Olja Knežević: Samoj sebi
(odlomak iz romana Početak)

 

On misli da sam na najnižoj tački svijesti do sada, a meni je odlično. Sama sam u najmanjoj sobi u stanu, zaključana, u bademantilu, pišem. Već samo pisanje za njega predstavlja potez vječne gubitnice, a ne zna da uz to čitam Marka Aurelija i pijem alkohol iz fioke od radnog stola. Kao da sam predosjetila. Prije neki dan, u prodavnici, kod kase. Ruka mi je sama poletjela i zgrabila par bočica Gorkog lista – to jest, da se ne lažemo, cijeli paketić od osam bočica. Lakše je sve u deminutivima.

Počelo je, i trajaće dva-tri dana.

Lupa šakom po vratima, šalje djecu da kucaju. Ništa ja.

Jer, Marko Aurelije: 68. Bez ikakve se prisile može živjeti u najvećem spokojstvu duha, pa makar svi vikali protiv tebe što im se prohtije, pa makar divlje zvijeri trgale udove i tjelesne navlake što ih na sebi imaš. Što stoji na putu da tvoj duh u svemu ne ostane miran?

Ništa ne stoji na putu. Nešto stoji iza vrata. Viče. Pita zašto podižem njegove pare s bankomata kad ništa ne doprinosim domaćinstvu. Prijaviće me policiji, kaže. Opet lupa po vratima. ‘Ti si posmatrač života,’ viče. ‘Ima li od toga kakve penzije, posmatračice?’

Čekam; znam čekati najbolje na svijetu. Sve se umirilo. Dobro je, taman mi se piški. Uzimam telefon i kartice koje je rekao da će mi oduzeti, i sve trpam u džepove bademantila. I tako odlazim na piškenje. Samo da mi sve to ne upadne u klozetsku šolju.

Ugleda me kako sjenkasto promičem preko hodnika. ‘Lijena starice,’ viče, ‘svi ti se smiju. Posmatračice života.’

Šmugnem u kupatilo. Pa ja sam i htjela da se ljudi smiju. Malo ko može to razumjeti. On sigurno ne. Svima će reći kakav sam lopov, govori, kakva sam jadna majka, nikakva, u bademantilu, dva-tri jela znam da skuvam, sad više ni to, nego pišem budalaštine. Nikad mu ni košulju nisam opeglala, nastavlja – e taj mu je argument baš uzaludan, jer nepeglanje košulja jedina je stvar koju smatram svojim konstantnim uspjehom.

Svih ovih godina nepeglanja, posmatranja života, najteže mi pada to što nigdje nisam nailazila na žene poput mene: upadljive, ne baš mlade, nesiromašne, skupe naočari za sunce po kiši, većina lica zaklonjena tamnim naočarima i kišobranom, žene koje, kao ja, same hodaju ulicama gradova, puše i plaču. Da se i ja za neku od njih mogu zapitati: Ko je ova čudna žena? Ili je mafijašica ili umjetnica.

Bolje se onda pretvarati da sam umjetnica. Spisateljica. Pisati, ne plakati.

U kupatilu, udahnem duboko, provjerim džepove bademantila, kartice i telefon, sve je tu, skupim hrabrost, izađem u hodnik. Svi su šmugnuli u svoje sobe, pa i muž. Šmugnem i ja.

Zašto pišem? Zašto iko piše? Možda da otkrije kako se stiglo do određene tačke, recimo ove za koju on misli da se ispod nje ne može.

1

Trčimo do smrdljivog prolaza, tamo se sakrijemo od žandara. Davno je to bilo, godina 1976. Mi ne govorimo žandari, nego sa ‘dž’ na početku – džandari. Komite i džandari. Zaljubljena sam u jednog od džandara, ne bih imala ništa protiv da me pronađe u tami prolaza koji smrdi na bureke. Ako me pronađe, ako me zaskoči s leđa tako da se moram naglo okrenuti prema njegovom licu, poljubiću ga u usta. Baš me briga što sam premršava i ružno ošišana. Majka mi je bolesna, ne mogu je mučiti da mi popravlja frizuru. Ovako, bez mamine pomoći, kosa mi ne liči na namjerno ošišan punk rock. Samo na ošoganost. Za pankrok čula sam od jednog nikšićkog studenta kojem je moj tata mentor za filozofiju. Ne sviđam se nijednom dječaku. Mnogo starijih ljudi iz kvarta i dalje misle da sam i ja dječak. ‘Mali, ol mi poć za novine i kilo leba?’ pitaju me. Kažem im da sam žensko. Oni samo odmahnu rukom. ‘Ol mi kupit to?’

Bez obzira na sve, stalno sam zaljubljena u prave dječake, a ne, kao neke djevojčice što su zaljubljene u druge djevojčice koje, kao i ja, liče na dječake. Jer, svi smo mršavi. Svi nosimo bijele pamučne majice kratkih rukava i farmerice kojih, čuli smo, u Sovjetskom Savezu nema, za njih se tamo, kao i za žvake, može kuća dobiti, ali ko bi živio u SSSR? Mi bi, najradije, živjeli u Bariju, bilo gdje u Italiji, ako već ne u Londonu ili Njujorku, ili čak u Puli, kao jedna Marijeta iz kvarta što se tamo preselila. Ona je najbolje igrala lastiša na vrat, mršavim nogama, bolesno mršavim, govorile smo, dok je Jeti njima zviždala po vazduhu, brzo i nježno – sviš sviš – nikada nam od njene igre lastika nije zarezala vrat do živih rana. Majka joj je s balkona stalno vikala da dolazi više kući da jede, strelica je fištila dabogda. I brzo je trčala; njen otac, vojno lice, mjerio joj je štopericom vrijeme na sto metara, glasno objavljivao rezultate. Prije odlaska u Pulu, pokazala nam je slike osvijetljene Arene i pričala o filmskom festivalu. Zavidjeli smo joj.

