Patrik Ziskind: Kontrabas
Prevod i adaptacija: Sreten Vujović
Soba. Sa gramofonske ploče se čuje Druga Bramsova simfonija. Neko melodiju prati mrmljajućim glasom. Koraci koji se odaljavaju, ponovo se vraćaju. Otvara se flaša i neko sebi naliva pivo.
Momenat… odmah…-Sada! Čujete li to? Tu je! Sada? Čujete li? Odmah stiže, još jednom, isti pasaž, trenutak!
Podiže ručicu gramofona sa ploče. Kraj muzike.
…To sam ja. Odnosno mi. Kolege i ja. Državni orkestar. Druga Bramsova, baš upečatljivo. U ovom slučaju bilo nas je šest. To je osrednje jaka postavka. Ukupno nas je osam, a nekad se pojačavamo spolja, na deset. Dešavalo se i sa dvanaest, i to je moćno, mogu vam kazati vrlo moćno. Dvanaest kontrabasa se, ako žele – sada čisto teorijski- sa cijelim orkestrom, ne može držati pod kontrolom. Čak ni čisto fizičkim zakonitostima. To druge može prelomiti. Ali bez nas sigurno ne ide, možete pitati svakoga. Svaki muzičar će vam rado potvrditi, da se orkestar uvijek može odreći dirigenta, ali ne i kontrabasa. Stotinama godina orkestri su nastupali bez dirigenta. Dirigent je naravno, u smislu istorijskog razvoja muzike, pronalazak novijeg datuma. Devetnaesti vijek. I ja vam takođe mogu potvrditi, da i mi u Državnom orkestru povremeno sviramo i potpuno zaobilazimo dirigenta. Ili preskačemo. Ponekad sviramo čak preskačući dirigenta, a da to on uopšte i ne primijeti. Pustimo ga ispred, da crta dirigentskom palicom ono što on voli, a mi dolje tutnjimo kako je nama volja. Ne i kod GMD (Generalnog Muzičkog Direktora-prim prev). Ali kod gostujućeg majstora kapelnika, uvijek. To su najtajnije radosti. Jedva da se može iskazati – Ali, ja to onako, uzgred…
Sa druge strane, jedno je nezamislivo, naime, orkestar bez kontrabasa. Može se čak kazati – govorim, po definiciji – uopšte, počinje se tek, kada je prisutan bas. Ima orkestara bez prve violine, bez duvača, bez timpana i truba, bez svega! Ali ne i bez basa!
To na čemu zasnivam poentu, jeste činjenica: kontrabas je, bez premca, daleko najvažniji orkestarski instrument. Iako se to tako ne čini.
Ali on podrazumijeva ukupnu orkestarsku osnovnu strukturu, na kojoj se može temeljiti ostatak orkestra, uključujući i diregenta. Bas dakle, čini fundament, sa koga se uzdiže cijela ova prelijepa građevina. Ako izuzmete bas, tada se stvara čista vavilonska jezička zbrka, Sodoma, u kojoj više niko ne zna, zašto uopšte pravi muziku. Zamislite – primjera radi – Šubertova simfonija u H-molu bez basova. Očigledno! To možete zaboraviti. Možete baciti kompletnu orkestarasku literaturu od A do Z, i to, što god želite: Simfonije, opere, solističke koncerte -, možete sve baciti, ako nemate kontrabase, to je tako kako jeste. I pitajte jednom orkestarskog muzičara, kad on to počinje da uplivava. Pitajte ga! Ukoliko više ne čuje kontrabas. Fijasko. U jednom džez orkestru je to još jasnije. Džez orkestar se rasprskava eksplozivno – slikovito govoreći – ako izostavi bas. Ostalim muzičarima sve najednom postaje besmisleno. Uostalom džez i ne volim, kao ni rok i slične stvari. Jer kao, u klasičnom smislu, u ljepoti, dobru i uistini orijentisan umjetnik, ne čuvam se ni od čega tako puno kao od anarhije slobodnih improvizacija. – Ali, to ja onako, uzgred.
Htio bih samo preliminarno zaključti, da je kontrabas centralni instrument orkestra. Uostalom, to već svako zna. Samo niko otvoreno ne priznaje, zato što orkestarski muzičar po prirodi lako biva ljubomoran. Čemu bi ličio naš koncertni majstor violine, kada bi morao priznati, da ne može bez kontrabasa? Kao car bez odjeće (misli se na bajku „Carevo novo odijelo“-prim. prev.)- bio bi smiješni simbol vlastite nevažnosti i sujete. Ne bi mu uopšte dobro pristajalo. Nipošto dobro. Sad mi dozvolite da ispijem gutljaj.
Ispija gutljaj piva.
… Ja sam skroman čovjek. Ali kao muzičar znam, što je fundament na kome stojim; majčinski govor u koji smo svi ukorijenjeni; izvor snage iz kojeg se hrani svaka muzička ideja; zaista uvjerljiv pol, iz čijih slabina -slikovito govoreći – bubri muzičko sjeme… – to sam ja! Mislim, to je bas. Kontrabas. I sve drugo je suprotnost. Sve ostalo postaje pol tek preko basa. Uzmimo sopran. Opera, na primjer. Sopran – kako bih kazao – … znate mi sada tu imamo jednu mladu sopranistkinju u operi, mezzosopran, – čuo sam puno glasova, ali to je stvarno dirljivo. Osjećam se najdublje ganutim, od ove žene. Djevojka od blizu dvadeset pet godina. Ja sam imam trideset pet. U avgustu ću napuniti trideset šest. Uvijek u vrijeme ferija orkestra. Baš lijepa žena. Nadahnjujuća…to ja uzgred –
Dakle: Sopran – na primjer – kao da je u potpunoj suprotnosti, onome što se misli o kontrabasu, ljudski i instrumentalno-zvučno, bio bi tada… bio bi tada ovaj sopran… ili mezzosopran… uravo ona suprotnost, od koje se… ili bolje; prema kojoj … ili sa kojom se ujedinjuje kontrabas… posve neodoljivo – skoro – da vrcaju muzičke varnice od pola do pola, od basa do soprana – ili naviše, prema mezzo – alegorijski, poput ševe… božanski, tamo gore, u univerzalnu visinu, blizu vječnosti, kosmički, seksualno-erotski- beskonačno impulsivno, govorno… a ipak uvezano u napetost magnetnih polova, koji zrače od osnove, zemlji bliskog kontrabasa, arhaičnog – kontrabas je arhaičan, ako razumijete što mislim… I samo tako je moguća muzika. Jer u ovoj napregnutosti od ovdje do tamo, od niskog do visokog, tu se sve odigrava, od onoga što ima smisla u muzici, tu se pokazuje muzički smisao i život! Da, život sam po sebi. – Dakle, kažem vam, ova pjevačica, -uzgred, ona se uostalom zove Sara, kažem vam, jednom će izrasti u nešto veliko. Ako išta razumijem od muzike, a ja svakako ponešto razumijem, onda će zasigurno izrasti u nešto veliko. I tome ćemo mi doprinijeti, mi iz orkestra, i naravno, posebno mi kontrabasisti, dakle ja. To je već umirujuće saznanje. Dakle, sada rekapitulacija: Kontrabas je osnovni orkestarski instrument, zbog njegove fundamentalne dubine. Jednom riječju kontrabas je zvučno, najdublji žičani instrument. On ide prema dolje do Kontra-E. Mogao bih vam to jednom odsvirati…Trenutak….
…Uzima još jedan gutljaj piva, ustaje uzima instrument, zateže gudalo…
…uostalom kod mojega basa nešto najbolje je gudalo. Ein Pfretzschnerovo gudalo. Ono je danas vrijedno dvije i po hiljade. Kupio sam ga za trista pedeset. Stvarno je ludilo, kako su u ovoj oblasti porasle cijene u zadnjih deset godina. No, hajde.-
Dakle, pazite sad!…
Svira najdublji niz.
…Čujete li to? Kontra-E. Tačno 41,2 Herca, ako je ispravno naštimovano. Ima i takvih basova koji idu još dublje. Do Kontra-C ili čak do Subkontra-H. To bi bilo onda 30,2 Herca. Ali za to bi bio potreban jedan petožični. Moj ima četiri. Ne bi izdržao petu, to bi ga rastrglo. U orkestru imamo neke sa pet, potrebni su za Vagnera, na primjer. Ne zvuče nešto posebno, zato što 30,9 Herca više nije osmišljen ton, možete li zamisliti gdje bi već to…
Još jednom svira E
…to jedva da je ton, više od najobičnijeg struganja, nešto, kako bih kazao, nešto izvedeno na silu, više zuji nego što zvuči. Dakle, meni je dovoljno moje tonsko područje, potpuno! Prema gore, naime teorijski, nijesu mi postavljene granice, samo praktične. Dakle, primjera radi, mogu svirati, ako hvat potpuno iskoristim, do C-tri…
Svira
…a sada?…
Svira još visočije.
…a sada?…
Svira još visočije.
…Sekundarne frekvencije. Tako se postupak zove. Postaviti na to prst da bi dokučili visoke tonove. Kako to funkcioniše po fizici, to vam sada ne mogu objasniti, odvelo bi predaleko, to bi mogli i sami onda potražiti u leksikonu. U svakom slučaju, teoretski bih mogao svirati tako visoko da se više i ne čuje. Trenutak…
Svira nečujno visok ton.
…Čujete li? Ha! To više ne čujete. Pogledajte! Toliko toga se krije unutra, u instrumentu, po teorijsko-fizičkim zakonitostima. Jedino se ne može učiniti da izađe, praktično-muzički. To nije drugačije ni kod duvača. I kod ljudi uopšte – simbolično uzevši. Poznajem ljude, u kojima se krije cijeli univerzum, nemjerljiv. Ali to izvući, nije moguće! Ne, sve da bi umrli. To ja onako, uzgred.
