Olga Gojnić: Lobotomija

Uzimaš polovičan osmijeh. Provlačiš ga kroz odgovarajući filter očekivanja. Dodaš nijansu trenda. Time obezbjeđuješ sebi par sati mira, dok se novo takmičenje ne oglasi nekim svojim zvoncem. Kafa se hladi, ali više nije toliko ni važno šta je neproživljeno, a šta pogrešno doživljeno. U pripravnosti si.

Pružam ruke kroz filtere digitalizovane stvarnosti, želeći da pronađem pukotinu u težnji, da je zakrpim, a onda ti usmjerim pogled ka posebnosti, anatemisanoj iščašenim mislima Identičnih. Želim da te podignem sa stola na kom ti šefovi globalnog sela vrše lobotomiju. Želim da ti ispraznim džepove od indiferentnosti, koja seže sve do rubova želje za artikulisanjem svega onoga čije se postojanje potiskuje.

Ne vidiš, ili odbijaš da primijetiš. Za tebe sam tek misao, tiha i mučna u svojoj usamljeničkoj udaljenosti od treptaja oslobađanja. Neka te. Sačekaj na aplauz trivijalista, dok ti sluh sasvim ne otupi. A onda se pokloni, duboko, jer si od svoje svrhe stvorio pozorišne daske po kojima si, poput dragulja, prosuo svoje vrijeme. Nek te prigrle, do zagušenja, tuđe maksime; dok se tvoj dah, u iščekivanju svog pomračenja ne probija pod talasima kolektivnih tendencija.

Boli me što monumentalna, sveopšta bezumnost viri iza svakog novog klika, pokrivajući naš nedoznatljivi svijet. To je svijet u kome će se i danas vojevati bojevi, a u svim smo bitkama i vojnici i oružje – mi. Čak i prije početka, porobljeni smo. Siroti, mali, ali nasmijani. Retuširani. Čovječanstvo vapi, poput siročića koji su upravo sahranili sebe same; očiju odviknutih od neizvjesnosti, suznih – ali utješenih svijetlima s ekrana. Boli me što tebe to ne boli.

Ne peče li te što se doktrina mržnje čiji smo, svjesno ili nesvjesno, saučesnici – širi poput epidemije? Guši li te što ona razjeda zdravo tkivo civilizacije, ubrizgavajući u njega zavist i pohlepu, kidajući preostale sinapse? Za bitkama više nema potrebe. Čovjek sam jeste rat.

Izmislili su pilule protiv bolova, protiv nesanice, a ni jednu protiv indiferentnosti. Sve počinje da liči na globalno selo koje, onako samo i zapušteno, kašlje i guši se u isparenjima digitalnog društva, vapeći za poslednjim atomima čistog daha. Po koži Majke Zemlje se širi strah, teška zabrinutost – da ono što se nazivalo krajem odavno nije ono što bi trebalo da nas plaši, već beskonačna, ravna linija u koju se uglavljuju svi. Čak i oni koji su na platnima svojih duša slikali jedinstvene boje. Živimo pervertirani, farsični, retuširani paradoks, dok jedni za drugima čekamo da dođemo na red, ispranih misli i praznih ruku. Ostavljamo Majku nam Zemlju u amanet potomcima koji tek neće znati šta će s njom. Onima koji neće moći zamisliti da smo nekada zaista bili njen dio, da je spolja isto kao i iznutra, da lice ima naličje, i da su samo Njeni zakoni, pa čak i nama prolaznima – vječni.

Ne želim da ti bude prijatno. Želim da te neugodnost svrbi i peče, sve do granice buđenja. Sve dok se ne izbauljaš iz stiska osrednjosti i izletiš u individualnost. Dok ne odlučiš da živiš svrhu, a ne privid.

Budi se.

Tiče te se.