Trčimo, stižemo do Tološa, provlačimo se kroz žice da pijemo vode s česme kod prekomoračana koji još uvijek ne žive u zgradama nego u dopola malterisanim kućama, ili da krademo grožđe, jabuke, breskve, smokve, murve, džanje; da krademo, mada bi nam sve to komšije dale, samo da im počistimo dvorišta, zaprljana popadalim voćkama.

U haustoru ostajem sama. Sve komite pronađeni, samo ja nisam. Naslanjam se na zapišani zid haustora. Tužna sam, mislim da me niko nije pronašao jer nikome nije ni stalo da me ‘pronađe’ tako što će me uhvatiti za sise ili guzicu. Ja to i nemam. Ostali su se pronašli, igra je nastavljena bez mene.

Tišina govori drugačije. Nema graje i cike drugog kruga igre. Sa ulaza u haustor pruži se sjena nekog muškarca. Zaustavim disanje. Možda me mjerka onaj manijak iz našeg dijela grada, onaj pedofil koji voli dječake, a isto misli da sam ja dječak.

‘Kaća?’ Dobro je. Prepoznala sam glas mog brata od strica.

‘Krijem se, pušti me sad,’ kažem mu.

‘Kaća, ajde kući sa mnom. Čeka te tata.’

‘A što je bilo?’

‘A što moraš sve da pitaš?’ kaže brat od strica. ‘Kako si naporna.’ Ne viče, što je neobično, kada se u obzir uzme njegov karakter nervoznog tinejdžera. Čak su ga i zvali Nervno Dva; Nervno Jedan bio je stvarno lud, i ubio se, slučajno, premlad je vozio do mora. ‘Ajde, samo me poslušaj.’

Na izlazu iz haustora vidim sve, i komite i džandare. Stoje tamo, nekako sparušeni, pognutih glava.

‘Kaća,’ kaže mi onaj u kojeg sam zaljubljena. Priđe i zagrli me. ‘Baš mi je žao,’ šapuće.

‘Zašto?’

‘Pa majka ti je umrla,’ kaže. Poljubi me u obraz. Srećna sam. Trenutak sreće prije dugog perioda tuge.

‘Ma, nije, ne brini,’ kažem i ne uspijevam da obuzdam osmijeh. ‘Nije mi umrla majka. Samo moram kući, tata me nešto traži.’ Svi ćute.

‘Kaća!’

Brat od strica već je odmakao prema ulazu u moju zgradu i zove me, ljutito. Maše rukama kao kracima ventilatora. Ne bi bio tako ljut da mi je majka stvarno umrla. Bio bi tužan. Bila sam suviše mlada da u obzir uzmem njegove godine i to da su i njega su u nečemu prekinuli, vjerovatno u kartanju u katakombama.

‘Ćao!’ mahnem svima. Trčim.

Ulazim u stan i pomislim da je majka ipak samo loše, da još nije umrla-umrla. Svi su rođaci kod nas, tačno, to nije dobar znak, ali dobar je znak mrzovoljna baba koja u hodniku cokće jezikom na majkin izbor tapeta što liče na vatromete. To mi je baba po majci, valjda joj tapete ne bi bile važne da joj je mlađa kćerka stvarno umrla.

Rođaci me ljube i brišu obraze sebi i meni, iako ja još ne plačem. Ne plačemo samo ja i mrzovoljna baba.

Majka je umrla u bolnici, govore mi. Tata me tražio, čekao, i maloprije je morao ići u bolnicu bez mene. Namučila se, kažu. Sama, grevote, uzdišu svi. Ne brini, miluju me po nakostriješenoj kosi, nije bila svjesna da je sama, tako vele doktori.

‘Svi samo lupetaju,’ buni se baba. ‘Niko ništa ne zna. Okle znamo mi je li svjesno čeljade ili nije dok umire? Ja se nadam da ću ja bit svjesna’ – baba vrti svoju priču. ‘No svi bi drugi izgleda rađe da su stalno nesvjesni, ka što i jesu.’

‘Jedi nešto,’ kaže mi jedna od tetaka dok drugoj tetki prevće očima na babu. Trpezarijski sto pun je hrane. ‘Donijela sam ti pohovane patlidžane.’

‘Ovaj bi narod samo ždrao,’ mumla baba.

‘Je li stvarno mrtva?’ pitam.

Govore mi da jeste.

‘Zauvijek?’ pitam.

Zauvijek.

E, sad je počinula, kaže baba.

Počinula je. Ostali to ponavljaju, kao da su shvatili da je ta fraza najmudrija moguća reakcija.

Ne razumijem smrt; smrt je do tada bila dio bajki koje sam čitala. U bajkama, majke su umirale i prije početka priče, ništa nije bilo objašnjeno, u život junakinje ulazila je maćeha, na smrt majke nisu se trošile riječi. Majke su umirale na porođaju, dosta o tome, išlo se odmah dalje s bajkom.

Treba mi objašnjenje, hoću napolje. Ja bih da pobjegnem od ovog tmurnog skupa ljudi, da trčim po ulicama grada, tog ljeta koje tek je počelo, tek smo se raspustili, prešla sam skroz odličnim, iako mi je majka skoro cijelo drugo polugođe provela u bolnici, a opet, već vidim da ništa to ne vrijedi. Već mi je grozno to ljeto.

