U lijevom oku, sasvim malo pod zenicom, tamo gdje plavo polako počinje da postaje bijelo, Marija Misleva imala je jedva vidljiv biljeg u neobičnoj formi petlje. Ako bi se neko izbliza unio u njega, mogao je vidjeti cijeli plet priče njene babe Timke i sve o njihovim čuvenim dodacima.
Igle za pletenje u Marijinom djetinjstvu nikad nijesu stajale nigdje, tačnije, skoro su uvijek bile tu negdje blizu, pri ruci; a baba joj je stalno bila uz njih. Veoma, veoma rijetko, u toku vrelih ljetnjih mjeseci, kad je i sam pogled bježao od vunice kao od nečega što bi dodatno moglo da ugrije, igle su stavljali u drugu fioku polirane vitrine, tamo gdje su stajale i igle za šivenje, makaze, platneni metar, lastik i čiode… ali nakratko. Kad god bi došao ko poznat, kakva susjetka ili rođaka s nekim pletenim-nedopletenim, igle bi se odmah odnekud pojavile. Baba Timka je znala da doplete, da dopravi, da nadoda kao nijedna druga žena ili baba u cijelom gradu. Bila je čuvena po svom umijeću da na tuđim običnim pletivima stvara svoje neobične dodatke koji, na žalost, bez onog običnog nijesu mogli da žive, jer su se njime hranili kao hljebom nasušnim.
Najvažnije je bilo da tuđe pletivo prebaci na svoje igle, petlju po petlju, stpljivošću nekog od čijih bi se nerava slobodno mogla mašna vezati. Zatim je brzo brojala redove, nešto preračunavala i tek je onda pitala posjetiteljku:
– Što hoćeš da uradim? Da dodam ili da oduzmem?
Dodavanje i oduzimanje bili su najčešći zahtjevi. Ali ne i u momentima kad bi došla stasita Elica Đoretova i kad bi svojim nakostriješenim glasom rekla:
– Teta Timka, hoću da mi napraviš neku šaru, neki ukras na pletivu.
– Dodatak, dakle.
– Da, ali šaren … Evo, donijela sam ti različitu vunicu.
Dodatak je gubio osnovni smisao i pretvarao se u ukras koji je jednostavnost lomio kao običnu grančicu šljive. Ovakvi trenuci toliko su bili važni Mariji Mislevoj da je jedva čekala da šarenilo preplavi njihove jednobojne dane. Ali to se gotovo nikad nije dešavalo zato što su, dok je njena baba Timka dodavala najšarenije šare na svijetu stvarajući boju u tuđim danima, u njihovom domu, petlju po petlju, ostajale samo dlačice i gužve po podu kao istjerani rođaci boja. Konac prebačen preko vrata njene babe, izgledao joj je kao linija koja je dijelila Ovaj od Onoga svijeta. Mogla je i da skoči na drugu stranu, ali sigurno bi se našla u skutu svoje babe iz kojeg nikad nije ni uspjela da izađe.
Kad je njena baba prestala da pravi dodatke i da plete šare u životu svojih poznanika – ne zato što više nije mogla da vidi ili zato što joj je bilo dosadilo, već zbog toga što je umrla od jednoličnosti – Mariji su najveći problem predstavljale igle. U drugoj fioci u poliranoj vitrini – u onu u kojoj su stajale igle za šivenje, makaze, platneni metar, lastik i čiode – za igle nije
bilo mjesta i Marija nikako nije mogla da shvati kako je uopšte u toku ljetnjih mjeseci baba uspijevala da ih strpa tamo. Štrčale su gdje god bi ih stavila; čak i iz dubokog suda za kišobrane iza ulaznih vrata. Najposlije je riješila da ih ne stavi nigdje, da uvijek budu tu negdje blizu, pri ruci, kao što su bile i njenoj babi.
Ali Marija Misleva nije znala da plete. U stvari, nije znala da radi ništa drugo osim da čita – da čita, gaseći svoju žeđ za književnošću u tuđim zdencima. Ipak, negdje duboko u sebi bila je ubijeđena u to da uz pomoć igala pletenje i pisanje mogu postati jedna stvar, pa je zato i njihovo prisustvo postajalo sve važnije. Uskoro, Marija je shvatila da s iglama u rukama može vrlo lako da uđe u sve knjige, a zatim i da im pravi dodatke. Nije mogla da čita bez igala, isto kao što ni njena baba nije mogla bez njih da plete.
U početku se stidjela svoje čudne navike da čita s iglama u rukama, ali se tokom vremena toliko navikla, da joj se sve to počelo činiti nekako običnim. Došla bi do knjige, uzela bi igle u ruke i sačekala bi da je preplavi šarenilo. Kad su dvije igle počele da joj smetaju u čitanju, jer njima nije mogla lijepo okretati stranice, počela je da čita samo uz pomoć jedne i odmah je osjetila olakšanje. Njen zdenac je počeo da biva sve dublji i da u sebe skuplja i svoju vodu. (Ili: Njen zdenac je počeo da biva sve dublji i da u sebe skuplja samo svoju vodu. – Ole, odaberi to što je bliže onome što hoćeš. N.)
Goran, sin stasite Elice i jedini Đoretov unuk, jednog dana je zamolio da mu pomogne da uradi domaći zadatak na slobodnu temu.
