Panorama poezije Saksonije-Anhalta
(srednja i mlađa generacija)

Izbor: Kornelija Marks
Prijevod: Stevan Tontić

Saksonija – Anhalt (Sachsen-Anhalt) je jedna od njemačkih saveznih država. Po površini je skoro dva puta veća od Crne Gore, a po stanovništvu oko tri i po puta. Glavni grad je Magdeburg s oko 230. 000 stanovnika, koliko ima i Hale, grad koji leži na rijeci Zale (Saale). To su najvažniji obrazovni, naučni i kulturni centri zemlje, urbana središta sa hiljadugodišnjom istorijom. (Uzgred: Dositej Obradović studirao je u Haleu, a Sima Milutinović Sarajlija, Njegošev učitelj, upoznao je tamo i opasno se zaljubio u gospođicu Terezu Albertinu Lujzu fon Jakob (Talfj), koja će 1825/26. objaviti svoje izvrsne prevode srpskih narodnih pjesama u dvije knjige.) Treći grad po veličini je Desau-Roslau (oko 85. 000). U Desauu su nastale građevine u stilu Bauhausa koje se danas ubrajaju u ikonična djela arhitekture 20. vijeka.
Zemlja je bogata istorijskim i kulturnim spomenicima, nasljeđem važnim za cijelu Njemačku. U njoj su veoma, kao malo gdje drugdje, živi tragovi reformacije. To se vidi i po samim nazivima nekih gradova kao što su Luterštat Vitenberg i Luterštat Ajsleben koji su pod zaštitom UNESKO-a.
Saksonija-Anhalt ne zaostaje ni u književnom životu za ostalim njemačkim zemljama. Ima udruženje književnika i nekoliko posebnih književnih grupacija, postoje književni susreti i festivali poput onoga pod nazivom „InterLese“, stipendije i nagrade za pisce, priređuju se brojne književne večeri (redovno u „književnim kućama“ u Magdeburgu i Haleu). U Haleu izlazi časopis ODA (skraćenica od Ort der Augen – Mjesto očiju) koji je za posljednjih desetak godina objavio više srpskih, hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih pjesnika u prevodima Kornelije Marks.
Ovaj izbor iz savremene poezije Saksonije-Anhalta predstavlja malu panoramu pjesničkih imena, koja bi se, naravno, mogla sačiniti i drugačije, s više drugih stvaralaca. Podsticaj za oblikovanje panorame s deset uvrštenih pjesnika, predstavljenih najčešće s po tri pjesme, dala mi je pjesnikinja Dragana Tripković, na čemu joj zahvaljujem. Svima nam je stalo do književne razmjene. U svakom slučaju, drago mi je da ove pjesme, i to u prevodima nadasve uvaženog Stevana Tontića, izađu u cetinjskom časopisu ARS. (K. M.)

Simona Trider
ŠIFRE ARTIKALA

Sa Šiframa artikala (Barcodes) pravim jedan presjek kroz pomisli kupaca i namještenika koji se istovremeno nalaze u supermarketu. Ta ideja mi se javila kada sam sama na sebi zapazila da pri kupovini mislim na nešto sasvim drugo. U supermarketu se tako susreću oni koji se poznaju ili se jedan drugom sklanjaju s puta, jedan par se ponovo sretne nakon 20 godina, komunalni političar malčice sanja, dvije obijesne učiteljice klavira kupuju šampanjac, neki nesrećnik tješi se šarenim paketićem salame, jedna žena nešto laže, mesar želi pekarku itd, itd. Svaka figura nazvana je svojim imenom i spregnuta s nekim artiklom ili frazom iz svijeta robne reklame. Mene su šifre artikala podstakle na ovu skrivenu formu izraza.

