Olga Gojnić: Aurora
I Borealis
Tiho je. Indigo je. Uvijek je tako prije nego što zagolica nebo svojim pulsom. Tišina odjekuje mirisom gracioznosti i iščekivanja. Spavaju, jer je mrak. Mrak je jer spavaju.
Vrijeme je.
Ostala je još jedna, za upiti, za naučiti, za podariti.
Jedan par cipela tužno cupka među lokvama.
Jedna tamnasilueta motri, poput nesuđenog mrkog anđela, čuvajući neke kvasne oči.
Jedna ona nema koga – da je čuje.
Jedan on bježi – jer nekad davno nije imao kome da pobjegne.
Sve to.
Tat tvam asi.
Da li si spremno?
Želja.
Otkucaj.
Udah.
Nebom se razliva more tirkizne.
Ona se rađa, iz srca zelene.
Uplovljava u muziku plave.
Nemoj da čekaš zoru.
Osvijetli mrak.
II Helena
Koraci su remetili širenje koncentričnih krugova po mokrom asfaltu. Cipele od pliša boje meda, istačkane tufnama od kišnih kapi trudile su se da pažljivim korakom izbjegnu lokve koje su prijetile mini-potopom. Kaplje su od kišobrana jarko crvene boje pravile doboš. Nije to bila slika poput onih kakve se mogu vidjeti u filmovima. U filmovima je svaka kap izdvojena i naglašena do probijanja zvučnog zida značenja. Ovdje je svaka komponenta trenutka imala svoje svakodnevno odijelo. Upravo je u tom izobilju običnog bio trun mističnog. Poput zamjene teza. Kao kad zastaneš da potražiš u ogledalu kišnog asfalta boje što se spiraju s kišobrana. Kao da trampiš sivo za boju, pokušavajući da uspostaviš jednu trgovinu, dogovor – uporno dobijajući obrnuto od traženog.
Nakon zvuka okretanja ključa uslijedilo je podizanje roletni. Djevojka je sjedjela na podu, u ćošku, pokušavajući da licem upije ono malo polovnog svijetla što je ostalo od tog dana. Linija između tamno i cimet-sivog se lagano izdizala i već se podigla do ispod očiju. Željela je da promisli današnje odmotavnaje klupka. Kao da je uporno zapinjala o isti kamen, i upadala u istu blatnjavu lokvu. Šta bi bilo ispravno? Rvati se s mislima, sve dok se jedno ne obruši na tlo? Čak i onda kad znaš da su iste poput ruleta, da je to mašina koja se savršeno brzo vrti u krug i da uvijek dobija? Djevojka je, pak, ta što izmučenog bića sjedi na podu dok podsvijest odbrojava, a misli se oholo i gorko cerekaju. Preostalo je da se popne na krov zgrade i posmatra okupane ulice i život koji se njima migoljio. Do mraka, kroz mrak. I dalje. Možda s mišlju da se s mrakom treba borti, il’ u njega utonuti.
Imala je neke stijene na leđima i među plućnim krilima zbog kojih nikako da uzleti. Jedna se zvala Ofelija, a druga Pan. Obije su zatezale na svoju stranu. Posmatrala je osvježene zgrade, mokre fasade istačkane prozorima i uzane procjepe kojima su milili nosioci raznolikih sudbina. Život ne čeka. Teče, paralelno sa svime i uprkos svemu. Neko ide ka obali, neko ka svom domu, a neko sve to spaja u zagrljaj. Ko je od njih usamljen? Ko je od njih skrajnut? Prve čipke mračnog neba su prevlačile tamnu mliječnu foliju preko dana, ali su svi prolaznici izgledali jednako živopisno, ispunjeno bojama iščekivanja, toplinom dočekivanja. Mogla je promijeniti mjesto s kojeg je posmatrala, ali je u svakom različitom mjestu imala po jednu sebe, s ona dva tega što zatežu kožu na leđima.
