TIŠINA

On je jedan od nekolicine
koji su preživjeli Aušvic i koji su i danas
među živima. Pozvan je u Berlin
da održi predavanje povodom
šezdesetogodišnjice holokausta.
Govorio je tiho, sa vedrinom i mirom,
na savršenom njemačkom i, povremeno,
na francuskom. Ti mladi ljudi u amfiteatru,
njih osamdeset troje, upijali su svaku
njegovu riječ. Njih je izabrao ugledni
međunarodni istorijski institut. Oni su
najbolji medju najboljima i oni to znaju.
U jednom trenutku, govornik je zaćutao
i u sali je nastala tišina. Onakva, rekao bih,
kakva će zavladati kad više ne bude
života na zemlji. Posmatrao ih je.
Oni su budućnost ovoga svijeta,
pomislio je. A onda je opet progovorio.
Ja nemam više suza, rekao je. Istrošio sam ih.
Sada želim da shvatim.

MUDROST

Nijesam dovoljno mudar, to me brine.
Sjedim na terasi restorana La Placa u Madridu.
Predivan je sunčan dan. Nemam problema
sa zdravljem, niti sa novcem. Osvrćem se.
Možda postoje ljudi koji mi zavide.
Možda im čak ponekad izgledam
kao heroj. Ipak, treba da znaju,
ne osjećam se tako.

DUG

Živim u gradu u kom povremeno nestaje struja.
Kad se to desi, obično čitam.
Uz svijeću, naravno. Ne znam šta dugujem
ovom gradu, ili ovoj zemlji.
Osim toga što sam zbog zastarjelog
elektroenergetskog sistema otkrio nekoliko
fascinantnih pisaca. Osim toga, gotovo ništa.

ISTORIJA

Učiniću zlo kojem ste me naučili.
To je davno izgovorio dječak koji će,
nekoliko godina kasnije, postati Imperator.
Njegovo ime istorija, nažalost, nije zabilježila.
O carstvu kojim je vladao nijedan dokument
nije sačuvan. Jedan poznati istoriograf,
njegov savremenik, zapisao je da
istorijska nužnost i istorijska pravda
nikada ne idu ruku pod ruku.
To je blizu istine, kažu naši savremenici.
One se, u stvari, vjerovatno nikada
nijesu ni srele, kažem ja.
Ako je i postojao takav susret,
desio se slučajno i prošao neopaženo,
kaže moj prijatelj Toni.
Poput susreta ptice i novogodišnjeg balona
koji je nehotice ispustila neka mala,
promrzla dječja ruka, dodaje on.
Toni je, inače, pisac
i otac dva predivna djeteta.

POVREMENO

Povremeno treba
bacati stvari. O tome, ako ne želite,
ne morate nikom govoriti. Ono što je pritom
veoma važno, to je ne očekivati nikakva
dodatna objašnjenja. U bilo kom obliku.

ŽIVOT

Život je ono što smo mi.
Usamljen čovjek u privatnom avionu.
Neznanac u pustinji na ivici snage.
Heroj koji je doživio najveća poniženja.
Ponavljam, život je ono što smo mi.
I ništa više. Ma šta to značilo.

IMENA

Dorfman. Jevrejska populacija naučnika,
sveštenika i putopisaca. Osim u Izraelu,
značajno prisutna u Rusiji. Preko tri hiljade
njihovih dosijea nađeno je u arhivama nacista.
Dorman. Samo u starom telefonskom imeniku
Beča ima ih više od osam stotina.
Doman. Uobičajeno prezime u malom mjestu
na granici Češke i Slovačke. Postoji istoimena
sorta slatkastog crnog vina koja se proizvodi
jedino tu, u nevjerovatno malim količinama.
Oman. Ugledna loza veleposjednika u Siriji.
Pozlaćena knjiga sa svim njihovim potomcima
ima sedamsto osamdeset sedam stranica.
Man. Selo na krajnjem sjeveru Škotske.
Odatle potiče svih šezdeset šest hiljada ljudi koji
danas nose ovo ime i koji žive na pet kontinenata.
An. Zigfrid An. Švedski usamljenik i naučnik.
O njemu se vrlo malo zna. Njegov autoportret
se čuva u jednom muzeju u Stokholmu.
N. Naseobina domorodačkih plemena na jugu
Madagaskara. Njihova imena se izgovaraju
jednim glasom. Antropolozi kažu da njihove žene
pjevaju u snu i da imaju stas neviđene ljepote.

IZLAZAK

Znao sam čovjeka
koji je jedne zimske večeri
spontano izašao iz okvira rutine.
I više se nikada nije vratio.

RIJEČI

Ptica koja je poletjela sa Uzvesenjskog trga
u predvečerje velike bitke nije ni slutila
šta će se uskoro desiti.
Virus koji je jednom pokosio trideset miliona
života mutirao je i više ne napada ljude.
Agora je biljka koja raste na dva mjesta
na zemaljskoj kugli između kojih
ne postoji nikakva fizička komunikacija.
U ovom trenutku, sve što imamo, to su riječi.

SJAJ

Sjaj ne postoji. Ne postoje ni boje.
Veliki, sveobuhvatni sistemi su na izdisaju.
To, naravno, tada nijesi mogao znati.
Ipak, osjećao si da vam nešto neodređeno,
ali veoma važno, neprestano promiče.
Na kraju ste uvijek dobijali ocjene
koje ste priželjkivali. Danas znaš:
time su vas hrabrili jer su znali
da će vam hrabrost uskoro veoma trebati.
Odlazili ste na dugačke ljetnje raspuste
razdragani, ali sa tim tihim osjećajem praznine.
Koji je sa godinama postajao, po prirodi stvari,
prisutniji i jači. A to popuštanje, to je ipak,
bilo u redu. Znao si i tada da je bilo u redu.
Ali da, iz nekog razloga, neće trajati zauvijek.

Podijeli

Komentari su suspendovani.