Nivea

Svakog dana odlažem
svoju kožu kao
iščitane novine
ne dok prethodno ne izrežem
svoje najbolje članke

Članci moje kože
zaostavština su drugih

Skupljam samo dobre
Ovaj vršak prsta dodirivao je
neku podlakticu
Komad vrata
od nekoga mirisao dobro
Ova dlaka kose ležala
na nekoj kašičici za kafu

Koža postaje tvrda zborana ranjiva
Sve teže se nalazi
neki dobar dio
za moju kožnu hroniku

Sve češće se povređujem
jedva ruku podižem

Satensko posteljno rublje „Love“

Svakog dana pravim
krevet
Nakon protresanja
neboplave dnevne deke
stavljam nevjestinu lutku
u mrežu s kojom se u kupnju ide

Pritom suho kratko pljesne
otvaranje njenih plastičnih očiju

već četrdeset godina
ona nas posmatra
najljepša i najskuplja lutka
koja je tada postojala

Persil i šećer u prahu

Kakva si djevojka bila
prije no što si postala
najdraža moja

Kako si
čudna
u svojim pismima
koja sam stalno čitao
kad si odatle
bila umakla
kad te takvu
avaj ponovo vidim
ma kažem ti
čovječe
pusti me na miru

Kristina Hoba
Sfinga

Držala sam malu sfingu u sobi. Podrezala sam joj kandže, oprezno, da ne povrijedim njene živote koje sam vidjela kako rumeno pulsiraju ispod svijetlog roga. Češljala sam njenu plavu grivu, češljala, češljala. Osjećalo se da je hladna, klizava, kao zmijska koža.
Nikad se nisam usudila da dodirnem njene okrugle grudi – opominjao me je pogled njenih varničavih očiju.
Hranila sam je ljudskim mesom. Zabila bi poput sokola svoje kandže u meso, i poput lava pokidala – svoja okrvavljena usta, svoju plavu grivu, na kojoj su svjetlucale crvene kapi.
Kako je bila lijepa, kako zdrava! Brzo je rasla. Rado bih joj stavila ogrlicu i vodila je na ulicu. Jednostavno tako, iz ponosa, da nam se dive.
Otišla je. Razbila je svojim jasnim čelom prozor u sobi, skočila na prozorsku dasku, rašepurila svoje perje i odletjela. Juče sam je ponovo vidjela. Odrasla je.
Ležeći na ravnom krovu jedne kuće, vitlajući repom prema prozorima tri sprata ispod sebe, njena šapa iznenada se stuštila i uhvatila jednog prolaznika koga je pri njegovom molitvenom držanju stiskala uza se, dok mu – cak – nije odgrizla glavu.
Suze su se kotrljale preko razbijenog nosa. Njena zlatna zjenica otkrila me je, mene koja sam stajala duboko dole u vrištećoj gomili.
Neko pitanje bješe u njoj, neko pitanje –
Pobjegla sam dalje, sakrila se, teško dišući, u jednom ulazu. Šta sam mogla da joj odgovorim?

Pepeljava srijeda

čekasmo da nam krst boje prašine
iz pepela vrbovih grančica
od prošle godine ucrtaju
na naša zaobljena čela
da bismo ga nosili kući u tamu
naše dječje sobe

premišljanje o prašini
sada nam je bliže
od svjetlucanja
srebrnastog krzna
vrbovih maca.

Renata Zatler
LAMASU

Niniva*

Ištar se obruši s neba:
„Šta radite s mojim hramom?“
Šum motorâ.
Ona otvara svoju odoru,
ali ratnici izvrte oči
čuvaru kapije.

Čak ni kao lavica ne može ništa da učini,
stenje pod lancima bornih kola.
Vapaj asirskog kamenja
vije se kroz pustinju,
vije se preko Tigrisa.
Čuješ li ga?

*Niniva – antički grad u Asiriji. (Prim. prev.)
Nimrud*

Čuješ li ga?
Čuješ li čuvara kapije kako urliče:
„Ne mogu više da čuvam palatu
koju mi je povjerio Asurnasirpal II.“
Iz bradate glave riče bik.
Jedan udar – krila se odvoje o kamena.
Ali gle! – Оn leti.
Nesavitljiv, Lamasu** se goni
preko pneumatskih čekića,
preko Božjih ratnika,
koji Alahu akbar viču
a na kog li Boga misle
koji to prašta?
Kuda? Kud se okrenuti?
Pod Lamasuom se ruše stubovi, lukovi, kapije.
Čuješ li
kako on leti?
On još uvijek leti.
Al čuješ li i kako Tigris plače?