Kada je Ofelija postala tegom, nejasno je. Retrospekcija dana je tekla, a Helena je uporno tražila onu jednu slamku u plastu sijena, i upravo ona joj je, kao namjerno, izmicala. Sve je bilo onako kakvim susreti inače i bivaju. I pozdrav, i miris kafe, i verbalna obavezivanja na još jedno ovakvo parče dana – jer je krasno, i zato što odavno nije bilo ovako. Sve bi to perjem dušu gladilo da je postajao sklad između izrečenog i doživljenog. Da se po ćoškovima grudi nijesu skrivale neizrečene riječi, paučinom prekrivena pitanja i objašnjenja. Kao da se probudilo neko uspavano očekivanje, koje sada vrišti i zahtijeva da bude primijećeno.
Počelo je prije početka. Prije istog se i okončalo. Ovaj je susret mogao biti iscjeljujući, a nije. Pitala se šta ju je sprečavalo da otvori svoje grlene kapije i kompas osjećaja ju je neizostavno usmjeravao na Ofelijin pogled, nasmijan, ali nekako tuđ i dalek. Odnekud je iscrtana granica. Prećutna, ali ništa manje odbijajuća. Osjećala se kao da je kročila ispred praga koji ne smije biti prekoračen. Ofelija je kupovala sebi dozvolu da ni ne sazna šta muči oči preko puta. Granice, kad su neobjašnjive, iznenadne – sijeku poput noža. Epilog susreta su bile dvije polu-nasmijane osobe koje su na parkingu razmijenile par suvih obećanja, znajući da će se ista saplesti o sopstvena ostvarenja.
A šta se zapravo desilo? Helena je vapila za dijeljenjem svoje patnje, u nadi da će s oticanjem riječi njenom dušom bol manje pulsirati. S druge strane, Ofelija je svoje patnje, onako zakopčane i spakovane – čuvala da ne progovore. Jedan je pogled bio molećiv, drugi anesteziran. Jedno je potraživalo, drugo je držalo gard. Obije su željele da zaglade površinu mora. Da zadrže pribranost pod kojom su vrištale. Sve dok se u jednoj, naizgled mekoj i nevinoj rečenici nije naslutila opaska, zajedljiva i gruba. I svi hladni tuševi ovog svijeta. I sve povrede ivica duše, spojene u jednu, u med umočenu, ali oštru strelicu koja s lakoćom pogađa cilj. Troja je pokošena. Devastirana. Ostala je polu-nasmijana ljuspa, polusasušena nada i žaoka koja bridi i peče pod najfinijim slojem kože. Zar dosad nije zaslužila okrajak strpljenja? Zar se to nije podrazumijevalo, da se vidimo i uvažimo u svakom trenu, pa i ovom koji je opterećujuć?
Nakon ovog dana, teg s Ofelijinim imenom je bio iznenađujuće izjednačen s onim koji se zvao Pan. Za san, kao i za pitanja, uveliko je bilo kasno. Ostajao je mračni prostor za agonične pretpostavke. Ono što je u prvi mah tištilo, nakon ovog podneva se smrvilo o monumentalnu promašenost jednog prijateljstva. Radijacija naizgled bezazlenih riječi trovala je svaku prethodnu uspomenu. Ideja da će njih dvoje svojim razgovorima spasiti svijet venula je pred očima. Ofelijina su vrata bila zatvorena. Panova takođe. Fokus je polako klizio ka danima s Panom, u kojima je šta ako predstavljalo jednu nestabilnu klackalicu. Helena je ostala visoko u vazduhu, silom slučaja zvanog „sudbina“ (ili silom sudbine zvanom „slučaj“) – u čekanju i gladi za pripadanjem.
