Nikola Nikolić: Gorski vijenac
Kada je Mark najavio da će Nik uskoro stići sa Aronom, u kući je nastao pravi lom. Mark je majkin dalji rođak. Iz povremenih razglednica saznali smo da živi u Sijetlu, radi u Boingu kao inženjer i da ima tri sina – Džona, Roja i Olivera, koji sa naočarima i slamnatim šeširićima liče na patuljaste amiše. Lijevo je obično Samanta, žena blagorodnog osmijeha, a u dnu desno crni retriver Buli, za kojeg svaki put grešno pomislimo da je obična mrlja na fotografiji. Tekst na poleđini razjašnjava stvar – simpatični Belidragovići nikada ne propuste da potpišu svog ljubimca.
Nik je sin Markovog brata Džima. Aron je Nikov najbolji drug, saputnik na junskom putešestviju po Evropi. I on želi da obiđe Crnu Goru, Kuč je porijeklom, Ivanović. Život u Americi nametnuo je potrebu za dodavanjem „h“ na kraju prezimena, ali teško da je jedno slovo moglo ublažiti nostalgični prekookeanski zov.
„Aaron can’t wait to visit his homeland“, jasan je bio Mark. Drugim riječima, očekivao je jednako dobar tretman kao i u slučaju sinovca.
Dan njihovog dolaska za nas je bio „Dan D“. Vladalo je vanredno stanje. Majka je cijelu situaciju koordinisala sa posla, a Milena i ja spremali smo se za svečani doček. Jedino je otac sjedio kraj prozora, udubljen u ukrštenicu, praveći se da ga ne dotiče napeta atmosfera.
„Šta mene briga za bijeli svijet“, odbrusio je kad smo prigovorili da njegova ravnodušnost nije baš u domaćinskom duhu Radonjića.
A onda je pozvonio telefon. U prvi tren ostali smo ukočeni, čekajući da nešto duža jutarnja zvonjava otkloni sumnju. Milena je znala da odabere trenutak. Udahnula je i podigla slušalicu.
„Well, hi! No, not Nada – I’m Milena, her daughter, yeees. That’s right. Bus station? No problem – I’ll be there in ten minutes.“
„Sjedi đe si, Nou problem“, rekao je otac i prije nego što se mašila za ključeve od kola. Pogledao sam ga zadivljeno, nesvjestan posljedica – nabadao je svega nekoliko riječi engleskog.
„Moram da krenem, alo, čekaju ljudi!“
„Neka čekaju. Nijesmo im mi nikakav uslužni servis. Žive u metropoli, pa dako se ne izgube ni među ovih nekoliko zgrada.“
„Tata, jadan ne bio, ostaćemo za bruku“, pridružio sam se sestrinom očajanju.
Skinuo je naočari i zajedno s novinama ih odložio na sto. Bilo je odlučnosti u njegovim pokretima – ponadao sam se da će kao glava porodice preuzeti stvar u svoje ruke.
„Zovi majku i reci joj da im javi da ne možemo nikako doći po njih jer smo zauzeti“, rekao je mirnog glasa. Bio sam polovično u pravu: konačno se dotakao stvari, ali ne da bi je uzeo, već odgurnuo od sebe.
Milena je nevoljno postupila po naređenju, a on se ponovo zavalio u stolicu. Pritom je namjestio onu svoju strogu facu. Činilo se da ga njena povratna informacija „samo je zalupila slušalicu“ nije mnogo zabrinula.
A kad majka nije došla u uobičajeno vrijeme, ustao je i počeo nervozno da šparta po dnevnoj sobi. Nas dvoje smo namjerno držali jezik za zubima.
„Što li ovo nema Nade“, glasno se zapitao, uvjeren da će izazvati bilo kakvu reakciju. Grdno se varaš, poručivali su naši zlobni osmijesi.
Stigla je nakon teških pola sata. Sručila se na fotelju kao u nesvjestici, bacivši prethodno na pod tašnu i kesu punu papira.
„Dakle ovo što se mi danas priredili…“, počela je vatreno, ali nije imala snage da nastavi. U očajanju je oborila glavu i zatražila čašu vode. Na očevom licu vidjela se krivica.
„Pa dobro šta je bilo?“, tiho je upitao.
„Šta je bilo? Bilo je to da sam morala da napustim recenzentsku komisiju da bih se na četrdeset stepeni dovukla do stanice sa pijanim i neokupanim taksistom i smjestila ona dva bilmeza u hotel. Eto šta.“
Njen munjeviti izvještaj izazvao je pometnju. Ne znajući kako najbolje da odgovori, otac nas pogleda hladno, kao da se i to može podvesti pod „naše maslo“.