*Nimrud – antički asirski grad, ruševine grada uništila je buldožerima tzv. Islamska država. (Prim. prev.)
**Lamasu (ili šedu) je vavilonsko zaštitničko božanstvo, ili demon, prikazivano kao stvorenje s tijelom bika ili lava, krilima orla ili ljudskom glavom. Pripadnici Islamske države isjekli su ga pneumatskim čekićima iz kapije palate koju on treba da čuva. (Prim. prev.)

Silaženje iz vinograda

Djetelina i bilje kukute cvjetaju,
žito kraj mene podsjeća me na travu.
Drveće razvija svijetlo zelenilo,
koje se još ne usuđuje da sasvim izađe.
Putujem kući od vinograda
a tako bih rado s tobom
ležala tamo dolje na livadi u ravnici,
gdje rijeka starim rukavcem zalazi oko poljâ,
srebrnu vrbu učinila saveznikom
i jednostavno samo tu bila
kao onog dana kad si tri godine imao.

Sada si negdje i ne mogu da te vidim,
ali te sva vlakna moga mesa zovu.
Prekinuo si vrpcu i ja moram da učim
rastočenu stazu sama da savladam.
Nikad više na ovoj padini neće loza zreti,
samo žito pokreće vlati – gotovo neprimjetno.
Uskoro ću izaći iz sjenke dana.
Put je još dalek i ja čeznem
da se sretnemo tamo dolje kod kućice za odmor,
dok se opet ne budeš morao vinuti na bicikl
da gledam za tobom dok noćni me vjetar ne otjera.

Dirk Birbas
Straža u parku

Noću
ispod maskirne mreže
zvijezda
slušah šaputanje
zemlje

razgovore drveća
brežuljka koji se zgurio
poput džina
sa raketama
kao bodljama u mesu

tad jasno osjetih
ubode žice
svih tih ograda
koji mi
srce rasturiše

vidjeh u daljini
oblačno svjetlo
bakarnu kupolu
nad gradom

u kojem moji drugari
sigurni i vedri
sjede smijući se
sa svojim potvrdama
u bučnim barovima

bez mene
udaljeni od mene
samo pedeset kilometara

jedan dobar
hitac rakete

Rakete

Bile su tako tanke
duge i lijepe
napunjene pogonskim gorivom
do rasprsnuća:

takvim vidjeh i ja sebe
golog u malim
zamagljenim ogledalima
u prostoru za tuširanje: deset kilometara,
mislio sam, one se uspinju
strmo i munjevito

da onda udare unutra
sigurno cilj nalazeći
tako lijepo i prisiljavajuće
direktno u dubinu
neprijatelja

Rezervisti

Niko nas ne bi nikad pobijedio bez borbe
u svim tim manevrima
bili bismo stvarno vojnici

da se stalno nismo osjećali
na pogrešnoj strani, rođeni kao sumnjajući
i nevjerujući

ostali smo veliki gubitnici
koji još i danas misle:
od sveg ovog starog gvožđa
napravili smo još najbolje

podignimo
dakle šolje, odbacimo govna:
naše vrijeme je prošlo, oko nas
rat bijesni.

Ralf Majer
Nadgrobni spomenik porodice Capulet

Suncem obasjana, mirna poput zaliva,
opružila se ova grobnica siva
do zelenila danjeg u koje se zaljubimo.
Tvoja haljina ležaše u travi, kratko ko ovo ljeto.
Onda si kazala da znaš sve to
što bi nas zauvijek zavjerilo:
treba da se pod hladnim kamenjem volimo,
gdje kost se o kost tare, u carstvu podzemnome,
dok se ne raspadne. I još znam, mišljah kako bi bilo
kad bi strah što danima je vladao mnome
mogao u tijelu tvome da nestane. . .