Nocturno

Interesantno je kako na zvuke koraka obraćamo samo onda dok pokušavamo da oslušnemo nešto sasvim drugo. Upravo sada, pokušavaju da zapaze korake, iznova se prisjećajući ritma đonova. Puno je toga u vazduhu. Ljudi se kreću ateljeom skoro ritmično, kao da njihove potpetice prate Šopenove taktove. Samo dvoje iz cjeline kojoj kao da ne pripadaju, osjećaju teret, poput grozomornog, tamnog klavira koji se za plafon drži jednom niti paukove mreže i samo što se ne obruši.

U prostoriji, osim fotografija po zidovima i brojnih ljubitelja umjetnosti što, poput rijeke ispunjavaju vazduh, dajući mu boju i zapreminu– tu je i fotograf. Feliksov prijatelj. Onaj koji se nakon godinama odmjerenog, premjerenog i odživljenog vremena – vratio u grad. Tu je i nekadašnja vojvotkinja od objektiva, Feliksova voljena. Svojim prisustvom biva dio očarane rijeke. I Feliks je tu. Na fotografiji. Uslikan kako sjedi na mostu, zagledan u rijeku, pogleda mnogoznačnog i mnogozvučnog– za svakoga ko bi to umio da oslušne. Dokaz pada pod prozaičnim. Reminiscencija na neku davnu sadašnjost od koje je jedan odustao, a jedan pobjegao. A treća ostala da se nosi sa Weltshmertzom.

Kad su se Onaj koji je otišao i Ona koja je ostala našli pogled u pogled, klavir se otkačio i smrskao. I Šopen se smrskao. I Nocturno se smrskao.

Klupko koje se odmotava. Riječ koja prijeti i obećava. Ratovi i primirja. I mogućnost mosta.

Kako se ide u šetnju s nekim od čijeg si lica skrivao svoje, čije si navike brisao sa sebe, stvarajući drugačije, na tuđim mjestima i sa drugim ljudima? Ostaje da se odživi.

S početka, a počeci uvijek mirišu na šizmu, toliko se toga činilo pogrešnim i usiljenim. Počevši od njihovih koraka, sve je djelovalo pretjeranim i nepotrebnim. Bilo je objašnjenja i izvinjenja koja je trebalo izbjeći ili izreći. Kako zaći u ono što je u davnoj sadašnjosti prestavljalo neoboriv problem – dok koračaš mirnim, zavodljivim ulicama najvoljenijeg grada? Dok jesenju obojeno lišće šušti i prekriva trotoare, a sunce i povjetarac se poigravaju s vlasima kose. Dok se grad u suton pretvara u muziku i magiju. Treba reći Jedno, zatim i Drugo, a onda se strmoglaviti u Srž. Jedno je bilo o Feliksu, Drugo o odlasku. Prvo je bila istina ponovljena i prećutana iz više pokušaja, a Drugo je bila napola opravdana nedoumica. Oboje su morali biti izrečeni. Priželjkivao je da preskoči sva pominjanja uspomena, ne bi li se približili suštini na bezbolniji način. A vojvotkinja je bila opasana zamjerkama koje su čekale da ispale svoje rafale. Pazeći da se ne stropošta u vatru vječitog prebacivanja ping–pong loptice, pokušavao je da otpočne s odmotavanjem svog klupka. Ipak, i prije početka je vrištao krešendo.

– Kad si odlučio da ti ovaj grad ugleda leđa, prestala sam da vidim objektivom. A sad donosiš sve sa sobom, i objektiv, i Feliksa, i most, i rijeku. Kao da si iščupao najbolje od mene. Rađaš se tamo gdje ja prestajem.

Njenim očima plamte jedna stara ljutnja i nedostajanje. Lišće i dalje šušti, jureći oko njihovih cipela, prevrćući se u maglama cinober i žute. Pokušao je da doda svoje boje na njene ljutnje.

– Ne može se vedrina uhvatiti i staviti pod ključ. Ne može se osmijeh posijati u zemlju koju kiša nije dotakla. A Feliks je i danas jedan melanholični, neodvojivi dio mene.

