Nikola Nikolić: Čarobnjak
Osjetio je trzaj pod prstima i znao je da je gotovo. Usred bijele tišine lebdio je njen lik, s grimasom uglađene ozbiljnosti. Bila je spremna. Kao da se cijelim bićem usredsredila na ono što je dolazilo. Sjedio je na istom mjestu i nekoliko minuta nije mogao pomjeriti pogled. Ispod tog lica upravo je nestao čitav jedan život. I šta je ostalo od svega, zapitao se stegnutih usta: isto što i od potonulog broda – samo ostaci razbacani na površini. Beznačajni podsjetnici, koji će na kraju i sami nestati. Ugasle oči, modre usne, prsti izvijeni u grču, ustremljeni, zaustavljeni. Sve je postalo djelić vječnog stajanja. I dalje toplog tijela, već je pripadala drugoj strani. Smrt je sebična, dobacio je sebi zamišljeno, nadnoseći se nad leš kao da će pronaći tragove nevidljivog otmičara. Ostavlja malo tragova. Nje više nema, to pred njim više nije njeno. Čak je pomislio da je i to previše, da zadire u zabranjeni svijet ukoliko ostanejoš koji trenutak. Naglo je ustao. Tako se iščupao iz obmanjujućeg položaja.Nije sačekao osoblje. Pritisnuo je dugme za alarm, uzeo štap i u dva koraka nestao iz sobe.
Hramao je hodnikom. Svuda oko njega bila je gužva. Gomila bijelih mantila i tek poneki zbunjeni civil. Trudio se da tokom hoda vrhom štapa dotiče tačku u kojoj se susreću četiri velika kvadrata na pločniku. Nije se obazirao ni na šta drugo. Sve što je želio bila je preciznost. I dobro mu je išlo. Lijeva noga držala je pravac, a desna crtala putanju sljedećem pogotku.
Lutao je tako klinikom sve dok nije naišao na zatvorena vrata. Štap ih je kucnuo malo iznad praga, na pola puta ka cilju. Trebalo mu je vremena da uoči prepreku. Zastao je i pogledao oko sebe. Taj dio nije bio prometan, samo bi ga tu i tamo presjekla neka užurbana sestra, kao po pravilu zagledana u papire. Okrenuo se nazad i pred sobom ugledao dječaka.
Ustuknuo je, pa oprezno prišao staklu. Soba je bila prilično zamračena – svjetlost je kipila ispod zastora na prozoru. Unutra su bile dvije stolice, kredenac, bila je tu i jedna od onih mašina u koju, i pored spasonosne uloge, ne možeš imati mnogo povjerenja, mašina za koju mu se činilo da je sastavni dio bolesničke postelje, bolesničkog života i smrti, baš kao i ona na koju je do maločas sumnjičavo motrio. Iz nečeg nalik na čiviluk štrčali je gomila gajtana. Neki su visili, naizgled bez ikakve namjene, dok su se ostali gubili u aparatu ili blago uspravljenom tijelu. Teško da taj haotični splet kablova može produžavati život, pomislio je, pod utiskom onoga što se upravo zbilo; prije će biti da su to pipci nekog jezivog stvora koji isisavaju ono malo preostalog života. Dječak je žmirkao, pogleda umorno oslonjenog o priliku s druge strane stakla.
Prizor ga je nakratko skamenio. Već u idućem trenutku krenuo je ka vratima, privučen nekim podsvjesnim pozivom. Taman kada se htio mašiti kvake začuo je bliske korake. Dopirali su iz susjednog hodnika. Brže-bolje se okrenuo i spustio štap, želeći da izbjegne bilo kakav susret. Nakon nekoliko nespretnih pokreta umalo se sudario sa starijim doktorom, koji je o ramenu nosio torbu s nekim čudnim, valjkastim instrumentima. Zaustavio se pred njegovim prodornim pogledom.
„Izvinite…“
„Tražite nešto, gospodine?“, upitao je doktor kreštavim glasom. Činilo se da je u žurbi i da ga ometa njegovo iznenadno prisustvo.