To ovdje je stvarno: na stepenicama stanem
i sanjam sad, dok muči me nesanica,
smrt je samo djevojka a ne kosturnica.

Djed, posljednji razgovor
Pola stoljeća trebalo je ratu
u tvom srcu, da onda te strefi. Munja
u podne bješe rat za tvoje oko, rat, rekao si
ko da ti slučajno pade na pamet,
i spustio se na sofu. I najednom
sam znao: otud je toliko toga došlo
od nerazumljivih stvari djetinjstva,
brižljivi kreveti, stoički obroci od jednog jela,
sva ona dvostruko zaključana vrata
iz rata, iz rata.
Što nikad mi niko ne reče i ne pokaza, morah
sebi predstaviti, a to je došlo iz rata.
Tà bješe li tišina stvarno uvijek za te
tišina izmeđ dviju topovskih baterija?

Majčin grob

Ko tacna na kojoj doručak stajaše:
jaje, tost, čaj – ne, to se ljuljalo –
izneseno pred zid od cvijeća našeg
u ljetnom vrtu uz jezero malo,

tolika bješe i moja leja prva:
crn četverokut, da cvijeće se gleda
i zelenilo spram crnila održava,
rotkvica, luk – tom se dijete preda.

Opet leja, mala, još sva razrovana,
njena urna, u kojoj ništa ne osjeća,
crnica mojim rukama prekopana
i zemlja kroz moje prste sipeća.

Andre Šinkel
Usedom* III

Noćni hod preko kita pulsarâ –
Tvoj zadržani dah moj je plašt,
Tvoja bijela nepokrivenost. . .
Čednost, a iza tog svjetlucanja
Pjena tvoje tijelo valja
K meni; zabranjen položaj tijelo tvoje,
Jedno zavođenje poput mlijeka.
Izgubljen međ dinama tvojih grudi,
Na ovsenom sjaju stidnice tvoje;
Ujutro, kada smo utopljenici
U jednom uzbuđenju; malaksali od mirisa
Tvoje kože, u pijesku razbijene
Meduze, s glavama u propast ispruženim –
Tvoje tijelo moj plašt je, voljena.
Crvena planeta

Da je nismo pronašli
U blizinama, u daljinama orbite,
Gdje bismo istovarali
Naše strahove i brige?

Šaljimo dakle svake treće godine
Jedan čelični bonbon
Na put, da je oborimo
I vidimo kako se hladi.

Pred kulisom od riđeg kartona i leda,
Napravljenoj od naših snova:
Iz te nužde da se nekud
Morate da okrenete.

*Usedom – ostrvo u Baltičkom moru. (Prim. prev.)

Noćnoplavom leptiru

Na tebe sam, leptiru, već čitav
Dan čekao, na tvoja ko more plava
Krilašca. Nemiran kroz noć prođoh,
U rano jutro počeh da pijem
Jer: iščekivanje ne izdržah. A sad
Opet noć, i glava moja vina puna,
I san ne dolazi prije no što ti
Ne dođeš. Iz daleka letiš, od
Baltičkog mora, i uvijek k meni,
U bjekstvu od vrana koje su iz Norveške.
Pogled tvoj – južnoskandinavska svjetlost
Pod ravnomjernim zamasima krila,
Kad se u domaću pasminu vraćaš,
S biserjem nektara i mirisom cvjetnog praha:
Na tebe sam čitavo ljeto čekao.

Izgled

Startuje većinom s velikim nadanjem
Život bogat, smislen, svud kod kuće;
Ti otvoreno osjećaš i vidiš stanje
I zaljubljen si u moguće.

Brzo se probiješ, daš impuls novi
Svjetskoj zbrci, dahovi ti nadmeni –
Al ne uspiješ, ušunjaju se snovi,
Neugodno kaljugom ispunjeni.

