Obrad Pavlović: Flagellum dei

(Odlomak iz neobjavljenog romana)

I

Poslijepodnevna saobraćajna gužva učinila je Viktorov povratak neprimijećenim, što po svoj prilici i bijaše njegova namjera. Nije bilo baš vjerovatno da bi ga se iko sjetio ili ga prepoznao, poslije tridesetgodišnjeg izbivanja, ali kao da je Viktor htio da se obezbijedi od bilo kakvog iznenađenja, da izbjegne ona – koliko nužna toliko i prazna pitanja, koja iziskivaju mučne odgovore što redovno ne zadovoljava radoznalost onih koji pitaju.

U liku se Viktor baš i ne bijaše puno izmijenio, onizak i suvonjav, blago povijen naprijed, kao da se nekud ustremljuje. Lice mu je zadržalo blago podsmješljiv izraz, a ispod poluspuštenih kapaka ponekad bi bljesnuo pronicljiv, ispitivački pogled. Nemarno raspuštena kosa tek ako je malčice promijenila boju  nagovještavajući dolazeću jesen života.

Odluku da se vrati u rodni grad, Viktor Z. donio je najednom. Besciljna lutanja svijetom, baš se to tako bez pretjerivanja može nazvati, nijesu mu donosila očekivana zadovoljstva, vremenom se ugasiše žeđi za lutanjima i promjenama, ostao je u ustima otužan ukus promašenog života, života koji ga je nosio kao matica hirovite rijeke.  – Baš ni jedan vir nijesam uspio da izbjegnem – gorko je rezimirao svoja lutanja Viktor, dok se još juče rasklimanim autobusom međugradskog saobraćaja primicao svom rodnom gradu. Sišao je u predgrađu i našao prenoćište u trošnoj, zapuštenoj zgradi, na čijoj su se fasadi, izgleda, nagomilali odsjaji svih oblaka, kiša i snjegova.

Svoj prtljag, jednu oveću putnu torbu i nešto nalik na mapu, odložio je u prizemlju pored crvotočnog pulta. Dok je na recepciji obavljao formalnosti prijavljivanja, pogled mu privuče ogromno ogledalo. Imalo je metalni okvir, čija je masivnost ružno odudarala od elegantnog drvenog postolja.

„Da li bi ste ga prodali?“, upitao je Viktor podebelu stariju ženu. Ona mu do tada nije  uputila niti jedan pogled.

„Ne ogledalo nije na prodaju, ali ono je sve do sada čekalo samo na Vas“, odgovori žena nezainteresovano, po prvi put ga udostojivši kratkog, tvrdog pogleda, a zatim izmijenjenim glasom nastavi: „Ali još ga Vi ne možete uzeti, ne još … To Vi dobro znate, a znate i kada će biti vrijeme.“

Viktor ju je začuđeno posmatrao, nešto tu nije bilo u redu, očito ga je žena s nekim zamijenila … Možda je i luda, pomislio je, ali žena kao da poima njegovu nedoumicu, ponovo se oglasi istim neljubaznim tonom:

„Gospodine Viktore, samo Vi i ja znamo, zbog čega vam je ovo ogledalo potrebno. Možda Vi odista ništa nećete uraditi, ali u svakom slučaju, ono je namijenjeno jedino Vama. Jedino Vama je znano kada ćete po njega doći, ali i po tome što ću ja znati da li je to pravi trenutak, jer i ja sam saučesnik ove zavjere. “

„Zavjere?“, pogledao je začuđeno Viktor.

„Molim Vas nemojte se izmotavati, dobro vi znate što ja govorim. Uostalom, Vaša stvar…“. Žena napravi pokret rukom, dajući Viktoru neopozivo do znanja, da je razgovor na tu temu završen.

