Nenad Rizvanović: Poste restante Osijek
Bablje ljeto
Jutarnja magla vijuga nisko iznad zemlje i tone lako poput morske pjene. Lak vjetar puhnuo je u fine paučinaste vlati i one su zaplesale fokstrot, valcer i chachacha. Kao i toliki ranije, i ovaj sparni ljetni dan istrunut će u nekom kontejneru na kraju grada. Vjetar je već odnio blijedo plavo-bijelu najavu vaterpolo utakmice u Zimskoj luci. Ljeto broji svoje zadnje sate.
Blok centar
Nova sportska dvorana u parku Zrinjevac. Velika promenada pokraj rijeke Drave. Rekreacijski centar Copacabana s bazenima i trim stazom. Emona SM na Trgu oslobođenja i elegantni crveno-bijeli neboder. Nova osnovna škola. Slavonska banka. Knjižara Mladost i prodavaonica ploča Jugoton. Novo gradsko središte uraslo u starom, nevidljive granice nisu nestale.
Bog oceana
Ponedjeljkom navečer iz kreveta slušam Pomorsku večer. Brodovi pristaju u dalekim lukama kao na dalekim planetama. Južni ocean i Tihi ocean, pomislim. Magellanov prolaz i Ognjena zemlja. Postoji li Bog oceana? Na ulici kasni prolaznik hita kući. Auto motor pjeva svoju pjesmu. Izgledno je da bog oceana postoji.
Dani
Vuku se dani žuti od dosade i tvrdi od dosade. Tanki pokrov prašine spustio se na krovove poput plahte ispod koje izviruju dimnjaci i crjepovi i crne ptičurine. U dvorištu stare automobilske gume tonu u žitku prašinu. Crne ptice skaču s noge na nogu kao ozebli navijači. Tvrde i prljave plahte ljuljaju se na konopcu. Tonu crni ljetni dani.
Divlji čovjek
Tko bi to mogao biti taj Divlji čovjek i zašto je ulica baš po njemu dobila ime? Dugo sam na Ulici Divljeg čovjeka strahovao da ću susresti tog odurnog satira. neizbježno je, Pomislio sam,prije ili kasnije. On postoji i nosi vlastitu glavu u ruci. Znam već da se stara gostionice u ovoj ulici, Zum Wilden Mann, no zbog toga su mu zubi još krvaviji. Gol, krvav i krastav on napada djecu kad ona to najmanje očekuju: u podrumu, na tavanu na ulici u predvečerje. Buljavi dlakavi jednoruki u vunenom kožuhu s dugim krvavim rogovima, prljave obrazine, umazan sluzavom tekućinom pije dječju krv. Već vidim svoje ruke i noge kako nestaju pod njegovim prljavim crnim zubima. Vremenom sam pripitomio Wilden Manna, a i on je mijenja svoje uloge: prvo je bio Drakula i Nosferatu, sve dok se nije postao jadni Frankenstein, kojeg su zbog njegovo strašnog izgleda u katakombe na drugoj strane Drave gdje su ga držali zatočengi bičevali i palili vatrom sve dok im nije pobjegao i vratio se u svoju ulicu lud bijesan od boli i nesreće, i u svoj podrum da živi kako je uvijek živio.
Divlji zapad
Jedini pravac bijega je Divlji Zapad – u ničije šipražje u Blok centru – visoka trava i trska zabija nam se u nos i oči. Trči Nino, trči, Crni i Crveni su odmakli daleko naprijed i spasili se. Sakrio sam iza zida i skočio preko ograde, no goniči su mina leđima i utrčavam u ulaz pored knjižare. U podrumu se šćućurim ispod stepenica. Netko je ušao u hodnik, to je debeli knjižar Max, ćelav i nepredviljiv. Nisam u njemu ranije vidio neprijatelja. Max pogledava prema gore; možda se bjegunac zalijepio uz vrata i ne diše. Sunce bije u stakleni krov. Sunčano popodne. Svijet plovi u svom pravcu.
Djetinjstvo
Svako jutro odlazimo u palaču. Vijugavim stubištem spuštamo se prema svlačionicama u podrumu. Kuharice su već pripremile doručak za djecu: na svakom tanjuru kruh, hrenovka i mlijeko u čaši. Kasnije se penjemo na prvi kat, mi utamničenici. Proći će stoljeća sve dok se ne oslobodimo ovih okova.