Ljubav se koprca u polusivoj zoni,
Na kraju nestane čak i ljubavi;
U onoj klopci sam sobom zvoniš,
I ločeš bez dvije čiste u glavi.

Tješi te: neko vrijeme umjetnosti,
Naslađuje: neka zelenila mrlja, –
Uz to ide starost što te žalosti
I žurno te u grob otkotrlja.

Julijana Bleh
Nemirno

vjetar neki divlji pas
niko ga prisilit na štenaru nije u stanju
neko režanje u granju

dani svježa riba
ispljuskana iz starog mora
sa svim blatom iz gliba

sanjanje gnjila morska trava
izbačena u tamno jutro
koje blijedo sunce prežvakava

pokraj mene
tkaju pauci mreže

ustaju glave
plutaju molekule

uzrujavaju se riječi
spuštaju se na zemlju

treskaju na jezicima bakterije
pokretaju se tijela

jedni protiv drugih za
čuvaju planove

njeguju snove
ribaju samo ispred svojih vrata

u hodnicima smo se
poput krtice

zakopali
ruke tijela

dah
neko buši iznad nas

poravnava tla
prevlaku prevlake

uvijek se naprijed kreći
sve se čuti može

nikad obreći
pisati o sreći

greška je najednom
ptice uspaljenost i

parenje u zraku takođe
u nama sijaset tonova

tiha pjevanja suženja
tijela mameći ih

šapućemo
naša imena

Torsten Ole
Jednostavna stvar

Oni se smiju s djetetom i
gledaju kako u vrtu drveće cvjeta,
govore o kući koju će graditi
godinama koje su prošle
i godinama koje dolaze.

Oni tuguju s djetetom i
gledaju kako se u korpi jabuke sjakte,
govore o novcu koji će im trebati
u godinama koje dolaze
i odlaze.

Oni telefoniraju s djetetom i
gledaju kako plodovi na mrazu gnjiju,
govore o gnijezdu koje osta prazno
i o godinama
koje su u zemlju otišle.

Oni računaju s djetetom i
gledaju kako žar u kaminu gasne.

Kasni septembar

U toploj svjetlosti večeri
leže mačke i privijaju
se ispod naših ruku.
Crni mačak, Will Shakespeare,
Magarence i Jednooka
oblijeću oko ljubavi i hrane.

Njina četvora uska leđa
skupljena oko tanjira
kao paoci nekog točka
što vrti se i vrti,
kad životinje požudu
revnosnim jezicima gase.

Tako dalje u zimu,
toplota – hladnoća.
Tako dalje godinu za godinom
dok neko drugi ne donese mlijeko
i zovne uveče
mámećim glasom.

Ronilac

Ronimo dole moj prijatelju
Dan za danom u tamu.
Dubina stišće i opija.
Hladnoća kroz kožu prodire.

Sa dna kačimo što je slobodno
prema svim pravilima umjetnosti.
Školjke se sjaje u svjetlosti
sunca: teške mreže.

Prokidamo ih i žanjemo:
između ljuski meko meso
što glad nam utoljava.
Bisere bacamo u more.

Marko Organo
Ovi čudno povjerljivi bupovici

Njegova je žena na sportu, mi sjedimo za šankom,
pijemo, govorimo i čekamo, opet idemo po nju.
Na putu prema vratima čujem svakako jedno
„Zar već ideš?“ Čudim se,
jer se odnosi na mene. Skidam kapu s glave,
kažem „Halo“ i objasnim našu žurbu.

Onda ovi čudno povjerljivi bu-povici.
Podignute usne, jedan palac
koji pokazuje nadole, naziva nas kvariteljima igre.

Nešto kasnije pade mi na um, na šta me ovi povici
podsjećaju: opasan put
pored štala, mladi bikovi,
uspaljeni kao uvijek, buču protiv rivala,
ograde od rešetaka. Ne znaju ni nakon stotina
udaraca da će im najprije lobanja da prsne.

Psi trzaju svojim povocima, kevću i balave,
razgrebu vrata kućice s uzdignutim
temeljem, gdje se mrtvorođeno tele nadima.