Četiri žice. E – A – D – G …
Svira na njima pizzicato
…Sve čelik presvučen hromom. Ranije crijeva. Na G-žici, dakle ovdje gore, radi se uglavnom solistički, ako se može. Košta cijelo bogatstvo, jedna žica. Vjerujem da danas jedan komplet žica košta sto šezdeset maraka. Tamo gdje sam počeo, koštalo je četrdeset. Baš je ludilo, sa tim cijenama. Dobro. Dakle, četiri žice, četvorno štimovanje E – A – D – G, u odnosu na petožični, još C ili H. To je danas tako jednolično, od Čikaških simfoničara do Moskovskog državnog orkestra. Ali i do tada su bile to prave borbe. Različito štimovanje, različit broj žica, različite veličine – nema instrumenta, kod kojega je bilo toliko različitih tipova kao kod kontrabasa – dozvolite mi, da uzgred ispijam pivo; imam strahovit gubitak tečnosti. U 17. i 18 vijeku pravi pravcati haos: bas viola, velika bas viola, violina sa poveznicama, subtraviolone bez poveznica, terc-, kvart-, kvintno štimovanje, tro-, četvoro-, šesto-, osmožično, f- zvučni prorezi, c- zvučni prorezi – da se poludi! Još do 19. vijek imate u Francuskoj i Engleskoj trožičnjaka u kvintnom štimungu; u Španiji i Italiji trožičnjak u kvartnom štimungu; i u Njemačkoj i Austriji četvorožični bas u kvartnom štimovanju. Mi smo tada bili prinuđeni na kvartno štimovanje četvorožičnjaka, zato što smo u tom vremenu jednostavno imali i bolje kompozitore. Premda trožični bas zvuči bolje. Ne tako škripavo, melodičnije, jednostavno ljepše. Ali zato smo mi imali Hajdna, Mocarta, sinove Baha. Kasnije Betovena i cijelu romantiku. Bilo ih je baš briga kako zvuči bas. Za njih bas nije bio ništa do zvučna podloga, sa koje su mogli uzdići svoja simfonijska djela – praktično najveće što se može čuti u području muzike. To se, bez pretjerivanja, sve nalazi na plećima četvorožičnog kontrabasa; od 1750. do u dvadeseti vijek, ukupna orkestralna muzika, iz cijela dva vijeka. I sa ovom muzikom smo zbrisali trožičnjaka.
On se naravno opirao! Možete zamisliti. U Parizu, na Konzerva- torijumu i u Operi, sve do 1832. svirali su na trožičnjaku. 1832. je umro poznati Gete. Ali tada je Kerubini sa tim raščistio! Luiđi Kerubini! Italijan doduše, ali muzički potpuno srednjoevropski usklađen. Primio se na Glika, Hajdna, Mozarta. Bio je tada glavni muzički intendant u Parizu. I okoristio se! Možete li zamisliti, što se sve desilo? Krik negodovanja prošao je redovima francuskih kontrabasista, da im germanofil, Italijan, otima trožičnjaka! Francuz naravno rado negoduje. Ukoliko bilo gdje dođe do revolucionarnog raspoloženja, Francuz je svakako tu. To je bilo tako u 18. vijeku, u 19. vijeku isto tako, i to je prolazilo tako sve do u 20. vijek, do naših dana. Početkom maja sam bio u Parizu; tu su štrajkovali odvozači smeća, metrou su tri puta na dan isključivali struju, demonstriralo je 15.000 Francuza. Ne možete ni zamisliti, kako su nakon toga izgledale ulice. Nije bilo prodavnice, koju nijesu demolirali. Izlozi porazbijani, automobili izgrebani, plakati i papir i sve moguće porazbacano naokolo, jednostavno ostavljeno tako – dakle, moram kazati, stvarno zastrašujuće. No, dobro. U to vrijeme, 1832, u svakom slučaju nije im ničemu poslužilo. Trožični kontrabas je nestao, konačno! Ovo stanje dakako nije išlo u prilog raznolikosti. Iako je šteta zbog toga, jer, on je jednostavno bolje zvučao nego …taj tu…
Lupka po svom kontrabasu.
…Ograničeniji tonski opseg. Ali bolji u zvuku…
Pije.
…Pogledajte – ali često je to tako. Bolje odumire, zato što mu se na putu nađe nalet vremena. I ono valja sve! U ovom slučaju bili su to naši klasici, koji su sve, što se ispriječilo pred njih, nemilosrdno rušili. Nijesu svjesno. To ne bih htio kazati. Naši klasici bijahu, sami po sebi, u svakom slučaju pristojni ljudi. Šubert ne bi ni muvi mogao učiniti nešto našao, a Mocart je bio, doduše ponekad malo grub, ali sa druge strane mnogo senzibilan čovjek, i uopšte uzevši nenasilan. Takođe ni Betoven. Uprkos njegovim naletima bijesa. Betoven je, na primjer, uništio više klavira. Ali, nikad kontrabas, to mu se mora uzeti za dobro. Međutim nije ga ni svirao. Jedini bolji kompozitor, koji je svirao kontrabas, bio je Brams… odnosno njegov otac. – Betoven nije uopšte svirao ni jedan gudački instrument, samo klavir! To se danas rado zaboravlja. Za razliku od Mocarta, koji je violinu svirao gotovo isto tako dobro, kao i klavir. Prema mom saznanju, Mocart je uopšte bio jedini veliki kompozitor, koji je mogao da svira kako svoje klavirske tako i violinske koncerte. Napokon još i Šubert, u slučaju nužde. U slučaju prijeke potrebe! Samo on, nije napisao ni jedan jedini. A nije bio ni virtuoz. Ne, Šubert stvarno nije bio virtuoz. Nije bio takav tip, ni tehnički. Možete li zamisliti Šuberta kao virtuoza? Ja ne! Baš je imao dopadljiv glas, manje solistički, a više za muška horska društva. Svojevremeno je Šubert svake njedjelje pjevao u kvartetu zajedno sa Nestorijem. To vjerovatno nijeste znali! Nestori kao bas bariton, a Šubert kao…- ali tome svemu nije mjesto ovdje. To nema nikakve veze sa problemom koji se opisuje. Mislim, ako vas interesuje, u kakvom stanju je bio Šubertov glas, molim lijepo, to uostalom možete pročitati u svakoj biografiji. To vam ja i ne trebam pričati. Napokon ja nijesam muzički informacioni biro.-
Kontrabas je jedini instrument koji se bolje čuje, ukoliko se što udaljenije od njega, i to je problematično. Vidite, ja sam ovdje kod mene sve izolovao akustičkim pločama, zidove, plafone, pod. Vrata su dupla, tapecirana iznutra. Prozori sa duplim specijalnim staklom i izolatorskim okvirima. Koštalo je cijelo bogatstvo. Ali, preko 95% je zaštićenosti od buke. Čujete li što iz grada? Ja živim ovdje u strogom centru. Ne vjerujete? Trenutak samo!…
Ide prema prozoru i otvara ga. Divljačka buka auta, gradilišta, odvozača smeća, pneumatskih čekića itd. prodire unutra.
Viče.
…Čujete li to? Ovo je tako bučno kao Berliozov Te Deum. Životinjski. Tamo preko ruše hotel, a naprijed na raskrsnici se već dvije godine gradi stanica podzemne željeznice. Zato je saobraćajna obilaznica ovdje dolje, kod nas. Osim toga, danas je srijeda, dodajmo svemu i odvoz smeća, to su ti ritmički udarci…tu! Ovo udaranje, ovi brutalni udarci, otprilike 102 decibela. Da. Jednom sam to mjerio. Vjerujem, da je ponovo dostiglo. Sad mogu opet zatvoriti…
Zatvara prozor. Tišina. Nastavlja da priča sasvim tiho.
…Tako. Sad nemojte više ništa reći! Je li to zvučna izolacija? Moramo se zapitati, kako su ljudi prije živjeli? Nemojte vjerovati, da je ranije bilo manje buke nego sada. Vagner je pisao, da u Parizu nije mogao naći stan, zato što je u svakoj tamošnjoj ulici radio po jedan limar. I Pariz je prema mom saznanju već tada imao preko milion stanovnika, zar ne? Dakle, jedan limar – ne sam, ko je već jednom čuo, to je zasigurno najpaklenija buka koja može sresti jednog muzičara. Čovjek koji čekićem permanentno udara komad metala! Ljudi su tada naravno radili od izlaska do zalaska sunca. Navodno, u najmanju ruku toliko. Uz to larma kočija po kaldrmi, rika pijačnih telala i stalne tučnjave i revolucije, koje je u Francuskoj dizao narod, jednostavni narod, najprljaviji bezemljaši na ulici! No, to je već poznato. U Parizu je osim toga već s kraja 19. vijeka izgrađena podzemna željeznica, i nemojte misliti, da je ranije bilo bitnije tiše nego danas. Uostalom, ja sam malo skeptičan prema Vagneru! Ali, ja to onako, uzgred.-
Tako! A sada pazite! Sad ćemo napraviti jedan test. Moj bas je potpuno normalan istrument. Godina proizvodnje 1910. otprilike. Južni Tirol, vjerovatno; 1,12 visina korpusa, 1,92 na gore do puža, dužina oscilirajućih žica jedan metar i dvanaest. Nije to izvanredan instrument, ali recimo gornji prosjek. Danas bih mogao za njega tražiti osam i po hiljada. A kupio sam ga za tri i dvjesta. Ludilo! Dobro. Sada ću vam odsvirati jedan ton, bilo što, recimo duboki-F…
Svira tiho.
…Tako. To je sada bio pianissimo. A sada ću svirati piano…
Svira malko glasnije.
…Neka vas ne smeta ovo struganje. To je tako. Čistoga tona, bez struganja gudala, toga nema u cijelom svijetu, čak ni kod Jehudi Menjuhina! Dakle, samo vibracije. Tako. A sada pazite! Sada ću svirati između mezzoforte i forte. I kako već rekoh: prostor je potpuno akustički izolovan…
Svira još malo glasnije.
…Tako. A sada moramo malko sačekati… još trenutak… stići će to odmah…
Sa plafona se čuje lupanje.