O svemu što mu se desilo prethodne večeri Viktor je razmišljao, dok se tromim, umornim korakom kretao uskom, prastarom uličicom, na čijem je kraju bilo sve ono što ga je maglovito vezivalo za njegov početak. Skučeni stan u prizemlju, gdje je proveo godine djetinjstva s roditeljima i dvije godine mlađim bratom, sve je to vremenom potonulo u poluproziran rastvor zaborava, iz kojeg su se nešto jasnije slike izdvajale tek u snovima, da bi se ubrzo i one zaboravljale. Otprilike pet godina nakon što se otisnuo na svoja besciljna putovanja, od brata je u vrlo kratkom razmaku dobio dva telegrama, u kojima ga je obavještavao prvo o očevoj, a potom o majčinoj smrti. U pismima, koja su beznadežno kasnila, brat mu je opširnije pisao o tome da roditelji nijesu bolovali (ako je to neka utjeha), umrli su u snu. Jednostavno su se ugasili. Osjetio je kratkotrajan, oštar bol, koji se vremenom pretvorio u tupu obamrlost, od koje se nikada nije potpuno oporavio.

Znao  je da ga na vratima nekadašnjeg stana niko neće dočekati, brat mu se već odavno odselio i stan bijaše prazan, kao i veliki broj stanova u ovom Gradu osuđenom na izumiranje. Kada je iz zadnjeg džepa na pantalonama izvukao ključ, shvatio je zbog čega ga je sve ovo poteklo vrijeme čuvao, – ne nije zbog nostalgije, već iz praktičnih razloga – pomislio je cinično, dok je okretao ključ u dobro podmazanoj bravi. Čim je ušao shvatio je da se o stanu dobro vodi računa, bez obzira na to što u njemu već poodavno niko ne stanuje.

Sve vrijeme su znali da ću se vratiti, čak ni kada godinama od mene nijesu imali nikakvih vijesti, kad bi svako pametan pomislio da sam mrtav, mislio je Viktor, dok mu je pogled ravnodušno prelazio po starim, dobro poznatim predmetima. Oskudno namješten stan, u svojoj praznini činio se još manjim. Ničeg nije bilo u tom stanu na čemu bi se pogled zadržao, ili probudio trag bilo kakvih emocija. Preko svega se nataložila prašina zaborava. Uramljena fotografija na zidu, on i brat Ivan, još kao djeca, ne davaše nikakve iluzije o mogućnosti da se sjećanje probudi, da se uspostavi davno pokidana veza. Osjećao je olakšanje što nema fotografije roditelja, možda tek neka,  moguće zaostala u prašnjavim kutijama, ali tako nešto bar u tom času nije želio da provjerava. Pošto je spustio torbu na stolicu, a iskrzanu mapu na stol, prišao je uskom prozorčiću, koji je dozvoljavao pogled, tek na dvije tri sumorne kuće prekoputa.  Izgledale su kao da jedna drugoj kroz protrule živice pružaju ruke. Učini mu se da se ništa nije promjenilo, kao da nikada nije ni odlazio, ili da je  tek na kratko izišao. Spuštio se na stolicu i po navici podigao noge na stol. Na licu mu bijaše izraz umora i duboke rezignacije, potpuno prekrivajući osjećanje očekivane radosti zbog povratka.

Nije znao da li je tako sjedio koji trenutak, ili su prošli sati, tek iz poluusnulog stanja trglo ga je kucanje na vratima.  Za trenutak je pomislio da se ne javlja – uostalom ko je mogao da zna da se nalazi ođe – pomislio je, dok se sporim ukočenim koracima kretao prema vratima, još neodlučan šta će učiniti. Kucanje se ponovo začulo, ovog puta glasnije i učestalije… Otvorena vrata je zamračila prepunjena glomazna figura, u kojoj je krajnjim naporom prepoznao svog brata. Došao je sam, što je takođe bilo dobro, poštedio ga je napora da se upoznaje s ostalim članovima  bratove porodice, koji mu nijesu značili ništa više od nejasnog podsjećanja da oni negđe tamo postoje. Znao je dobro da  te susrete narednih dana neće moći da izbjegne, ali u tom času na njih ne bijaše ni najmanje spreman.