Noga za igranje

(za Briana Clougha, * 1935. u Middlesbroughu, † 2004. u Derbyju)

„The River Trent is lovely,
I know because I have walked
on it for 18. years. “

Nema ovdje nikakvih Buda
čiju se ćelavicu isplati trljati.
ili da bar sreću donese.

Elem, usudim se, oližem palčeve,
kao da ću listati neku novu knjigu,
al mjesto toga grubu cipelu trljam.

Kolebljiv gest. Upola strahopoštovanje,
upola žmirkavo oko, pozdrav bez riječi.
Bog ili legenda, sreća, kladim se,
ostaje neiznudljiva. Kvote, tako mi viknu
jedan ljevonogi, stoje jedan prema jedan
za sve koji igraju kod kuće.
Mak i smijeh

(Poppy-Day i start karnevalske sezone padaju u isti dan: 11. 11.)

To su male razlike
koje razliku čine:
jedni vojnike poštuju,
drugi se ločući smiju.

Crven je cvijet, krv se crveni.
Ordenje na bluzama i na reverima
šareno je i jevtino, ili moje mnogo više.
Tugovati i slaviti – oboje dobro čini.

Šeširi i šljemovi, čelik ili karton
ne štite od budalaština.
Pivo i rakija, šrapnel ili olovo
brzo rupe buše u hrabrim redovima.

Svi su hrabri u grajanju i lokanju.
Prije svega je samo žalosni ostatak.
Pucaj dakle, Mariechen! Pucaj!
Treba nam pojačanje, SOS.

Danilo Pokrant
Vrijeme posjete (za M.)

U ovim zatvorenim prostorima
svjetlost ima boju
izbledjelih krevetskih čaršava,
samo je tvoja knjiga
tinjajuća narandža.

Dođi, idemo
u svjetlost, miris lavande,
dnevni leptiri teturaju se
oko naših tijela,
kao da smo otvorene cvasti.

Šta mogu da učinim –
ti se izgovaraš
lagano iz svijeta,
riječ po riječ rasprše se boje
na leptirovom krilu.

Plijen

Na svakoj stazi gutajuće tame
sjedi na grani, ko papagaj, sova,
kao da joj je cilj prst što pucka.

Zaljuljani uštap njenog lica
fiksira me, nagnutog naprijed – ona krene,
da skupljen osjetim mišju veličinu.

Ona je sjenka pred prigušujućim nebom,
sasvim bešumna, samo ženske pri spuštanju,
cjepka kora, lomljivo drvo.

Žurno hodam, da napustim šumu
a nada mnom sova kruži i kruži
kao u meni nedovršena pjesma.

Labudovi u moru

Jedna flota bijelih čamaca,
dok čeprkaju po dnu,
njina bjelina povećava svjetlost
obronaka od krede.

Koreografija
vratova koji se podižu,
jedan kratak zov i svi
na otvoreno streme.

Šta to bi? Ništa se ne zbi.
More osta mirno. Obronci mirni.
Pukotina koju niko
odmah ne primijeti.


Bilješke o pjesnicima

Simona Trider (Simone Trieder) rođena je 1959. u Kvedlinburgu u istočnonjemačkoj zemljii Saksonija-Anhalt. Piše pjesme, priče, bajke, eseje, pozorišne komade za djecu, po čemu je i najpoznatija. Bavi se i istraživanjem kulturne prošlosti svog zavičaja. Živi u Haleu. Učestvovala je na Sarajevskim danima poezije 2007. Najnovija knjiga: Unsere russischen Jahre (2018).

Kristina Hoba (Christine Hoba) rođena je 1961. u Magdeburgu, živi u Haleu. Studirala hemiju, piše poeziju i prozu. Novije zbirke pjesama: Im Lufthaus (2005), Dummer August und Kolumbine, zajedno s Kristijanom Krajsom (2012). Najnovi roman: Die Nelkenfalle (2012). Najnova knjiga priča: Der Ton der Glocken über dem Meer: kleine phantastische Erzählungen (2014).