… Eto! Poslušajte! To je gospođa Nimejer odozgo. Počinje lupati ako čuje i najmanji zvuk, i tada znam, da sam prešao preko granice mezzoforte. Inače, fina žena. Pritom, kada se stoji ovdje blizu, zvuči…ne pretjerano glasno, prije će biti, diskretno. Kada bih sada, na primjer, svirao fortissimo… trenutak…
Sada svira glasno koliko može i viče, kako bi nadjačao urlajući bas.
…ne zvuči pretjerano glasno, kazalo bi se, ali to ide na gore do iznad gospođe Nimejer i dolje do kućepazitelja, pa prema komšijskoj kući. Nazvaće oni kasnije…
Da. I to je ono što ja nazivam prodornom snagom instrumenta. Dolazi od dubokih vibracija. Što se mene tiče, jedna flauta ili truba zvuče glasnije – pomislilo bi se. Ali, to nije tačno! Nema prodornosti! Nemaju taj domet. Nemaju body kako bi jedan Amerikanac kazao: Ja imam body, odnosno moj instrument ima body. I to je jedino što mi se kod njega dopada. Inače je, prava pravcata katastrofa.
Ponovo stavlja ploču s predigrom iz „Valkire“
Predigra za Valkiru. Kao kada dolazi bijela ajkula. Kontrabas i čelo unisono.Od nota koje su tu, mi sviramo možda pedeset procenata. Ovo ovdje…
Pjeva figuru u basu.
…ovo izbrisati, to su ustvari kvintole i sekstole. Šest pojedinačnih tonova. U ovoj zahuktaloj brzini. Posve neizvodljivo. To se samo preskoči. Da li je to bilo jasno Vagneru, to mi ne znamo! Vjerovatno nije! U svakom slučaju bilo mu je prokleto. On je generalno prezirao orkestar. Otuda takođe i povlačenje u Bayereut, navodno iz zvukovnih razloga. Ustvari, iz prezira orkestra. Uglavnom stalo mu je bilo do šumova, upravo pozorišne muzike, razumijete li, zvučne zavjese, cjelokupnosti umjetničkog djela i tako dalje. Pojedinačni ton tu više ne igra nikakvu ulogu. Isto je uostalom i sa Betovenovom Šestom, ili Rigoletom, posljednji čin – kada se bliži oluja, tada oni neobuzdano unose note u partituru, koje ni jedan bas u cijelom svijetu ne može odsvirati. Niko! Od nas se, ipak ponešto očekuje. Mi smo i tako i tako oni, koji se najviše moraju naprezati. Ja sam nakon nekog koncerta potpuno znojav, košulju ne mogu obući dva puta. Kod jedne opere prosječno izgubim po dvije litre tečnosti; kod simfonijskog koncerta takođe jednu litru. Znam kolege, koji trče po šumi ili prave kondicione treninge. Ja lično, ne! Ali, mene će jednog dana u sred orkestra tako sklepati, da se od toga više neću oporaviti. Zato što je sviranje kontrabasa stvar čiste snage, a sa muzikom to skoro da i nema nikakve veze. Upravo zato jedno dijete nikada u životu ne može svirati kontrabas. Ja lično sam počeo sa sedamnaest. Sada imam trideset pet. Nijesam svojevoljno došao do toga. Nekako, kao djevica do bebe, sasvim slučajno. Do kontrabasa sam došao preko blok flaute, violine, trombona i diksilenda. Ali bilo je to davno, i u međuvremenu više ne volim džez. Uostalom, ne poznajem kolegu, koji je do kontrabasa došao svojevoljno. I nekako je jasno. Instrumentom je zapravo teško rukovati. Kontrabas je više, kako bih kazao, prepreka nego instrument. Ne možete ga nositi, morate ga vući, a ako padne, razbije se. U automobil ulazi jedino ukoliko izvadite prednje desno sjedište. I auto je tada, praktično pun. U stanu ga morate uvijek obilaziti. On stoji tako… nekako glupavo, znate, ali ne kao klavir. Klavir je ipak dio namještaja. Klavir možete poklopiti i ostaviti da stoji. Kontrabas ne! On stoji kao… Imao sa jednom ujaka, koji je uvijek bio bolestan i stalno se žalio, da se o njemu niko ne brine. Takav je kontrabas! Ako imate goste, uvijek se nađe u prvom planu. Svi govore još samo o njemu. Ako želite da budete sami sa nekom ženom, on stoji tu i nadgleda sve! Ako ste u intimi – on posmatra. Imate uvijek osjećaj, da se zabavlja, i sami taj čin pravi smiješnim. I ovaj osjećaj, naravno prenosi se i na partnerku, i tada – sami znate, tjelesna ljubav i ismijavanje, kako je to tijesno povezano, a tako se loše podnose. Baš bijedno! Jednostavno, baš nije lako! Izvinite…
Isključuje muziku i pije.
…Znam. Tome ovdje nije mjesta. To se vas u osnovi i ne tiče. Možda vas to samo opterećuje. Imate i vi možda vlastitih problema na tom planu. A mogao bih se i uzrujati. Htio bih zaista imati pravo, da jedan jedini put kažem jasno, a da se ne pomisli, kako član Državnog orkestra ne može imati slične probleme. Jer, već druga je godina da uopšte nijesam imao žene! A za sve je on kriv! Posljednji put je bilo to 1978. Sakrio sam ga u kupatilu, ali ni to nije pomoglo! Njegov duh je lebdio nad nama poput korone…
Ako još jednom budem imao neku ženu – što je malo vjerovatno; već imam trideset pet; ali ima i takvih koje izgledaju lošije od mene, ipak sam državni službenik, i mogu se još zaljubiti!-
Znate… zaljubio sam se. Ili samo zagledao, ne znam. Ni ona to, još uvijek ne zna. To je ta… kako sam prije kazao… iz ansambla u operi, ona mlada pjevačica. Sara se zove…Sve je vrlo nevjerovatno, ali ako…kad bi jednom došlo dotle, ikada, tada bih insistirao na tome da to uradimo kod nje. Ili u hotelu. Ili vani, na zemlji, ako ne bi padala kiša…
Ako ima nešto što bas ne podnosi, to je onda kiša; po kiši se skuplja, odnosno rasteže, preplavi ga, to uopšte ne voli! Kao ni hladnoću. Kada je hladno tada se rasteže. Tada ga trebate temperirati najmanje dva sata prije sviranja. Ranije, kada sam još bio u Kamernom orkestru, svaki drugi dan smo svirali u provinciji, u nekim dvorcima ili crkvama, na zimskim svečanostima – ne možete vjerovati čega sve ima. U svakom slučaju sam morao da se odvezem satima ranije, nego drugi, sam, u svome Volks Vagenu, da bih moj bas mogao prilagoditi temperaturi zastrašujućih krčmi; ili u sakristijama, uz peć za grijanje; kao nekog starog bolesnika. Da, to nas povezuje. Tu je uspavana ljubav, mogu vam kazati! Jednom, u decembru ‘74 smo ostali da visimo, negdje između Etala i Oberaua, u sniježnoj oluji. Dva sata smo čekali vučnu službu. Dao sam mu moj mantil. Ugrijavao ga vlastitim tijelom! Pri koncertu bijaše prilagođene temperature, a u meni je klijao već poražavajući grip. Dozvolite, da malko ispijem.
Ne, stvarno se ne rađa za kontrabas. Put do tamo vodi preko zaobilaznice, slučaja i razočarenja. Mogu vam kazati, da kod nas u Državnom orkestru nema ni jedan od osam kontrabasista, kojega život nije prodrmao, i kojemu se tragovi udaraca što mu ih je život dodijelio još ne vide ispisani na licu. Tipična sudbina kontrabasiste je, na primjer, moja: Dominantni otac, činovnik, nemuzikalan; slabašna majka, flauta, muzički predana; kao dijete idolopoklonički sam volio majku; majka je voljela oca; otac je volio moju mlađu sestru; mene niko nije volio – subjektivno govoreći. Iz mržnje prema ocu odlučih da postanem, ne činovnik kao on, već umjetnik; iz osvetoljubivosti prema majci odabrao sam najveći, najnezgrapniji, nesolistički instrument; i da bih je skoro smrtno razbolio a istovremeno i ocu, u grobu, zadao još jedan udarac, postao sam ipak državni činovnik: kao kontrabasista u Državnom orkestru, treći pult. Kao takav, u tijelu kontrabasa, silujem dnevno vlastitu majku, preko najvećeg ženskog instrumenta – ženskog po obliku – i ovaj vječiti incestuozni seksualni odnos je, naravno, moralna katastrofa, i ova moralna katastrofa je svakom od nas basista ispisana na licu. Toliko o psihoanalitičkoj strani instrumenta. Samo ovo saznanje ne pomaže puno, zato što … psihoanaliza je na izdisaju. To, da je psihoanaliza pri kraju, dakako znamo tek danas, a i psihoanaliza sama, to isto zna. Zato što se, kao prvo, psihoanalizi postavlja mnogo više pitanja, nego što ih sama može razriješiti, kao hidra – slikovito govoreći – koja sebi samoj otkida glavu, i to je unutrašnja, nikad razrješavajuća protivrječnost psihoanalize, u kojoj ona guši samu sebe, i kao drugo, psihoanaliza je u današnje vrijeme svakako opšte vlasništvo. To danas zna svako. U Orkestru su od sto dvadeset i šest članova, preko polovine na psihoanalizi. Možete zamisliti, da je to danas ono, što je možda bilo, još prije sto godina, senzacionalno otkriće, ili je moglo biti, u današnje vrijeme isto toliko normalno, pa se oko toga više niko ne uzbuđuje. Ili vas možda čudi, da je danas ima deset procenata depresivaca. Čudi li vas to? Mene zaista ne čudi. Pogledajte! I za to ne trebam psihoanalizu. Puno važnije bilo bi – kad smo već kod toga – da smo prije sto, do sto pedeset godina imali psihoanalizu. Tada bi bili pošteđeni, na primjer, nekih Vagnerovih djela. Taj čovjek je bio, ipak, izuzetno neurotičan. Jedno djelo kao Tristan, primjera radi, najveće, koje je ostvario, kako je zapravo nastalo? Ipak samo zbog toga što se tjerao sa ženom jednog svog prijatelja, istog što ga je godinama izdržavao. Godinama! I ova prevara, ovaj, kako bih kazao, otrcani način odnosa, njega samog je toliko razjedao, da je iz toga morao načiniti odmah, navodno najveću ljubavnu tragediju svih vremena. Totalno potiskivanje preko totalne sublimacije. „Visoke strasti“ i tako dalje, znate već. Brakolomstvo je tada još uvijek bilo neobična stvar. I sada zamislite, Vagner bi sa tim otišao analitičaru! Da – jedno je jasno: Tristana tada ne bi bilo. Jedno je sigurno, za to ne bi bilo više neuroze u dovoljnoj mjeri. – On je uostalom i tukao svoju ženu! Da, Vagner! Prvu, naravno! Drugu nije. Nju zasigurno nije! Ali prvu je tukao. Uopšte, jako neprijatan čovjek. Đavola je mogao biti ljubazan i nenormalno šarmantan. Samo neugodan. Vjerujem, nije mogao patiti ni za samim sobom. Stalno je imao osip po licu od čiste…ogavnosti. No, da! Ali žene su ga voljele, odreda. Taj čovjek je snažno privlačio žene. Nepojmiljivo…
Razmišlja.