„Čekaj, kako u hotel? Odnosno – zašto ti da ih smještaš? Zar nijesu mogli…“
„Nijesu, Kosta, nijesu mogli nikako, jer nemaju centa kod sebe!“
Ispostavilo se da su se momci opredijelili za dinamičan turistički princip – troškari, pa preživljavaj. Sa finansijske tačke gledišta, daleki srodnici očito su bili zamišljeni kao najpogodnije ishodište dugog puta. Nakon dvonedjeljnog lutanja po Španiji, Francuskoj i Italiji, Nik i Aron su uspjeli da posljednjim parama plate feribot do Bara, a da lokalnom prevozniku slože priču kako su humanitarci koji su se našli usred neopisivog haosa. Tamo gdje je odlepršala posljednja para, poput pontonskog mosta ukazivala se spasonosna rođačka ruka.
„Pa kakav im je smještaj tamo?“, upitao je otac iznenađujuće nježno.
„Sprdaš li se to? Odličan, sve i da je najgori! Još treba da izvoljevaju. Goli su ko pištolji!“
„I šta je sad plan?“
„Da se odmorim prvo“, reče majka. „Pa otom-potom.“
Ono što je bilo suđeno desilo se popodne – Milena je ponosno odvezla svoj ulubljeni punto ka drugom kraju grada, dok je otac s nevjericom posmatrao kako auspuh landara gore-dolje i povremeno cvili u dodiru s asfaltom. Još ovo nije napravila, sunce joj poljubim. On je ostao vani, a ja i majka smo ih čekali u kući. Sjedio je kao po običaju pod jabukom, nogu oslonjenih o stablo; majka se kao po običaju izvalila na trosjed i potiskivala me sa njegovog kraja taktičkim gurkanjem iz polusna.
Tek što je zadrijemala, spolja se začuo poznati roptaj motora. Skočili smo i izašli; otac je već zauzeo čelno mjesto odbora za dobrodošlicu. Milena je toliko bila uzbuđena da je prilikom parkiranja umalo zakačila glomaznu žardinjeru. Kao da je vozila američkog predsjednika lično. Nik i Aron izgledali su kao braća blizanci, niski, nabijeni, bijele puti prekrivene pjegama i širokih, glacijalnih osmijeha. Idući ka nama suzdržanog koraka, Nik je pokazao na ogromno plastično bure koje je stajalo nasred dvorišta.
„Oh – the water-tank“, reče veselo, kao da je vidio neku znamenitost.
„Da, da, voter tenk“, odvrati spremno otac, pa, da bi krunisao šalu, zaštekta rukama put njega uz odgovarajuće šištanje – valjda da dočara kako bi to trebalo da radi vodeni tenk.
Gosti ustuknuše. Ništa im nije bilo jasno. Pošto su uspjeli da skopčaju da je po srijedi neka neobična šala, isturili su identične osmijehe. I podigli ruke uvis, za svaki slučaj.
„Pis“, rekao je važno otac, pokazujući im čerčilovsko V. Zauzvrat je dobio dva iskrena keza. Automatski detant. Sporazumjeli su se, iako se ništa nijesu razumjeli.
Teško je ko mogao pretpostaviti na kakvo će oduševljenje naići majčini japraci. Mada su uredno odgovarali na sva naša pitanja, često i na ona nad kojima bi se prosječno američko čeljade moralo dobro zamisliti (Majka: „Kakav je sistem visokog obrazovanja tamo? Možda bismo Brana poslali na jednu godinu“; Otac: „U koliko država ima separatističkih najava?“), momci su se prosto gušili u hrani. Kasnije su priznali da je parče pice u Bariju bilo posljednje što su pojeli. To nas je sve dirnulo, naročito majku. Non stop im je gurala japrake u tanjir, uz izgovor da su porcije male i da je to ništa za takve momčine.
„For such big guys“, precizirala je Milena, na što je Aron pogledao s naglim interesovanjem.
Poslije ručka, prebacili smo se na terasu. Jeli smo jagode sa šlagom. Da bi ugođaj bio potpun, Milena je navila najnoviji album Sergeja Ćetkovića.
„E ako ćemo slušat ove žalopojke…“, skoči otac i u dva poteza prebaci na neki džez. Njih dvojica nijesu reagovali ni kada je svečano saopštio: „Koltrejn“ – u potpunosti su bili fokusirani na desert. Samo se Aron punih usta pravdao kako im je od napornog puta pao šećer.
Dok su halapljivo tamanili jagode, majka priđe ocu.