„Ne, samo… Mislim da sam zalutao.“
„Idite hodnikom, pa skrenite desno do hola s putokazima, spustite se središnjim stepenicama i tu je izlaz.“
Zahvalio se i požurio preporučenom rutom. Prije nego što je zamakao desno, uspio je vidjeti doktora kako ulazi u dječakovu sobu.
Sahrana je održana idućeg dana. Groblje je bilo natopljeno kišom. Pljuštalo je kao i onog dana, bila je to prava navala iz mutnih nebesa. Ovog puta, nevrijeme je dočekao kao olakšavajuću okolnost: ukop je protekao brzo, po skraćenom postupku i s malo ljudi. Pored toga, tokom svih petnaestak minuta ukočenosti nad grobom mislima je bio na sasvim drugom mjestu. Neki od prisutnih međusobno su se došaptavali, ganuti udovčevom odsutnošću. Nije nosio kišobran, niti se obazirao na povike da dođe pod tuđi. Voda mu je kao kroz oluk tekla niz rukave. Oslanjao se nakrivljen o štap, koji bješe utonuo u omekšalu zemlju. Tek na kraju, kad počeše spuštati kovčeg pod krst s natpisom Slavica Bakić 1961-2010, prišao mu je jedan mladić i nadnio svoj kišobran nad njegovo orošeno tjeme. Gospodin Bakić je samo klimnuo glavom, ne rekavši ni riječi.
A u glavi mu je tokom cijelog poslijepodneva dežurala jedna slika: dječak priključen na aparate, izolovan, usamljen, okružen beživotnom urednošću bolničke sobe. Uzalud je pokušavao da utone u žalost, onakvu kakva priliči velikim gubicima. Ni traga od osjećanja krivice. Samo je načas, kada je konačno shvatio da od čekanja nema ništa, osjetio olakšavajuću, tupu znatiželju, usmjerenu u prazno. Kao da ga je kažnjenički talas nekim čudom promašio. Gledao je u kapljice raštrkane na prozorskom staklu. S njenim nestankom pomirio se još onog trena kad je pala u komu: uprkos ohrabrujućim prognozama, znao je da otud nema povratka. Bio je u pravu. Njena smrt je za njega bila ništa više od formalnosti, samo naporni završni čin, koji se otegao čak mjesec dana. Dugi dani praznine između udesa i njegove žrtve, kašnjenje koje ga je otupilo. A sadaodjedanput, u sasvim drugoj sobi, one oči, oni vodnjikavi svjedoci užasa. Uznemireno je posmatrao išarano okno. Milijarde kišnih kapi dijelilo ga je od njegove sobe. Prizori su se mutili, skupljajući se oko jedne misli.Iz onog bespomoćnog pogleda izbijao je vapaj izgubljenog stvorenja. Samoća, sablasno okruženje, polumrak pun medicinskog zadaha i brzi, bezosjećajni pogledi. Izokrenut svijet, nagla promjena bez objašnjenja. Razdiralo ga je to više od svakog fizičkog bola. Čitave noći nije mogao oka sklopiti, a pred zoru se zarekao da neće imati mira ukoliko pod hitno nešto ne preduzme.
Već sjutradan se ponovo zaputio ka klinici. Budući da je prethodnih nedjelja bio njen redovan gost, uvidio je izvjesne pravilnosti: zato se tačno u dva sata našao pred ogromnim klizećim vratima, koja zbog velike gužve gotovo da nijesu mirovala. Kako ne bi privukao pažnju zaposlenih u toj omraženoj zgradurini, odlučio je da se utopi u masu koja je svakog dana, baš u to vrijeme, hrlila u posjetu. I zaista, unutra je vladao pravi metež. Ne časeći, popeo se na sprat, pa hodnikom stigao do poznatih vrata. Uokolo je sve mirovalo. Pogledao je kroz prozor. Dječak je bio u istom, poluležećem položaju; samo, ovoga puta je spavao. To je potvrdilo njegovu sumnju da mu niko ne dolazi u posjetu, ali ga i dvostruko obradovalo: dječakovo lice odavalo je makar i prividan spokoj, a nije bio siguran da li bi se baš istog dana, da ga je zatekao budnog, odvažio na ulazak. I, ruku na srce, još uvijek je bio daleko od nekog konkretnijeg plana. Zato je odlučio da pripremi teren. U dnu hodnika opazio je dvije stolice. Prilazio im je polako, vireći u okolne kancelarije. O jednu stolicu naslonio je štap, a sa druge je osmatrao hodnik, između riječi koje je križao u osmosmerci.