…Žena u muzici ima podređenu ulogu. U muzičkim ostvarenjima, mislim, u kompozicijama. Žena igra podređenu ulogu! Ili poznajete i jednu slavnu kompozitorku? Jednu jedinu? Vidite. Jeste li o tome već jednom razmišljali? Trebali bi jednom razmisliti. O ženskoj u muzici kao takvoj, možda. Sada je kontrabas ženski instrument. I pored njegovog gramatičkog roda, pravi ženski instrument – ali jedan od najsmrtnije ozbiljnih istrumenata. Kao i sama smrt – sada o asocijativnim vrijednosnim osjećanjima – ženski je u svojoj zabrinjavajućoj stravi – ili kako se želi- njegovoj nevjerovatnoj ciljnoj funkciji; prema drugima takođe kao komplemantaran kao životni princip, plodnost, majka zemlja i tako dalje, imam li pravo? I u ovoj funkciji – da opet govorimo muzički – kontrabas se, kao simbol smrti, bori protiv apsolutnog Ništa, koje jednako prijeti propašću i muzici i životu. Mi, kontrabasisti, smo viđeni poput Kerbera na katakombama Ništavila, ili da poput Sizifa, koji uzbrdo, na svojim leđima valja smisaoni teret kompletne muzike, molim vas zamislite to slikovito!, prezren, popljuvan i sa raskubenom iznutricom – ne, to bijaše nešto drugo… Bio je to Prometej – a propos: Prošlog ljeta smo bili sa cijelom Državnom operom u Oranžu, južna Francuska, svečanosti. Izuzetna Zigfridova predstava, molim da zamislite: U amfiteatru Oranža, jednoj blizu dvije hiljade godina staroj zgradi, klasičnom graditeljskom djelu, iz najcivilizovanije epohe čovječanstva, pred očima cara Augustusa, bijesni njemački božanski narod, sikti aždaja, Mlati Zigfrid preko bine, grub, mastan „boche“ (podrugljiv izraz za Njemce -prim.prev.) kako Francuzi kažu…Mi dobismo dvjesta maraka po čovjeku, ali cijela ova predstava mi je bila toliko mučna, da sam u najmanju ruku odsvirao samo petinu nota. I nakon svega – znate li, što smo prije svega učinili. Svi mi iz orkestra? Napili smo se kao uličari, i izvodili lumperaj do tri izjutra, potpuno boche, i morala je doći policija. Bili smo tako očajni. Nažalost, pejvači su se tada napili negdje drugdje; oni inače nikada ne sjede zajedno sa nama iz Orkestra. Sara – znate već, ona mlada pjevačica – sjedjela je takođe sa njima. Pjevala je Šumsku ptičicu. Pjevači su bili smješteni u jednom drugom hotelu. Inače bi se tada ona i ja možda i sreli…
Jedan moj poznanik imao je vezu sa nekom pjevačicom, godinu i po. No, on je bio čelilsta. Čelo nije tako glomazno kao bas. Ono se ne ispriječi tako moćno između dvoje ljudi, koji se vole. Ili žele voljeti. Ima mnogo solističkih dionica za čelo – sada zbog prestiža -, Klavirski koncert Čajkovskog, Šumanova Peta simfonija, Don Karlos i tako dalje. I pored toga, kažem vam, moj poznanik je bio potpuno opčinjen svojom pjevačicom. Morao je da uči klavir, da bi je mogao pratiti. Ona je to jednostavno zahtijevala od njega, i iz čiste ljubavi – u svakom slučaju postao je u najkraćem mogućem vremenu korepetitor žene, koju je volio. Bijednik zaista. Kada bi zajedno svirali, bila je mnogo nadmoćnija. Bukvalno ga je ponižavala, to je ona druga strana svijeta ljubavi. Pritom je, što se čela tiče, bio veći virtuoz nego ona sa svojim mezzosopranom, daleko bolji, ne može se uporediti. Ali, on je morao neizostavno da je prati; htio je bez daljeg, da svira sa njom. A za čelo i sopran nema toliko toga napisanog. Vrlo malo. Skoro toliko malo kao za sopran i kontrabas…
Znate, ja sam često usamljen. Sjedim najčešće kod svoje kuće, ako imam slobodan dan, odslušam tada par ploča, povremeno vježbam; nikako mi ne čini zadovoljstvo, uvijek je sve isto. Večeras imamo premijeru svečanosti Rajninog zlata; sa Karlom Mariom Đulinijem gostujućim dirigentom i Premijerom u prvom redu; najbolje od najboljega, karte koštaju trista pedeset maraka, ludilo! Ali meni je i to svejedno. I ne vježbam. Osmoro nas je u Rajninom zlatu, i tu je svejedno, što pojedinac svira. Ako vođa dionice donekle dobro svira, ostali se već uklapaju… Sara takođe pjeva. Velgundu. Odmah na početku. Velika dionica za nju, mogao bi to da bude njen proboj. Naravno, žalosno je da neko mora da se probija preko Vagnera. No, ne može se birati. Ni tamo, ni ovdje. U normalnim okolnostima imamo probe od deset do jedan, a onda naveče od sedam pa do početka predstave. Ostatak vremena sjedim kod kuće, ovdje u mojoj zvučno izolovanoj sobi. Popijem poneko pivo zbog gubitka tečnosti. Ponekad postavim kontrabas u stolicu od pletenog pruća, naslonim ga na nju, a gudalo položim pored njega. Ja se postavim ovdje u naslonjaču. I tada ga posmatram. A onda razmišljam: zastrašujući instrument! Molim vas pogledajte ga! Pogledajte ga još jednom! Izgleda kao stara, debela žena. Kukovi su isuviše nisko, struk totalno unesrećen, previsoko izrezan prema gore i nedovoljno uzak; i onda ova uska rahitično viseća ramena – da se poludi! To dolazi odatle što je kontrabas ustvari hermafrodit, istorijski razvojno. Dolje kao velika violina, a gore kao velike gambe. Kontrabas je najodvratniji, najzdepastiji, najnelegantniji instrument, koji je ikada izmišljen. Prava šumska avet od instrumenta. Ponekad bih ga najradije razbio. Išegao. Iskasapio. Usitnio i samljeo a onda raspršio u nekom automobilu, sagorijevaču drveta…procesuirao! – Ne, da ga volim, zaista ne mogu kazati! On je takođe odvratan za sviranje. Za tri polutona trebate kompletan raspon šake. Za tri polutona! Na primjer ovako…
Svira tri polutona.
… I ako sviram na jednoj žici nekad od dolje prema gore…
Izvodi i to.
…tada smijem jedanaest puta da promijenim položaj. To je čisti sport za koji treba snaga. Svaku žicu morate pritisnuti kao neki ludak! Pogledajte moje prste. Ovdje! Divlja koža na jabučicama; pogledajte i žljebovi, posve otvrdli! Ovim prstima ništa više ne osjećam. Nedavno sam ih sagorio, i nijesam osjetio ništa, tek sam to primijetio po smradu od vlastite divlje kože. Samopovređivanje! Ni jedan kovač nema takve jabučice prstiju. Pritom su moje ruke nježne. Nijesu stvorene za ovaj instument. Kuća mi daje, da sam zapravo tombonista. Na početku nijesam ni imao dovoljno snage u desnoj ruci, što bi se moralo posjedovati za gudalo, jer inače nećete izvući niti jedan ton iz ove prljave kutije, posebno ne neki lijepi. To lijepo nećete uopšte izvući, zato što unutra i nema lijepog tona. To… to ipak nijesu tonovi to su zapravo… ne bih sada htio biti vulgaran, ali mogao bih vam kazati, što je to…najružnije iz područja šumova. Niko ne može lijepo svirati na kontrabasu, ako ta riječ treba nešto da znači. Niko! Ni najveći solisti, to je povezano sa fizikom, ne sa moćima, zato što kontrabas nema one više tonove; on ih jednostavno nema i zato on uvijek zvuči strašno, uvijek! I zato je solističko sviranje na kontrabasu ogromna glupost, čak i ako je tehnika tokom sto pedeset godina postala sve rafiniranija, i ako bi bilo koncerata za kontrabas i solističke sonate i svite, pa čak i ako se pojavi neko čudo od čovjeka, počne svirati Bahove chacone na kontrabasu, ili jedan Paganinijev Capricio – jeste i ostaje čudovišno, zato što je njegov ton užasan i to ostaje. – Tako, sada ću vam odsvirati standardno djelo, nešto najfinije što ima za kontrabas, u neku ruku krunski koncert za kontrabas, od Karla Ditersa fon Ditersdorfa. Sada pažnja molim…
Postavlja prvi stav Ditersovoga Koncerta u E-Duru.
