhunsku književnost.
Ostaće ipak i bolan način da se pokaže da nijedna knjiga, zapravo, nikada nije dovršena.
4.
Niko nas bolje nije učio šta je fikcija a šta realnost. Niko bolje o likovima. I kako realnost može biti fiktivna, i obrnuto. I još nešto: poslije čitanja njegovih knjiga -to ne mora biti čudno – uvijek sam imao brojne i raznovrsne snove. Kao što ima snova, čudesnih snova dok čitamo Kovača, u svim njegovim knjigama. To je nešto što traje i mimo čitanja.
Kovač, pisac i za snove. Kakav žal kad završimo čitanje Kovačevih knjiga: tada ostaje miris moćnog jezika i uzdah onih (ne)dokučivih predjela. Trenutak kada čekamo još magijskih riječi. Niko nikada, nijedan čitalac, siguran sam, nije odložio neku Kovačevu knjigu, a da nije poželio da ona traje.
Na neobičan, duhovit, ali i istovremeno vrlo jednostavan način učio nas je ozbiljnosti, temeljitosti. Učio nas je kako piscu jeste sve dopušteno da se kaže, ali i na koji način to može da se napiše.
Jedan intervju s Kovačem iz osamdesetih godina, nosi naziv: „Pisac koji mijenja svoje knjige“. To jeste tačno, pisac je, godinama, sa istom posvećenošću pisao i ispravljao, ali je jednako ispravno da je on pisac koji je mijenjao i naše knjige.
„Knjiga poslije koje je čitalac isti kao i prije njenog čitanja, jeste promašena knjiga“, tvrdi Sioran. Eto zašto Kovač nema nijednu promašenu knjigu. I zato što nakon njegove rečenice, čitalac ne može biti isti. Niti nakon susreta s njim možemo biti isti. „Drugi, isti“, H.L. Borhesa, u godini između „Gubilišta“ i „Moje sestre Elide“.
A onda odjednom:Vilenica ili taj „vragolan slučaj“: Potpuno prirodan Kovač. Sa stilom. Jednostavnošću. Gospodstvom. Najveći ljudi, zapravo jesu, najskromniji i najjednostavniji, potvrdilo se sve iz Kovačevih proza. Ako je pisac suviše samoljubiv, sam sebe diskvalifikuje. Samoljubivost ne pristoji posvećenicima. I zašto mi se desio fajl „Pavle – preporuka“, kada sam htio odustati, ako nije zbog onog vraga, slučajnosti.
Knjige Mirka Kovača mirišu na lice svojte, na jezik nestalog zavičaja, na pećinu Vilenicu i na park Zvijezda u Ljubljani. Na freška jutra u Lipici, i na unutrašnjost jednog bijelog forda pulskih registracija…Ostala su pisma, kratka, ali iskrena i važna: pisanje i gospodska nostalgija. I pisanje kakvo se neće ponoviti. Ili: nostalgija za (takvim) rukopisom.
Kovačeve se knjige čitaju njegovim glasom ili nikako. On nije pisao priče, nego priče u pričama; nije romane, nego romane u romanima. I pripovijetke u romanima, a sve su to opet i životopisi, kao što je sve stvarno i izmaštano, ali u jednom mahu. „Stvarnost je uvijek dvojbena, književnost je istinita“, izgovara pjesnik Oskar Davičo, u svojstvu junaka knjige „Vrijeme koje se udaljava“.
„Osobno, ostajem odan autorima čije priče ‚nalikuju levitaciji‚. U svakoj rečenici romana tražim odbljesak poezije, ako nije tako, hvala lijepa, imam ja što čitati, vratit ću se onome što sam već čitao.“ Otud bi pisac, po sopstvenom kazivanju, svakog jutra, prije rada na rukopisima, pročitao po nekoliko dragih pjesama.
„U prozore i vratnice
lupa bura tmurnih ura;
dršću male dvokatnice
Bura. Bura. Bura. Bura.“
Bura je. Često je bura. Zamišljam onu radnu sobu, zamišljam i onu skladnu biblioteku u ulici Svetog Križa, na broju 28. Pored crteža i slika Bobinih, pa Leonarda Šejke i Dragana Lubarde, Reljića i Glavurtića, a sve su slike u riječima i obrnuto, red bi bio da se tu nađe i portret Tina Ujevića koji je radio Mirko Kujačić, Kovačev rođak po majci, 1926. godine. I to ne zbog ova četiri stiha i uzbudljivih priča o Tinu, nego i zbog početaka književne avanture, one priče o biblioteci u gradu N. Zbog neprolaznih scena koje su predodredile pisca.
Pa zašto makar čitaonica u gradu N. ne bi dobila ime po Kovaču. Zar ne bio bio ispunjen dug prema Knjigama.