– O čemu treba da pišeš? – pitala ga je Marija, i sama začuđena time što joj Goran traži ovakvu uslugu.
– O proljeću, prirodi, cvijeću…
– Jesi li napisao nešto, jesi li barem počeo…
– Ne.
– Što onda hoćeš da uradim? Da dodam ili da oduzmem?
Goran se postidio. Marija – još više. Umekšala je zatim glas i skotrljala jedan osmijeh za mladića pravo iz svojih plavih očiju.
– Dobro. Napiši ti nešto, bar malo, i dođi. Napravićemo nešto zajedno.
Goran je donio dvije-tri stereotipne rečenice, koje je nastavnica najvjerovatnije bila spomenula kao mogući početak. Marija je trebalo da doda još toliko mnogo stvari, čitav tekst. Shvatila je da joj mogu pomoći samo igle njene babe. Najvažnije je bilo da njegove riječi prebaci na igle, petlju po petlju, stpljivošću nekog od čijih bi se nerava slobodno mogla mašna vezati…
Domaći rad bio je ocijenjen najvećom mogućom peticom u cijelom razredu i od tog trenutka Marija je shvatila da književnost može jednostavno da obuče kao što može obući i bilo koji džemper koji joj je baba isplela, bez obzira na to što njena baba više nije živa i što, naravno, nije studirala književnost. Zaplivala je u vlastitoj slobodi neviđenom harmonijom i brzinom koje su na njenom licu iscrtale mapu istinskog zadovoljstva. Svi su to primjećivali, uostalom, njeno plivanje je i najveće vode pogađalo pravo u srce. Grančica šljive iz njene prošlosti osušila se neosjetno, petlju po petlju, a plet priče o Mislovima izašao je iz Marijinog lijevog oka i rasprostro se po svijetu kao raskošni ogrtač talenta.
To što je prvo uradila s Goranom, počela je, i to vrlo često, činiti s mnogim drugim poznatim i nepoznatim piscima i prepisivačima koji bi osjetili potrebu za dodacima. Ugrabila bi bilo kakav tuđi tekst i prebacila bi ga na svoje igle, petlju po petlju. Zatim bi brzo brojala, nešto preračunavala. Ali pritom je strogo vodila računa o tome koje će riječi na koju iglu staviti. Zato što nije svejedno koja vam riječ sa koje strane dolazi. S lakoćom je plivala iz teksta u tekst, ponekad i ponijevši ponešto iz njih sa sobom, ali najčešće je samu sebe nosila i kao teret i kao hamal i poslije dugih i iscrpnih pokušaja i testova došla je do zaključka da joj najbolje ide kad promjenljive riječi stavlja na lijevu, a nepromjenljive na desnu iglu. Tako desna igla, kojom se, u stvari, preuzimaju riječi-petlje s lijeve, nikad nije preteška za rad, a i stalno su ti nekako pri ruci pomagala u izražavanju, kakva su prilozi i predlozi, na primjer. Kad je prvi put nanizala priču o Mislevima, početni pasus je rasporedila ovako:
Na lijevu iglu je stavila riječi:
dodacima
čuvenim
njihovim
sve
Timke
babe
njene
priče
plet
cijeli
vidjeti
je
mogao
njega
neko
unio se
bi
petlje
formi
neobičnoj
biljeg
vidljiv
je
imala
Misleva
Marija
bijelo
postaje
počinje
plavo
zenicom
oku
lijevom
Na desnu:
U
sasvim
malo
pod
tamo
gdje
polako
da
jedva
u
Ako
izbliza
u
i
o
Prvu riječ s desne igle naglašavala je jednim nametalom na petlji riječi, jer je bila inicijalna u rečenici i trebalo je da bude napisana velikim slovom, do nje je uplela prvu i drugu riječ s lijeve igle, pa drugu s desne, treću isto tako s desne i sve tako dok plet od riječi nije počeo da raste i da se čita kao pasus priče. Ljiljana Dirjan koja je bila počela ovu priču, bila je veoma zadovoljna daljim tokom koji je plela Marija Misleva. Ona je znala da Marijini dodaci nijesu ni imenice, ni pridjevi, ni zamjenice (iako su podsjećali na sve riječi odjednom)… da su iznad riječi, zato što u sebi sadrže sve priče koje su dosad ispričane i one koje tek treba da se ispričaju. Znala je, takođe, da se plet dodataka ne vidi golim okom, jer se besprekorno uklapa u tuđi tekst; a tajnu – da se samo iglom za pletenje, čvrsto stisnutom u jednoj ruci (u bilo kojoj) dodatak može odvojiti od teksta (da bi se vidjelo ko je što, u stvari, uradio) – nije nikom govorila.
Sva je sreća što još niko nije doznao kakvu moć ima čitanje sa iglom u ruci, inače bi se promijenio kompletan utisak o našoj novijoj književnosti. Marija Misleva neumorno plete i dopliće na tuđim tekstovima, a njen udio niko ne može vidjeti, osim babe Timke, koja je, opet, em umrla, em nepismena; ali u slučaju da joj se dopadne plet neke priče, spremna je da bez ikakvog dvoumljenja utisne svoj palac, pristajući na koautorstvo.
Prevod: Nenad Vujadinović