…Tako. To je bilo to. Ditersdorf, Koncert za kontrabas i orkestar u E-Duru. Zapravo, zvao se Diters. Karl Diters. Živio je od 1739. do 1799. Uz to je bio upravnik šumskog gazdinstva. I sada mi iskreno kažite: da li je to bilo lijepo? Hoćete li da čujete još jednom? Sada ne kompozitorski, nego čisto zvučno. Kadenca? Želite li da čujete još jedanput kadencu? Kadenca je da umreš od smijeha! A sve zvuči da se čovjek zaplače. Tu je bio i jedan među najboljim solistima, ne bih htio sad da ga imenujem, jer on zaista ne može ništa promijeniti. A takođe i Ditersdorf – moj Bože, tada su ljudi tako nešto morali pisati, naređenje odozgo. On je strašno mnogo pisao; Mocart je golo smeće u odnosu na to; preko sto simfonija, trideset opera, gomilu klavirskih sonata i druge male stvari, pa još trideset pet solističkih koncerata, između ostalog i taj za kontrabas. Ukupno ima u literaturi preko pedeset koncerata za kontrabas i orkestar, sve od manje poznatih kompozitora. Ili možda poznajete Johana Špegera? Ili Domenika Dragonetija? Ili Botesinija? Ili Simandla ili Kasvickog, Hotla, Vanhala, Ota Gajera, Hofmajstera ili Omara Klosea? Znate li i jednog od njih? To su sve velikani kontrabasa. U osnovi sve ljudi poput mene. Kontrabasisti, koji su iz čistog očaja, počeli komponovati. A odgovarajući su i koncerti. Kako pristojan kompozitor ne piše za kontrabas, za to on ima dva ukusa. Ali, ako piše za kontrabas, onda to radi iz šale. Postoji mali Mocartov Menuet, Kehel 344 – da umreš od smijeha! Ili od Sen Sansa u Karnevalu životinja, broj pet: „Slon“ za solistički kontrabas sa klavirom, allegretto pomposo, traje jedan i po minut – da umreš od smijeha! Ili „Salome“ od Riharda Štrausa, dionica za kontrabas, sa pet stavaka gdje Saloma gleda u bunar: „kako je samo crno dolje! Mora da je strašno živjeti u tako mračnoj jami. Isto kao u grobnici…“ Petoglasna kontrabas dionica, stravični – puni efekat. Slušaocima se diže kosa na glavi. No, i sviračima. Da se čovjek na smrt prepadne!-
Trebalo bi se praviti više kamerne muzike. To bi možda bilo čak i zabavno. Ali ko bi me primio u kvintet, sa mojim kontrabasom. Ne isplati se. Ako nekoga i zatrebaju, oni ga iznajme. Tako je i sa septetom i oktetom. Ali mene ne pozivaju. Postoje dvojica, trojica basista u Njemačkoj i oni sviraju sve. To je jedan, koji ima vlastitu agenciju za organizovanje koncerata, i drugi zato što je berlinski filharmoničar, a treći je profesor u Beču. Protiv toga naši ne mogu ništa. Uz to ima jedan tako lijep Dvoržakov kvintet. Ili Jančakov. Ili Betovenov, oktet. Ili možda Šubertov, Pastrmka kvintet. Znate li, to je bilo nešto najviše, za karijeru, sa muzičkog stanovišta. Komad snova za kontrabas, Šubert… Ali, to je tako daleko. Ja sam čisti tutista. To znači, ja sjedim za trećim pultom. Za prvim pultom sjedi naš solista; za drugim predsvirač, njegov zamjenik; a iza dođu tutisti. To ima baš malo veze sa kvalitetom, to su zapravo planirana mjesta. Zato što jedan orkestar, to morate zamisliti, mora biti strogo hijerarhijski podijeljen, i kao takav odraz ljudskog društva. Ne nekog određenog ljudskog društva, već ljudskog društva po sebi:
Iznad svih leluja GMD, generalni muzički direktor, onda dođe prva violina, tada prva druga violina, zatim druga prva violina, potom ostale prve i druge violine, viole, violončela, flaute, oboe, klarineti, fagoti, bleh instrumenti – i posve na kraju kontrabas. Do nas dolaze samo timpani , ali čisto teorijski, zato što timpanista sjedi na uzvišenju, da ga svako može vidjeti. Osim toga, ima još više volumena. Kad se po timpanima jednom udari, to se čuje do u posljednji red, i svi kažu, aha – timpani. Za mene nijedan čovjek ne kaže, aha – kontrabas, zato što ja idem dolje među masu. Zato se timpani nalaze praktično iznad kontrabasa. Iako, strogo uzevši, timpani i nijesu neki instrument, sa svoja četiri tona. Ima solo timpanskih dionica, na primjer u Betovenovom 5. Klavirskom koncertu, posljednji stavak, na kraju. Tu svi, koji ne gledaju pijanistu, gledaju na timpane, a to je u velikoj kući dobrih hiljadu i dvjesta – do hiljadu i petstotina ljudi. Tako da u jednoj cijeloj sezoni na mene uopšte i ne pogledaju.
Nemojte pomisliti da sam ljubomoran. Ne, to je za mene stran osjećaj, jer ja tačno znam koliko vrijedim. Ali imam izražen osjećaj za pravednost, i ponešto u muzičkoj produkciji je potpuno nepravedno. Solista biva obasut aplauzom, a ako ne smiju više aplaudirati, posmatrači to vide kao kaznu protiv sebe samih; ovacije su ostavljene za dirigenta: Dirigent najmanje dva puta stiska ruku kapelnika; ponekad se podigne cijeli orkestar sa svojih sjedišta… -Kao kontrabasista, ne može se pristojno ni ustati. Kao da su kontrabasisti – izvinite na izrazu – za njih u svakom pogledu zadnje govno!
I zato kažem da je orkestar, odraz ljudskog društva. Jer i ovdje i tamo ima onih, koji ionako rade prljav posao, i kroz to su podrvrgnuti preziru drugih. U orkestru je još gore nego u društvu, zato što bih se u društvu – makar teorijski – mogao nadati da ću se jednog dana uspeti na vrh hijerar- hijske piramide i gledati prema dolje kako gmižu ispod mene… Kao što već rekoh, mogao bih se bar nadati…
Tiše.
Ali u orkestru nema nade. Tu vlada stravična hierarhija sposobnosti, i stravična hijerarhija jednom donesenih odluka, strašna hijerarhija nadarenosti i nespornih prirodnih zakona, fizička hijerarhija vibracija i tonova: nemojte nikada ući u neki orkestar!…
Gorko se smije.
Naravno, bilo je takozvanih previranja. Posljednje je bilo prije otprilike sto pedeset godina, u rasporedu sjedjenja. Tada je Veber bleh duvače postavio iza gudača, i to je bila prava revolucija. Za kontrabasiste nije bilo nikakvih promjena; mi i tako i tako sjedimo iza, i tada i danas. Od kraja vremena u kome su glavni bili basovi, od 1750. sjedimo iza. Tako će to vjeovatno i ostati. I ja se uopšte ne žalim. Ja sam realista i znam se prilagoditi. Prilagodio sam se, Bog mi je svjedok!…
Uzdiše, pije i skuplja snagu.
…I ostajem pri tome. Ja sam, kao orkestarski muzičar, konzervativan čovjek; zastupam vrijednosti kao što su red, disciplina, hijerarhija princip vođe. – Molim vas da me ne razumijete pogrešno. Mi Njemci, kada smo kod vođe, uvijek odmah pomislimo na Adolfa Hitlera. Uz to Hitler je bio najveći Vagnerijanac, a ja sam prema Vagneru, kao što znate, prilično hladan. A Vagner kao muzičar – kada se radi o umješnosti – usuđujem se reći: nije baš među najboljima. Vagnerova partitura vrca od nemogućnosti izvođenja i grešaka. Taj čovjek, sam, nije svirao ni jedan istrument, izuzev klavir, i to loše. Profesionalni muzičar se kod Mendelsona osjeća, a da ne govorimo o Šubertu, hiljadu puta bolje zaštićen. Mendelson je bio uostalom, kako i samo ime kaže, Jevrejin. Da. Hitler, sa svoje strane, izuzev Vagnera, nije razumio, ama baš ništa vezano za muziku, i sam nije nikada htio postati muzičar, nego arhitekta, slikar, urbanista i tako dalje. Toliko je ipak imao samokritike, pored sve njegove…razularenosti. Muzičari, i tako i tako, nijesu bili predusretljivi za nacionalsocijalizam. Molim, uprkos Furtvengleru i Rihardu Štrausu i tako dalje, ja znam problematične slučajeve, ali tim se ljudima toliko toga prišivalo, zato što nijesu bili nacisti u pravom smislu, nikada. Nacizam i muzika – to možete pročitati kod Furtvanglera -, to jednostavno ne ide zajedno, nikada!
Naravno i tada se pravila muzika. To je ipak sasvim jasno! Sa muzikom se ne prestaje jednostavno. Naš Karl Bem, na primjer, bio je tada na vrhuncu svoje karijere. Ili Karajan. Njega su čak i Francuzi slavili u okupiranom Parizu; na drugoj strani su takođe i zatvorenici u konc-logorima imali svoje orkestre, koliko ja znam. Isto kao i kasnije naši ratni zarobljenici, u svojim logorima ratnih zarobljenika. Jer muzika je nešto ljudsko. Sa one strane politike i istorije. Nešto uopšte ljudsko, htio bih kazati, urođeni konstitutivni element ljudske duše i ljudskog duha. I uvijek će biti muzike, i svugdje i na istoku i zapadu, u Južnoj Africi isto kao i u Skadinaviji, u Brazilu kao i u Arhipelagu Gulagu. Jer, muzika je metafizička kategorija. Razumijete li, meta-fizička, dakle iza ili sa one strane fizičke egzistencije, sa one strane vremena i istorije i politike i siromaštva i bogatstva i života i smrti. Muzika je – vječna. Gete kaže: „Muzika je tako visoko, da je nijedan razum ne može dokučiti, a djeluje tako da ovlada svime, i zbog tog djelovanja niko nije u obavezi polagati račune.
Sa tim se mogu samo saglasiti.
