Pavle Goranović: Day To (Ro)Man
(Izložba To Day Romana Đuranovića, Moderna galerija, Podgorica)
Roman Đuranović je umjetnik prepoznatljivog izraza, gotovo samoniklog kada je riječ o našoj likovnoj sceni, ali i izraza čija je energija vremenom otvarala prostor za mnoge, nezanemarljive uticaje, ne samo u motivskoj, već i u formalnoj ravni.
Ambijent njegovih radova kao da je srastao s ovim u kome živimo, ili se takoreći pomiješao s njim. I sve te prilično naglašene likove preuzete iz same stvarnosti, kao da možemo sresti, dok nailazimo na obične i neobične situacije našeg življenja. Stvarnost kroz posebne okvire posmatrana.
Nikad umoran od osobenog likovnog istraživanja realnosti, Đuranović koristi različite izraze, formate… Njegovi radovi gledaju pravo u stvarnost, u dan – koji može biti mnogolik i u kome jasno vidimo kontroverze bitisanja. Koristeći, veoma hrabro, i snažne provokativne tonove, on djeluje na rastojanju između sreće i tuge, kreće se od pogleda na divan dan do prolaznosti, od ironije do usputnih komentara nepredvidljivog okruženja. Romanove slike zahtijevaju prostor, ali i prostore tumačenja, koji u ovom slučaju izlaze iz svojih okvira, kao što iz okvira izlaze i scene koje nam predstavlja. Upravo na tom mjestu, slikar je najuvjerljiviji – kao da sve to traje pred našim očima, ti izdvojeni pejzaži, događaji, ponekad čak i slova – u neonskoj izmaglici novog doba i novih vrijednosti.
Roman Đuranović je majstor »sceničnih« događaja naše realnosti. On vješto uprizoruje ono što snagom umjetničke vizije zahvati iz složenog svakodnevlja.
Umjetnik izlazi u dan sa svojim mišljenjem, jer sve što se treba vidjeti može biti ovdje i sada. Iz dana i – u danu. Taj nesvakidašnji, oštar pogled na savremeno doba, na prvi pogled jeste – kako se obično primjećuje – ironičan. No, to nije ismijavanje stvarnosti. Naprotiv: ispod tog sloja, kriju se mnoga viđenja, mnoge priče. Unutrašnja previranja, čak i određena melanholija, žal zbog otuđenosti i štošta drugo.
Roman je slikar koji zna da uhvati trenutak, stvara svoj mit o trenutku, ali on nije slikar trena, već slikar čije će teme i modeli izražavanja tek biti aktuelni. Uhvatiti pokret, uhvatiti trenutak u svakodnevici koja je čitav jedan svijet, načiniti od tog maha istinsku sliku – što je drugi zadatak umjetniku. Možda sve to funkcioniše i kao omaž trenutku, kao stvaranje jednog nenametljivog savremenog mita. Ali, ne zanosimo se previše: to su trenuci koji pokretom traju, ukomponovani sa sluhom svijeta, zato se ovi radovi nastavljaju izvan predjela dešavanja, traju i dok ih posmatramo.
Ovog puta smještajući te pomalo izvitoperene figure i u prirodu, među slojeve jasnih, dubokih pejzaža, Đuranović stvara kontraste kojima objašnjava svoja i stanja svijeta, nađene i zatečene odraze postojanja. Zagledan u tu prvenstveno urbanu atmosferu, a istovremeno u mnogoznačne »šumske staze«, sjetio sam se – ne Martina Hajdegera – nego genijalnog Knuta Hamsuna i njegovog remek-djela „Po zaraslim stazama“: „Kako samo malo stvari dugo traje… U takvim mojim mislima i razmišljanjima nema nekog pesimizma, već samo spoznaje kako je život nemiran i dinamičan. Sve je u pokretu i sve se živahno kreće, gore, dolje i na sve strane; kada jedno padne, uzdiže se drugo, ukaže se na neko vrijeme da bi zatim umrlo.“
Kuda danas, nego po zaraslim stazama naše svakodnevice. Tako i Roman, slika pokrete u svijetu, slika prolaznost i lakoću današnjeg poimanja bića. Njegovi radovi svjedoče i o teretu saznanja i viđenja; o drami koja se dešava a da toga glavni likovi i nijesu svjesni…
Kako bi likovni postupci bili što prijemčiviji, Đuranović po običaju uvodi i nove forme i ideje. Posebno osvježenje čine crteži koji lebde nad prostorom u tom vječitom krugu koji je sam život, sa sjenkama koje smo svi mi, nekakvi portreti sa sjenama. Pa i te interesantne minijature na kutijama cigareta: upakovano nestajanje na malom prostoru, opet igra sa ritualima današnjice. Posebnu energiju svakako donose crteži, u kojima se ogledaju vješti potezi umjetnika i koji se mogu razumjeti kao svojevrsni prevodi slika, izbrušeni prepjevi velikih formata. Poezija detalja, naspram naracije modernog znakovlja. A u svemu, taj ples sjena, može biti i „sjena na sceni“ Mladena Lompara kao nezaobilaznog učesnika ove „Autopsije urbanih likova“, koji tako dobro zna da se „mijenja samo oblik uzaludnosti“. Jer ljudi obično ne raspoznaju ni trenutak ni način kada postaju sjenke. Sjenke koje prolaze kroz nas i mi kroz njih. Ti nevidljivi pečati svijeta koji nas okružuje. Najednom, onako uzgredno gledamo i prepoznatljiva brda iz ranijih ciklusa, oni se javljaju, kao citat, kao podsjećanje, kao mogući Romanov potpis.
I zato je ovo višeslojno slikarstvo, koje je usredsređeno na čovjeka i odnose među ljudima, a sve kroz upotrebu amblema novog vremena. Onda, pođimo dalje tim »zaraslim stazama«, kroz svijet lišen osjećanja. I pozovimo se opet na Hamsuna: „Mi ljudi ipak nismo toliko mudri da se oslobodimo obmane o svojoj vječnosti; ravno u lice Bogu i sudbini probijamo se prema posmrtnoj slavi i sjećanju na nas, prema besmrtnosti, ljubimo i tapšemo vlastitu glupost da bismo napokon sasvim uveli – bez stila, bez stava.“Umjetnikovo ukazivanje i jeste u smjeru ovog i prethodnog citata, jer njegova su prikazanja senzibilnija nego što se prvobitno čine, baš kao što je njegov svijet mnogo širi od onog koji uokviruje.
Konačno, i baš kao što je Romanova umjetnost nesvodiva na neki pravac, iako su prisutni razni uticaji (dizajn, film, strip…), iako se miješaju razna iskustva. Jer, ova umjetnost polazi od čovjeka i sva se u njegov duh vraća. Otuda, na nju najviše, zapravo, utiče sam svijet, čovjek sam.
Eto, na taj se, zbilja poseban umjetnički način, To Day pretvara u Day To (Ro)Man.