*

Mama je prije ovog poslednjeg odlaska u bolnicu često siktala na svoj odraz u ogledalu. Tiho vrištala. Tako sam ja zvala to njeno siktanje. Osjećala sam da je htjela da provrišti, i da je, iz obzira, da ne probudi tatu i ne uznemiri mene, vrisak obuzdavala negdje po sredini grla, pa bi se on tamo komešao, poput mladunčeta vrane, tako mi se njeno tiho vrištanje u mislima oslikavalo. Ja sam u svojoj sobi sve čula. Virila sam kroz otškrinuta vrata i vidjela mamu u hodniku, ispred psihodeličnih tapeta s dizajnom nalik vatrometu, ispred ogledala s toboš baroknim ramom, u kojem se zadovoljno posmatrala samo par mjeseci prije, dok je s prijateljicama veselo razgovarala telefonom. U tom joj je periodu bila porasla nova kosa, sjajne, velike lokne; zubi i koža podmladili su joj se. Mislila je da je to konačna pobjeda. Sada je stavljala lice među dlanove, sužavala oči u njoj nesvojstvene, zlokobne proreze, i svom odrazu siktala:

‘Prestani da se nadaš! Sanjariš, idiote, nadaš se! Prestani, glupačo.’

Mama, pozvala bih, ponekad.

‘Keti,’ rekla bi, okrenula se prema meni, objasnila mi da je glupo nadati se. Nada je jača od straha, tačno je to. Ali nada ništa drugo ne može dati. Samo samu sebe. ‘To me, uhhhh,’ stisnula bi dlanove u šake dok joj prsti ne pobijele, ‘to me zaglupljuje. Izluđuje. To što nada daje samo nadu, shvataš? Ne daje nikakvo rješenje, samo beskraj nadanja.’ Da se glavobolje i tumor na mozgu neće vratiti, recimo.

Mama, mama. Plakala sam jer se promijenila. Prije promjene bila je veličanstvena u svojoj neobičnosti, moja mlada majka. Zvala se Sanja – ime još rijetko za njenu generaciju. Predavala je likovno u jednoj osnovnoj školi – namjerno ne u onoj u koju sam ja išla. Slikala je apstraktne pejzaže, voljela je bazene, kanjone, vrućinu na platnu, ne znam je li koga kopirala, svoje je slike sama uramljivala i kačila po malom stanu, već zagušenom ludim tapetama, pa onda i slikama nemalih dimenzija. Kupila je sebi harmoniku, dvaput nedjeljno išla na časove sviranja, da ne bi imali miševe u stanu. Negdje je pročitala da miševi vole zvuk violine i klavira, a mrze harmoniku. Kada je shvatila da miševi svake godine u isto vrijeme dođu, vide i odlaze, harmoniku je prekrila indijskom maramom, pretvorila u mali sto za kafu, smjestila pored kauča. Smijala se bez razloga; uz široki je osmijeh postavljala sto za ručak ili večeru. Tata je uglavnom bio kući za večeru. Predavao je društvene nauke na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, odlazio ujutru, vraćao se uveče, osim petkom kada je ostajao kući, čitao i ocjenjivao studentske radove.

Majku je posmatrao očima punim pitanja koja nikada nije izustio. Mislim da su do kraja ostali jedno drugome tajna; ili su to u braku postali. Nedorečena pitanja on bi prenio na mene, poput virusa, pa smo tata i ja skupa buljili u mamu i nijemo je, očima, pitali:

‘Zašto si tako zadovoljna?’ Eto, vidite, kako glupo pitanje. Ili: ‘Čemu taj osmijeh? Šta ti je to lijepo život donio?’ ‘Primjećuješ li ti nas ovdje, za stolom?’

I slične sumnje, mizerije. Mislim da je mama tada bivala pripita. Opijena. U sjećanju su mi prazne boce u smeću: vinjak, bijelo vino, domaće loze, jabukovače, sada ih mogu odgonetnuti. Boce i male papirne koverte s praškom protiv bolova.

U glupim, praznim satima zimskih popodneva ranoga mraka, puštala je moje drugarice i mene da je detaljno šminkamo u kupatilu. Nije nigdje izlazila poslije toga. Najčešće je samo kuvala, večeru i ručak za sjutra, tako upadljivo našminkana, kao za makenbal, crni krejon oko očiju, paleta sjenila na kapcima, grudvice nekvalitetne maskare po trpavicama, puder, rumenilo, gore-dolje, nesrazmjerno nanešeno, olovka za usne, crveni karmin. Onda jedan period perika, plava, smeđa, šiške, punđa. Dok smo mi večerali, ona je s nama sjedila za stolom i pušila. Nije jela. Govorila je da ne može kasno da jede, onda je muči žgaravica, ne spava po cijelu noć. Ali vjerujem da je voljela te trenutke dok smo mi jeli, a ona je pušila, skroz našminkana, ponekad s perikom, i pričala o kolegama s posla i njihovim problemima s učenicima, njoj smiješnim; o svom djetinjstvu sa starijom sestrom, uvijek je kao bilo ljeto i uvijek su bose trčale po livadama Veruše, gubile se, tražile, rođaci ih dozivali tek kad bi, kasno, pao pravi mrak. Sestra je odmah poslije srednje škole otišla u Ameriku, ostala tamo, udala se za papire, razvela, nije se više udavala. To mi je moja majka rekla, i da je pobjegla od babe koja je bila surova prema njima, a baba je sve to poslije definisala kao ‘odrodila se ta divljakuša, jedva je dočekala.’