Ivan se dobrodušno nasmiješio obgrlivši ga svojim teškim rukama, mrmljajući kroz nos nerazumljive riječi dobrodošlice. Oduvijek je Ivan govorio tako nerazumljivo kada bi zbog nečeg bio uzbuđen. Da li je to u ovom času glumio veoma vješto, Viktor to nije mogao znati zasigurno, mada se u njemu već na samom početku začeo crv sumnje, koju nikada neće do kraja odagnati. Razgovor je tekao usiljeno pun konvencionalnosti i opštih mjesta, ubrzo su obojica utonula u nelagodnu šutnju. Viktor je odlučio da prvi prekine ćutanje i da razgovor krene u sasvim drugom pravcu.

„Ivane, moram dati oglas u lokalnim novinama. Potreban mi je stan. Vjerovatno ćeš mi  začuđeno reći da mogu da živim i ođe, ali nemoj, meni je potreban sasvim drugačiji stan. Potrebno je da bude na određenoj visini, ne ispod trećeg niti iznad četvrtog sprata, potom da smjer ulice bude istok – zapad, tako da kada sunce dostigne svoju najvišu tačku, za mene bude nevidljivo, jer će biti zaklonjeno zgradom prekoputa. Tako bih imao najbolju moguću dnevnu svjetlost… Znaš Ivane, u posljednje vrijeme vraćam se svojoj mladalačkoj ljubavi to jest slikarstvu“, završio je Viktor glasom čiji je izvinjavajući ton kod Ivana stvorio neodređenu nelagodnost,mada joj nije znao pravog uzroka.

„Nema potrebe da daješ oglas u novinama, koliko sjutra ja ću ti naći ono što želiš. Navrati sjutra poslije podne kod nas“, rekao je Ivan udaljavajući se prema vratima u znak oproštaja kratko mahnuvši rukom. Ivan je izišao vidno razočaran, jer Viktor nije pokazao ni znak makar lažne namjere da će ga ispratiti. Ostao je zavaljen u stolici s nogama na stolu. Ivanu je sve to nalikovalo na vulgarnu nepistojnost, na nešto što je Viktor stekao sa svojih usamljeničkih lutanja, po dalekim zemljama, Ivanu nikada privlačnim na bilo koji način.

II

Nepreglednim logorom Adzulovih ratnika, prvi put te noći, počela je da se širi neodređena nelagodnost, a potom strah, izazvan lupom čekića, škripanjem i brektanjem. Činilo se da u noći nezemaljske sile pokreću ogromne kamene blokove. Čim bi se smračilo, premoreni ratnici bi tonuli u san, budne bjehu jedino straže, koje ratni zapovjednici bijahu isturili nedaleko od samog logora. Buka, udvajana noćnom tišinom, uskoro je razbudila čitav logor. Adzul je izišao iz svog šatora u pratnji svojih rođaka i nekolliko zapovjednika i uputio se prema predstražama. Stražari su uzaludno pokušavali da pogledima prodru kroz katranisano crnu noć, tek s vremena na vrijeme mogli su da se vide nepregledne linije svjetiljki, koje su tekle kroz noć. Adzul je zastao, omirisao vjetar, potom podigao ruku, držeći je tako iznad glave, kao da više ne namjerava da je spušti. Stražari i zapovjednici su ćutali, izgledalo je da im se čak i dah prorijedio i utišao.

„Oni podižu nekakvu prepreku, možda čak i zid“ najzad se oglasio Adzul, spuštajući rukr. „Oni tamo nešto grade, što čak i vjetar  spriječava da slobodno duva…“

„Uzaludan posao“, podsmjehnu se jedan od zapovijednika   u neposrednoj  Adzulovoj blizini, ali je to već slijedećeg trenutka gorko zažalio. Udarac sabljom ploštimice, slomio mu je vilicu, a uz krik bola iz usta mu poispadaše polomljeni zubi. Potom je zatomio krik, plašeći se da ga ne snađe i nešto gore. Ispljuvavajući krv koja mu je obilno tekla iz usta udaljio se iz Adzulovog dohvata.