III Pan
Njenim se mislima rastapao ukus neistraženog, nedovoljno odsanjanog. Rijeka očekivanja se munjevito slivala u more porobljavanja. Vrijeme je oticalo, a oslobođenje se gubilo s horizonta. Ova je noć jednako proticala, a njene su misli tekle uzvodno, sve do jedne ceste, sve do zujanja motora i naglog pritiskanja kočnica. Zaustavljanja – ne jer su takve boje bile njene želje. Zaustavljanja – iznenadnog i neočekivanog. Panove su oči bile neumoljivo sive. Znala je dah njegove prećutane misli. Ljubav, kažu, uvijek pobjeđuje. Ova je, izgleda, bila sa spoljašnjih granica osjećanja. Sva lica prepuštanja su blijedila u ogledalu surovih činjeničnih stanja i istrošenih zanosa. Bila je sitna naspram jednog do pola ispražnjenog srca. Bilo je kasno i skoro pa nepotrebno potraživati obrazloženja. Bilo je nekulturno pokušavati davati vještačko disanje ionako neprijatnom trenutku, nekom dotrajalom, izblijedjelom izjavom. Neočekivana je situacija iziskivala brzi bijeg.
Na srugoj strani bojnog polja na kom su srca pioni, Pan je stajao i čekao da ona, njegova, otvori vrata i iskorači. Da njemu olakša i skupi hrabrost u njegovo ime. Njen pogled mu je bio isuviše gust i ljepljiv, poput živog blata, i što bi duže ostajao u njemu – brže bi i tonuo. Ljubav, govorili su, osvježava postojanje, a njegovo sopstvo je vapilo za planinskim vazduhom samotnjaka i čekalo je trenutak u kome će svoje tragove moći da obriše. Neki ljudi nestaju burno, ostavljajući za sobom maglovitu auru prebacivanja i optužbi. Neki to, pak, urade kao da su cijelog života vježbali za taj skok.
Otkud je u njemu tinjala tolika potreba, ne toliko da se nekud ode, koliko da se ne bude tu? Šta je to bilo toliko teško, da mu je pritiskalo plućnu maramicu sve do iskoraka? Neki ljudi nestaju onako kao što se suveniri s putovanja, zatreni u nekoj od fioka – gube s vidika. Kao da ta osoba liše tvoje mašte nije ni postojala, a sve istovremeno dok diše i negdje stvara nove trenutke za uslikati objektivom srca.
Sjedjeli su tako i gledali se, dok se trajanje njihovog zajedništva otapalo poput voštane svijeće. Trebalo se pozdraviti i privesti ovaj dio izmučene vječnosti kraju. Brujilo je nešto, poput hiljade mrava što mile pod tabanima i tjeraju na pokret. Prijetio mu je nagovještaj Heleninog drhtavog uljuljkivanja u njegov zagrljaj. Ovaj mu je osjećaj odnekud bio bolno poznat. Odnekud daleko, duboko. Znao je da vrijeba i da će ga sačekati čim ostane sam. Promrmljao je nešto. Ovlaš je zagrlio djevojku na čijim su se obrazima rađali dragulji. Otišla je onako kako se odlazi kad se više nema ni vremena ni duše za još jedno razbijanje srca o glavu. Njoj je pripao odlazak, ali je napuštanje bilo njegovo. Nestao je, onako kako se odlazi kada se od sebe bježi. Pokupio je svoje tragove i uputio ih u nedosljednost – jedino čemu je, paradoksalno, i bio dosledan.
Pod točkovima su škripali neki davno potisnuti, ubrzani otkucaji mladog srca. Svitkali su djelići puzle osvijetljeni slabašnim svijetlom lampe. Panu su navirale sjene njegovih sitnih stopala i mekane, bijele pidžame. Šaputalo mu je brojanje sitnih koraka od spavaće sobe do sobe iz koje su dopirali prigušeni glasovi. Bilo je mračno i kasno. Oči su mu bile snom zamagljene. Ipak, hrabrio je sebe da nastavi da korača. Ono što je uslijedilo vješto je spakovano i ćušnuto pod tepih poricanja. I uzvici, i odgurivanje, i ruka što utiskuje svoju silu na nježnu kožu. Ono što je imenovao snom, sada ga je dozivalo, podsjećalo na sebe, na svoje pravo da se izmigolji iz zaborava i zatraži odštetu. Kad bi se moglo biti bez sumnje u puteve koji se pred nama prostiru! Zamišljao je neku Nedođiju, gdje bi se mogao izgubiti, nestati. Mjesto gdje je lakoća modus vivendi.