Posljednje riječi je izgovorio veoma svečano, zatim ustaje, nekoliko puta uzbuđeno ide po sobi gore-dolje, razmišlja, dolazi natrag.
…Ja bih čak dalje otišao od Getea. Kazao bih, da ja, što više starim i što dublje prodirem u pravu suštinu muzike, toliko mi je jasnije, da je muzika jedna velika tajna, misterija, i što više o njoj znam, utoliko se uopšte manje u stanju kazati nešto važno. Gete je bio svakako, uz sve uvažavanje – koje je i danas visoko – i to sa pravom, strogo uzevši, nije bio muzikalan čovjek. U prvoj liniji bio je liričar, i kao takav, ako se želi, ritmičar ili jezički melodičar. Ali, sve drugo, samo ne muzičar. Drugačije se skoro i ne mogu objasniti njegove groteskno pogrešne procjene o muzici. Ali, mistično je razumio poprilično. Ne znam, da li ste i vi znali da je Gete bio panteista. Vjerovatno! I sada, panteizam je u tijesnoj povezanosti sa mistikom, on je u izvjesnom smislu izvor mističnog pogleda na svijet, isto kao u slučaju taoizma i indijske mistike; i to se dešava kroz cijeli srednji vijek i renesansu, i tako dalje, i tada, između ostalog, izranja ponovo u pokretu Slobodnih zidara. I sada, Mocart je bio Slobodni zidar, to vam je poznato. Mocart je već u relativno mladim godinama pristupio pokretu Slobodnih zidara, kao muzičar, zar ne, i to je po mom mišljenju – mora da je i njemu samome to bilo jasno – dokaz za moju tezu, kako je njemu, Mocartu, konačno muzika bila misterija, i on nije u tom vremenu znao, što se tiče pogleda na svijet, ništa više, i ništa dalje od toga.- Sada ne znam, da li vama postaje to suviše komplikovano, zato što vam vjerovatno nedeostaju preduslovi za razumijevanje. Ali i sâm sam se godinama bavio tom problematikom, i kažem vam jedno: Mocart je – polazeći od ove pozadine – jako precijenjen. Kao muzičar, Mocart je silno precijenjen. Ne, stvarno, – znam da danas to vrlo malo popularno zvuči, ali ja smijem to kazati, kao neko ko se materijom bavio godinama, i to studirao, zbog zanimanja – da je Mocart, upoređen sa stotinama njegovih savremenika, koji su danas potpuno nepravedno zaboravljeni, radio sasvim obične stvari, i upravo kroz to što je već kao dijete, tako rano, bio nadaren, i već počeo komponovati kao osmogodišnjak; bio je čovjek koji je, naravno, u najkraćem mogućem vremenu totalno došao do kraja. Glavnu krivicu za to snosi njegov otac, i to je stvarno skandal. Ja ne bih mojemu sinu, naravno kad bih ga imao, a on bi mogao biti i deset puta toliko nadaren kao Mocart; ne pripada jednom djetetu da komponuje. Svako dijete komponuje ako ga za to izdresirate kao majmuna, ali to nije umjetničko djelo, to je mučenje, mučenje djeteta, a to je danas i pravno zabranjeno, zato što dijete ima pravo da zahtijeva slobodu. I to je jedno. I drugo je, da u vrijeme kada je Mocart komponovao, praktično nije bilo ničega. Betoven, Šubert, Šuman, Veber, Šopen, Vagner, Štraus, Leonkavalo, Brams, Verdi, Čajkovski, Bartok, Stravinski…- toliko puno gotovo i da ne mogu nabrojati, koliko je tada… devedeset pet procenata muzike, koju običan čovjek razumije, mora razumijeti, da prećutim profesionalce kao što sam ja, tada uopšte gotovo i da nije postojalo. Ona je stvorena tek nakon Mocarta. O tome Mocart uopšte nije imao pojma. – Jedino, da? što je tada postojalo od poznatih imena, jedino – bio je Bah, a on je bio totalno zaboravljen, zato što je bio protestant; njega smo tek mi morali ponovo otkrivati. I zato je, dakako, Mocartov položaj tada bio nemjerljivo jednostavniji. Neopterećen. Tada je čovjek mogao doći i bezbrižno, svježe svirati i komponovati – praktično što je god htio. I tada su ljudi bili puno zahvalniji. U to vrijeme i ja bih bio svjetski poznat virtuoz. Ali, to Mocart nije nikada priznao. Nasuprot Geteu; on je tu ipak bio iskreniji. Gete je uvijek govorio kako je imao sreće, da je literatura u njegovo vrijeme bila, takoreći neispisani list. Imao je sreću! Đavolsku sreću, da naški kažem! A Mocart to nije nikada priznao. I za to mu se baš može prigovoriti. Tu sam slobodan i nemam dlake na jeziku, zato što me ljuti nešto takvo. I – to samo onako uzgred -: to što je Mocart napisao za kontrabas – to možete zaboraviti; zaboraviti do posljednjeg čina Don Žuana; bez rezultata. Toliko o Mocartu. Sad moram ispiti još jedan gutljaj…
Ustaje, zapinje u odlasku o kontrabas i viče.
…Krvi ti božje, pazi malo! Uvijek se ispriječiš na putu budalo! – Možete li mi reći, kako je moguće da jedan čovjek od trideset pet godina, naime ja, može živjeti sa instrumentom, koji ga neprestano smeta?! Ljudski, društveno, saobraćajno tehnički, seksualno i muzikalno, samo smeta. Utiskuje mu Kainiov biljeg. Možete li mi to objasniti!? – Izvinite što galamim. Ali, ja ovdje mogu vikati koliko želim. Niko ne čuje, zbog akustičniih obloga. Niko me ne može čuti… Ali jednog dana ću ga još i ubiti, ubiću ga jednog dana…
Odlazi, da donese sebi još jedno pivo.
Mocart, uvertira Figara.
Kraj muzike. Dolazi opet. I dok naliva sebi pivo.
…Još nešto o erotici: ova mala pjevačica – divno. Ona je prilično mala i ima potpuno crne oči. Možda je Jevrejka. To bi mi bilo baš svejedno. U svakom slučaju, zove se Sara. To bi bila žena za mene. Znate, ne bih se mogao nikada zaljubiti u neku čelistkinju, ni u neku koja svira violu. Iako – kada se već radi o instrumentu – kontrabas se u visokim tonovima bolje slaže sa violom – Ditersdorfova Sinfonia cocertante. Trombon takođe odgovara. Ili čelo. Mi i tako i tako najčešće sa čelom sviramo za oktavu niže. Ali, ljudski, to ne ide. Ne za mene. Kao kontrabasista ja trebam ženu, koja predstavlja potpunu suprotnost, od toga što ja jesam: Lakoća, muzikalnost, ljepota, sreća, slava, a morala bi imati i dobre grudi…
Bio sam u muzičkoj biblioteci i gledao da li bi se moglo naći nešto za nas. Čitave dvije arije za sopran i obavezni kontrabas. Dvije arije! Naravno ponovo od onoga potpuno nepoznatoga Johana Špergera, koji je umro 1812. Uz to još jedan Bahov nonet, Kantata 152 ali nonet je gotovo orkestar. Dakle, ostaju dva komada koje bi mogli imati zajedno, sami. To naravno nije dovoljna osnova. Dozvolite da otpijem.
Što bi to trebalo sopranistici. Nemojmo se zavaravati. Sopranistici je potreban korepetitor. Pristojan pijanist. Još bolje, dirigent. I režiser bi takođe bio dobar. I tehnički direktor bi bio za nju važniji nego kontrabas.
-Vjerujem, ona je imala nešto sa našim tehničkim direktorom. A taj čovjek je čisti birokrata. Potpuno nemuzikalni funkcionerski tip. Masni, pohlepni, stari jarac. A osim toga peder. – Možda ipak nije ništa imala sa njim. Iskreno govoreći, ja to ne znam. Bilo bi mi potpuno svejedno. A sa druge strane, bilo bi mi žao. Jer, ne bih mogao ići u krevet sa ženom, koja spava sa našim tehničkim direktorom. Nikad joj to ne bih mogao oprostiti. Ali dotle ipak još nijesmo došli. Pitanje je da li ćemo uopšte dotle doći, zato što me ona gotovo i ne poznaje. Ne vjerujem da me već uopšte i primijetila. Muzički svakako nije, a kako bi i mogla! U najboljem slučaju u kantini. Ne izgledam tako loše, koliko loše sviram. No, ona je rijetko u kantini. Često je pozivaju. Stariji pjevači. Gostujuće zvijezde. U skuplje riblje restorane. Jednom sam to posmatrao. Tamo list košta pedeset dvije marke. Tako nešto smatram odvratnim. Smatram za odvratno, ako jedna mlada žena sa nekim pedesetogodišnjim tenorom, biću toliko slobodan – čovjek dobija za dvije noći trideset šest hiljada! A znate li koliko ja zarađujem? Zarađujem osmi dio toga – neto. Kada imamo snimanje ploča, ili uskočim negdje drugdje, tada zarađujem eventualno još nešto uz to.
Ali obično zarađujem samo osminu – neto. Toliko danas zarađuje jedan niži službenik, ili student u honorarnoj djelatnosti. I što su oni naučili. Ništa nijesu naučili. Bio sam cijele četiri godina na visokoj muzičkoj školi; kod profesora Kraučnika sam učio kompoziciju, a kod profesora Riderera harmoniju; prije podne sam imao tri sata probe, a naveče četiri sata izvođenja, a ako imam slobodno, tada sam bio u pripravnosti, i prije pola noći ne idem u krevet, a između svega trebam još vježbati, za ime božje, da nijesam bio tako nadaren, da odmah sve mogu sa lista odsvirati, morao bih teško raditi po četrnaest sati dnevno! –
Ali, i ja sam mogao ići u riblji restoran, samo da sam htio! I položio bih pedeset dvije marke za jedan list, ako bi tako moralo biti. A ne bih pritom ni trepnuo, ne poznajete me dobro. No, ipak to smatram odvratnim! Osim toga, ta gospoda je u braku samo sa bankama. Molim, kada bi ona došla kod mene – ali ona me i ne poznaje – i upitala me: Hajdemo, voljeni, otići da jedemo list!“ , tada bih kazao: „Naravno, srce moje, zašto ne; pojedimo list, pa i ako košta osamdeset maraka, sasvim mi je svejedno.“ Jer, ja sam prema dami, koju volim, kavaljer, od glave do pete, Ali odvratno je, ako ova dama izlazi sa drugom gospodom. Držim da je to odvratno. Dama koju ja volim. Ta ne ide sa drugima u riblji restoran. Iz večeri u veče!…Doduše, ona me ne poznaje, ali…ali to je jedino izvinjenje koje ima. Da me poznaje… ako me upozna… nije vjerovatno, ali…ako se upoznamo, onda – može doživjeti nešto, to vam već sada mogu kazati, mogu vam to dati i napismeno, zato što…zato što…
Počinje odjednom vikati.