Mojoj je mami bilo žao što i ja nemam sestru. Zato su uvijek kod nas bile moje drugarice. Često su i večerale kod nas; i spavale. Mama je pričala, pušila i gledala nam u kosu pogledom sokolice. Stalno je provjeravala imamo li gnjide. Ni gnjide je nisu mogle iznervirati. Sipala nam je prašak u kose, nekad šišala mene, a i njih, moje drugarice. Ljeti je to radila. Uvuče nas sve u malo kupatilo, uzme velike krojačke makaze i šiša, na jedinicu. Niko to tada nije zamjerao. Ne znam jesu li ovo samo iskrivljena sjećanja: ta njena stalna radost i mir; pomirenost s vaškama, gnjidama, nevečeravanjem, žgaravicom, neizlascima, prejakim i nespretnim šminkanjem.

Onda se razboljela toliko da je danima ostala u bolnici. Kad je izašla, napunila sam jedanaest godina. Nismo mnogo slavili jer rak je bio ‘rak-jebem-mu-mater’ kako je tata govorio. Ili: ‘Bogami mislim da je vrijeme da prestaneš da pušiš.’ To je isto bilo povezano s rakom. Ali bolest je bila, za mene tada, samo nešto poput gripe, koju preležiš, pa će biti rođendana koji će se ljepše slaviti.

‘Ne pada mi na pamet da prestanem. Pušenje nema veze s tim.’

Pitala sam babu kako se liječi taj rak. ‘Tako što ti se živi,’ rekla je baba. ‘A ne tako što deset godina u sebe sipaš kombinovani protiv glavobolje i nikoga ne slušaš.’ Zar se majci nije živjelo zbog mene? Mislila sam da sam joj ja dovoljan razlog da voli život. Izgledala je zadovoljno, iako uvijek glavobolja, sjeta u tom zadovoljstvu, da, da, sada to vidim.

Čak mi je i laknulo kada je drugi put zadržana u bolnici. Nisam mogla slušati taj njen tihi vrisak, niti je gledati u ogledalu, moj pogled uperen u njen pogled, pun mržnje prema samoj sebi. Znala sam da moje drugarice ne mogu dolaziti kod nas. Ja sam počela kod njih da ručam i večeram. Slabo sam jela. Kažu da se po komšiluku slađe jede. Meni niko nije kuvao tako ukusna jela kao moja majka. Niko nije umio tako dobro da ispohuje šnicle i povrće. Išla sam u bolnicu, svakoga dana. Nekad me ne bi pustili tako malu, a samu, pa sam otkrila tajni prolaz, preko kotlarnice i kuhinje, pored WCa, do mamine sobe, gdje sam je gledala kako spava, otvorenih usta, mršavog lica, tanke kose, izraženih vena po rukama, već umrlih stopala – ona su me najviše plašila. ‘Što ćeš tu, mali?’ neko bi povikao, i ja bih je, prije bježanja, poljubila u čelo, osjetila strani, opori i prljavi miris njenog bolesnog mesa. Nije mi smetao taj miris, volim da ga se sjetim i sada, nakon više od 40 godina, tačno ga osjetim, prizovem ga kad god hoću, taj miris i njene velike oči s podočnjacima, glas manje-više, imala sam krizu kada joj se nisam mogla sjetiti glasa, ni parfema, ni mirisa dok je bila zdrava – zato valjda toliko volim onaj bolesni, pred smrt. Poslije poljupca, trčala sam sve do zgrade.

Majka je umrla par nedjelja prije mog dvanaestog rođendana. Jedna od komšinica predamnom je pričala da je mama silno htjela dočekati moju polumaturu. Držala se za život grčevito, ipak, ipak zbog mene, ali nije uspjela. Nije dočekala ni moj sedmi razred.

*

Majka mi je umrla, i još sam više ličila na dječaka.

Otac me slao kod one namćoraste babe. Bila je udovica od hiljadu-devetsto-pedeset-i-neke. Svakoga se jutra razbuđivala kafom, rakijom i češljanjem svojih dugih vlasi u kojima jedva da je bila poneka sijeda. Po tome što je bila baba a imala je dugu, crnu kosu, znala sam da je sebična i da će sto godina živjeti. Džaba bi mi bilo da se ljutim na nju što je hladnokrvno sahranila mlađu kćerku, a stariju davno otjerala daleko od sebe. Ničija je ljutnja nije pogađala. Činilo mi se da njeno jutarnje češljanje traje satima. Uz češljanje, pred ogledalom, pila je prvo domaću lozu, pa kafu, ponekad čaj. Na kraju rituala, kosu bi isplela u jogunastu pletenicu koju je obmotavala oko glave – Doris Lessing, sada pomišljam, mada je baba, od stranih pisaca, znala samo velike Ruse. Pa, da: bile su to pletenice ruskih junakinja. Sabrana su djela Tolstoja, Šolohova, Puškina, Dostojevskog, priče i drame Čehova, pored njih Doktor Živago, svojim zlatnim, ćiriličnim naslovima utisnutim u izblijedele korice knjiga, krasila regal u njenoj dnevnoj sobi. Po zidovima, umjesto slika ili goblena, uramljene, američke fotografije motora, aviona, bicikala, automobila. Čiji je to izbor bio, taj nesklad knjiga i fotografija?

‘Moj izbor, ada čiji drugi?’ odgovorila mi je. ‘Tvoja je majka voljela da farba šareniš. Umjetnica. I ja sam umjetnica, samo meni je ovo ljepše. Crno-bijelo, moderno. A ne nekakvi škrebeči.’

Bila sam previše tužna, zaokupirana smrću majke da bih dublje razmislila o muškim, američkim, anđeli-pakla fotografijama po zidovima stana u koji, navodno, ‘muška noga nije kročila od pedest-i-neke, a i neka nije, velike štete.’