Vrijeme je prolazilo i skoro da se ništa nije događalo. Samo rijetki uniformisani prolaznici, uz neprestani romor iz prizemlja. A onda se, nakon sat vremena, desilo ono što je čekao. Jedna za drugom, tri bijele siluete ušle su u sobu. Bila je to, očito, redovna vizita. Zadržaše se desetak minuta. Kada su izlazili, uočio je da ih predvodi isti onaj mrzovoljni doktor, pa je prekrio lice ogromnom skandinavkom. Čekajući da se raziđu, buljio je u sličicu nekog nosatog crtanog junaka. Tada mu je sinulo.
Odjeljak za najmlađe najveće robne kuće u gradu, s rafovima krcatim igračaka,vrtio se oko zbunjene mušterije. Prvi put se našao na takvom mjestu. Razlog je bio prost – čovjek bez potomstva dosad je na njega gledao kao na nedostupno vrelo radosti. Pločnikom su jurcala djeca, zadivljeno obilazeći stanovnike svojih maštanja, roditelji su se vukli od jedne do druge police, poredili cijene, mjerkali poklone sa što manje sitnih i krhkih djelova. On je neodređeno dodirivao igračke, bez ikakve predstave o tome na šta sve, prilikom takve trgovine, treba obratiti pažnju. Svi predmeti djelovali su mu jednako zabavno. Najsrećniji bi bio kada bi sobu nepoznatog dječaka mogao zakititi baš svime što ga je okruživalo, svim tim plišanim životinjama, svemogućim robotima i drugim uzbudljivim sitnicama. Na koncu je, načinivši i treći krug, zastao kraj ulaza i glasno uzdahnuo.
„Mogu li vam kako pomoći“, glasilo je pitanje niske žene u crvenoj majici, koja se stvorila niotkuda.
Pa naravno, kako se toga nije sjetio. Osmjehnuo se svojoj spasiteljki.
„Da, bio bih vam jako zahvalan ukoliko biste mi preporučili neku igračku.“
„Nema problema, samo mi recite za koga je.“
Gledao ju je, zatečen.
„Mislim, koliko dijete ima godina, da li je dječak ili djevojčica, šta voli, i tako dalje…“
„Aha, naravno“, požurio je da se oglasi, „u pitanju je moj sin. On ima osam godina i trenutno je u bolnici.“
„Žao mi je, nadam se da nije ništa ozbiljno.“
„Nije, gospođo, klinac se polako oporavlja, pa bih želio da ga nečim iznenadim. Da ubrzamo to malo, znate. Nekad mi se čini da one tmurne bolničke sobe imaju nešto što bolesniku ne dâ da ozdravi, što mu, još gore, guši svaku nadu…“
Prodavačica je kolutala očima, sada je ona bila zatečena.
„Izvinite, gnjavim vas – dakle, ako biste našli nešto što bi obradovalo moga sina, ja bih bio najsrećniji otac na svijetu.“
Ona je kratko klimnula glavom, a odmah potom nestala među policama. Nestrpljivo je čekao pored kase. Kada ju je sljedeći put ugledao, mahala mu je nečim što joj se klatilo u ruci. Nije mogao razabrati šta je u pitanju, iako je bio siguran da je svaki kutak makar dvaput pretražio do detalja. Bio je to poveći plavi zmaj, s raširenim krilima i blistavim očima. I osmijehom. Dotad je bio spreman i na opkladu da se tako opaka bića ne znaju nasmijati.