Renata Zatler (Renate Sattler) rođena je 1961. u Magdeburgu, gdje i danas živi. Studirala primijenjenu nauku o kulturi. Od 2007. profesionalna spisateljica, a od 2011. predsjedavajuća Udruženja njemačkih književnica i književnika Saksonije-Anhalta. Učestvovala je na Banjalučkim književnim susretima prije dvije godine. Novija djela: Das Schweigen des Quetzals , poezija (2013), Risse im Gesicht, roman (2016), Kanadischer Sommer, putopisni dnevnik (2018).

Dirk Birbas (Dirk Bierbaß) rođen je 1966. u Haleu, gdje i živi. Piše poeziju i prozu. Studirao kulturne nauke. Radio je za radio i televiziju te za teatar. Često i rado radi s djecom u školama Saksonije-Anhalta i u radionicama kreativnog pisanja. Objavio poeziju i prozu u brojnim časopisima i antologijama. Zbirka pjesama novijeg datuma: Ausschankschluss (2003).

Ralf Majer (Ralf Meyer) rodio se 1970. u Luterštatu Ajslebenu, živi u Haleu. Studirao germanistiku, sociologiju, filozofiju te medije i komunikacijske nauke. Radio kao dramaturg i režiser u Lutkarskom pozorištu u Haleu, njegova igra sa maskama Die Schöne und das Biest nagrađena je više puta. Danas je glavni dramaturg u teatru „Kulturinsel Halle“. Novija zbirka pjesama: Sonette bei den Brombeeren (zajedno sa V. Makovskim. 2015).

Andre Šinkel (André Schinkel) rođen 1972. u Ajlenburgu, živi u Haleu. U tome gradu studirao je germanistiku, arheologiju i istoriju umjetnosti. Urednik je časopisa „Ort der Augen“ (ODA). Objavio veći broj pjesničkih djela, novija su: Löwenpanneau (2007), Parlando (2012), Bodenkunde (2017). Dobitnik više nagrada. Prevodio je, zajedno s Kornelijom Marks, neke srpske pjesnike. Dvojezično izdanje njegovih izabranih pjesama pod naslovom Raj i demom /Das Paradies und der Dämon, u prevodu S. Tontića, objavljuje Treći Trg iz Beograda.

Julijana Bleh (Juliane Blech) rođena je 1975. u Haleu, gdje i živi. Piše poeziju, prozu i drame, a mnogo i za djecu. Studirala u Haleu filozofiju, germanistiku te francuski jezik. Radila je kao Au-pair u Parizu, potom u Haleu u bioskopu, u knjižari, a najviše i do danas u teatru. Najnovija poetska zbirka (za djecu): So viel – Wortkonfekt und Verskonfetti (2017).

Torsten Ole (Torsten Olle) rođen 1976. u Ošerslebenu, živi u Magdeburgu. Studirao pedagogiju, potom književnost na Književnom institutu u Lajpcigu. Predsjednik fondacije „Friedrich-Bödecker-Kreis“ u Saksoniji-Anhaltu. Najnovije poetske zbirke: Halbes Herz (2000) i Einfache Sache (2007).

Marko Organo (Marco Organo) rođen 1980. u Merzeburgu, živi u Haleu. Studirao u Haleu filozofiju i germanistiku. Piše poeziju i prevodi s engleskog jezika. Za debitantsku zbirku Dorfschönheit (2015) dobio je nagradu „Klopštok“ za podršku mladim pjesnicima.

Danilo Pokrant (Danilo Pockrandt) rođen 1981. u Merzeburgu, živi u Haleu. Studirao ilustraciju na Odsjeku za likovne umjetnosti „Burg Giebichenstein“ u Haleu. Piše poeziju za djecu i odrasle i djeluje kao profesionalni umjetnik. Najnovija zbirka poezije: Der Kopf ist für das Denken rund. Gedichte für Groß und Klein (2016).

Podijeli

Komentari su suspendovani.