Sreten Perović/Сретен Перовић, Južna harfa/Јужна харфа,
Matica, Skopje, 2012.god.
Danas bi bilo sasvim nekonsekventno, čak i u figurativnom smislu, da se nadpozicija Sretena Perovića kao pjesnika i prevodioca, kao istraživača i kao pokretača smjesti u crnogorsku ili makedonsku književnost, ako se ima u vidu njegova izuzetno uspješna uloga u afirmaciji – makedonske književnosti u Crnoj Gori i crnogorske književnosti u Makedoniji. Naprotiv, S. Perović, iako ne podjednako, i ne po istim principima i mjerilima pripadnosti, pripada i jednoj i drugoj nacionalnoj književnosti. To potvrđuje posljednji, peti izbor njegove poezije prepjevan na makedonski jezik. Naravno, ne računajući nekoliko plaketa u kojima su objavljene njegove pjesme Makedonija ekumena i Glosa o Prličevu. Sada nećemo iznositi činjenice koje potvrđuju njegov izuzetno plodan rad vezan za prepjeve ili prevode iz makedonske i crnogorske književnosti, ili za njihovo afirmisanje, nego ćemo se osvrnuti na najnoviji pjesnički izbor na makedonskom jeziku, a tim povodom i na neka ne bi rekli novija, već nešto šira saznanja o Perovićevoj poeziji. Ona nam se, pak, asocijativno nameću već prilikom prvog čitanja ovog izbora. Izbor Južna harfa predstavlja dvojezično izdanje. Ono se pojavljuje na crnogorskom i na makedonskom jeziku povodom 80-godišnjice pjesnikovog rađanja i 60-godišnjice objavljivanja njegove prve pjesničke zbirke. Izbor su pripremili Rade Siljan i Čedomir Perović, predgovor akademik Mateja Matevski, a na makedonski jezik pjesme su prepjevali Gane Todorovski, Petar T. Boškovski, Jovan Pavlovski i Paskal Gilevski. Iz prilično obimnog Perovićevog poetskog opusa u ovom izboru naći će se 80 pjesama iz različitih perioda njegovog stvaralačkog razvoja – što predstavlja najobimnije i najsveobuhvatnije predstavljanje Perovićeve poezije u Makedoniji do sada. Knjiga je upotpunjena i fragmenitima iz petnaestak kritičkih priloga o Perovićevoj poeziji, u izboru Itane Perović Labović. Na kraju knjige nalaze se još i objašnjenja latinizama i grcizama iz pjesme Makedonija ekumena.
Južnu harfu, zapravo, čine pjesme koje dobrim dijelom srijećemo u tri ranije Perovićeve knjige na makedonskom jeziku: Rekvijem (1969), Srebreni elki (1982) i Pladne vo Ohrid(2000). U sadašnjem izboru nešto više od tri četvrtine ukupnog broja zastupljenih pjesama čine pjesme koje su na makedonski jezik prepjevali G.Todorovski, P. T. Boškovski i J. Pavlovski. Zanači, nešto kasnijeg datuma su samo osamnaest pjesama koje je prepjevao Paskal Gilevski. Tako ovaj izbor predstavlja prije svega jednu vrstu sinteze ili reprezentacije prethodnih predstavljanja Perovića u Makedoniji. Raspoređene i strukturirane u 12 cjelina, vjerovatno prema motivsko-inspirativnoj srodnosti, ovih 80 pjesama treba da predstave različite nijanse i širinu Perovićevog pjesničkog stvaralaštva. Što se pak tiče rasporeda i strukture knjige, čini se da su sastavljači izbora recipijentima ostali dužni jedno kratko objašnjenje vezano za principe i metodologiju njihovog rada. Izbor nosi naslov prema završnom ciklusu u Perovićevoj knjizi Žedni sat (1960), odnosno prema istoimenoj pjesmi u njoj, koja, inače, nije zastupljena u ovom izboru.