Baba je mijesila i pekla domaći hljeb, bez muke, za desetak minuta. Sakupljala je koricu s mlijeka, solila je morskom solju, držala u niskom frižideru oblih ivica i oštre, metalne drške za otvaranje: posoljene slojeve mliječne korice u ćikaricama na središnjoj polici, domaća jaja od žene iz Gornje Gorice u vratima frižidera. Od toga su se sastojali njeni obroci. Tvrdila je da za ljudsku ishranu ništa pored domaćih jaja i mlijeka nije potrebno. Nikada nije pila vodu; samo surutku, vareniku i pivo. Zbog mene je počela da kupuje puter i džemove od šljiva i šipuraka; bijelo brašno za palačinke, kukuruzno za proju.

Otac je bio zbunjen: izgubio je ženu, nije imao sina, nije imao ni pravu kćerku, predpubertetsku nježnu suznicu, što je moglo biti šarmantno, mladi udovac sam s kćerkicom u najosjetljivijem periodu. Od umrle žene ostala mu kćerka koja nije ličila na žensko dijete i koja se preselila kod sebične babe. Bilo mi ga je žao. Mnogo sam mu se puta htjela vratiti, izvinjavati što sam takva ispala, tako čudna da ga je vjerovatno od mene sramota. Samo me pubertetska sebičnost spriječila u sprovođenju odluke da zbog oca odustanem od prave sebe i postanem očigledno tragičniji, ali i ženskiji lik. Od silne zbunjenosti, od straha da ga nastali haos u poretku stvari mladog ne ubije – od kukavičluka, dakle – on se brže-bolje odbranio našavši sebi djevojku, svoju bivšu studentkinju koju je postavio za asistentkinju. I tako mladoj bilo mi je jasno da mu je studentkinja još od prije bila nikšićka djevojka s posla, ona zbog koje je kući bivao samo da večera. Nisam zbog toga bila ogorčena na život; zaboravljena pod zvijezdama, bila sam uistinu zahvalna na svakoj sitnici koju mi sudba dobaci, i još uvijek zaljubljena u onog ‘džandara’ što me na dan majčine smrti nije pronašao u haustoru. Zvao se Siniša. Nisam jurila Sinišu. Vjerovala sam da nemam šanse ni kod njega, ni kod oca, čak ni kod namćoraste, sebične babe.

Moje su drugarice pustile kose do struka, dobile menstruacije i prave sise, ne samo bradavice; razgovarale su o tome. Od mene se sve udaljavalo. Lako dostupna, pored domaćeg hljeba, jaja i mladog kajmaka, bila su mi još samo babina piva i cigarete HB.

Postala sam dječak s frizurom tifusarkom, koji se sam šiša, pije pivo i puši.

Ujutru i popodne, baba me slala u prodavnicu s plastičnom nosiljkom za osam boca piva. U nosiljci su bile prazne boce ‘Nikšićkog’. Trebalo je donijeti osam punih boca i dvije kutije HB-a. Ponekad bi s balkona spazila i dozvala kakvog mangupa iz njenog kvarta, oko Karađorđeve u centru grada, da joj donese čitavu gajbu ‘Nikšićkog’. Boce je otvarala ključem koji je držala oko vrata, kao privjezak na lancu. Ispila bi iz cuga čitavu bocu – ili skoro čitavu – a ako bi ostalo malo na dnu, ja bih to iscijedila. Tako sam počela.

Brzo sam shvatila da baba baš i ne vodi računa kojoj joj brzinom nestaju piva i cigarete. Penzija dede prvoborca bila je dovoljna da pokrije njene skromne potrebe. Počela sam da joj uzimam po bocu-dvije dnevno.

U smradu cigareta i piva utapala sam bol za majkom. Hemijskom sam olovkom po nadlakticama crtala sebi tetovaže: sidro, nekakva bića s velikim očima, nalik na Betty Boop, Kalimera. Mali, mršavi kafanski čovjek. Nikoga nisam interesovala dovoljno ni da me prekori, ošamari. S babom sam ponekad išla kod njenih prijateljica u goste. Dobro su je znale, a mene gledale, mršavu i tihu, i stalno su nešto pravile, slasne oblande, urmašice, ledene kocke, Vasinu tortu, bajadere, štanglice, sve to ređale po stolu ispred nas, zajedno s pršutom, priganicama, sirom, gibanicom. Voda mi je išla na usta. Ali ništa od toga nisam smjela ni otvoreno da pogledam dok baba ne da znak da mogu pomalo stavljati u tanjir i sporo jesti, dugo žvakati, nečujno gutati. Sokove nikad da ne tražim, samo čašu vode. Kese s hranom i hranu umotanu u foliju slučajno da ne uzmem da nosim iz tuđih stanova. Sigurno je tako i moju majku istrenirala, majku koju nikada nisam vidjela da jede, samo da pije.

Babi je bilo važno da odem u prodavnicu, za sobom sve počistim, usisam, izbacim smeće, i da je ne zovu iz škole. Iz škole nisu ni oca zvali, ni na roditeljske da dođe.

Čudno, u školi nikada nisam popustila. Ha. Smiješan izraz. Nisam pokvarila ocjene, a ni nervno nisam popustila. Lošim sam đacima bez riječi radila pismene zadatke nakon što bih završila moje. Niko me nije dirao. Znali su da mi je umrla majka i da sam čvrst karakter. Nastavnici su mi opraštali moj eksentrični izgled jer sam bez problema dobijala petice, bila mirna u klupi, povučena. Ljudi nemaju pojma kad djeca piju i puše, dok god ih ne uhvate na djelu. Nisam bila problematično dijete-pijanac. Onda, dobro. Onda, može.

