Nebojša Lujanović: Maska djeda mraza

(odlomak iz romana)

 

 

PRVO POGLAVLJE

Bilješka o ludilu, br.1

Sredinom devetnaestog stoljeća, Bucknill i Tuke objavili su knjigu nazvanu Priručnik za psihološku medicinu. Engleski psihijatri, svojedobno veliki revolucionari u shvaćanju i liječenju mentalnih bolesti, došli su do zaključka da bi određeni psihički poremećaj morao biti povezan s fizičkim izgledom, to jest preko njega se manifestirati. Grimase lica bi time bile pouzdan vodič u svrstavanju pacijenata u neku od grubih kategorija psihičkih poremećaja koje su kreirali za tu potrebu. Tako su izradili i ilustraciju nazvanu ‘Tipovi bezumlja’, priloženu spomenutom priručniku, te na nju uvrstili sedam lica koja bi trebala predstavljati tipove poremećaja. Žena iskrivljenog lica u gruboj odjeći i zgrčenoj pozi; nakićena dama zanesenog pogleda uokvirenog razbarušenom maramom; debeljuškasti lik nadurenog dječačkog izraza; uredni postariji gospodin stroge kragne i još strožeg pogleda… Kategorije pridružene licima su: kretenizam, demencija, deluzijsko ludilo, melankolija, emocionalno ludilo, manija i postporođajno ludilo. Svaka od ilustracija donosi drugačiji položaj usta (iskrivljena, blago otvorena, opuštena donja vilica, zgrčena usta bez usana, nasmiješena usta…) i pogled (prestrašen, zanesen, pogled u stranu, bolan pogled iskrivljenih obrva, mračan pogled zakriven obrvama…). Autori nisu imali zadršku oko metode, jedino oko kategorija koje su definirali. Smatrajući taj zadatak nezahvalnim s obzirom na složenost pojave kojom se bave, u svojoj knjizi su napisali: definirati ludilo jednako je teško kao definirati poeziju.