„Možda je bezveze da im puštamo ono što tamo slušaju na svakom koraku“, reče mu šapatom. „Daj nešto crnogorsko, brate.“
Nije mu trebalo reći dvaput. Nestao je u kući, da bi poslije nekoliko minuta izašao sa kasetom Bata Radulovića. Kada je počelo „Još ne sviće rujna zora“, na ustima umazanim šlagom zaigrali su osmijesi. Osjetih sažaljenje pri pogledu na očevo zadovoljno lice – umjesto patriotskog uboda u srce, prije će biti da je ih je zagolicao Batov nazalni ton.
Nova muzička podloga označila je trenutak da se prozbori koja o korijenima. Majka i otac su spontano podijelili nadležnosti – ona je sa Nikom evocirala uspomene na Stanu, stogodišnju iseljenicu koja je udarila temelj maloj crnogorskoj zajednici u saveznoj državi Ajovi, a on je upoznavao Arona sa Kučima, zajedničkim zavičajem Radonjića i Ivanovića.
Majka se dobro držala, nije joj bila potrebna pomoć. Milena se ponudila da asistira ocu, što je kod Arona naišlo na svesrdno odobravanje. To mi je omogućilo da paralelno pratim oba razgovora. Pijuckao sam pivo i sklapao crnogorsko-američki mozaik, uzdajući se u svoje prevodilačke sposobnosti.
Majka: „Prije pet godina bila sam na dužem službenom putu po Americi. Obišli smo nekoliko država. I zamisli: baš u nekom malom hotelu u De Mojnu sretnem – šta misliš koga?“
Nik: „Stanu?“
Majka: „Da! Sasvim slučajno. Slavili su Oliverovo rođenje – Bio je i Mark, i tvoj otac Džim, i svi ostali. Samo tebe nijesam vidjela. Ili si bio mali, pa ne mogu da te se sjetim.“
Nik: „Ne, ne, sjećam se, tad sam bio na koledžu, nijesam uspio da stignem.“
Majka: „Ee, vidiš šta ti je sudbina. Ko bi rekao da ću pet godina kasnije sjediti sa tobom u sred Podgorice!“
„Yeah, it’s pretty cool“, dovrši Nik i posegnu za trećom bocom Nik cool-a.
Na drugoj strani, otac je Milenu stavljao na prave muke.
„E pazi dalje: naši Radonjići su iz Bjelopavlića došli u Kuče. Bilo je nekoliko bratstava koja su se ujedinila u Radonjiće – Lazovići, Bobičići, Čejanovići, šta znam ko još, i onda su se lijepo sjetili zajedničkog pretka, vojvode Radonje i eto ti – postadoše svi Radonjići! Kako su se nekad lijepo rješavale čak i komplikovane stvari…“
„Dobro, tata, vrati se temi“, opominjala je Milena.
„E, a što se vas tiče, porijeklom ste od Drekalovića. Bili ste u nekoj zavadi sa Popovićima, a knjaz Nikola je za posljednjeg kučkog vojvodu izabrao Bracana Ivanovića, da kazni Marka Miljanova za neku neposlušnost. To se smatra kao velika nepravda, jer su dotad Kuči sâmi birali svog vojvodu, no što ćeš, knjaževa je bila zadnja…“
Činilo se da je Bracanovom potomku ravno sve do Kučkog koma. Već je bio slistio nekoliko piva i polako je zapadao u dremež, uživajući u milozvučnom naporu moje sestre da očevu govoranciju sažme u nekoliko rečenica.
Narednih dana interesovanje za američke goste naraslo je do neslućenih razmjera. Otac i majka kao da su se utrkivali ko će predložiti atraktivniju rutu. Jedno bi označilo Boku, drugo Stari Bar, onda bi se usaglasili oko Lovćena (oko oltara svetog spor se nije ni očekivao), ali već u idućem trenutku razišli oko Cetinja i Skadarskog jezera. Na kraju su prepustili Niku i Aronu da sami odluče. To se pokazalo nepromišljenim. Ovi su u prvi mah bili potpuno zbunjeni. Nakon kraćeg došaptavanja, ustvrdili su da bi ponajbolje bilo ukoliko bi mogli obići sela odakle vode porijeklo. Milena i ja jedva se suzdržasmo da ne puknemo od smijeha. Aronovom zahtjevu još se i moglo izaći u susret, ali sa Nikovim je stvar išla mnogo teže – Belidragovićima se gubio trag sa one strane granice s Hercegovinom, negdje u bespućima oko Gacka.
Šta da se radi – gostima se moralo udovoljiti, pogotovu kod tako osjetljivog pitanja.