Hiljade klavira eksplodiraju. Svi ožiljci od postanka je istovremeno zatežu.

– Samo zato što četiri oka vide svijet istim ne znači da dijele dušu i sudbinu. Nijesi jedini kojeg boli bezizglednost i neupotrebljivost budućnosti za koju kažu da će biti naša. Ko želi takvo sterilno, ogavno obećanje? Ko želi tu istrunulu, džinovsku šargarepu? Ali, ne možemo ni da dižemo ruke.

– Nije ni o odustajanju riječ. Zamisli Kralja kojeg su opkolili i Konjanik, i Top, i svi pioni. Tuđi. Crni. A nema polja na koje bi on mogao da kroči. Mene boli Feliksova bol.

– Velika je provalija izmeđi nema i ne vidi. Nijesmo uvijek matirani, nije rijeka pod nama turobna i bezdna, kao što bezizgledno ne mora da znači i nemoguće.

– Ponekad mi ličiš na dijete koje markerom uporno crta osmijeh preko cijelog lica. Rumeno, živahno, zaigrano. I, kad u ogledalu ugleda tu žvrljotinu, povjeruje da to zaista i jeste njegov osmijeh. Njegov ga duh ne odbacuje poput stranog tijela, već ga prihvata, srasta s njim.

– Barem se trudim da iscrtam osmijeh, a ne da se krijem iza matiranog Kralja. Dozvoljeno nam je da se osjetimo poraženima. Može da nas peče banalnost kojom smo okruženi smijemo da budemo pobijeđeni. Ali, pobogu, nije naše da napustimo šahovsku tablu!

– Zašto si ti onda odložila fotoaparat?

– Odnio si ga sa sobom. Svako lice koje sam kroz objektiv vidjela bojalo je slike sjetom. I tebe je nekad krasio osmijeh, a sada na plećima dijeliš melanholiju svih gradova, i padaš pod njom.

– Tvojim riječima grmi i odzvanja kako sam uzeo najbolje od tebe. A najbolje od mene je i dalje tvojim rukopisom ispisano. Kažeš da počinjem gdje ti prestaješ, a zapravo ja sam samo i isključivo tamo gdje je tebe u meni. Ponekad se i ja gubim tamo gdje ti nastaješ. Tako nekom udahneš dah života i on ga sa sobom nosi dugo i svuda, preporađajući i vaskrsavajući one oko sebe, onako kako zna.

– Osim sebe.

– Tu i magovi gube moć. Čovjeka rađaju razumijevanje, podržavanje, vjera. I zagrljaj. Sav svijet u to stane.

Gledala ga je pogledom koji je poželio da fotografiše. Znao je, jer ni godine ne brišu stare komunikacijske kodove, da mu njene oči postavljaju pitanje. Između šta ako i možda ipak, vapilo je nedostajanje.

Iz kafea kraj kojeg su se, i ritmu izrečenih riječi zaustavili – čua se skoro pa besprekorna izvedba Šopenovog Nocturna, i oboje su zastali nadajući se pogledu koji bi bio predah. Umjesto toga, pažnju im je skrenulo dijete koje je hitro pretrčalo ulicu i, došavši do trotoara, saplelo se i palo. Poderanog koljena i nogavice, ustalo je s asfalta, dok su iz njegovih očiju svitkale prozirne kuglice. Pogledalo ih je, zastalo na tren, a ona se nasmijalo glasno. Životno. Kao da je sve čemu su upravo svjedočili bilo samo dio jedne šale kosmičkih razmera. A bilo je više od toga. Nocturno se privodio kraju, fenjeri su već bili upaljeni, dječak već otrčao nekud. Njihovi pogledi, saliveni u skoro pa jedan, pokušali su da odgonetnu neki davni kod. Svi su ostali zvuci vasione prigušeni. Postojali su samo njih dvoje, i odsjaj bijelih zastava u očima.