„Prokletnici“, zaurlao je Adzul, ,,oni misle da me ovako mogu zaustaviti. Veliki su oni rad započeli, ali moramo sačekati jutro. Jutrom ćemo izaslati izvidnike, jer moramo znati dokle su radovi stigli. Moramo naći kraj zida, zaobići ga, a poto ući u veliku zemlju istočnih careva. Moćna je i velika njihova vojska, velika je i bogata njihova zemlja, a ja sam svojim vazalima obećao da ćemo je zauzeti. Adzul drži do zadate riječi, ali u ovom času sluti da to neće biti nimalo lako održati. Snažam je i lukav moj neprijatelj kada se brani, ovoga puta je smislio nešto što još niko nikada nije vidio.“

Jutro je zateklo logor u grozničavoj užurbanosti. Adzul je sam birao izvidnike, opremajući ih najboljim konjima. Odsječnim glasom rođenog ratnika i vođe, izdavao je kratka i jasna naređenja. Kada su izvidnici bili odabrani i opremljeni onako kako je to predstojeći zadatak zahtijevao, Adzul ih je pregledao još jedan put, a potom im dao kratka i jasna upustva:

„Slijedite zid, ali mu se ne približavajte previše… Nastojte da ni pokoju cijenu ne budete viđeni… Zbog toga se krećite noću, a danju osmatrajte iz bržljivo odabranih zaklona… Sve je važno, ništa ne smijete da propuštite… Zarobljenike, ako ih bude ne ubijajte, dovedite ih u logor. Morate se vratiti do desetog sunčevog izlaska od ovog današnjeg“.

Adzul je zaćutao, što bijaše znak da izvidnici mogu krenuti. Sunce je upravo izlazilo i zablistalo je u njihovim očima na samom izlasku iz logora gdje se ubrzo podijeliše u dvije grupe; od kojih je jedna krenula lijevo, odnosno prema sjeveru, a druga desno prema jugu. Uskoro ih prekri prašina,  podignuta konjima u žestokom galopu. Tek što su se izgubili iz vidnog polja, što je bilo ubrzano valovitim zemljištem, prekrivenim rijetkim šumarcima, Adzul pozva zapovjednike na savjetovanje u svoj šator. Zapovjednici zadrhtaše jer su znali da savjetovanje  u rano jutro ne sluti ništa dobro. Takva savjetovanja najčešće su zavrašavala nečijim gubitkom glave, što je najčešće sam Adzul izvršavao.

Tog jutra Adzulov izgled nije nagovještavao tako nešto, mada  u njegovom izgledu nije moglo biti riječi o bilo kakvoj prisnosti. Na njegovom licu ne bijaše ni traga od osmjeha ili prijaznosti, no svi zapovjednici osjetiše olakšanje. Sjeli su na osušene, neštavljene bivolje kože,  raširene po podu šatora.

„Ne znam šta je uzaludnije, ono što ja imam reći, ili ono što vi možete čuti i shvatiti«, iznenada progovori Adzul, „ali ne smijemo sada neprijatelja ostaviti na miru… Moramo ga napadati, i  držati u uvjerenju da mi najeravamo zauzeti zid; o tome naravno nema ni govora, ali neprijatelju moramo staviti do znanja da zid nije nikakva odbrana, ako na njemu nijesu ljudi. Zato će Veliki car na ovom mjestu morati da drži veliki broj svojih štakora, što će mu veoma usporiti gradnju zida…  Razumjeli ste zapovijest ! Krenite… !“.

Zapovjednici napustiše Adzulov šator, srećni što je ovog puta prošlo bez kazne i krvi. Uskoro se logorom oglasiše trube. Ono što je do prije nekoliko trenutaka izgledalo kao duboko utonulo u san, bijaše sve u pokretu, naizgled haotičnom, ali u tom haosu sve je imalo svoju funkciju. Konji su se sedlali i uzjahivali, a tek na konjima se provjeravala ratnička oprema. Najveća sramota za ratnika bijaše, ako bi kojim slučajem uzjahao konja neopremljen. Bivao bi izložen podsmjehu svih žena iz logora, a taj se podsmjeh nije gasio ni najjunačnijim djelima. Razlog ovog podsmijeha prikrivao je nešto mnogo ozbiljnije. Bijaše to vjerovanje da neopremljen ratnik navlači nesreću, ne samo na sebe već i na sve saborce. Da bi se suzbile posljedice izazvane sujevjernim strahom, podsmijeh je po mišljenju ovih priličnio primitivnih nomada bio najbolji način.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.