Monika Herceg
Šamar
Djed je, kažu, u mladosti baku privezao za kola
i tako je vukao dok se nije otrijeznio
Znao je zapakirati svjetlo i
ubaciti u lulu sudar galaksija
prije nego bi je sabio u mezozoik
da je reptili glodaju do izumrlosti
Kažu da je baka umrla od otumorene ljubavi
Tih dana pravili smo se da nas poklonjeni bicikl
može zalijepiti na rep rakete
Imali smo nekoliko igračaka koje smo šivali
kad su im pucali organi
od dječje ubrzanosti
I plavi hrđavi poni koji smo dijelili
Svatko je pomalo uspijevao otići
Kuća je huškala jezik vjetra zimi da nas zagriza
Ulazio je ispod vrata i kroz na rupe na prozorima
Stavljali smo stare majice
na prag da mu omekšamo nokte,
umatali se u bakine molitve
pa se skučeni u jedan krevet
stidjeli jedni pred drugim svega što je raslo
Zakopani pod slojeve odjeće
sanjarili gusti neprohodni srpanj
Ne vjerujem više djevojčici kad zamuckivanjem
ometa antenama signale
da je dugim hlačama ljeti skrivala modrice
da je ljeto pritom bilo potpuno izmišljeno, kao i voda
da je mislila da je tijelo drvena kutija
da je odgrizla nekom prste jer nije imao ključ
ali je imao sjekiru
da nije više bilo bitno jer je ionako sve iscijepano
da je djed više pio nego jeo
da je uvijek bio brži
Noć je era zimzelenosti, savijam se u njen mjehur
Vakuum iz svemira ulazi u glavu
Mrak oboli od umora
Nerijetko sanjam da mi oživljene zvijezde
skakuću u krvotoku
Onda zaboravljam
Iz rupa na hlačama
kapalo je višejezično nebo
U grlu me još uvijek guši planet
i njegove gorke koštice
kotrljaju prazninu
koja se može
i ne mora ponišiti
kad upadne
u pjesmu
Sram
Boga sam poznavala intimnije nego ostatak moje obitelji.
Dan u tjednu kad smo se kupali ulazila bih u vodu zadnja jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini pritiskala kožu i trljala.
Koža je uzimala zrelost borovnice.
Majka je tijelo pakirala u svježi mrak.
Tamo gdje je bilo najmekanije
trebalo je držati dugo da ne propadnem kroz svoje dno.
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu.
A on, bog, izmigoljio bi iz bakina kreveta
koji je zaudarao na mokraću, gol i bradat
gurao prste u moje oči
i tražio da potisnem
hrđanje tijela pod tijelom.
Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama.
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a crne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice.
U njihovoj izgaženoj, ali udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom
i stiskao dok ne bi tuga probila u žuljevima.
Nitko mi nije vjerovao da nije dobar ili loš.
On je samo tjerao moje dlačice da potamne
i kad je došlo pravo vrijeme
otvarao je vrata
da me potopi
sram.
Zečje smrti
u životinje smo pažljivo spremali smrt
hraneći ih svježe pokošenom travom i sijenom
a onda tu istu smrt vadili iz njih bezbolno
jednim rezom ispod vrata
krzno zečeva uvijek bi visjelo na starom orahu
kao prevelik kaput
a kraj krznenog odijela
mišići koje smo ogolili
posramljeno su gledali prema nama
i lelujali u naletima vjetra
očevo ukočeno tijelo majka je
našla kraj zečinjaka
jednog rujanskog jutra
naslutivši tako aksiom
kojeg smo rijetko svjesni
smrt kojom hranimo druge
ponekad se nehotice
vrati i u nas
Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Živi u Zagrebu, piše poeziju, prozu, dramu. Autorica je triju nagrađivanih zbirci poezije. Poezija joj je prevedena na desetak jezika.