Interesantno je, dok odljepljuju svoje poglede iz ovog jednog – koliko se uspinju da čuju ritam đonova. Vazduh ispunjava melodija večeri, i miriše na rijeku. Svi prisutni u ateljeu iz kog ni on ni ona nisu drugačije, sem pogledom, iskoračili – jesu jedno tamno, bezdno čudovište. Mutna horda piona što struji oko Lovca i Kraljice. I Kralj, koji uokviren, negdje sjetno gleda.

Klaviri koji vise o tananim nitima. Riječi koje prijete i obećavaju, ali se ne izgovaraju. Prećutkivanje jednog skoka koji nije zaliječio ni Jedno ni Drugo, ali je zauvijek ogolio Srž.

A večeras, u pogledu posutim notama, između obala odustajanja i borbe, očima se tka jedna nit.

Zagrljaj je most. Sav svijet u to stane.

Oranž

Dok kapi kiše nemilosrdno slamaju svilenu površinu jezera, mijenjajući mu teksturu i gužvajući mu kožu, ona je namještala kapuljaču svoje narandžaste cerade, ne mareći za to što su joj stopala već uveliko kvasna i hladna.

Odavno nije dolazila ovdje. Od motorom obojene noći. Od plamena i vriska. Otada ni njega nije vidjela, a ni sanjala. Do sinoć. Zato danas pogledom traži dokaze da je vrijeme zaista proteklo i na ovom mjestu. U kolibi kraj jezera sve je i dalje netaknuto, kao da je vrijeme stavilo zaštitnu foliju preko stolica, sofe, uramljenih fotografija… Jedini dokaz bilo kakvog proticanja jeste prašina. Ima je dovoljno da bi se moglo zaključiti koliko dugo se bježalo, koliko se dugo nije dolazilo, razgovaralo. A i sami je protok vremena relativan. Pa i to što se dogodilo na motoru sada djeluje kao podložno promjenama percepcije. Moglo je trajati svega nekoliko minuta, ali, evo, traje i mjeri se godinama. Iako se ne pominje. Možda baš zato što se nije izustilo. Kiša spira cimet s kapuljače. Udara po tijelu jezera. Djevojka gleda u modro–sive planine. Magla se penje vrhovima gustih četinara, kao da pokušava da povuče neki zaglavljeni čep od plute. Nije toliko strašno što je prošle noći poslije toliko vremena usnila jedan san. Knedla u grlu natiče jer je ovih godina svakog dana na javi budna proživljavala jedan isti dan. To je njen čep od plute koji je u sebe upio svu vlagu i buđ i sada nikako da se izvuče iz grla. Brzina, praćena udarom i prevrtanjem, pojavljivala se. Kvarila. Podsjećala. Škripanje, varnice, pa još jedan udar. Snažnijji. I jedan plamen, dovoljno brz da na najženstvenijem dijelu vrata spusti svoj suvenir.

Udisala je duboko, gurajući kiseonik oko čepa u grlu. Mogla je da osjeti bol i nemoć jezera. Pogledaa je ka kolibi. Po starom, trošnom krovu kapi su ritmično udarale, a zatim sa njega kapale na zemlju. Kao da neko kuca. I zaista, nekoliko kilometara odatle, neko i jeste kucao. Blizu šume. Na drugom spratu. Dok nije shvatio da su vrata otvorena. Da li je trebalo da ih zaključa? Ili je to bila ona poslednja slamka u koju napola vjerujemo?