Dom zdravlja
Ispred Doma zdravlja vrvi kao na autobusnoj stanici: u sredini parkirališta je travnati otočić oko kojeg se kao na ringišpilu vrte šareni automobili. Bolesnici izlaze iz automobila kad se nevidljivi ringišpil zaustavi. Potpetice na stepenicama stvaraju piskutavu buku. Dom zdravlja obložen je zagastitim crvenim kamenom, vrlo skliskim. Bolesnici hodaju i kližu se u podrum, prizemlje, u čekaonicu na prvom i drugom katu. U podrumu stoje u redu kao ispred poštanskog šaltera. I dalje: ambulante, dispanzeri, klinike. Na kraju svakog hodnika je pljuvačnica, na uskim tvrdim bijelim klupana urezane su imena i prostote. Dom zdravlja je sagrađen u obliku slova H i ima dva ulaza u sredini i okružen je parkovima koje promatraju bolesnici s prozora. Ja sam čest posjetitelj, što mi ne pada teško jer volim tu pješačku rutu: ulicom Republike preko pijace, pored gradskog zatvora sve do Beogradske, a zatim udesno u ulicu Ive Lole Ribara, pored francuskog Parka mašala Tita.
Emona SM
Pojeo bih nekoliko finih toplih sendviča u Emoni SM – o kako se samo sir topio u ustima! – i krenuo u potragu za novim kopačkama, singlicama, stripovima. I ponovno dolje-gore po pokretnim stepenicama. Na svakom katu novi natpis. Nudimo povoljno. Porodične garniture. Popust. Jeftina posteljina i bijeli štof. Na odjelu tehničke robe prodavači u plavim kutama kunjaju iza pultova. Na ulazu u supermarket bučan i svjetlucav bife, stajačnica, ne još kafić. Oko stolova kruži žamor drskog smijeha. Među prstima upaljene cigarete Filter 57. Blijedo žuta tekućina u čašicama. Žene su znojne, načete i umorne, daleko od jutarnjih toaleta, pored njih muškarci, kao u ranim Fassbinderovim filmovima.
Evidencija
Knjigovežnica Degel u Splavarskoj. Kupujem Šivaći stroj Bagat 55. Ekspres fotograf foto Matković. Cesarčeva. Foto Husak u ulici Republike. Pekara Sloboda, Mičurinova. Ivan VladimirovičMičurin, predratni ruski botaničar. Svi znamo koja je ulica. I ulica Feđe Milića. Milijanovićeva. Mobilia Ivo Marinković. Ivo Marinković, narodni heroj, strijeljan 1943. Park kulture i ulica Ive Ribara. Park maršala Tita.
Foto Varnai
U prvom redu izloga, najbliži promatraču na trgu, pano je s maturantima iz Trgovačke, Ekonomske i Medicinske škole. Najvažnije je u životu završiti neku školu. Neškolovani, oni su talog društva, vucibatine, protuhe i pijanci. U sredini vidimo pano s vjenčanim parovima, uvijek u istoj pozi: bijela vrpca i crni sako. I dječica u morskim odjelima i sa šarenim igračkama, loptama, ponekad čak i živim psićima. I sam se jednom smješkao s tog crnog panoa. Imao sam veliku plavu kovrčavu kosu i šarenu loptu ispod brade i napeto sam promatrao sve oko sebe sve dok jednog dana nisam zauvijek nestao iz izloga Varnai.
Fotoatelje
Fotografkinja, vitka i ispijena, s licem usukane životinje, iznosi snop fotografija koje čuva u kutiji za cipele Šimecki i stavlja na pult. Evo kako je izgledao naš grad prije stotinu godina. Idilične i posunčane fotografije. Naš grad je stara otmjena ideja od koje su ostali samo bijedni ostaci. Fotografije nalikuju jadranskim razglednicama iz muzeja. Puno pozdrava iz Opatije. Puno pozdrava iz Splita. Fotografije, uokvirene u vitičaste ljubičaste linije, posute crvenim mrljicama, kao oboljele od rijetkog osipa.
Fotografija
Evo kako je izgledao naš grad prije stotinu godina. Idilične i posunčane fotografije. Naš grad je stara otmjena ideja. Fotografije iste kao jadranske razglednice iz muzeja. Puno pozdrava iz Opatije. Puno pozdrava iz Splita. Uokvirene su u vitičaste ljubičaste linije i posute crvenim mrljicama, kao da su bolesne. Širokom osvijetljenom avenijom paradira gospodin s brčićima koji lupka kišobranom o cipelu. Gospođa u crno-bijeloj pelerini navukla je čipkane crne rukavice, kratki suncobran u nježnoj ručici je bijel. Ponekad mi priča o svojoj kćeri koja svira orgulje u katedrali i ja joj uvijek obećam da ću doći na koncert.
Gradski vrt
Da bi došao do stadiona moraš obići veliku zapuštenu ladanjsku kuću u kojoj se nalaze naše svlačionice, pa pored crne spidvej staze kreni prema velebnim novim tribinama. Nedjeljom u prizemlju u otvorenim prozorima se prodaju ulaznice. Dva vijugava kobasičasta reda i ljudi kao na misi spajaju se s druga dva koja brže pomiču oko zgrade prema stadionu. Smrknuti čuvari s bijelo-plavim trakama oko mišice stoje kraj ulaza i dovikuju brže, brže, kao da utjeruju u koncentracijski logor i samo ponekad vrhom prsta pomiluju neko dijete po kosi.