„Evo ga, gospodine“, već je prodavačica pojašnjavala svoj izbor, „pogledajte: kada spustite rep, evo ovako, otvarate prostor za baterije. Staju četiri komada, kao što možete vidjeti. Preporučujem alkalne, da se ne ugasi istog dana. Okrenite mu lijevu ruku i pjevaće tu neku uprogamiranu pjesmicu, vjerovatno na kineskom, ali je jako simpatična. Sigurno će mu se dopasti. A kad okrenete desnu, isto tako, zmaj maše krilima i pomjera oči! Gledajte, zar nije presladak? I to nije sve – njegove čeljusti mogu se jednim klikom na ovo dugme pretvoriti u narandžastu lampu, ono, kao plamen, ipak je to zmaj. I sve to, za jako pristojnu cijenu. Mislim da je odličan izbor, imajući u vidu uzrast i ambijent u kojem se dječak nalazi.“
Sve što je rekla bila je u pravu, pa se gospodin Bakić, s osmijehom ništa manjim od zmajevog, u sumrak dovukao kući. Do kasno je sjedio u fotelji, s cigaretom u uglu usana, posmatrajući razdraganog Kloda. Klodo, dobar naziv za tog šašavog reptila. Zaspao je u fotelji, obasjan njegovim miroljubivim plamenom.
Prije nego što je sjutradan krenuo u kliniku, kupio je baterije i smjestio ih u ležište. Klodo nije imao ništa protiv ideje da svog budućeg vlasnika iznenadi iz ukrasne kutije. Pred dječakovim vratima našao se tačno pola sata nakon četrnaest časova. U to vrijeme, posjetioci su bili u sobama, a osoblje u kancelarijama.
On je opet bio sam. Budan, kao i prvog dana. Gledao je u plafon, igrajući se prstima. Bio je to povoljan trenutak.
Prvo se obazreo još jedanput, pa polako pritisnuo kvaku. Vrata su se pomjerila ne praveći škripu. Provukao se kroz dovoljno velik prolaz i pritvorio ih za sobom.
Mršave ruke, iz kojih su izbijali kablovi, ostale su u ukočenom stavu, uzdignute ka plafonu s kojeg je žmirkala jedna sijalica. Pobojao se da će uslijediti vrisak, ili, ne daj bože, napad kojeg bi pokrenuo njegov neočekivani ulazak. Zato je odmah, krajnje nespretno, raširio usta od uva do uva i prijateljski počeo mahati štapom. Osjetio se kao pustolov koji nailazi na urođenika, i svim silama nastoji da pokaže kako dolazi u miru, kako je izlišno dizati uzbunu. Ni slutio nije šta će ispasti od svega. Umjesto neke bučne, bojažljive reakcije, ka njemu se izlila srdačna dobrodošlica. Srdačna, koliko su to dopuštali uslovi: onako vezan za aparate, dječak je par puta lagano odmahnuo rukom i ispustio tih uzdah. Prišao je i dodirnuo mu čelo, mameći ispijeni osmijeh.
Prvi kontakt bio je uspješan. No, nedugo zatim, uvidio je nešto neobično kod svog novog poznanika: on je uporno ćutao, a tek bi s vremena na vrijeme promrmljao neke nerazumljive riječi. Posljedica teške bolesti, ili možda šoka kroz koji je nesrećnik prošao. Pomislio je kako mu lice poprima sažaljiv izraz; trgao se i svečano spustio kutiju na slobodni dio kreveta. Dječakove oči su zasijale, negdje iza njih raslo je uzbuđenje. Pokazao je da nema snage otvoriti kutiju. Njegov dobročinitelj se na to komično lupio u čelo, probio štapom debeli celofan na vrhu i izvadio igračku.
Nije bilo lako procijeniti čije je oduševljenje veće. Dječak i Klodo jurnuli su jedan drugom u zagrljaj, kao drugari koji se nijesu vidjeli godinama. A kakva ga je tek sreća obuzela kada mu je gospodin Bakić demonstrirao sve Klodove moći. Glasno se smijao, okretao poklon na sve strane, upinjao se ne bi li pokazao svoju zahvalnost – uprkos tome, sve što se čulo bila je ona tužna mješavina neartikulisanih glasova. Čovjek sa štapom se sagnuo, pomilovao ga po kosi i poljubio mu šaku. Dječak se umirio, sa zmajem u zagrljaju. Napor se isplatio.