Sjedila sam u babinoj trpezariji, cijedila pivo i radila domaće zadatke, dok je ona upadala u svoje staračke/alkoholne drijemeže. Samo alkoholne drijemeže, rekla bih sada, jer baba tada nije imala mnogo godina, manje od šezdeset. Pripita ja, učila sam pjesme napamet, pisala lektiru, vježbala matematiku, pa, nakon popodnevne kafe s babom, sama šetala do tatinog stana koji je prestao biti ‘naš stan’. Nedostajale su mi mamine slike, njene tapete, a opet, boljelo me kad sam duže od jedne noći bila okružena njima. Ponekad bih još prespavala u mojoj staroj sobi. Stan je ujutru djelovao sablasno, kao da je bio ispražnjen, iako i dalje pretrpan nepotrebnim stvarima i vrištećim detaljima. I nije bilo piva u njemu. Kafe je možda i bilo, negdje po kuhinji, ali ne na vidnom, logičnom mjestu, gdje je nekada stajala u keramičkim teglicama koje je majka oslikala. Tata je nekome dao i maminu šarenu robu. To me nije razbjesnilo – znak rane zrelosti. Bila sam zadovoljna što je mamina roba nekoga usrećila, bilo koga. Ta je roba bila poput vatrometa, kao i tapete u hodniku. Boemska, hipi. Ona je te tkanine sjeckala, krojila, kombinovala. Dok sam lutala gradom, pogledom sam tražila komade mamine garderobe na drugim ženama. Prepoznala bih njene uzorke, sigurno. Igra koja mi je grijala dušu. Nikada ništa njeno nisam ugledala.

Dijete ne zna da, ako preživi takav period, postaje jače. Ja sam samo preživljevala, dan za danom, instinkta izoštrenog, osjećanja otupjelih. Kretala sam se po mračnim kutovima kvartova i parkova, nisam se plašila manijaka i niko me nije napadao, začudo, jer djevojčica, sama u mraku i stanja u kakvom sam bila, postane lak plijen predatorima. Ako sam instinktom ostavljene mlade ženke to nanjušila, vjerovatno mi je metamorfoza u premršavog dječaka brzog, fokusiranog hoda bila nesvjesna odbrana od polusvijeta.

Imala sam neke neodređene planove za budućnost. Svodili su se na to da ću se ‘svima’ osvetiti. Ne sjećam se tačno kome i kako – nešto u stilu: svi će oni znati za mene; sva ta srećna djeca jednom će zažaliti što nisu bili ja.

Prijatelje iz starog kvarta vidjela bih kada sam napuštala ulaz tatine zgrade. Jurcali su po travnjacima ispred Gradske kafane i prodavnice Vračar. Dozivali su me da im se pridružim. Mahnula bih rukom u njihovom pravcu, išla dalje od njih. Plašila sam se da bi me razgovor s njima rasplakao; a superdjevojčice ne plaču.

Prvi mi je jednog popodneva, u rani zimski mrak, dok sam se iskradala iz tatine zgrade prije nego što se on u stan vrati s djevojkom, prišao Siniša.

‘Zašto više ne izlaziš ispred zgrade?’ pitao me Siniša.

‘Živim kod babe u Karađorđevoj.’

‘Znam, pa što? Ovo je tvoj kvart. Nisi nas valjda izdala zbog onih iz centra?’

‘Ja izdala? Koga briga za mene? Meni niko ne treba. Ne družim se ni sa kim.’

‘Kako god oćeš, ali nekima nedostaješ. Pominjemo te. Meni trebaš za ekipu. Od kad se Jeti odselila niko ne trči brže od tebe. I svakoga pronađeš kad si džandar. I fino ti stoji kratka kosa.’

‘Baš mi je glupo što sve djevojčice nose dugu kosu,’ rekla sam.

‘E, znam, kratka je sad moderna. Kao onaj Rod Stjuard.’

‘T,’ ispravila sam ga. ‘Stjuart. I ne šišam se ja jer sam moderna. Nisam ja moderna.’

‘Jesi, jesi. I tvoja majka je bila moderna.’

‘Okle znaš?’

Njegova majka mu je pričala, rekao je. ‘’Ajmo malo da prošetamo,’ dodao je.

Napravili smo deset krugova oko kvarta preko Morače. Hodali smo jednako brzo i nezgrapno, s rukama u džepovima. Siniša je bio sportista, ali i odličan đak – to se tada uvijek naglašavalo. Majka mu je bila Slovenka, znam da je to što mu se majka zvala Mojca bio do te mjere neobičan detalj da su ga znali svi u gradu. Neke su djevojčice samo zbog toga bile zaljubljene u Sinišu. Uz to, on je i ličio na tu majku, bio plavušan, svijetlih očiju prćastog nosa i lijepih usana. Ka’ da ga je Šveđanin pravio, govorili su u kvartu.