Dva su rama za slike krasila zid, ali je samo jedan hvatao pažnju onog ko bi se u toj prostoriji zadesio. Soba je u cjelosti bila omaž kontradiktornosti. Jedino što je u njoj posjedovalo i trunku smisla bile su knjigama ispunjene police. Ispred njih je stajala fotelja koja je bila  isuviše niska, isuviše široka, previše tvrda. Iza nje se nazila mesingana lampa. Bez sijalice. Do fotelje je bio jedan kamin savremenije izrade. Ipak, tik ispred njega su postavljene dvije saksije s fikusima koji samo što nisu ugurani u tu tamnu kocku. A iznad njega… blijedi ram za sliku. Ram u kojem je, umjesto slike, uokvirena cedulja koje više nije bilo tu. Na suprotnoj strani, naspram rama, bio je široki prozor s dubokim naslonom do okna. Tu se moglo sjedjeti, možda čak i ležati. Nije ta soba izgledala ni impresivno, a ni neinteresantno. Ipak, bilo je nečeg u tom neskladu, u nelogičnosti u odnosu među predmetima. Kao da nekom nije bitno ili ne želi da poklanja svoje vrijeme premještanju. Da nešto, možda, ne pripada nečemu. Ali da to nepripadanje ne vodi toliko računa o tome. Kao da, tako prepušteno sebi, toči svoje dane sve dok ne isteknu. Da je akutna borba između sobe i vanzemaljca koji je u njoj. Ne bi, možda, soba ni izgledala na granici između neinteresantnog i proganjajućeg, da nije obojena zagasitom, narandžastom svjetlošću koju je prozorsko staklo nesebično propuštalo unutra. Narandžasta se prelivala po zidovima, policama, fikusima. Mijenjala je ne samo boju, već i miris sobe. Mirisalo je na cimet.

– Sanjao sam te.

Nije ga pitala kako je znao gdje se nalazi. Nije možda ni željela da čuje kako je shvatio da treba ovdje da je potraži nakon toliko vremena. Ni da li je znao zašto je ona zaista tu i u vezi sa čim se toliko premišlja. Možda je osjetio njen hod po kanapu. Njen umor. Možda je poslednja osoba koju bi pozvala kad pati – upravo onaj koji jedino može da je spasi.

– Plovio sam jezerom, ovakvim, možda baš i ovim, u uskom, drvenom čamcu. Noć je bila mirna. Svuda po površini su plutale blistave lopte. Primakao sam se jednoj, i veslom je pažljivo podigao. Ubacio sam je u čamac. Zatim se čamac prevrnuo i bio sam sam u kugli.

Uzdah. I kapi koje se slivaju niz narandžastu kapuljaču.

– Pusti da ti ispričam. Sigurno postoji razlog zašto se neko sanja poslije toliko vremena. Odjednom, kao da sam bio u nekoj sobi. Na sred poda je bila disko kugla, a na njoj je sjedjela djevojčica tvojih očiju. Smijala se i rukom pokazivala na veliko, pozlaćenim ramom uokvireno ogledalo iza sebe. U njegovom odrazu se vidio dio starinskog, bijelog paravana i stari, drveni časovnik pun ornamenata. U tom trenutku, časovnik otkucava, disko kugla eksplodira i vidim tebe kako, već odrasla, u crnoj haljini sjediš na podu i piješ čaj. Do tebe je bila još jedna šolja čaja. Za mene. Nešto se događa.

– Sve je manje smisla i strpljenja. Svi znamo šta su snovi.

– Šta su snovi?

– Nekad želja, nekad zamagljena i izobličena slika o sebi.

– Čekala si me. Najednom je bio mrak i našao sam se u nekom gradu u kom je padala kiša. Kao da je neko po crnom platnu pastelima bojao odsjaj od kiše. Crvena, plava, oker… sve su se nekako dodirivale i stapale. Kao da su sve građevine, ulične svjetiljke, motori – samo boje i ništa više. Zatim sam ugledao tamnu siluetu. Mogao sam razaznati samo dugački, tamni mantil i crni šešir. Ali sam znao da su ispod njegovog oboda tvoje oči. Rekla si mi nešto o načinu gledanja na svijet, i ja sam ti, ljut, govorio o nekom napuklom staklu. Onda si se rastužila. Pružila si mi jednu najlon kesu. U njoj je bila kugla, poput globusa. Zaustio sam da ti nešto kažem. Bila si hitrija. Ispružila si dlanove i prinijela ih usnama. Punula si u prah koji ti je bio u rukama i sve je bilo narandžasto.