Predviđeni termin za nedozvoljenu posjetu polako je isticao. Bližila su se tri sata i znao je da će se uskoro razleći graja. To je, ovoga puta, želio da izbjegne. Prostom pantomimom poručio je dječaku da će opet doći, mahnuo mu i, uvjerivši se da je prolaz čist, nestao iz sobe. Istog časa kada je pritvorio vrata, s druge strane je načuo neko torokanje. Pogledao je kroz prozor. Dječak mu je mahao, pokazujući Kloda. I dalje se zahvaljivao. I pored opasnosti da bude otkriven, nije ga napuštalo zadovoljstvo. Nešto mu je govorilo da ga samo on može čuti. Da bi ga samo on čuo i kada bi zavrištao iz svega glasa, kada bi njegov krik poput vatrenog jezika dotakao svaki ćošak te sumorne betonske tamnice. Dječak je imao samo njega. Još jednom mu je mahnuo i brzo se udaljio hodnikom, srećan što kod samoće, za razliku od smrti, neke varke ipak prolaze.
Narednih nekoliko dana njihov je odnos prerastao u pravo prijateljstvo. Zagonetni posjetilac izvještio se u izbjegavanju sumnjičavih pogleda, pa je bez problema posjećivao oazu u kojoj su živjeli dječak i zmaj. Ostajao bi svega dvadesetak minuta, ali usamljenom pacijentu prikovanom za postelju i to je bila ljekovita promjena. Sporazumijevanje rukama takođe je napredovalo, gotovo da nije bilo onih smiješnih momenata obostrane zabune, koji su zahtijevali dodatna tumačenja. Tako je, jednoga dana, dječak prstima iscrtao kvadrat u vazduhu, a potom ih skupio i stao oponašati pisanje. Poruka ga je prvobitno začudila, upitao je da li zaista želi olovku i papir. Glava naslonjena na jastuk kratko je klimnula. Dječak je nakon dvadeset četiri sata šarao svoj prvi crtež. Nezadovoljan, odmah ga je bacio ka korpi za smeće. Ljubomorno je od gospodina Bakića krio šta mu je na umu, poručujući da će to biti iznenađenje. Napuštajući sobu toga podneva, ovaj ga je opomenuo da s vremena na vrijeme poklone sakriva ispod kreveta. Radi predostrožnosti.
Ni tri koraka nije napravio, kada je osjetio nečiju blizinu. Put mu je presjekla srednjovječna medicinska sestra, mračnog lica i obrva prijetećenagnutih ka nosu.
„Izvinite, a šta vi tražite ovdje?“
Srce mu poskoči: „Molim vas, zalutao sam. Možete li mi pokazati izlaz?“
Njene crne oči ispitivački su ga fiksirale. Nekoliko sekundi, tokom kojih su mu svi organi odjekivali u ritmu srca, okruživala ih je napeta, lomljiva tišina.
„Pođite za mnom“, najzad je procijedila i, provevši ga kroz hodnike čiji je raspored savršeno znao, ostavila ga s hladnim pozdravom.
Otad je bio primoran na radikalne izmjene. U strahu da su njegovi tajnoviti dolasci nekome zapali za oko, iste večeri donio je tešku odluku – nekoliko dana će se uzdržati od posjeta. Tako je moralo biti, sadaje postojala opasnost na koju je ozbiljno računao. Nije smio da rizikuje. Već je vidio onu namrgođenu crnku kako s kolegama sprovodi mjere povišene opreznosti, čemu je njegova nesmotrenost jedini uzrok. I za koje se nadao da neće potrajati. Misli mu odmah skrenuše na dječaka. Kako li će on doživjeti tu naglu promjenu, da li će, jadnik, mnogo propatiti kada uvidi da nije u pitanju samo jednodnevni izostanak. Tri dana je gospodin Bakić kao avet tumarao po kući, tri je noći ležao iskolačenih očiju, u besanoj zebnji. Opet je padala kiša, opet je osjećao da mu je daleko, kao da su na suprotnim krajevima svijeta. U par navrata došlo mu je da odjuri u bolnicu, ma šta da ga tamo čeka, ali uvijek bi se umirio ubjeđenjem da je ishitrenost uvod u propast. Jedina njegova nada ležala je u Klodu. Do zore se molio da makar on bude dovoljan za utjehu. Nikada kao tih mučnih večeri, otegnutih u nedogled, nije polagao u izdržljivost alkalnih baterija.