Mojca je, rekao mi je Siniša te noći, obožavala moju mamu. Mnogo je plakala zbog nje, zbog njene bolesti i smrti. Družile su se. I one su ovako šetale oko kvarta, skoro svakog dana, i razgovarale o svemu. Moja je mama pratila svjetska zbivanja, muziku, filmove, modu, književnost. Zajedno su išle u kino, u biblioteku. Mojci nije bilo lako u Titogradu; nije joj bilo lako ni sa Sinišinim tatom. Sinišin tata Mojci nije dao da ide u Sloveniju, kod njenih, u Ljubljanu, to jest blizu Ljubljane, u nekakvu Mirnu; nije joj ništa dozvoljavao osim tih dnevnih izlazaka s mojom majkom – a sada ni to više nije imala. Siniša je zaćutao, a meni su suze šibale niz lice, kao da nikada neće stati. I nos mi je curio, a glas zamro, u grlu se zamrzla gomila pljuvačke. Siniša je rukom pokazao na jednu klupu i sjeli smo. Zagrlio me. Plakala sam, lica zarivenog u njegov džemper – ne sjećam se da je imao jaknu, ali sjećam se udaljenih eksplozija petardi preostalih od Nove godine, mirisa dima, zapaljenih drva i guma, i zimske izmaglice u punoj snazi – a on me tješio čvrsto mi grleći ramena. Poljubio me u vrh glave, u stršavo, bodljikavo tjeme.  Obrisala sam suze i nos, podigla glavu. Poljubili smo se u usta. I još smo se ljubili, gladno, poput mladih vukova, mršavih, od zime zaštićenih samo vrelinom daha koji smo razmjenjivali. Oboje smo imali ispucale, suve usne, ali ti su poljupci bili topli, vlažni i slatki. Odlično ih se sjećam.

‘Super se ljubiš,’ rekao mi je. ‘Jesi li već imala momka?’

‘Jesam,’ slagala sam. ‘Jednog starijeg, ide u prvi gimnazije.’

‘Opa!’ rekao je. ‘Puši li on? Osjećam cigare. Malo.’

‘Puši. Ali raskinula sam s njim. On je tamo, iz centra. Puši i pije pivo, budala. Nije sportista kao ti.’

Ljubili smo se toliko dugo da sam te noći do kasno ostala u kvartu i nije mi se išlo preko mosta, do babe. Prespavala sam u tatinom stanu, u sobi do bračne spavaće gdje je, pored tate, umjesto moje majke, spavala tatina djevojka.

To uopšte nije smetalo raspjevanom srcu.

*

Prva zaljubljenost podarila mi je hrabrost da svoju različitost pretvorim u stil. Kosi i dalje nisam dala da poraste, ali dala sam joj neku strukturu, pravila sam frizure, uglavnom brijačem, tatinim briljantinom i hidrogenom. Od farmerica, patika, džempera i školskih kecelja izradila sam čitavu filozofiju oblačenja: brižno njegovana opuštenost. Od silnog ljubljenja grudi su mi bujale. Tako sam barem ja to povezala. Napokon sam dobila menstruaciju – i ubrzo požalila, jer sam te dane u početku morala odbolovati u krevetu s ugrijanom pločom od pegle pritisnutom na stomak – kako me naučila tatina djevojka, Lela. Lela, da. Lela je postala Lela, a ne ‘tatina djevojka’, čim smo obje osjetile da nas nevidljive niti djevojaštva počinju spajati, s različitih krajeva: ja sam bila na početku, ona na kraju djevojaštva. Više nije bilo razloga za durenje. Lela je bila nježna, poput većine tadašnjih mladih žena; nježna i stidljiva. Strpljiva, obrazovana. Bila je obla, mirisna, svježa. Mogla sam naslutiti kako je tatu odaljila od smrti kojoj ga je prva žena svojim ranim odlaskom približila. Muškarci udovištvo teško podnose – zapahne ih zadah smrtnosti.

Siniša je dvaput dnevno imao treninge. Bio je talentovan za sve sportove, brzih nogu, brzog mozga. Na kraju se odlučio za fudbal, iako je košarka bila njegova velika ljubav. Njegov je otac, koji je volio da u kući uvijek izgleda kao da je baš on donio sve odluke, što nije značilo da će za te odluke i preuzeti odgovrnost, navijao je za fudbal i zadovoljno se šepurio po kvartu, gnjaveći sve komšije vizijama sjajne budućnosti koja je stajala pred njegovim sinom, koji ionako neće porasti preko metar-devedeset, što je u redu za košarkaškog beka, ali košarkaški bekovi rijetko daju koševe, a ima li išta ljepše od genijalnog, visokog centarfora? Onda bi u sred hvalisanja i teoretisanja, Sinišin otac ugledao Sinišu i mene zajedno, kako se držimo za ruke i smijemo dok oko nas leluja polen, mekani sumrak i proljećni nagovještaj srećne zajedničke budućnosti, i prekinuo bi to, grubo, primitivno – sigurna sam da se jedva suzdržavao da me pred svima ne ošamari ili pljune. Otjerao bi sina kući, ponižavajući ga pred prijateljima. ‘Beskičmenjače, slabiću, nećeš valjda oženit’ prvu koju povališ?’ Njegov je sin bio na putu svoje, svoje, sjajne budućnosti. Uz to, nije smio popustiti u školi. Drug Tito dolazio je i tog maja u Titograd, a Siniša je bio jedan od uzornih pionira načičkanih ispred doma JNA za Tita i Jovanku. Ne daj Bože ja tamo da se nacrtam. Za mene, groznu mene, tu nije bilo mjesta, uz njegovog sina. Ja sam za Sinišinog oca bila uličarka, lezbejka, vještica. Nije mi to bilo važno. Naprotiv, imala sam dovoljno prkosa da mi se sviđa to što me mrzi jedan nasilnik. Oko vrata nosila sam srebrni lančić s privjeskom – slovom S. To mi je Siniša poklonio za trinaesti rođendan, još smo bili zajedno, opstajali smo. Mnogo godina kasnije, kada sam ponovo počela nositi taj lančić, otkrila sam da nije od srebra već bijelog zlata, iz zlatare Majdanpek, da je to njegova majka kupila za Sanju, moju majku, nije joj ga nikad stigla dati, pa je rekla Siniši da meni pokloni za rođendan.