Vazduhom su, poput magle, plovile razne patnje. Patnja jezera, patnja oranž sobe, patnja jedne kapljice koja se otkida s kapuljače i lomi o tlo. Kako to da sa nekim možemo čak samo i mislima da razgovaramo, a da u jednom trenu ostanemo zatvoreni za njih, možda čak i zaključani?

Okrenula se ka njemu, možda opet, a možda i prvi put, ako brojimo s prave strane srca. Kiša je bivala tišom. Je li uspio? Pokušao je da dešifruje njen mnogoznačni pogled. Godine su zjapile među njima, snažnije od utvrđenja života. Začuo se tihi glas.

– Sanjala sam te. Baš tada, možda baš u isto vrijeme. Možda smo i bili dio istog sna. Tvoje su riječi zazvučale jednako kao i ona koja sam nekad bila. A takva sebi djelujem daleko i tuđe. Nevjerovatno je koliko sebi možemo biti strani. Kao neka sumorna askeza, ali ne od svijeta, već od same sebe. Kao napola popijen čaj što čuči kraj prozora i otvorena knjiga, upotpunjavajući sliku tako da izgleda kao da je neko tu i da je život rijeka. Ali, to je privid. Hegemonija iluzija, poturena više sebi nego bilo kome drugo. Kad sam se probudila, shvatila sam da su riječi iz sna bile riječi s papira koji smo uramili. Sjetivši se njih, zaboljelo me je, prvo Jedno, a onda i Drugo, i pošla sam, ali kao da sam i tebe povukla za soom.

Sjećao se svega, čak i dana kad je pisao te riječi. Pamtio je da je to bilo davno i u grudima mu je trnuo sav taj prostor između Tada i Sad. U mislima je odjekivalo, i kao da su se dogovorili, kao da su uvježbavali, u isto vrijeme su im skliznue riječi s daha i usana. Tiho i bojažljivo, kao da se plaše.

Tako ti vidiš svijet. Kao da je ispred tvojih očiju staklo po kom je padala kiša. Svo je išarano kapljama i parom, i šta god da je sa druge strande, tvoje ga patnje griju i pretvaraju u nešto lijepo. Ali ono to nije. Iza su možda dva, tri zimom očerupana drveta, polu–siva, sa stablima ofarbanim u bijelo. I možda jedan pješak, prolaznik. Ništa više. Tvoje su oči te koje sve osunčaju.

Miriše na frule i njihov eho u planinama. Miriše kao cinober odsjaj po zidovima. Kao magla dok se diže, puštajući vazduh da projuri i ispuni udah životom.

Mogu da nastavim. Penjem se u čamac. Mirna je noć. Talasa se raskošna indigo i presijava se narandžastim zlatom. Kugle tiho blistaju. Pitam se koju ću večeras uhvatiti, ili, tačnije – koja će kugla uloviti mene. S papirom u jednoj i perom u drugoj ruci, plovim ka sledećoj stranici. Tebi, čitaoče, predajem završetak ove priče.

Da se djevojka pusti hladnoći jezera, poput slomljene, tužne ptice.

Da mladić skoči za njom.

Ili da ne skoči.

A možda da ona, najtoplije zatočena u miru njegovih ruku uvidi da je i hiljadu i prvi udah jednako bitan kao i prvi.

Svakako mislima krojiš i oblikuješ svoje sadašnjosti. Možeš, onda, i jednu skasku.


Biografija: Olga Gojnić je rođena 07.11.1988. godine u Podgorici. Nakon završene Filološke gimnazije, završila je studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, odsijek za Engleski jezik i književnost. Predaje  u Internacionalnoj školi. Objavila je zbirku kratkih priča, „Ester“ u maju 2018. godine. Njene priče su objavljivane i na internet portalima „Public Figure“ i „Lola“.

Emisija „Rejting“ :

Podijeli.

Komentari su suspendovani.