Moji nijesu ništa htjeli da prepuste slučaju. Odlučili su da postupe mudro. Prvo smo otišli do Meduna, gdje je otac svom zemljaku održao istorijsku lekciju, uvjeravajući ga da je upravo to mjesto centar svih Kuča. Obišli smo muzej i crkvu, a da bi uveličali izlet, na vrhu jednog uzvišenja pojeli smo bureke i zalili ih jogurtom. Činilo se da Aronovoj sreći nema kraja.
Nik nije bio te sreće. Istina, i za njega smo odabrali prijatan vidikovac u okolini Golije, ali samo da bismo sa žaljenjem pružili ruku ka zapadu.
„E tamo, Nik, tamo“, mahao je otac ka Hercegovini, „otuda su tvoji.“
„So… shall we go there or what?“, predosjetio je nešto Nik.
„E, nažalost, ne možemo there, Nik. Vidiš onaj stub? To je oznaka za granicu. Sve ono tamo je druga država, Bosna i Hercegovina. Zapamti to, pa obiđi zavičaj kad te put ponovo nanese u ove krajeve.“
Naš posljednji susret bio je veoma dirljiv. Primjetno je bilo koliko su nam dva obesparena putnika prirasla za srce. Otac i majka prednjačili su u emotivnim izlivima – prije nego što su došli da se oproste, pozvali su nas na hitan sastanak.
„Ovako, da vidimo sad šta da im damo“, reče majka zvaničnim tonom.
„Kako misliš da im damo?“, upitao sam.
„Pa lijepo, da im poklonimo nešto, kao što je red“, umiješao se otac. „Razmišljao sam sinoć o tome. Najbolje bi bilo da nađemo nešto što je više duhovno nego materijalno, tako nekako, nešto što će ih stalno podsjećati na Crnu Goru.“
„Ih. Pa ne znam – daj im onda grb, zastavu, odštampaj im himnu“, Milena je odmahivala glavom.
„Dobro to, to sam već završio“, reče otac, na šta ga ona upitno pogleda. „U redu je, bez brige, nijesam štampao himnu, najbolje bi bilo. Ali nijesu dovoljni simboli, to oću da kažem.“
„Čekaj, kad već pomenu štampu – što im ne bismo dali po ‘Gorski vijenac’?“
Svi se naglo okrenusmo ka majci.
„Onaj dvojezični, u kožnom povezu“, dodade ona. „Kud ćeš boljeg reprezenta od njega.“
Predlog bi usvojen jednoglasno, nakon čega se pristupilo pakovanju poklona. No, nijesmo samo mi imali na umu oproštajnu ceremoniju. Nik i Aron su nekako uspjeli doći do dvije zelene majice nikšićkog piva. Stajali su jedan do drugog na pragu i cerili se. Da nijesmo znali koji je povod, pomislio bih da su u međuvremenu postali dostavljači pivare koji upravo uvježbavaju šarm za malo napojnice.
Izgrlili smo se i izbljubili, izrazili obostranu nadu da ćemo se opet vidjeti. Majka nije zaboravila da im tutne u ruke nešto para, da im se nađe dok se ne dokopaju rođake u Srbiji. Nek joj je bog u pomoć, rekla je za sebe. Mahali smo im sa kapije dok su se s Milenom udaljavali niz ulicu. Auspuh je ovog puta orao asfalt; teret je bio mnogo teži.
Kad se vratila, kuću je već ispunila tužna atmosfera. Tek nas je malo razmrdao cvijet ruže koji joj se klatio u kosi.
„Aron“, izgovorila je ushićeno. „Gledajte čega se sjetio.“
A kako je vrijeme odmicalo bez ijednog glasa o avanturistima, počeli smo da preispitujemo naš odnos. Okidač je bio majčin izvještaj iz bašte. Dotad smo sve nade polagali u sporost međukontinentalne pošte.
„E baš mu je teško bilo da se dosjeti. Ubrao ti našu ružu.“
Taj trenutak kao da je izokrenuo svako kasnije sjećanje. I dalje se nijesu javljali. Sumnja je bila sve veća. Vraćali smo se u prošlost, pretresali i najsitniji događaj, ali nikako nijesmo mogli locirati našu moguću grešku. Najčudnija stvar je bila što je Mark nastavio da šalje svoje razglednice dvaput godišnje, kao da je sve u najboljem redu – jednu za Božić, drugu za Vaskrs, standardne skice porodične idile, ali o Niku i Aronu kao po pravilu ne bi bilo ni riječi.
Najviše nas je pogodilo što je naš brižljivo planirani poklon ostao bez ikakvog odjeka. Osjećali smo se kao da smo im dali pola Crne Gore, čitavo primorje sa vijencem od Orjena do Rumije, a ostali ispaljeni makar za djelić velike Amerike.