…neću sebi dozvoliti, da moja žena, samo zato što je sopranistica, i jdnoga dana možda pjeva Dorabelu ili Aidu ili Baterflaj, a ja sam samo običan kontrabasist! – da ona…zato…ide u riblje restorane… to ne dozvoljavam…oprostite… izvinjavam se… moram se nešto…. obuzdati… mislim…savladati…vjerujete li, da ja… jednoj ženi…mogu uopšte biti pri duši…?
Ide prema gramofonu i nešto je postavio na njega.
…Arija „Dorabele“…Iz drugog čina…“Cosi fan’ tutte“…(„Tako čine
sve“-prim.prev.)
Dok muzika svira, on počinje tiho jecati.
Znate, kad je čujete kako pjeva, ne vjerujete da ona to može. Doduše do sada je dobijala samo manje uloge – duga prodavačica cvijeća u Parsifalu, pjevačica u hramu u Aidi, Base u Baterflaju i tako – ali kada pjeva, i kada slušam kako pjeva, kažem vam iskreno, dira me u srce, ne mogu drugačije kazati. I onda ide djevojka sa nekom tako, prolaznom gostujućom zvijezdom u riblji restoran! Jedu morske plodove ili provansalsku riblju čorbu. Dok čovjek, koji je voli, stoji u zvučno izolovanom prostoru, i samo misli na nju, sa ničim osim ovim bezobličnim instrumentom u rukama, na kome ne može da odsvira ni ton, jedan jedini ton, koji ona pjeva!…
Znate li, što mi je potrebno? Ja uvijek trebam neku ženu koju ne mogu dobiti. Ali za toliko malo koliko je dobijam, i ne treba mi ni jedna.
Jednom sam joj htio skrenuti na pažnju na sebe, kod probe Arijadne. Pjevala je eho, i to nije puno, samo par taktova, a režiser je, jedan jedini put, poslao naprijed, na rampu. Odatle bi mogla da me vidi, ako bi pogledala, da pogledom nije fiksirala GMD -a (generalnog muzičkog direktora-prim.prev.)…razmišljao sam, ako bih sada nešto učinio, ako bih uspio da privučem njenu pažnju, da prevrnem kontrabas, ili da gudalom lupim u čelo pokraj mene, ili jednostavno da sviram potpuno pogrešno – kod Arijadne možda bi se čulo, tu smo samo mi, dva basa.
Ali tada sam odustao. Sve je izgledalo puno lakše, nego što se čini. Osim toga vi ne znate našeg GMD; taj se zbog pogrešnog tona osjeća lično uvrijeđenim. I tada bi mi to takođe bilo previše djetinjasto, da preko pogrešnog tona uspostavim odnos sa njom… i znate li, ako svirate u orkestru, zajedno sa kolegama, i tada iznenada hotimično, takoreći potpuno namjerno počnete pogrešno svirati…dakle, ja to ne mogu! Tu negdje sam ja, ipak previše pošten muzičar, i mislio sam, ako već moraš pogrešno svirati, da bi te ona uzela u obzir, onda je dakako najbolje, da te uopšte i ne primijeti. Vidite, takav sam ja!
Onda sam pokušao, da sviram izuzetno lijepo, koliko je to uopšte moguće na mom instrumentu. I mislio sam: to bi trebao da bude neki znak! Ako joj privučem pažnju sa mojim lijepim sviranjem, ako me pogleda – onda je to žena mog života, za uvijek moja Sara. Ali, ako ne pogleda – onda je sve gotovo. Ah, muškarac je tako praznovjeran u ljubavnim stvarima. – Nije me ni pogledala. Jedva da sam počeo lijepo svirati, ustala je i, prema pravilu, ponovo otišla natrag. Inače niko nije ništa ni primijetio. Čak ni GMD, ni Hafinger koji svira prvi bas, direktno pored mene – ni primijetio nije kako sam izuzetno lijepo svirao…
Idete li često u operu? Zamislite, odete u operu, večeras zbog mene, svečana premijera „Raninog zlata“. Preko dvije hiljade ljudi u večernjoj odjeći i tamnim odijelima. Miriše na čista ženska leđa, na parfem i dezodorans. Crna svila smokinga blješti, sjaje potiljci debelih žena, brilijanti varniče. U prvom redu Premijer sa porodicom, članovi Kabineta, međunarodna eminencija. U intendantskoj loži, intendant sa svojom suprugom i njenom prijateljicom, njenom porodicom i njenim počasnim gostima. U GMD loži, GMD sa suprugom i počasnim gostima. Svi očekuju Karla Maria Đulinija, zvijezdu večeri. Vrata se tiho zatvaraju, diže se centralni luster, gase svjetla, sve miriše i čeka se. Đulini se pojavljuje. Aplauz. On se poklanja. Njegova svježe oprana kosa se razletjela. Onda se okreće orkestru, posljednji kašalj, tišina. Podiže ruke. Traži kontakt pogledom prema prvoj violini, klima glavom; još jedan pogled i posljednji kašalj iz publike…-
I tada, u tom uzvišenom trenutku, u kome opera postaje Univerzum, a trenutak prauzrok trenutka Univerzuma, tada, dok su svi u napetom iščekivanju, tvrdo zadržavaju dah, tri Rajnine kćeri stoje kao zakovane iza zatvorenih kulisa, tu iz zadnjeg reda orkestra, otuda gdje stoje kontrabasi, krik srca koje voli…
Viče.
…SARA!!!
Kolosalno djejstvo! – Sljedećeg dana sve piše u novinama, i ja letim van iz Državnog orkestra, idem kod nje sa buketom cvijeća, ona otvara vrata, vidi me po prvi put, a ja stojim tu kao kakav heroj i kažem: „Ja sam čovjek koji vas je kompromitovao, jer vas volim“, padamo jedno drugom u zagrljaj, sjedinjenje, blaženstvo, najveća sreća, svijet je potonuo pod nama. Amin.-
Pokušao sam da izbijem sebi Saru iz glave. Vjerovatno je ona ljudski nepredusretljiva; karakterno – čista nula; duševno beznadežna i na niskom nivou; nedorasla uopšte čovjeku mojega formata…
A onda, na svakoj probi čujem njen glas, taj glas, božanski organ. – Znate, lijepi glas je sam po sebi produhovljen, a žena može još da bude tako glupava, i to je ono najjezivije u muzici.
I tada je upravo tu erotika. To je polje koje ni jedan čovjek ne može izbjeći. Hoću da kažem: Kada ona pjeva, Sara, to mi se tako uvlači pod kožu, da je skoro seksualno – molim da me sada pogrešno ne razumijete. Ali, ponekad se probudim u sred noći vičući. Vičem jer je u snu čujem da pjeva, Bože moj! Hvala Bogu da imam akustične obloge. Okupan sam znojem, a onda zaspim ponovo – i ponovo se probudim od vlastite vike. I tako to ide cijele noći: Ona pjeva, ja vičem, zaspim, ona pjeva, ja vičem, zaspim i tako dalje… To je seksualnost.
No, ponekad – kad smo već kod toga – prikaže mi se i po danu. Naravno, samo u mojoj mašti. Ja…iako sada smiješno zvuči… tada mislim da ona stoji ispred mene, posve blizu, kao moj bas sada. I nijesam se mogao uzdržati, morao sam je zagrliti…tako… a sa drugom rukom tako…kao sa gudalom…preko njene zadnjice… ili obrnuto, tako kao kod kontrabasa odzad, i sa lijevom rukom na njenim grudima, tako kao u trećem položaju na G-struni… sada, solistički malo teže za zamisliti – i sa desnom spolja gudalom, tako, dolje, a onda tako, i tako i tako…
Jedna serija zbunjujućih zahvata na kontrabasu, nakon toga ostavlja, sjeda iscrpljen u svoju stolicu i doliva pivo.
…Ja sam preduzimač. Negdje unutra sam preduzetnik. Nijesam muzičar. Izvjesno je da nijesam muzikalniji od nje. Ja volim muziku. Mogu da osjetim kad je neka žica pogrešno naštimovana, i mogu lako razlikovati između polovine i cijelog tona. Ali, ne mogu da odsviram muzičku frazu… – a ona samo otvori usta, i sve što izađe iz njih je predivno. Čak i ako napravi hiljadu grešaka, predivno je. I nije do instrumenta. Mislite li da Franc Šubert počinje svoju 8 Simfoniju sa instrumentom, na kome se ne može lijepo svirati? Što zapravo mislite o Šubertu! – Ali ja to ne mogu. Sve moja krivica.
Tehnički mogu odsvirati sve. Tehnički posjedujem izuzetno obrazovanje. Tehnički, ako želim, odsviraću svaku Botesinijevu Svitu, to je isto što i Paganini za kontrabas. Nema puno takvih koji bi me nadsvirali. Tehnički, ako bih zaista vježbao, ali ja ne vježbam, zato što mi je to besmisleno, i zato što mi nedostaje supstanca, ako to ne bi nestalo, razumijete li, iznutra, u muzičkom smislu – i ja to mogu da prosudim, jer ipak ne nedostaje mi baš toliko, posjedujem dovoljno još uvijek – i razlikujem se od drugih, u pozitivnom smislu -, imam samokontrolu, i još uvijek znam, Bogu hvala, što jesam a što nijesam, iako sa svojih trideset pet godina sjedim u Državnom orkestru kao doživotni činovnik, nijesam toliko blesav, da pomislim, kao neki, kako sam genije. Činovnički genije! Nepriznati, do smrti činovnički genije, koji svira kontrabas u Državnom orkestru.