Poslije ljeta, često smo sjedili u njegovoj sobi koja je mirisala na Old Spice i svlačionicu dječaka iz osnovne škole; on se spremao za trening, ja sam ga čekala, nijemo ga posmatrajući kroz oblak znoja, feromona, zaljubljenosti. Kroz taj se oblak mnogo puta probijalo dranje njegovog oca koje je, zamišljala sam, izvačio iz muda otečenih do pucanja. Vikao je na Mojcu, Sinišinu majku, krivio je nju što mu sin u kuću dovlači vješticu, lezbejku, uličarku. Mojca je uvijek ćutala, nijednom se nije složila s njim. Nisam mogla znati koliko je morala patiti i plaćati tada i zbog mene. Bilo nas je troje protiv jednoga, ali, ipak, bitka za Sinišinu i moju ljubav morala se izgubiti pod silinom mržnje, negodovanja i napada tog teškog čovjeka.

Siniša i ja imali smo tek 13 godina, on je bio koji mjesec stariji od mene. Njegovo se lice počinjalo mijenjati: prćasti mu je nos odebljao, nozdrve se raširile i osule crnim mitiserima što su vapili za cijeđenjem; koža mu je postala i suva i masna – problematična; sinusi mu otekli iznad obrva koje više nisu bile plave nego riđe. Svejedno sam bila luda za njim. A on se dječački odaljio od mene, bez riječi, prestao je da se javlja, da me zove, trajalo je to i pola godine, to njegovo odaljavanje od mene, jer moje se reakcije plašio skoro koliko i od očeve – sada to znam. Tada sam patila; mrzjela ga i obožavala istovremeno. Nekoliko sam puta krenula do njegovog stana da mu vratim lančić sa slovom S. Spriječili su me strah od njegovog oca, i želja da ipak nešto od Siniše zadržim. Još jedno ljeto nismo dočekali da provedemo skupa. Zaklinjala se da ću okretati glavu na drugu stranu kada ga vidim, u trenutku zaklinjanja kršila svoju zakletvu okrećući njegov broj telefona, čekajući da mi se javi, spuštajući slušalicu njegovim roditeljima.

*

Patnja zbog prvog momka dovela me do prve najbolje drugarice. Tada nismo govorile ‘prijateljice’. Leli, tatinoj djevojci, nisam mogla sjediti na krevetu i postavljati pitanja, koja su se svodila na jedno-jedino: ‘Hoće li mi se Siniša vratiti?’ Za te stvari trebalo je imati drugaricu-vršnjakinju.

Milici sam mogla sjediti na krevetu, gnjaviti je pitanjima. Milica je uvijek bila tu, u starom kvartu; kao i Enisa, kao i Zoja i Tamara, i još deset njih, glasnih, strastvenih i nesebičnih – od kojih sam se osjećala starijom. Milica je imala samodovoljnost, mirovala je u svojoj sobi, čitala knjige za odrasle i čekala mene da joj se vratim. Dječaci su je zvali ‘plavi anđeo’. Nisu je interesovali. Bila je zaljubljena u filmove, u glumce, Branda, Belmonda, Delona. Znala je šta hoće: napamet je učila ženske monologe iz svih knjiga koje je čitala. Već se s trinaest godina spremala da upiše glumu na beogradskoj akademiji. ‘Akademija se može i sa šesnaest upisati,’ govorila je, pravilnim izgovorom. Tjerala me da i dalje nosim lančić i slovo S. ‘Pa majka ti se zvala Sanja. Zašto S mora da bude Siniša? Sanja je bila strava lik, bila ti je majka, umrla mlada, kao i sve legende. Baš je fazon da je S za Sanju.’

‘Fazon.’ Odakle joj samo ta riječ? Tješila me vježbajući na meni monologe: Majka Hrabrost – kao radnica iz ‘Titeksa’; balkanska Antigona; Stela Kovalski i Blanš Diboa u jednoj osobi. Milica je imala fotografsko pamćenje i potpuno nesocijalističku ambiciju.

Njena je majka, teta Ceca, radila u Jugoexportu. Iz nekog je razloga u kući, naročito ljeti, držala po pet-šest bundi različitih boja, krojeva i dužina. S ponosom je izgovarala samo ‘mink’ kada bi pred nama vadila neku od bundi i pokazivala svojim drugaricama. Izgovarala je to ispuštajući dugi dim cigarete: požudno m, dugo n i gusto k. Mhminnkhh. Njeno je pušenje bio ritual kojim me zarazila. Cigaretu je izvlačila iz kutije kao da izvlači srećku za lutriju, mazila je, smekšavala filter prstima, s mnogo nježnosti uvlačila u muštiklu, na kraju pripaljivala spretnim kresom šibice o nokat – barem je to tako meni izgledalo, dok mi Milica nije rekla da njena majka uvijek u džepu sakoa, suknje ili haljine, pa vjerovatno i pidžame, ima malo šmir-papira koji prisloni na nokat od palca. Miris Sinišine sobe zamijenio je miris nikotina, krzna, laka za kosu s veličanstveno nepokretnih frizura teta Cece i njenih prijateljica, i mirisi reskih ili cvjetnih parfema kojima su krzna bila natopljena. Ššammadd, govorila je teta Ceca; Čaahrli; ili Ššanelll.

Kada sam bila previše tužna da me razgali par dramskih monologa, Milica je moje ljubavne jade liječila izvlačenjem tih bundi iz plakara, da ih krišom isprobavamo, šminkamo se i slikamo, iako je avgust, četrdeset stepeni, a od rashladnih metoda postoji samo promaja. Ta je metoda suze uvijek pretvarala u smijeh.

Podijeli

Komentari su suspendovani.