*
Prelazeći preko jezičkih i tehničkih propusta koji (ni) su lako uočljivi, i preko nekih na brzinu i nedovoljno pažljivo prepjevanih stihova koji neće promaći suptilnijem čitalačkom uhu, nastojaćemo da usmjerimo pažnju i na neke druge važne stvari. Naročito u odnosu na ne samo odavno potvrđeni položaj koji poezija S. Perovića ima u crnogorskom pjesničkom kontekstu, nego i u odnosu na moguću poziciju koju zauzima na široj južnoslovenskoj i mediteranskoj mapi. Nezavisno od toga da li su ovakve intencije postojale i kod sastavljača, moramo ukazati na ne uvijek manifestnu, ali oduvjek prisutnu misaonu povezanost ove poezije sa širim mediteranskim prostorima, kao i na njene oduvijek prisutne izuzetno visoke humanističke i egzistencijalističke norme. Nasuprot tome što je za Perovićeva ostvarenja odavano aksiomatično da predstavljaju najupečatljivija ostvarenja u okviru crnogorskog nacionalnog pjesničkog stvaralaštva u drugoj polovini XX vijeka, njegov individualni pjesnički govor tek treba u potpunosti analitički razmotriti i na nov način protumačiti, pa čak i iznova vrednovati. Utoliko prije što se najveći broj analitičkih i posebno kritičkih priloga njegovom poezijom bavi fragmentarno, odnosno tretira, skoro bez izuzetka, pojedine marginalne poteze i posebno inspirativne opsesije, bez prodora u dublje intencije pjesničkog govora i bez poniranja u pjesnički svijet S. Perovića.
Već svojom izuzetno interesantnom odrednicom u naslovu, izbor Južna harfa nudi mogućnost ne samo za jedno kamerno, nego i za jedno reprezentativno predstavljanje kvalitativno i kvantitativno teško dokučivog Perovićevog pjesničkog opusa. Osim toga, iz njega može da proizađe motivacija za jedno drugačije, produbljenije analitičko čitanje njegove poezije en bloc, ili samo nekih njenih cjelina i segmenata. Naročito ako se na ovu poeziju gleda spolja, sa strane, odnosno van njenog primarnog crnogorskog horizonta. I ne isključivo zbog njene izuzetne korespondentnosti sa nama i sa makedonskim prostorom. Ne. Perovićeva poezija, kao i prethodno poezija Dušana Kostića, ali i kao savremena crnogorska poezija viđena gotovo bez ostatka, zašto da ne, široko je otvorena prema Mediteranu. Njegova južna harfa, ta još od početaka izvanredno aktivna žica u njegovom lirskom instrumentarijumu (koju neki čitalac Perovićevog opusa može da doživi i mnogo drugačije od onoga što mu nudi ovaj izbor), ipak je, u mnogo čemu, zaista drugačije intonirana nego što je to slučaj kod drugih crnogorskih i mediteranskih pjesnika. No, to nije samo zato što na osnovu njegovog psihograma, koji još uvijek nije iscrtan, možemo detektirati mnoge nevesele, mnoge stradalničke, ako ne i istinski apokaliptične vizije.
To je tako jer Perovićev pjesnički duh ne priznaje ni prostorne, ni vremenske prepreke. Iako ne manifestuje svoje demijurške predispozicije, ipak je indikativno što u njegovomRekvijemu, vjerovatno rekvijemu prošlosti, priznaje da upliće prste u tuđi posao, dodajući da se od toga i istorija znoji. Iz ovoga samo možemo naslutiti, ne i potvrditi izuzetno duboke intencije Perovićevog pjesničkog stvaranja. Naše nas intencije vode do saznanja da je njegov misaoni dijalog sa vremenom dublji i zagonetniji i od njegovih mnogo puta nastavljanih, od pjesme do, pjesme nemuštih dijaloga sa prostorom. Perovićevi poetski dijalozi sa Lovćenom ili sa Moračom, isto kao i razgovori sa Ohridom, preko ponornog spuštanja kroz vrijeme, preko slika koje otkrivaju najnedokučivije Ohridsko podne, a koji se nalaze u ovom izboru, nude se kao polazišna tačka u pohodu koji počinje veoma širokom, a posebno dubokom analitičkom plovidbom koja će nas odvesti do savremene i još više dubuko atavističke pozicije S. Perović kao stvaraoca. Pa ipak, ovim ne toliko ograničenim koliko sasvim neodgovarajućim povodom – polazeći od njenog najteže uhvatljivog unutrašnjeg seizmografa – pokušaćemo da otkrijemo nijanse ne samo crnogorske, nego i jedne daleko duže žice – južnu harfu, odnosno plodonosno nijansirane mediteranske note i kote.
(Prevela Marina Markoska)