Naravno, mogao sam svirati violinu, kad bi toliko daleko išli, komponovati, ili biti dirigent! Ali, to nije dovoljno. Dovoljno je upravo to da okolo grebem po instrumentu koji ne volim, da drugi i ne primjećuju, kako sam loš. Zašto to činim?-
Počinje iznenada vikati.
…Zašto ne? Zašto bi meni trebalo bolje ići nego njima? Da, njima! Knjigovođama! Referentima za izvoz! Foto-laborantima! Pravnicima!…
U svojoj uzbuđenosti ide do prozora i naglo ga otvara. Ulična buka preplavljuje prostor.
…Ili možda i vi pripadate privilegovanoj klasi onih, koji još uvijek smiju raditi vlastitim rukama? Možda ste i vi od onih vani, koji po osam sati dnevno razbijaju betonsku podlogu pneumatskim čekićem. Ili od onih, koji stalno bacaju kontejnere prema kamionu za odvoz smeća, tako da ono ispada – cijelih osam sati! Odgovara li to vašim talentima? Da li bi vas razboljelo kada bi možda neko, kante za smeće bacao bolje od vas. Jeste li i vi ispunjeni idealizmom u nesebičnoj privrženosti vašem poslu kao ja? Ja pritiskam četiri žice prstima lijeve ruke, dok krv probije; prevlačim gudalom od konjske dlake preko njih, dok mi se ne oduzme desna ruka; i tako proizvodim šum, šum koji je potreban. Jedino što me od vas razlikuje, jeste da svoj posao ponekad trebam obavljati u fraku…
Zatvara prozor.
…A frak, njega nam daju. Samo se za košulju moram sam pobrinuti. Sada se moram presvući.
Izvinite. Uzbudio sam se. Nijesam se htio uznemiriti. I nijesam vas htio uvrijediti. Svako je na svom mjestu i čini najbolje što može. I nije na nama da pitamo, kako je neko dospio tamo, zašto tamo ostaje i da li…-
Ponekad imam stvarno loše nastupe, izvinite. Prethodno, kada sam zamislio ispred mene Saru, kao neki kontrabas, nju, ženu mojih snova, zamislio sam kao kontrabas. Nju, anđela, koja je muzički toliko iznad mene lebdi…, pred sobom sam je zamislio kao ovu prljavu kutiju od kontrabasa, koju diram svojim prljavim žuljevitim vrhovima prstiju i milujem svojim ušljivim prljavim gudalom…Pih! dođavola, to je nisko, ali me savlada, neodoljivo začara, ponekad kad zamislim – razvratno! Po prirodi nijesam razvratan. Po prirodi sam povučen. Samo kada razmišljam prevladaju nagoni. Kada razmišljam, tada me obuzme moja fantazija kao neki leteći konjic odnese, pa odgalopiramo sve niže i niže.
„Misao je“, kaže jedan moj prijatelj – on već dvadeset dvije godine studira filozofiju, i uskoro treba da bude promovisan-, „Misao je preteška stvar, da bi se njome smio baviti svaki diletant“ On – moj prijatelj – ne bi tu sjeo i odsvirao klavirsku sonatu. Zato što to i ne može. No, svako vjeruje da može misliti, i na to misli osiono, i to je danas velika greška, kaže moj prijatelj, i zato se dešavaju ove katastrofe, zbog kojih ćemo da propadnemo, svi zajedno. I ja kažem: Ima on pravo. Više od toga neću reći. Sada se moram presvući.
Odaljava se, donosi svoju odjeću, i dok se oblači nastavlja govoriti.
Ja sam – izvinite, što sam sada nešto glasniji, ali uživajući u pivu uvijek postajem bučniji-, ja sam kao član Državnog orkestra, skoro službenik i kao takav ne mogu dobiti otkaz. Imam čvrstu nedjeljnu normu, i pet nedjelja godišnjeg odmora. Osiguranje u slučaju bolesti! Svake dvije godine automatska povišica prihoda. Kasnije penzija. Ja sam potpuno osiguran…
Znate – to me ponekad toliko plaši, ja…ja… ja, vjerujte, ponekad više i ne izlazim iz kuće – toliko o sigurnosti. U mom slobodnom vremenu ostajem – imam puno slobodnog vremena -, radije ostajem kod kuće, iz straha, kao sada, ali kako vam to objasniti? To je muka, pritisak noćne more, strašno se plašim ove sigurnosti, to je nešto kao klaustrofobija, psihoza stalnog zaposlenja – upravo zbog kontrabasa. Jer, nema basova slobodnjaka. I gdje onda? Kao basista ste doživotno zarobljen u činovnika. I sâm naš GMD nema ovu sigurnost. On ima ugovor na pet godina. I ako mu ga ne obnovite, onda, leti on. Barem teorijski. Ili intendant. Intendant je svemoćan – ali i on može biti najuren. Naš intendant – na primjer – ako postavi Hencovu operu, biće najuren. Ne momentalno, ali to je sigurno kao smrt. Zato što je Hence komunista, a za takve u Državnom pozorištu nema mjesta. Ili bi moglo biti političkih intriga…
Ali ja neću nikada da letim vani. Mogu da sviram i činim što želim, ali me neće otjerati. Dobro, možete kazati, da je to na vlastiti rizik; ali to je tako bilo uvijek; orkestarski muzičar imao je uvijek stalno zaposlenje; kako danas kao državni činovnik, tako i prije dvjesta godina kao dvorski službenik. Ali, tada je barem mogao da umre knez, i onda bi moglo biti, da se i raspusti dvorska kapela, mislim teorijski. A to je danas posve nemoguće. Isključeno. Što god da se desi. Čak i u ratu – to znam ipak od starijih kolega -, bombe su padale, sve je bilo uništeno, grad je ležao u šutu i pepelu, Opera je bila u plamenu – ali u podrumu je sjedio Državni orkestar, probe rano izjutra, u osam. Očaj! Naravno, ja mogu dati otkaz. Slobodno. Mogu tamo otići i reći: Dajem otkaz! Bilo bi neobično. Malo ih je koji su to učinili. Ali moglo bi se napraviti, bilo bi potpuno legalno. Onda bih bio slobodan… Da, i što onda?! Što bih tada radio? Ostajem na ulici…
Da se padne u očaj. Osiromaši se. Ovako – ili onako…
Pauza. On se smiruje. Nastavlja da govori šapatom.
…Osim kada bih još večeras napustio predstavu i povikao Sara. Bio bi to herojski čin. U prisustvu Premijera. Za njenu slavu i moj otkaz. Tamo se takvo što nikad nije desilo. Krik jednog kontrabasiste. Možda izbije panika. Ili bi me upucao Premijerov tjelohranitelj. Greškom. Zbog ishitrene reakcije. Ili omaškom upuca gostujućeg dirigenta. U svakom slučaju nešto bi se desilo. Moj život bi se iz osnove promijenio. Bio bi to oštar rez u mojoj biografiji. I sve ako ne bih sa tim pridobio Saru, nikada me ne bi zaboravila. Postao bih stalna anegdota njene karijere, njenog života. To bi bilo vrijedno ovoga krika. I ja bih letio van…letio… kao intendant.
Sjeda ponovo i uzima još jednom dobar gutljaj piva.
Možda ću stvarno to i napraviti. Možda ću poći sada tamo, ovako kako jesam, postaviti se tamo i kriknuti…Gospodo moja… Druga mogućnost je kamerna muzika. Biti dobar, vrijedan, vježbati, imati puno strpljenja, prvi basista u nekom orkestru B klase, mali kamerni muzički sastav, oktet, gramofonske ploče, biti pouzdan, fleksibilan, napraviti od sebe neko malo ime, u svoj skromnosti, i sazrijevati za neki Kvintet pastrmki.
Kada je Šubert bio mojih godina, već tri godine je bio mrtav.
Sada moram da idem. U pola osam se počinje. Naviću vam još jednu ploču. Šubert, Kvintet za klavir, violinu, violu, čelo i kontrabas u A-duru, napisano 1819. kada je imao svega dvadeset dvije godine, narudžbina za jednog direktora rudnika u Štajeru…
Stavlja gramofonsku ploču.
Idem sada. Idem sada u Operu i vikaću. Ako se usudim. To možete pročitati u sjutrašnjim novinama. Do gledanja!
Njegovi koraci se udaljavaju. Napušta sobu. Vrata su se zalupila. U tom trenu počinja muzika: Šubert, Koncert pastrmki, I stav.
PATRICK SÜSKIND (Patrik Ziskind) je rođen 26. marta 1946. godine u Ambahu, u blizini Štarnbergovskog jezera u okolini Minhena. Ziskind je najstariji sin Vilhelma Emanuela Ziskinda, čuvenog njemačkog novinara. Završio je Srednjovjekovnu i modernu istoriju na Minhenskom univerzitetu i Eks an Provansu.
O njegovom životu se malo zna. U posljednjih dvadeset godina nije davao intervjue, a javnosti su poznate samo njegove tri fotografije. O Ziskindovom životu se zna najviše iz govora njegovih profesora sa univerziteta.
Njegovo najpoznatije djelo je roman Parfem, prodat u preko 15 miliona primjeraka, sa kojim je devet godina bio na listi bestselera njemačkog „Špigla“.
Najpoznatija djela:
Kontrabas, drama iz 1981;
Parfem: Hronologija jednog zločina, roman iz 1985. godine;
Golub, novela iz 1986. godine;
Priče o gospodinu Soneru, novela iz 1991 godine;
The Stories and a Reflection, zbirka pripovjedaka iz 1996. godine;
U ljubavi i smrti, zbirka eseja iz 2006. godine.