Iskrzan kandžama očekivanja, okrnjen oštricama nedoslednosti, upao je u život poput odronjenog parčeta stijene, i sada kao da tone u plavetnilu koje bi trebalo da ga do spokoja uljuljka u sebe. Mašta o nekim daljinama koje bi ga odvele daleko od one sobe u kojoj su sijevale sila i pokoravanje. Da je tada imao trojanskog konja, grumen snage i prstohvat sreće, pa da tada spasi knjeginu svog djetinjstva. Ovako, s uspomenom na nemoć, uramljenom u okvir neizmjenljivog, njegova ljubav se zaletjela do granice preziranja, ne samo jedne – već svih Helena njegovog postojanja. Mrzeći nju, prvu, vječitu, ulivao je prezir i gađenje u krčag svoje duše. A iz njega je kapalo po svakoj sponi koju je ikad poželio da osnuje. Sada, trojanski konj, za kojeg misli da bi mu bio bitan i potreban je onaj koji bi ga odveo što dalje od ogledala u čijem odrazu razaznaje sve nemogućnosti i strahove što u njemu još od sitnih koraka klijaju.
Helena nije ni slutila pravu boju razloga iz kojih je toliko čeznuo da sjeme svoje sudbine posadi u tlo nekog Tamo i nekog Sjutra. Nadvladana sivilom oblaka skrhanosti, pred svitanje, dok još gore ulične svjetiljke, a mrak oslikava nebo, tonula je u bunilo. Samo joj se na trenutak učinilo da su se vrata njene sobe otštrinula i da je u uskom procjepu ispunjenom svjetlošću – ugledala jednu tamnu siluetu.
IV Ofelija
U mislima je potezom kičice nanosila nijanse revoltiranosti. Spuštala ih je kraj latica cvijeća što su plutale rijekom. Onu drugu, onu sa platna, ledila je voda. Ova ovdje je tonula dubinama svojih razloga. Pripremala je kupku. Čeznula je za osjećajem koji sa sobom nosi opuštanje mišića u toploj vodi. Ipak, uzdrmana današnjim susretom, nije mogla da se odupre pokušaju da rastumači nečitni rukopis prebacivanja. Ko je kome ostao dužan? Poruka je trebalo da glasi: „Razumjeti“. Vihor misli je brujao u grudima. Agonično je željela da sačuva mir trenutka, da ga otrgne iz kanži misli. Nikako nije mogla da zaustavi survavanje u stvarnost. Ne onu pre-rafaelitsku, izmaštanu, već ništa manje dramatičnu – njenu. Flagrantnost njenog bića je blijedila. To zaista jeste bio dan koji je mogao spasiti javu od košmarne stvarnosti. Krčag je bio prepun, i bilo je neophodno odliti, olakšati. Suprotno tome, naišla je na bujicu koja samo što nije probila sve brane.
Htjela je da, možda prvi put, ona bude prva koja će izgovoriti ime svojih strahovanja. Priželjkivala je da pokuca na vrata Heleninog razumijevanja. Zauzvrat su je dočekale već spremne brige i preispitivanja. Zalazeće sunce nije grijalo, više je peklo oči, do dubine pogleda. Klonula je već prije prvog pokušaja otvaranja svojih vrata i širenja svojih izmorenih ruku.