***

Stojim pred ogledalom.
Pokušavam definirati vlastiti pogled. Jedno oko je čisto otvoreno, vedro, spremno na sve. Ništa ga ne može iznenaditi. Drugo oko je malo zatvorenije. Treba vremena da bi se to uočilo. Cijelo jedno jutro provesti buljeći, kao recimo sada. Ovo zatvorenije oko je tužno oko koje se povlači. Zakriveno je samim krajem očnog kapka. Kako onda definirati vlastiti pogled? Ili osmijeh? Kada su usta mirna, pa čak i kada se blago smiju, uglavnom kada nema previše uzbuđenja, ona su ravna. Svaka jača emocija (uzbuđenje, želja da se nešto kaže, vedriji osmijeh) iskrivi ih tako što podiže u vis desni kraj više od lijevog.
Tko si, onda, ti?
Imam svo vrijeme, sav mir i svu samoću svijeta za odgovor na to pitanje. Samo ne ideju što ću s njime kasnije…
Soba je prazna i u njoj odjekuje istovremena suvišnost i potrebitost tog pitanja. Nekada su bili satovi i njihovo kucanje; nekada su bila djeca pod prozorom; nekada je bila zvonjava telefona; nekada su bili ljudi oko tebe. Sve to jako davno, više ničega od toga nema. Jeka se nema o što odbiti. Kako je onda može biti? Smiješno.
U sobi je samo jedan otvor. Visoko u razini stropa, a opet ustvari nisko, izduženi je prozor u razini prometne ceste po kojoj ljeti maršira stotine turista, a u ovo zimsko doba jedva zazveči koja visoka potpetica. Klapanje svih vrsta ljetnih šlapa, po kojima sam procjenjivao ljude, gledajući gore prema prozoru u vis kao u iščekivanju čuda s nebesa, hoće li mi netko od njih nešto donijeti, vijest ili spas iz ove rupe, sada su zamijenile nečujne zimske cipele debelih gumenih potplata. I shvaćanje da spasa nema.
Ova rupa, improvizirana garsonijera, ustvari je nekadašnja praonica niske splitske starinske zgrade, koja jest izgubila svoju funkciju, ali nije vlagu. Mokro je i masno, ta masnoća se hvata po zidovima, da mi se čini kako bi mi iskliznula iz ruke kao riba da je pokušavam uhvatiti. Ljeti je, opet, suho i prašnjavo kao da se tisuće tijela, onih koji su nekada popunjavala košulje u toj praonici, raspada u prah. Kroz otvoreni prozor, bez ventilacije, taloži se garež od automobila i prašina od užurbanih koraka, toliko brzo da mi već do podne zamete jutarnji trag na stolici. Tamo gdje sam sjedio i pokušavao po tko zna koji put započeti novi roman.
Odmah ispod prozora, mali drveni stol i stolica, tik do kreveta u kojem spavam, i na stolici otisak stražnjice. Omeđuju ga ostaci prašine po rubu površine za sjedenje. Sada, dok promatram svoj odraz u malom ogledalu u komadiću hodnika, koji je ujedno i kuhinja, rubovi su spojeni i stopljeni. Trag mi je prekriven. Predugo je prošlo od zadnjeg pokušaja.
Sjedam za stolicu i podižem preklopljeni ekran.
Pretraživač sam od sebe izbacuje vijesti i jedna od njih mi ne dopušta da stisnem kažnjavajući križić. Prst je u zraku već neko vrijeme i nikako da odlijepim pogled. Niti shvatim zašto bi me se nešto tako ticalo. A opet…
‘Umro je splitski Dida Mraz.
U sedamdeset i četvrtoj godini, umro je Slobodan Ozretić, poznatiji kao Dida Mraz, javlja Slobodna Dalmacija. Dugogodišnji bivši pomorac, upravitelj stroja, koji je obišao stotinu i nešto zemalja, pa pod čudnim okolnostima i uslijed osobne tragedije, odlučio igrati ulogu poznatog lika, bit će sahranjen na mjesnom groblju, simbolično, Svetog Nikole u Kaštel Starom.
Gotovo dva desetljeća uveseljavao je građane Splita, ali i Korčule, povremeno Zadra, i općenito naše Dalmacije, izazivajući osmijeh i naklonost ljudi, gdje god bi se pojavio. Prepoznavali su ga po njegovoj gustoj bijeloj bradi, crvenoj kapici i kaputu, u bilo koje doba godine. Čak i više ljeti, nego zimi, kada bi se u zadnje vrijeme povlačio zbog bolesti, uspio bi od oduševljenih prolaznika, domaćih i turista, iskamčiti poneku kunu za slikanje. Gurkali su se oko njega kao oko turističke atrakcije. Od toga je preživljavao proteklih godina, živeći u privezanoj brodici u luci.
Nažalost, ove godine se naglo razbolio i najbliži su znali da se bori s teškim bolovima. Pomoć nije tražio, jedini lijek mu je bio odlazak na splitski stadion, gdje je, nasuprot Torcidašima i Hajduku, navijao za manje poznati radnički klub. Na njegovim tribinama ga je čekala mala skupina vjernih navijača koji su ga smatrali svojom maskotom. Malo je poznat njegov život i svaki pokušaj zalazi u sferu trača i nagađanja. Ako je njegova prošlost misterija, nikako to nije bila sadašnjost. Splitski Dida Mraz bio je miljenik grada, što su pokazali i na njegovom ispraćaju.’
‘Partija je naš dobri Dida Mraz.’ ‘Splitski Djed Mraz usnuo je svoju priču.’ Tužna vijest prohujala Splitom: taman pred blagdane napustio ih je njihov dobri duh.’ ‘Preminuo Slobodan Ozretić, splitska ikona.’ ‘Otišao je Djed Mraz koji se kupao na rivi i oduševljavao turiste.’
Ostali članci su umnažali isti sadržaj, samo su mijenjali naslove. Iz puke sam znatiželje klikao na svaki idući ponuđeni. Poveznica na poveznicu, nemaštoviti nekrolozi bez trunke emocije i vlastite misli dodvoravali su se čitateljima, ponavljali već rečeno jer ništa drugo nisu ni znali. Poveznice su veliki žderači vremena; ništa novo nisam znao niti satima nakon otvaranja svih članaka u kojima se spominje Djeda Mraz ili Božićnjak. Na Slobodana se odnosio zanemariv dio njih. Tek ‘Dida Mraz’ sintagma bila je tajna šifra pomoću koje bih zavirio u neki podatak o tom čovjeku. Sve kad bih na kraju sabrao, ne bi davalo puno više od onoga ponuđenog u prvom članku.
Misterij i tragedija bile su riječi provučene ispod žita, to jest kiča blagdanskih reklama i dvije, vjerojatno posljednje, Slobine slike s kapicom na rivi. Nitko ih nije zapazio niti o njima razmišljao, a u meni su zvonile i izazivale bijes nakon poraznih rezultata istraživanja. Protrljao sam oči umorne i crvene od svjetla ekrana. Kroz mutnoću izazvanu trljanjem, učinilo mi se kako lik s crvenom kapicom s ekrana naginje glavu u stranu i skriva pogled. Nešto je iza tih gustih obrva i paperjastog obruba božićne kapice.
Morao sam ustati od laptopa i ispraviti leđa. Prošetati po garsonijeri. Tu je ravno osam koraka za cijeli krug. Standardna procedura. Našao sam se opet pred ogledalom i zagledao.
Tko si ti?
Sada znam.
Onaj koji nešto traži.

 

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Osim pripovijedaka, eseja, književnih recenzija, autor je i preko tridesetak znanstvenih radova, od kojih su mnogi upravo o Ivi Andriću. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007), Godina svinje (2010), Orgulje iz Waldsassena (2011), Oblak boje kože (2015), Južina (2019) i Maratonac (2020); također zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (2008), priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016), knjigu eseja Fatalne simetrije (2019) te znanstvene knjige Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja (2018) i U rovovima interpretacija (2020). Vodi radionice kreativnog pisanja; sudjeluje u kulturnom životu organizirajući književne tribine i festivale. Zaposlen na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Živi u Splitu, otac Lovre i Loti.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.