Još jedna noć se tromo odvukla ka zapadu. Nebom se uzvisilo sunce, bijući u potiljak čovjeka što se užurbano poštapao kaldrmisanom stazom ka bolnici. Nikoga nije primijećivao dok se peo stepenicama. A privlačio je mnogo pažnje. Začuđeni pogledi odbijali su se od njegovog ustalasanog mantila. Soba ga je vukla sebi, pločnik je postao led koji je tekao između zidova, kojim je klizio zgrčenog lica kao amater na klizaljkama.
Dohvatio je kvaku – soba je bila zaključana. Tek tad je pogledao kroz prozor, pokušavajući da prstima zgrabi staklo.
Krevet je bio namješten. Prazan.
„Šta radite… A, opet vi.“
Posljednjim naporom gušeći buru u sebi, upitao je istu onu sestru: „Dječak, šta je s njim?“
„On više nije tu. Juče mu je odjednom pozlilo i prebačen je na intenzivnu njegu.“
Svaka riječ je poput žestokog šamara ostavljala brazdu na njegovom iscrpljenom licu. S izrazom nekog beznadežnog gnušanja, gledao je u vrh svog štapa, dok mu je svijest primala svaku drugu ili treću riječ, kao da se palila i gasila, kao da je postepeno zamirala.
„Gospodine Bakiću“, govorila je sestra, „dozvoljavam sebi možda previše slobode, ali ovo je jače od mene. Znamo za vaše dolaske. Znamo i za vaše poklone, kamera je sve zabilježila. Dječak je, inače, strani državljanin čiji su roditelji stradali u onomudesu. Da, baš tako. Njegovi rođaci su imali problema s ulaskom u zemlju, zato smo mu mi bili jedino društvo. I nađete se vi, baš vi. Pitam se samo kako to da ste još uvijek na slobodi. I kojeg ste se vraga motali po njegovoj sobi, kada ste već dovoljno trauma udijelili. Ne treba više poklona, gospodine Bakiću. Gospodine, čujete li me?“
„Ne, vi ne znate, vi ništa ne razumijete“, vikao je on, „vi mu ne trebate, vi ga samo ubijate…“
„Gospode bože. Sad još i izokrećete. Ostavite me na miru, molim vas. I najljubaznije vas savjetujem da smjesta odete odavde.“
„Igračka… i crtež! Gdje su njegove stvari?“
„Soba je očišćena, tamo nema više ničega“, rekla je u odlasku, „a sad vas molim – idite. Samo idite.“
Izjurio je unezvijereno vani. Gledao je oko sebe, oblici i boje vrtili su se oko njega kao i onda u robnoj kući, ali sada prožeti nečim odbojnim, nepoznatim, nekom mračnom greškom. Sve je lebdjelo i sve je bilo neuhvatljivo na tom prokletom mjestu. Konačno je došao sebi i spazio kontejner na ulasku u bolnički park. Rovario je po crnim vrećama. Napipao je zmaja u gomili otpadaka. Izvukao ga je, stežući mu krila drhtavim rukama. Nehotice je aktivirao sve mehanizme, pa je igračka stala da luduje. Sada nije izgledala nimalo umiljato, prije je ličila na nekakav demonski izum za izrugivanje. Osjetio se izigranim. U plamtećim čeljustima pronašao je zamotuljak papira. Ispravio ga je i ustuknuo pred slikom: u donjem dijelu bio je nacrtan dječak, ruku raširenih ka zmaju koji je plovio nebom. Na leđima mu je jahao nasmijani čovjek, sa štapom iz kojeg su prštale zvjezdice, uzdignutim u ruci. Sva tri lika bila su zgužvana, samo njegov bješe neprepoznatljiv.
Biografija
Nikola Nikolić je rođen u Podgorici 1989. godine. Magistrant je međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka, gdje je i diplomirao na temi iz Istorije diplomatije. Piše pripovijetke, romane i blogove. Godine 2011. objavio je prvu knjigu, roman „Čvor“, a 2014. roman „Meandar“.