Ovo je stvarnost u kojoj je bilo neizmjerno tiho i samotno. Trebalo se povjeriti, razlomiti i podijeliti Sizifov kamen. Dvije ruke – malo. Tražeći onu jednu slamku u plastu nemira, onu što joj je uporno izmicala, preklinjala je za sklad između izrečenog i doživljenog. Počevši još prije početka, i okončavši se u još kraćem roku, pitala se kad je iscrtana ona prećutna, odbijajuća granica kojom su se jedna od druge branile. Grlene kapije su tihovale u tmini misli. A onda je, u toj polunasmijanoj, suvoj javi, sa zarđale površine ljuspe – otrgla se jedna misao. Rođena je hitro i nesmotreno, s namjerom da povrijedi. Do srži. Do mjesta zvanog „muk“. Po prvi put, Ofelija se držala kao da ne vidi, i ne želi da vidi Helenin teg.
Mrak je grickao posljednje zalogaje osvijetljenog neba. Voda u kadi se hladila. Sa žutim cvijetom u ruci, Ofelija je čekala Narcisa. Njena volja je lagano venula. Odmotavala je klupko svojih posvećenosti i pitala se zašto je svako poznanstvo ružio čvor kritike. Zašto je svaki pokušaj da pruži bio naglo okončan neobjašnjivim i neobjašnjenim napuštanjima. Izmučena upornim naporima da popravi nepopravljivog i zadrži odlazećeg, kopala je po naslagama minulih godina. Nastavljala je, sve dok duboko, pri početku svoje mladosti nije ugledala sliku sebe kako, iz nametnutih idealizacija ženskog tijela – iskrivljuje svoje odluke i strijemljenja. Vidjela je izobličene prikaze sebe u ogedalu. Čula je riječi koje se nikom drugom nijesu odavale. Odrastanje ponekad može biti tamno i hladno mjesto za dušu. Odjednom, razmakli su se zastori svih tuđih neprihvatanja. Odjednom, ostalo je samo ono jedno. Njeno. Tužno, kao blijeda koža pod kojom se upadljivo naziru rebra. Samotno, kao rane na kažiprstu i srednjem prstu. Neumoljivo, poput ogledala što nijemo probija bubne opne, mijenjajući nijanse stvarnosti. Stapajući ih u mulj jedne monotone boje. Za Narcisa, pa i za sve prije njega, mogla je naći izgovor. Ali, za sebe… Ogrezla u netrpeljivosti prema svom tijelu, nije ni primijetila kad je taj tihi, ali uporni glas što kritikuje prešao i na njenu ličnost. Kad je počeo da glođe njenu volju. Najgore je progonstvo koje dolazi od sebe.
Kao da je, u poslednjim trenucima prije bunila započetog gutanjem sitnih perli iz žute kutije s imenom na latinskom, mogla da vidi prizor iz divljine. Tonući u hladnu vodu, pred očima je ugledala pustinjsko tlo, i na njegovom suvom, ispucalom epidermisu – jednu ribu što se koprca. Zatim je doletio orao sivog pogleda i hitro je zgrabio svojim kandžama. Dok ju je prenosio, osjećala je prodiranje oštrih bodlji kroz krljušti. Naslutila je zarivanje u meso. Prije nego što je voda u kadi prestala da se talasa, orao je, leteći iznad okeana, otvorio vrata kaveza svojih kandži. U daljini se čulo nešto poput zvuka novčića koji pada u fontanu želja. Cvijet žutih latica je pao na mokre pločice.
V Narcis
Osjećaj krivice nije jenjavao. Isprva se tiho primicao. Mogao ga je zaobići. Mogao je protutnjiti njime i ostaviti ga na miru. Ipak, kao da je namjerio da tu i ostane. Narcisu je taj osjećaj bio nezamisliv, neopisivo stran. Uvijek bi pripadao drugima, nikad njemu. A sada, kao da su se svi računi posložili i stigli na naplatu. Ne jedan za drugim. Svi. Niotkud očekivani osjećaj neke nove odgovornosti, sad kad su sve karte pogrešno odigrane, budio ga je iz sna u koji je uporno pokušavao da utone. Istina, tog dana je u džepu od pantalona nosio bijelu kutiju sa sjajnim krugom što predstavlja vječnost. Istog se tog dana i predomislio. Povukao je nagle, impulsivne poteze lovca na šahovnici na kojoj se odlučivalo ne samo o njegovoj sudbini. U svoj impulsivni vez je upleo više niti i na jednom mjestu – tamo gdje je trebalo da izveze zlatni cvijet za Ofeliju – baš je tamo nit istrgnuta. Začuđujuće je poznat trenutak u kome amajlija iz njegovog džepa biva bačena u istu rijeku – s nekih dvadesetak godina između ta dva događaja što mu oblikuju sudbinu.
Kožna jakna. Platnene, iskrzane patike i hod pobjednika. U džepu od farmerica koje je istrošilo vrijeme, čekala je žica gitare savijena u prsten. Na njegovoj kruni, umjesto dragulja – rukom oblikovani sitni cvijet. Možda i najvrijedniji od svih dragulja. Park i klupa u parku. Iščekivanje. Njena nesmotrenost. Razočaranje.
Prvi zanosi su direktno proporcionalni jačini iznevjerenosti. Istina, zamjenljivi smo. Ipak, jedno je to znati, a sasvim drugo – vidjeti. Burna priroda tog neprijatnog saznanja stavila je sve žetone na crno polje trinaest. Zatim se rulet zavrtio i gurnuo kuglicu u vode samoživosti i samovolje. To je, ukratko, priča o tome kako je Narcis postao nemilosrdni lovac. O prekretnicama i srastanjem s granom trulog drveta. U kojoj nas mjeri neki događaji izviju? Zašto im tako lako dajemo dozvolu da nam iz ruku izguraju šansu da zavolimo svoju srž? Zašto je tako lako survavati se u neprihvaćenost, a onda vući i sve ostale u isti ambis?
Pustinjsko, ispucalo, suvo tlo. Na njemu plijen. Nad njim orao. Trenutak. Hvat. Proždiranje. Orao nastavlja let, dok mu niz kljun kaplju rubini. Suvo tlo upija kapi. Ostaju kosti koje će vreli, pustinjski vjetar odgurati u zaborav.
Da li je ovo pravi način da se završi priča o Ofeliji i Narcisu? Da ostane zarobljenik svojih impulsa? Da stalnost bude nepostojeća karika na lancu što ga životom zove? Treba li tome da se nada? Da se jedna strana uvijek nasuče na sopstvena očekivanja, i da su podjednako osiromašeni za osjećaj pripadnosti? Razumio je, možda prvi put, da je sam sebi nametnuo lakoumnost trenutka kao pravac i smjer strijemljenja. Vukovi kajanja, istina, proždiru najnemilosrdnije. Svoje impulse više nije mogao pravdati onim uvelim cvijetom od žice s gitare, čije je akorde pripisao minulim vremenima.
Došlo je vrijeme da sa duše ostruže lišaj usamljenosti, koji je bio parališići – ali i neophodan da bi se u njemu zametnula klica koja bi ga dovela do putokaza. Više nije bilo odlaganja. Trebalo je prigrliti svoje sopstvo. A na putu do zagrljaja sa svojom svrhom, do cilja stižemo samo ako na noge podignemo i svoje suduše.
Bila je tu jedna silueta. Najavljivala je zoru. Čuvala je. Bili su tu spretni prsti koji su, dobivši od uličnog svirača na poklon jednu žicu s gitare, po sjećanju na nešto sasvim staro (ili, pak, sasvim drukčije) – svile savitljivu strunu u krug. Na njegovoj kruni napravile cvijet. A zatim, isti taj cvijet, uz tek naučenu lekciju, bratski zagrljaj i tapšanje po ramenu, poklonile mladiću koji liči na Petra Pana.
Bilo je tu brojanja preostalih kuglica što su se razletjele po pločicama. Nadvijanja nad kadom i uzimanja u naručje. Niz latice žutog cvijeta kapale su suze.
„Izvini“.
Udah.
Ulične svjetiljke su se već pogasile. Sve je više ljudi ispunjavalo ulicu. S novim danom su se nastavljale priče, okretale stranice. Sunčevi zraci su se odbijali o četiri sitne, srebrnaste latice i budile dva kvasna oka. Ustala je. Nadvila se i pogledala vani. Svi su jednako sačinjavali rijeku raznih sudbina. Isto kao i prethodnog dana, neko ide ka obali, neko k svom domu… a ispred čeka Pan, da to dvoje spoji u zagrljaj.
Život teče. Paralelno sa svime. Uprkos svemu. Ulivajući se u sve. Poput misli koja veze zlatni vez, ušivajući poderano. Poput cvijeta čija svaka latica dobija život iz istog korijena, nahranjena svjetlošću istog neba.
VI Tat tvam asi
– Mitovi?
– U neku ruku. Vjerjemo da su priče koje pričamo bajke, a zapravo su dokumentovana zbilja duše, ogledalo ogledala. U njima plamti iskra doživljenog, isijavajući, pozivanjući na sebe. Vidiš, svako od nas ima po dva tega na leđima.
– Čemu?
– Tegovi su zadaci koji u svojoj srži nose i lekcije, saznanja koja sazru tačno tada kad je duša spremna da se u njima ogleda.
– Kakvi su?
– Raznih su boja i ukusa. Helenini su bili u boji nepostojanja granica i zasluživanja posvećenosti. Pjevali su vapajem. Ofelijini su zvučali kao izdaja i kritika. Odzvanjali su, umnožavajući svoj eho do neizdržljivosti. Panovi su pekli poput nemoći i prezira. Ostavljali su modrice po koži duše. Narcisovi su bili samoživost i nemogućnost da u toplini jednog gnijezda svije svoj mir. Sa sobom je nosio auru olujnih vjetrova. Ako se zagledaš malo šire, malo dublje, shvatićeš da svi oni u sebi nose glad za ljubavlju, onom koju pružiš sebi, onom koja se iz tvog punog srca preliva na sve, dodirujući svaku dušu, oplemenjuući i vaskrsavajući je. A vaskrsavajući druge, iscjeljuje i sebe.
– Zašto baš tako?
– Vidiš, kad teg krene da zateže konce kojima je prišiven za kožu, prirodna je reakcija da se izvijemo u pokušaju da izbjegnemo bol. Ono što se nerijetko događa, jeste da naučimo sebe na to savijanje, da se nikada zaista ne ispravimo, već da svaki svoj korak odrobijamo zgrčenih leđa. Ili da, u nekom od pokušaja da umaknemo vukovima boli – slomi kičmeni stub našeg životnog elana, dozvoljavajući izvoru volje da presuši. Naš stvarni zadatak jeste da prepoznamo trenutak u kome treba da se iz sve snage zaletimo u bol. Da je zagrlimo i svojom svjetlošću obojimo.
– U ne-bol?
– Naš zadatak nije da iskorijenimo obrise patnje. Mi smo ovdje da sebi izrastemo krila koja će nas ohrabriti da uzletimo onda kad krene da pulsira i zateže. Da svojim postojanjem osnažimo i bližnjeg. Helenu. Pana. Ofeliju. Narcisa.
– Ko su oni?
– Tat tvam asi.
– Istovremeno?
– Paralelno. Najedno.
– Ko bira misiju?
– Duša.
– Koliko ih još ima?
– Bezbroj. Beskraj. Jedna.
– Iz tame u svjetlost?
– Neka bude.
– Kada?
– Kad pod zvijezdom Ištar nebo prošara tirkizna svjetlost.
– A ko si ti?
– Tat tvam asi.